Danas

nyanas

20

Nastavak sa strane 19

Niko od srpskih, čak ni vođa manjeg formata, nije pomenuo mogućnost da Kosovo dobije državu uz blagoslov Beograda, baš kao što nijedan Albanac ne bi smeo da javno izrekne mogućnost ostanka u zajedničkoj državi. U takvoj situaciji ni Alijansa nije u poziciji da se povuče i region ostavi na upravljanje novoj] generaciji razumnijih političara, ali nije ni u poziciji da upotrebi dovoljnu količinu sile da dosledno sprovede svoje javno objavljene namere. Problem se dodatno komplikuje nedostatkom ne tako davno obećane finansijske pomoći iz sveta, koja bi jedino mogla da izvuče pokrajinu iz haosa kriminalnih bandi i višestrukih slojeva vlasti (međunarodne, Rugovine, OVK, beogradske i lokalne srpske).

Na albansko lobiranje da se ide do kraja i Kosovu prizna nezavisnost, najbolje je odgovorila jedna učesnica ankete BBC iz Nemačke, koja je rekla da bi proterivanje Srba i ujedinjavanje sa Albanijom bio logičan sled događaja, ali niko od evropskih političara nije spreman da na početku trećeg milenijuma stane iza takvog rasističkog projekta. Srpska opozicija podgreva priču da se Kosovo može vratiti Beogradu, samo treba da ode Milošević, što Je takođe nerealan plan, jer ne nudi nikakvo rešenje za antagonizam dve etničke grupe. Po trećoj verziji Milošević Je održao reč ı Jugoslovenska vojska ı policija su se već vratile na Kosovo, istina nenaoružani i pod formom povratka (lažnih) izbeglica u nekoliko preostalih srpskih enklava, da bi odatle čekali trenutak za novi obračun sa Albancima.

U takvoj ravnoteži nemoći na terenu, Jer NATO nema dovoljno ljudi da preuzme potpunu kontrolu nad Kosovom, već samo naizmenično plaši čas Srbe čas Albance, haos izgleda kao najrealnija perspektiva.

Difanziva jasinpngva

Jastrebovi obe strane ponovo su u ofanzivi. Pre godinu dana i Kosovari pa i OVK su uživali oreol mučenika i žrtvi srpskog terora, koji imaju odličnu koordinaciju sa NATO. Sada takve idile nema, a slike nasilja i pored tegobnog otrežnjenja zapadnih medija ipak stižu u javnost. NATO se međutim, bez obzira na stvarne namere, pokazao kao nemoćan da zaštiti Srbe od terora OVK. Dok je tokom rata NATO bio lojani saveznik OVK, ne samo u borbi protiv Srba, već ı u u nametanju dominacije rivalskim albanskim partijama i grupama, godinu dana kasnije strane trupe su glavna smetnja Hašimu Tačiju da osvoji političku vlast i potpunu samostalnost Kosova. Perspektiva ujedinjene Albanije, dovela bi do domino-efekta pomeranja balkanskih granica, što se ne bi svidelo gotovo nijednom američkom savezniku u regionu, a zbog velike količine narko-dolara ugrožava i najneposrednije interese Vašingtona.

Godinu dana posle rata Jasno je da je predsednik Milošević daleko od pada, a nemoć međunarodne zajednice da donese pravdu na Kosovu i bezidejnost zavađene Opozicije, samo jača njegove strateške poZicije. NATO generali i političari su tako doveli sebe u poziciju, kako to kaže jedna analiza Stratfora da „ ne mogu da se povuku jer bi ispali imbecili, a ostanak na Balkanu vezan je za visoki rizik i cenu koju poreski obveznici sve teže plaćaju.“ Za Miloševića Je to, kaže se u toj] analizi idealna pozicija, jer ukoliko se Amerikanci i saveZznicu povuku, Srbija još ima vojnu premoć, a što duže ostaje vojna misija na Kosovu to će na Zapadu biti sve manje simpalija za albanske aspiracije. OVK zbog sopstvenog kredibiliteta ne može čak ni korupcijom da odustane od svojih ciljeva i zato SAD pokušavaju da na Kosovu među Albancima stvore političku alternativu TačiJu. Provokacije kojima je OVK pokušala da prenese Vojne akcije na užu Srbiju i da primora NATO da potpuno uništi srpske snage dovele su samo do još većeg nepoverenja sa Kfor.

_ Izlaz bi moglo da bude prebacivanje vrućeg kestena sa Kosova na evropske saveznike i delimično Rusiju. Moskva Je, Kao,i na ratu u Bosni, dobila posle agresije na Jugoslaviju nove diplomatske poene, a zbog očuvanih veza sa Beogradom u poziciji je da Dude idealni medijator. Balkanska avantura kojom je NATO obeležio pola veka SVOB postojanja tako je postala mali prljavi rat iz koga je Vašingtonu izlazak moguć samo zaboravljanjem velikih reči o ljudskim pravima. I ako mnoge analize pokazuju da vreme radi za Miloševića niko u demokratskom svetu ne bi želeo da vidi njegovu policiju opet na Kosovu. Amerika, međutim, svojom apsurdnom politikom radi za njega.

Vladan Alimpijević

subota – nedelja, 10-11. jun 2000.

MIHAJLO MIHAJLOV, O POCLEDU IZ AMERIKE NA JUCOSLOVENSKU KRIZI

Metilin (Hhnajt

SitJUPnO Oilazi·

ihajlo Mihajlov bivši disident jugoslo-

venskog komunističkog režima danas je

ugledni politički analitičar. Godinama

živi u Vašingtonu gde na Institutu za međunarodne odnose Univerziteta Džordž Vašington od 1994. radi kao viši naučni saradnik programa „Tranzicija ka demokratiji“. Saradnik jei drugih eminentnih instituta koji se bave medđunarodnim odnosima (Hadson institut), a u poslednje vreme često učestvuje u okruglim stolovima Worldneta („američke televizije za inostranstvo“).

Pitamo ga kakav je „pogled iz Amerike“ na jugoslovensku krizu, naročito posle izglasavanja rezolucije u Kongresu da se američka vojska povuče sa Kosova, a koja je izazvala veliko protivljenje i stopiranje od strane Klintonove administracije? – U SAD od 1991. godine i početka jugoslovenske krize postoji jaka struja koja tvrdi da je to posao Evropljana. Ta struja danas traži da se američka vojska povuče iz Bosne i sa Kosova i taj posao prepusti Evropljanima. Ova podela nije podela na republikance i demokrate, već na izolacioniste i intervencioniste kojih ima i u jednoj i u drugoj partiji. To je ideološki sukob u čijem kontekstu treba posmatrati i nedavno nastojanje Kongresa da izglasa rezoluciju o povratku američkih trupa sa Kosova. Klinton nije tražio dozvolu Kongresa da ide u rat na Kosovu. Kongres se od samog početka bunio, tražio je vremenske limite za ostanak američke armije i u Bosni što je Klinton stalno prolongirao. U kritici politike američke administracije daleko je važniji sukob izolacionista i intervencionista nego politička borba republikanaca i demokrata. Klinton Je u svojoj vladavini često za ključne poteze dobijao više podršku od kongresmena republi-

Objektivno, sve što režimski mediji u Srbiji govore

o američkoj spoljnoj politici je u suštini tačno, kao što je objektivno tačno i ono

što Amerikanci govore

o Miloševićevom režimu

kanaca-intervencionista, na primer za sporazum NAFTA o slobodnoj trgovinskoj zoni između SAD, Kanade i Meksika, a koja bi trebalo da se proširi na celu Centralnu i Južnu Ameriku.

Ko prednjači u kritici Klintonove administracije? – Republikanci i izolacionisti bombardovanje Srbije kritikuju mnogo više od Remzija Klarka koga tamo retko ko pominje. Snažni izolacionistički trend predstavlja izraziti konzervativni političar i bivši republikanac Pat Bjukenen sada istaknuti pristalica, verovatno budući lider i predsednički kandidat Reformističke stranke koju je osnovao milioner Ros Pero. Bjukenen ističe da se „zbog bombardovanja Srbije stidi što je Amerikanac“, a ima i veliku podršku srpske dijaspore. Bjukenen kritikuje američku administraciju zbog uvlačenja u balkanski konflikt sa stanovišta da Amerika ne treba da se meša u neka „zabita“ i „mračna“ područja. Majkl Novak, uticajni politički filozof na ideološkom nivou kritikuje etičku dimenziju američke moći. Zapad često nema argumente kojim bi mogao da pravda takozvane „humanitarne intervencije“. U toku je i velika kritika modernog svetskog kapitalističkog sistema stavom da se mora uvesti regulacija u svetsku ekonomiju, a interesantno je da u toj kritici prednjači Džordž Soros. Pomenuo bih i skoro izašlu i prilično obimnu knjigu „Balkan“ Miše Glenija sa tezom da su nesreće Balkana rezultat politike velikih sila, a ne unutrašnjih mržnji i atavizama. Prilično je zapažena i knjiga „Držeći Tita na površini“ američke novinarke Loren Liz koja pokazuje koliko su novca SAD uložile od 50-ih godina u održavanje Tita.

Pored Remzija Klarka u srpskim provladinim medijima Noam Čomski je jedan od najcitiranijih Amerikanaca?

– Comskog nema u visokoj politici, ali veliki ugled uživa u liberalnim levičarskim i akademskim krugovima.

Kako američka štampa i javno mnjenje tretiraju status Kosova?

– Mnogo uvodnika u novinama zagovara tezu da Kosovo treba da stekne nezavisnost. Međutim, veliki je broj i onih koji su protiv nezavisnosti, ne zbog Srbije već što smatraju da bi to vodilo daljoj destabilizaciji regiona. U igri su i dalje dva kontradiktorna principa: princip nemenjanja granica i princip samoopredeljenja. Ako bi prevagu odneo ovaj drugi princip faktički bi se sve granice u Evropi morale menjati i zato je međunarodna zajednica još uvek, bar teoretski i formalno, za princip nemenjanja granica. Što se tiče Rezolucije 1244 Ujedinjenih nacija o Kosovo, njenog menjanja nema bez saglasnosti Rusije 1 Kine koje, da podsetimo, imaju pravo veta u Savetu bezbednosti UN. Jedna linija polemika u Americi, kada je o Kosovu reč, vodi se tako što se politika administracije pravda zaustavljanjem etničkog čišćenja, dok oponenti govore da izbeglica nije ni bilo dok nije počelo bombardovanje.

Na koji način se predstojeći predsednički izbori u Americi mogu odraziti na poziciju Srbije i Jugoslavije?

– I ukoliko pobedi demokratski kandidat Al Gor sa mesta državnog sekretara sigurno odlazi Medlin Olbrajt. Smatram da je njen položaj neodrživ s obzirom da se nalazi na udaru žestokih kritika sa svih strana. Ričard Holbruk bi mogao da bude njen naslednik. Ako pobedi republikanac Džodž Buš mlađi najveće šanse za mesto državnog sekretara daju se tamnoputoj 44-godišnjoj Kondolezi Rajs, inače đaku Kisindžerove škole političkog mišljenja. Ona je univerzitetski profesor, a svojevremeno je bila član administracije Džordža Buša u svojstvu eksperta za Rusiju.

U Srbiji i vlast i opozicija polažu velike nade u ruski faktor?

– Odnos Rusije prema Miloševiću daleko je više određen rusko-američkim odnosima nego američko-srpskim. U interesu Rusije je saradnja sa Zapadom, a vidimo da i Kina sve više ulazi u Svetsku trgovinsku organizaciju što jasno govori gde su Joj prioriteti. Podsetio bih da su u vreme zaoštravanja odnosa SSSR-a i Kine najbolje kritike kineskog komunizma mogle da se pročitaju u sovjetskoj štampi i obratno. Slično je i danas kad su u pitanju američko-srpski odnosi: Objektivno, sve što režimski mediji u Srbiji govore o američkoj spoljnoj politici je u suštini tačno, kao što je objektivno tačno i ono što Amerikanci govore O Miloševićevom režimu. Pozitivni stavovi isključeni su na obe strane. Jugoslavija nije na prvom mestu interesovanja u Americi. Daleko više se pažnje posvećuje Rusiji. Očekivanja srpske opozicije od Moskve nisu realna, ali s druge strane ne mogu ni štetiti jer ako opozicione lidere stalno optužuju da putuju u Vašington što ne bi, onda, putovali i u Moskvu. Vidite, nije ih primio ni Javlinski, a kamoli drugi. Sve dok je Milošević na vlasti, Moskva će biti bliža njemu. To je jasno.

Na koji način se u Americi govori i piše o srpskoj opoziciji?

– Do skora Otpor niko nije ni pominjao u štam-

_ U SAD postoji podela na izolacioniste i intervencioniste:

· Bogartu, koji nije vadio cigaretu, ili Endiju Vorho-

OI O

DI. Stavovi O Opoziciji su uglavnom jako kritički intonirani: da je veoma slaba, da se ne može ni o čemu dogovoniti, da nema realističan program, ideju, i da se mnogo ne razlikuje od oficijelne politike.

Kako iz američkog ugla ocenjujete ovde prilično popularne teorije zavere i famu o „novom svetskom poretku“?

– „Zavera“ ı „Novi svetski poredak“ ne postoje. Džordž Buš je tu sintagmu upotrebio ne obraća-

jJući pažnju da je o njoj govorno i Hiiler. Ali, u

Americi se vode velike polemike oko globalizaciJe. Ona Je neminovan svetski trend i borba protiv nje je apsurdna kao što je bilo uzaludno ı lupanje mašina u 19. veku u Velikoj Britaniji. Ostaje jedino velika dilema i strepnja da li će to buduće globalno društvo biti demokratsko Ili totalitarno.

Na nedavnom predavanju u beogradskom Forumu za etničke odnose govorili ste o takozvanoj „politici korektnosti“ kao ideološki dominantnoj u današnjoj Americi?

– Ona poprima razmere kao nekada „makartizam“ ı njegov „lov na veštice“ s tom razlikom što ima levičarski predznak. Masa stvari se dogmatično prihvata, od potpune jednakosti kultura i jednakih prava što je potpuno u redu kad se radi o jednakim pravima crnaca i belaca, međutini

Globalizacija Je neminovan svetski trend i borba protiv nje Je apsurdna kao što Je bilo uzaludno ı lupanje mašina

u 19. veku u Velikoj Britanij. Ostaje Jedino velika dilema

i strepnja da li će to buduće globalno društvo biti demokratsko ili totalitarno. Na nedavnom predavanju

u beogradskom forumu za etničke odnose govorili ste

o takozvanoj „politici korektnosti“ kao ideološki dominantnoj u

današnjoj Americi

često u praksi imate obrnuto značenje da je obrazovanom muškarcu belcu mnogo teže dobiti posao nego obrazovanoj ženi crnkinji. Kad su kulture u pitanju da li je, recimo, kanibalistička kultura jednaka sa ostalima? Kampanja protiv pušenja je takođe deo apsurda „političke korektnosti“. U Americi je gotovo nemoguće da iIstupite za pušenje. Ne samo što sa cigaretom ne možete da

se pojavite na televiziji nego i štampaju marke slavnih Amerikanaca gde na primer Hemfnju

lu brišu cigaretu sa fotografija. Zormm Panović