Gledišta

U pitanju dokle smo stigli u razvitku samoupravljanja često se zauzimaju dva nedijalektička stava. Ili se sve što nazivamo samoupravnom praksom identifikuje sa samoupravljanjem ili se celokupna ta praksa odbacuje kao potpuno nesamoupravna. Prvi od °va dva stava uspostavlja lažno jedinstvo između ideje samoupravljanja i njene realizacije, ne uzimajući u obzir društvene uslove koji su okvir te realizacije i ne sagledavajuči postojeće društvene odnose kritički. Drugi stav najčešće nastaje kao reakcija na prvi i vodi opasnosti da se usled nedovoljne prisutnosti ili, pak, odsutnosti samoupravljanja u realnosti, usled ideološkog proglašavanja nesamoupravnog za samoupravno, usled apologetskog opravdanja grešaka i promašaja prvenstveno spletom objektivnih uslova delimično ili potpuno odbaci i sama ideja samoupravljanja, da se zaboravi njen autentični sadržaj i da se teži uspostavljanju ove ili one varijante birokratizma i tehnokratizma pa čak i građanskog društva. Dijalektički odgovor, svakako, nije aritmetička sredina između ova dva stava, nego se sastoji u konkretnoj analizi te prakse uočavanjem i onih elemenata samoupravljanja koji su tek njegovi zameci a koji pod određenim uslovima mogu da izrastu u celovit samoupravni sistem, kao i kritičkim odnosom prema svemu onome što ima samo oblik samoupravljanja, odnosno upoređivanjem deklarativnog i realnog u samoupravljanju i ispitivanjem kakvi se sve stvarni društveni sadržaji nalaze ispod određenih samoupravnih formi. Da bi se dao relativno adekvatan presek društvenih odnosa neophodno je uzeti jedan ključni kriterijum čijom primenom mogu da se objasne bitni problemi i karakteristike koji se javljaju na određenom stupnju razvitka tih odnosa. Za kamen temeljac svojih analiza društva Marks je uzimao kriterijum prisvajanja viška rada, odnosno klasni kriterijum. Taj kriterijum važi i danas i u društvu koje je izvršilo političku revoluciju i učinilo prve korake u pravcu samoupravne zajednice, ali u društvu pred kojim tek stoji zadatak celovite socijalne transformacije. Dakle, raspolaganje viškom rada je ona okosnica oko koje se pletu svi socijalni odnosi i koja se kao crvena nit provlači od elementamih društvenih jedinica do njegovog globalnog nivoa. Ta nit je ponekad drastično vidljiva, ali češće je zatrpana naslagama raznovrsnih interesa i ideologija. Neophodno je u osnovnim konturama sagledati tu nit na čitavoj vertikali društva i pomoću nje, bar u glavnim crtama odrediti nivo razvijenosti, praktično funkcionisanje našeg samoupravljanja, kao i glavne prepreke koje stoje na putu njegovog razvitka. NAJVAŽNIJI ISTORIJSKI REZULTATI Premda se gradi na nedovoljno razvijenim proizvodnim snagama pa, stoga, nije u mogućnosti da u relativno kraćem vremenu eliminiše materijalnu zaostalost, iz čega proizlazi niz nepovoljnih posledica za tempo i kvalitet društvenog razvitka, naše današnje samoupravljanje vodi prevlada-

1677

U cemu su SNAGA I SLABOST SAMOUPRAVLJANJA