Gledišta

vanju najamnih odnosa i ukidanju eksploatacije, iako ih još nije u potpunosti eliminisalo. Već do sada ono je u oblasti materijalne proizvodnje podseklo neke bitne, ali ne i iščupalo sve korene održavanja i pojavljivanja najamnih odnosa. Pri tome je najvažnije otvaranje procesa prevazilaženja državne svojine i određenih formi najamnih odnosa koji se iz nje nužno rađaju, makar ona postojala i u društvu koje se izvršivši političku revoluciju uputiio ka socijalizmu. lako posrednim putem država još uvek zahvata najveći deo viška rada proizvođača, oni ipak imaju u svojim rukama jedan njegov (premda mali) deo kojim, u načelu, slobodno raspolažu. To je, svakako, napredak u odnosu na period administrativnog socijalizma. Ali u svemu tome je najvažnija prespektiva, jer će proizvođači sve više nastojati da odlučujuće utiču na raspodelu svog viška rada na svim nivoima i da raspolažu njegovim najvećim delom. Taj, sada tek otpočet proces, više se ne može zaustaviti mada se neadekvatnom pohtičkom organizacijom može znatno usporavati. I ovakvo kakvo je na sadašnjem stupnju razvitka, samoupravIjanje je doprinelo debirokratizaciji dmštvenih odnosa i defetišizaciji uloge države i političke avangarde i uopšte vlasti i pohtike. lako se u velikoj meri odvija na ideološkom planu, taj proces je istakao potrebu da polazna tačka organizacije socijahstičkih odnosa bude proizvođač i njegov radni kolektiv. Probuđena svest radničke klase i dmgih progresivnih snaga o tome šta treba i šta može da bude samoupravljanje deluje čalc i protiv pokušaja onih sila u državno-partijskom aparatu koje, mada su jednom sagledale potrebu samoupravljanja i založiie se za njegovo praktično ostvarenje, nastoje da se ono ipak ne razvije toliko da bi njih eliminisalo kao profesionalne političke predstavnike dmštva i radničke klase. Kroz tu svest ispoIjava se težnja radničke klase da što više osvaja ključne dmštvene pozicije, da sve samostalnije odlučuje o svim bitnim dmštvenim pitanjima. Otpori tim težnjama još više jačaju saznanje o potrebi dmgačijih dmštvenih odnosa nego što su postojeći, još više ukazuju na to šta je pravi sađržaj samoupravljanja. Svest o tome šta samoupravljanje može da bude kad bi se ostvarile sve političke deklaracije o samoupravljanju i realizovale ustavno-zakonske norme o njemu, služi kao podloga za upoređivanje normativno-deklarativnog i faktičkog. Ona postaje snažan politički faktor u nastojanjima za izgradnjom potpunijih samoupravmh dmštvenih odnosa. Naša najnovija dmštvena praksa upravo snažno ističe tu spontanu, revolucionarnu i kritičku samoupravljačku svest. Radnička klasa i njeni socijalni i idejni saveznici nisu puka politički zbunjena masa, bez koncepta samoupravmh dmštvenih odnosa i svog položaja u njima. Izrazitije razilaženje normativnog i faktičkog može privremeno da bude razlog za političku apatiju, ali posle određenog vremena taj raskorak između ideologije (koja operiše s ciljevima i vrednostima koji su duboko usađeni u težnje masa) i prakse postaje podsticaj za dmštveno-političku aktivizaciju masa u pravcu borbe za samoupravljanje. Ta svest o tome

1678

ZORAN VIDOJEVIĆ