Gledišta

štvene prakse, ona je postala moguća tek onda kad su u toj praksi počele da izniču prve klice samoupravljanja. Ta reč predstavlja jedan od najvidljivijih, a gledano sa aspekta savremenog stanja u svetu socijalizma, i jedan od najznačajnijih rezultata te prakse. SAMOUPRAVLJANJE KAO PROIZVODNI ODNOS Samoupravljanje se u nas tek začinje kao novi društveno-ekonomski odnos. A u razmatranju uzroka usled kojih se ono nije potpunije razvilo kao društveno-ekonomski odnos, ekonomsko-politička demokratija, bitno je pitanje promene karaktera svojine sredstava za proizvodnju. U nas se uvrežilo shvatanje da se državna svojina preobrazila u društvenu samim zakonskim uvođenjem samoupravljanja. U tome se kao odlučujući kriterijmni uzimaju ustavnozakonske promene u statusu sredstava za proizvodnju i formiranje novih organa upravljanja u radnim organizacijama. Međutim, i sama društvena svojina ostvaruje se kao protivrečan, vremenski duži proces na čijem putu stoje razne materijalne, političke i idejne zapreke. Ona ne može biti odjednom stvorena, već se stvara zajedno sa samoupravljanjem. Ona je, upravo, njegova bitna materijalna strana. Pošto raspolaganje viškom rada u ogromnoj meri zavisi od postojeće političke strukture, mnogo više nego što bi to bilo normalno u uslovima razvijenijeg samoupravljanja, sve dok politički faktori odlučujuće utiču na raspodelu najvećeg dela viška rada, i sama društvena svojina je samo delimično ostvarena. Tek vraćanjem raspolaganja viškom rada neposrednim proizvođačima, ona postaje potpunija realnost. Stoga su razvitak društvene svojine i razvitak samoupravljanja jedinstven društveni proces. Zato se ne može govoriti o potpunoj prisutnosti društvene svojine onda kada je samoupravljanje nepotpuno ili malo razvijeno. Inače, usled formalnopravnog rezonovanja, koje vidi samo zakonsku promenu statusa svojine sredstava za proizvodnju, ne bi se sagledalo koliko su ne samo država već i čitav splet političkih struktura stvamo prestali da budu glavni činilac u raspodeli viška rada, što je ključni kriterijum za to koliko su prevaziđeni raniji svojinski i politički odnosi. Dakle, politička struktura i politički odnosi pokazuju dokle su razvijeni novi proizvodni, odnosno svojinski odnosi i koliko je reahzovana koncepcija samoupravnog socijahzma. Postavlja se pitanje, bitno za društveno-ekonomski sadržaj samoupravljanja: sadrži li samoupravljanje imanentnu zakonitost rasta proizvodnih snaga? Ako je ne sadrži, onda nema jedne od bitnih garancija da se ono ne svede na forme političkog društva, s obzirom na to da je materijalna nerazvijenost jedan od glavnih izvora birokratizacije i otuđenja političkih odnosa i pievlasti političke sfere u dmštvenom životu. Bez te unutrašnje logike neprestanog progresa u razvoju proizvodnih snaga, samoupravlj anj e ne može da zameni birokratske i etati-

1680

ZORAN VIDOJEVIC