Gledišta

stičke oblike organizacije društvenih odnosa niti da bude perspektiva koju bi usvojila i razvijena nesamoupravna društva u kojima ne bi bio prihvaćen nikakav sistem koji, pored ostalih demokratsko-humanističkih prednosti u odnosu na njih, ne bi obezbeđivao stalni napredak proizvodnili snaga. Prema nekim istraživanjima (M. Korać, „Analiza ekonomskog položaja privrednih grupacija na bazi zakona vrednosti”, 1962 —1966, Ekonomski institut, Zagreb, 1968), najveci deo samoupravnih radnih organizacija u privredi ponaša se u raspodeli svog dohotka kao dobar privrednik, stalno izdvajajući relativno visok deo dohotka za akumulaciju, koji je utoliko veći ukoliko je lični dohodak veći. To bi značilo da samoupravljanje nosi u sebi tu mogućnost neprestanog reprodukovanja na višem nivou razvoja svojih proizvodnih snaga. Međutim, to nije dovoljno da do tog napretka stvamo dođe. Jer sam dohodak, ne samo zbog nedovoljne produktivnosti rada već i zbog znatnog smanjenja usled zahvatanja od strane državno-političkog aparata i dela tzv. vanprivrednih delatnosti, tako je reduciran da bi čak i veće izdvajanje sredstava za akumulaciju bilo nedovoljno za značajnije obezbeđenje proširene reprodukcije, odnosno materijalne osnove samoupravljanja. Bitni uzrok nije u samoupravljanju kao takvom, već se nalazi kako u niskoj produktivnosti rada (koja se u uslovima zatvorenosti rađnih organizacija za stmčnu radnu snagu neprestano reprodukuje) tako i u poziciji državno-političkog aparata i onih vanprivrednih delatnosti koje zajedno s tim aparatom oduzimaju, ođnosno eksproprišu najveći deo viška rada radničke klase. Nema tog „modela” produkcionih odnosa koji može da garantuje da neće doći do deformacija u proizvodnji i raspodeli. Delatnost subjektivnih snaga od velikog je značaja za sprečavanje tih mogućnosti. Znači li to njihovo uplitanjc u samoupravljanje? U određenom smislu znači. Komparacija ciljeva i onog što je postignuto, stalna politička svest o rezultatima bitne su crte njihovog angažovanja. One ne mogu svesti svoje delovanje na neka apstraktna ideološka pitanja. Centralna pitanja proizvodnih odnosa su bitno podračje njihovog delovanja. U tom smislu one uvek moraju da imaju pred očima celinu draštvenih odnosa i procesa, da budu i u „modelu”, ali i izvan njega. One ne mogu svojom subjektivnom akcijom rešiti sva pitanja rasta proizvodnih snaga i progresa proizvodnih odnosa, ali uveliko mogu tome da doprinesu. Samoupravljanje u načelu predstavlja onaj tip socijalističkih produkcionih odnosa koji, u uslovnom smislu rečeno, može da se samoreprodukuje na sve višem nivou. Ono bi moglo da bude onaj stalno traženi kvalitativno novi „model” i „mehanizam” automatske reprodukcije socijalistićkih proizvodnih odnosa i razvoja proizvodnih snaga, pod uslovom da proizvođači raspolažu viškom rada. Osnovna poluga tog mehanizma može da bude materijalni interes proizvođača, direktna zavisnost njegovog materijalnog položaja od rezultata njegovog rada i od rezultata rada njegovog radnog kolektiva i podruštvljene proizvodnje u celini. Taj interes

1681

u cemu su SNAGA I SLABOST SAMOUPRAVLJANJA