Gledišta

dominiraju proizvođači. Jedino država koja je po svojoj strukturi prvenstveno radnička može biti pobomik pravib interesa radničke klase i svih drugih socijalnih grupa koje su istorijski upućene na radničku klasu. Samoupravljanje koje nastaje u jednoj nerazvijenoj zemlji može afirmisati materijalne interese proizvođača i postati stimulus razvoja proizvodnih snaga jedino korišćenjem i razvijanjem pozitivnih snaga robne proizvodnje. Raspodela prema radu, kao bit samoupravljanja, pretpostavlja postojanje robne proizvodnje koja pomoću tržišta (svakako ne anarhičnog, već usmeravanog) pokazuje koliko se odieđeni individualni i kolektivni rad društveno priznaje. Međutim, i sama raspodela prema radu u složenim uslovima robno-novčanih odnosa, pored neophodnih političkih pretpostavki, zahteva i čitavu jednu naučno-tehničku metodologiju merenja rezultata rada pojedinca, pogona, preduzeća itd. A to nije tehmčki posao, kako se to u nas dosta često shvata, već naučno-politički zadatak u čijem rešavanju neposredni proizvođači deluju zajedno sa stručnim aparatom i naučnom mišlju koji polaze od istorijskih interesa tih proizvođača. Ali, pored toga, u uslovima izrazitih disproporcija u nivou razvitka privrednih organizacija i užih i širih teritorija, ona mora biti dopunjavana principima klasne solidamosti i uzajamnog pomaganja. Tu nije u pitanju apstraktni humanizam, već jedan od uslova izgradnje ravnomemo razvijenog sistema samoupravlj anj a na nivou čitavog društva, približavanja uslova života, političke i idejne integracije društva. Ali, subjekti tog procesa moraju biti ne država i partija kao „onostrano opšte”, već sami proizvođači sa celinom avangardnih dmštvenih snaga. Jednom rečju, raspodela prema radu na svim nivoima postaće stvamost samo ukoliko se kombinuju političko-ekonomske, naučne i moralne pretpostavke. Negirajući dugo nužnost robne proizvodnje u socijalizmu, gušeći političkim merama ispoljavanje i njenih pozitivnih e£e-| kata, etatističko-birokratski sistem je doveo do sputavanja razvoja proizvodmh snaga i celokupnih socijalističkih odnosa. Razume se, birokratija, kao okosnica tog sistema, nastojala je da ga učini trajnim, jer je jedino tako osiguravala svoju ulogu isključivog nosioca organizovanja proizvodnih odnosa i odlučivanja o raspodeli viška rada, čime je obezbeđivala i svoj privilegovani dmštveni status. Međutim, u bazi iruštva, težnje proizvođača za boljim materijalnim’ položajem i eliminisanjem najamnih odnosa u kojima se nalaze, primoravaju birokratiju na promene makar radi delimičnog uvođenja robne proizvodnje u socijahstičko dmštvo i priznavanja njenih pozitivnih efekata. Da li to ujedno predstavlja i prvi, iako skroman, korak ka eliminisanju etatističkog sistema i uvođenju samoupravljanja? I da li samoupravljanje ima prednosti u odnosu na etatistički sistem u pogledu koriščenja pozitivmh strana rot* proizvodnje, neophodnih materijalno nerazvijenom socijalističkom dmštvu? Poznato je da etatistički model proizvodnih odnosa ne mora samo da guši i osujećuje ispoljavanje robne proizvodnje,

1684

ZORAN VIDOJEVIC