Gledišta

već i da se, kao u savremenom kapitalističkom društvu, razvija unutar nje. Sve grane koje je nacionalizovala savremena kapitalistička država, proizvode i posluju po principu robne proizvodnje. S druge strane, prelazak na određene oblike robne proizvodnje u socijalističkom društvu ne mora značiti i slamanje etatizma i orijentaciju na samoupravljanje. Ti oblici deluju imutar, u suštini netaknute zgrade postojećib društveno-političkih odnosa. Formirani, otvrdnuti, sveobuhvatni etatistički sistem nikada neće a i ne može sam sebe da eliminiše. Sve što može da čini on će činiti samo u okviru životnih pretpostavki svog postojanja. On će uvek nastojati da pukotine u svojim temeljima zamaže i zakrpi, u suštini na uvek isti način. Njega može srušiti samo politička moć proizvođača i avangardnih snaga koje se dosledno bore za njihove interese. Etatizam je u nekim socijalističkim društvima uspeo da snažno razvije kadrovsku bazu, da obezbedi dovoljno stručnjaka za proizvodnju. Planskom raspodelom tih stručnjaka on uspeva da relativno dobrb zadovolji potrebe proizvodnje za njima. I u uslovima ograničenih mogućnosti za ispoljavanje pozitivnih efekata robne proizvodnje, ti stručnjaci nesumnjivo predstavljaju faktor podizanja produktivnosti rada, čime delimično kompenziraju nedostatke u organizaciji proizvodnih odnosa. lako je to stanje privremeno, tj. iako će posle određenog vremena baš ta masovna, kvalifikovana i obrazovana kadrovska baza proizvodnje doći u oštar sukob sa proizvodnim odnosima, u određenoj etapi društvenog razvitka etatistički sistem, kombinovan sa izvesnim elementima robne proizvodnje, može da obezbedi relativno visok rast proizvodnih snaga. leđutim, etatizam, bilo u socijahstičkim bilo u kapitalističkim društLnma, nikad ne može da reši dosledno i u potpunosti pitanje razvoja proizvodnih snaga i organizacije adekvatnih produkcionih odnosa kao što to, pod određenim uslovima, može da učini samoupravljanje. Ma koliko uspešno rešavao pitanje stvaranja dovoljnog broja stručnih kadrova i manje-više uspešno ih raspoređivao, etatizam ne može da obezbedi njihovu punu zainteresovanost za progres u razvoju proizvodnih snaga jer se raspodela viška rada vrši izvan njihovog uticaja, nju još vrši birokratija. Samoupravljanje ima tu suštinsku prednost, i u tome je njegov istorijski značaj i snaga, što proizvođače vezuje za višak rada koji su stvorili. U situaciji kada oni raspodeljuju taj višak rada, uz pretpostavku da samoupravno društvo takođe obezbeđuje dovoljno stručnih i adekvatnih kadrova i pod uslovom da im omogućuje stalni priliv u proizvodnju i zauzimanje onih mesta u proizvodnji koja odgovaraju njihovoj stračnosti samoupravljanje, u perspektivi gledano, može mnogo više nego bilo koji dragi draštveni sistem da razvije proizvodne snage draštva, odnosno svoju materijalnu podlogu, a time da i celokupne draštvene odnose podigne na kvalitativno viši socijalistički nivo. [eđutun, jedan od glavnih izvora slabosti, šturog razvitka i ograničenog dometa samoupravljanja kod nas nalazi se u neadekvatnom korišćenju robne proizvodnje, što je velikim delom uslovljeno neodgovarajućom i faktički malo

1685

U CEMU SU SNAGA I SLABOST SAMOUPRAVLJANJA