Gledišta

samoupravnom političkom organizacijom, inače formalnol samoupravnih proizvodnih jedinica. Pored neophodnih ko- \ risnih strana robne proizvodnje, bez kojih samoupravljanje I ne može, ispoljavaju se i njeni negativni efekti u većoj , meri nego što bi to moralo dabude, koji umnogome onemogućuju samoupravljanje i parališu te| pozitivne strane, a pod određenim uslovima mogli bi sel ako ne potpuno eliminisati a ono bar znatno üblažiti. Pri \ tome se prećutno polazi od toga da j e to nužna žrtva u r u celini pozitivnom dejstvu robne proizvodnje. Naš samo-| upravni sistem na današnjem nivou razvoja ne možel sam po sebi, da u tom relativnom smislu uspešno lučii iz robne proizvodnje ono što je korisno od onoga što jej kočnica društvenog napretka. Za to je potrebna komleksnal akcija mnogobrojnih društvenih činilaca i određen protekt vremena. Dakle, ne postavlja se pitanje da li je potrebna| robna proizvodnja za razvitak samoupravljanja, već kakof da se upotrebi u samoupravnom društvu da bi dala realno? moguće pozitivne rezultate. Samostalnost u pogledu određivanja proizvodnih programa i uređivanja unutrašnjih odnosa u svakoj privrednoj jedil nici uslov je bez koga samoupravljanje ne može da iskoristi| pozitivne efekte robne proizvodnje. Ali ono ih isto tako ne| može iskoristiti ni onda kada se iza forme samostalnostl kriju posebni interesi za autarhijom, zatvorenošću i neod-| govornošću rukovodećih grupa u privrednim organizacijama| i kada se od te samostalnosti pravi fetiš. Kad govorimj o fetišu autonomije, koja je sinonim za kvazi-samouprav-| Ijanje, imam u vidu sadašnju lažnu autonomiju proizvodniht jedinica, u kojoj se cesto u ime samostalnosti nesmetano| održava privilegovani status grupa koje sputavaju samoupravljanje i odlučuju ~u ime proizvoaača o svemu što je bitno. Do prave autonomije dolazi tek onda kada udruzeni proizvođači odlučujuće utiču na raspodelu viška svog rada, kao i na rešavanje svih bitnih društvenih pitanjal Stoga, kada budu dominirali na svim važnim tačkama društveno-ekonomskih i političkih odnosa, oni će i sami znati da nađu optimalnu meru istinske autonomije osnov-| nih proizvodnih i društveno-političkih jeđinica, i da usklađivanjem međusobnih interesa na svim nivoima obezi beđuju i jačaju autonomiju, ne praveći od nje surogat samostalnosti, ali i ne apsolutizujući je. Prema tome, nija jedan od uzroka sputanosti samoupravljanja i deformacija u njegovom razvitku, u autonomiji kao takvoj, već u sa d a i| šnjoj, kvazi-autonomiji. U uslovima stvame autonomije| reč je o optimalnom stepenu samostalnosti jedne proizj vodne jedinice u odnosu na šiiu društvenu zajednicu, koji omogućuje korišćenje i razvoj pozitivnih strana robne proizvodnje. Autonomija uvek znači usklađivanje pojedinačnog interesa jednog privrednog subjekta sa širim drut štvenim interesima. Ako samoupravljanje treba da postane osnovni društveni odnos, onda ono to može biti samo pomoću dijalektičkog usklađivanja pojedinačnog i užeg intej resa sa širim i globalnim dmštvenim interesima. A to usklađivanje je u određenoj meri uvek ograničavanje pretenzije za apsolutnom samostalnošću. Ali bitno je ko i na koji

1686

ZORAN VIDOJEVIC