Gledišta

upravljanja” a priori znači povratak na etatizam i birokratizam. Tom koncepcijom stvara se veštački rascep na dve odvojene i međusobno antagonističke strukture: samoupravnu i državnu. Međutim, bitno je kakve je vrste ta intervencija, da li je ona u određenom slučaju antisamoupravna ili doprinosi pojavljivanju i jačanju pravog samoupravljanja koje je ugušeno i sputano. Jedna mnogo više proizvođačka struktura države, uz oslanjanje na rezultate nauke, može nesumnjivo bolje da doprinese rešavanju i tog trajnog problema društvene integracije, usmeravanja i usklađivanja raznih interesa koji postoje u društvu. Postoji mogučnost da u tim uslovima neke funkcije socijalističke države, odnosno njenih najviših, skupštinskih organa, privremeno i jačaju, pa i na području privrede. Na primer, u svim slučajevima eksploatacija tuđeg rada i kapitalisanja, poslovnih malverzacija i špukulisanja, materijalnih privilegija mnogih ustanova i državno-političkog aparata, monopolskog položaja nekih privrednih grana i u drugim sličnim slučajevima socijalistička država može i treba jače da deluje u smislu iskorenjivanja takvih pojava koje umnogome ometaju realno mogući razvitak samoupravljanja. Cilj jačanja intervencija države u tim slučajevima je: omogućiti bolji materijalni položaj radničke klase, koja je sada najvećim svojim delom u materijalno najnepovoljnijem položaju u odnosu na ostale dmštvene grupe, kao i učiniti odlučne korake u pravcu rušenja glavnih prepreka razvoja samoupravljanja. Takvo jačanje određenih funkcija ili, bolje rečeno, mera socijalističke države nema nikakve veze sa staljinističkom koncencijom uloge države u socijalizmu. Time država samo priprema teren za svoje stvamije i potpunije odumiranje, ali ne neznano kad, već u sasvim dostižnoj budućnosti. U stvari, neposredni proizvođači na taj način bolje i odlučnije koriste državu kao sredstvo obezbeđenja svojih interesa a samim tim i potpunijeg razvoja socijalističkog društva. Jer ako ladmk odlucuje ne samo u fabrici već i u najvažnijim državnim organima, njegovo odlučivanje ne može ići protiv njegovih interesa, odnosno ka osamostaljenju države u odnosu na radničku klasu i dmštvo, pa se samira tim pitanje ingerencije države u društveno-privrednom životu postavlja sasvim dmkčije nego kada je država otrgnuta i suprotstavljena sila u odnosu na neposredne proizvođače. U vezi s tim neophodno je da avangarda socijalističkog dmštva sledi i vodi te procese. Ona, nesumnjivo, mora da odumire kao sredstvo prinude, ideološke i političke, kao nadređeni i apriomi politički autoritet u odnosu na radničku klasu i dmštvo, ali u sadašnjim dmštvenim uslovima mora da jača kao najnaprednija i najborbenija idejno-politička, naučna i moralna svest dmštva, odnosno da upire prstom na sve što smeta samoupravnom socijalizmu i preti da ga skrene sa autentičnih tokova, da saznaje uzroke i nosioce tih pojava i pronalazi prava sredstva borbe protiv njih. Iz tog aspekta treba sagledavati i pitanje odumiranja partije, odnosno relativnog odvajanja onoga u čemu Savez komunista mora u okvirima današnjih naših

1689

u cemu su SNAGA I SLABOST SAMOUPRAVUANJA