Gledišta

objektivne okolnosti stvorene su velikim delom i usled pogrešno usmeravane subjektivne političke akcije. One nisu proizlazile iz nedara samoupravljanja. SamoupravIjanje je prilepljeno samo kao forma u onim radnim kolektivima koji ostvamju svoj privilegovan položaj prisvajanjem tuđeg viška rada, čemu pogoduju i određena sistemska rešenja. Takvo „samoupravljanje” veoma je vidIjivo u dobrom delu vanprivrednih delatnosti. lako unutar konkretnih radnih kolektiva može da zadovolji sve formalne kriterijume: i raspodelu prema radu, i demokratsko odlučivanje, i međusobnu solidarnost i dobro poslovanje itd., ma gde se javilo, ono nije vezano za istinsko samoupravljanje proizvođača jer pravo samoupravljanje uvek sadrži i u sebi celinu klasnog interesa proizvođača. Stoga, gledano u jednom širem dmštvenom kontekstu, ono nije samoupravljanje. To „samoupravljanje” počiva na materijalnoj podlozi koju nije samo proizt'elo, koja je uslovIjena privilegovanim dmštvenim položajem radnih kolektiva u kojima se ono uspostavlja. To „ samoupravljanje" deluje protiv samoupravljanja ogromue većine proizvođača i izopačava se u antisamoupravljanje. Jedna od najvažnijih snaga preobražaja takvog stanja, kad je već do njega došlo, može biti socijalistička država, koja bi po svojoj strukturi i delatnosti prvenstveno bila faktor razvoja samoupravljanja. Ona mora sprečiti reprodukovanje tog stanja i vratiti proizvođačima nepravedno im oduzeti deo viška rada. Proglašavati takve mere za etatističke značilo bi biti slep za stvame odnose u dmštvu, štititi interese privilegovanih i onemogućavati samoupravljanje. Upravo takve mere države predstavljaju jedan od najvažnijih uslova da samoupravljanje jednom krene sa svojih početnih pozicija. Zatvorenost i privatizacija samoupravljanja na njegovom današnjem stepenu razvitka ogleda se i u neprekidnoj težnji da se spreči dolazak novih, stmčnih kadrova u radne organizacije. I ovde je prvenstveno reč o stmkturi postojećih interesa unutar radnih organizacija. S obzirom na to da je za naše radne organizacije, pre svega u privredi, karakteristično da u njima ključne položaje zauzima nestmčni kadar, koji ujedno ima odlučujuće političke pozicije, razumljivo je što njima ne odgovara prijem novih stmčnih Ijudi koji bi morali doći na njihova mesta. lako je jasno da bez odgovarajuće kvalifikacione stmkture ne može biti povećanja produktivnosti rada, dobrog poslovanja i razvoja proizvodnih snaga u celini, a time ni samoupravIjanja koje ne može da se afirmiše bez svoje materijalne osnove ti uskogmpni i egoistični interesi, u uslovima zloupotrebljene autonomije radnih organizacija odnose prevagu nad svim onim što teži da im se suprotstavi, onemogućujući razvoj samoupravljanja i progres u proizvodnji. Stoga razbijanje tih stmktura koje predstavljaju jednu 'od osnovnih prepreka samoupravljanju, kako merama socijalističke države tako i političkim i idejnim sredstvima, stvaranje mogućnosti za primanje novih stmčnih kadrova koji će uspešnije materijalno i politički jačati samoupravIjanje predstavljaju takođe jedan od neophodnih uslova

1691

U CEMU SU SNAGA I SLABOST SAMOUPRAVUANJA