Gledišta

da samoupravljanje krene iz svog sadašnjeg, fragmentarnog stanja.

BIROKRATIJA I TEHNOKRATIJA U SAMOUPRAVLJANJU Kad se kaže da je za ostvarenje samoupravljanja bitno koliko je eliminisana birokratija, onda je, u stvari, reč samo o drugoj strani pitanja da li je i koliko je višak rada u rukama samih proizvođača. Birokratija, kao otuđena društvena siia državnog aparata i aparata političke avangarde koji se nalaze u političkoj, personalnoj i funkcionalnoj simbiozi, može biti eliminisana onda kada proizvođači dominiraju u svim državnim organima, kao i organizacij ama i telima avangarde. I ne samo kad u njima preovlađuju u prosto kvantitativnom smislu, već prvenstveno onda kada su sposobni za političko dominiranje, kada imaju svoju, ni od koga pozajmljenu koncepciju samoupravnih društvenih odnosa i rešenja aktuelnih društvenih problema. Stoga nije bitno šta je birokratija, da li je ona moguća klasa, kasta, sloj itd. Bitno je da ona predstavlja osnovnu smetnju u razvoju samoupravljanja i bitno je pitanje kako se ona može uništiti. Bez toga sve diskusije o „prirodi” birokratije su ideološkog i akademskog karaktera. Sa problemom birokratije u samoupravnom društvu usko je povezan i problem tehnokratije i njihove sprege, funkcionalne, statusne i političke. Mada je na sadašnjem nivou razvijenosti naših proizvodnih snaga tehnokratija manja prepreka samoupravljanju od birokratije, ta sprega je uočljiva. A što je još važnije, ukoliko izostane određena aktivnost avangardnih društvenih snaga ona može i da jača. Makar i skromno razvijeno, samoupravljanje počinje da nagriza moć birokratije i tehnokratije. Demokratizacijom odlučivanja i stvaranjem uslova da sve širi krug Ijudi odlučuje o najvažnijim pitanjima društvenog života, birokratsko-tehnokratska moć se sužava, gubi tlo iz koga niče. Ali problem birokratije i tehnokratije nije rešen stvaranjem institucionalnili i opštih političkih mogućnosti da proizvođači odlučuju. Taj problem uvek sadrži pitanje kvalifikovanosti za odlučivanje. A to pitanje je aktuelno na svakoj etapi društvenog razvoja. Cak i onda kad radnička klasa stvarno odlučuje o raspodeli svog viška rada, još nisu stvoreni neophodni uslovi za kvalifikovano samoupravno odlučivanje o svim važnijim društvenim problemima. Lepeza tih problema je veoma široka. Da bi se o njima moglo kvalifikovano raspravljati i odlučivati, neophodna je široka informisanost, relativno visok stepen poznavanja materije na koju se oni odnose, značajan stupanj razvitka opšte lične kulture itd. Mnogi teoretičari su isticali da i tehnokratija i birokratija nastupaju sa argumentom stručnosti, da teže da sebi pripišu najvišu stručnost u rešavanju određenog društvenog problema (drugo je pitanje što neki od njih nisu išli dalje, do društvenih korena birokratije i kompleksne slike o njoj). Međutim, one će uvek nastupati s tim argumentom, sve dok nivo znanja

1692

ZORAN VIDOJEVIC