Gledišta

đene političke i stručnjačke moći koja je našla zajednički interes u tome da održava status quo u razvoju samoupravljanja. Jer sadašnji stupanj tog razvoja, kad osnovna masa proizvođača nije u mogućnosti da ostvari dominantni uticaj na odlučivanje, kako usled nedovoljnog stručnog. obrazovnog i kulturnog nivoa, tako i usled nepostojanja materijalne sigumosti, pre svega, u pogledu stalnog zapošljenja, uslovljava reprodukovanje privilegija tehnobirokratskih gmpa, Nedostatak stvarnih garantija da kritikokovanje postupaka i statusa pripadnika tih gmpa i njihovo pozivanje na odgovomost neće dovesti do gubljenja posla kao osnovnog uslova egzistencije, onemogućuje dosledniju i plodotvomiju borbu protiv njih. Otuda nemoć samoupravnih organa (ne zaboravimo da su članovi tih organa samo godinu, odnosno dve, zakonom zaštićeni od otkaza) i proizvođača u celini da obezbede pravedniju raspodelu viška svoga rada. Usled toga se i javlja „večiti problem” privilegovanog položaja tzv. „administracije” koji se u biti ne rešava već dugi niz godina. Slamanje kičme tehnobirokratskim gmpama ne može se izvesti unutar izolovanog preduzeća niti snagama samih proizvođača jednog radnog kolektiva. Te gmpe su međusobno čvrsto povezane na nivou radne organizacije i opštine, a odatle njihova povezanost ide dalje sve do nivoa globalnog dmštva. To je poznata logika „korporativnog duha” birokratije i tehnokratije. Svakako, uvek će postojati određeni stručnjaci i rukovodioci koji će posedovati specijalistička znanja nedostupna većini. Na bazi tih znanja oni mogu proturati razne predloge koji nisu u interesu većine. Stoga ni razvijeno samoupravljanje ne može do kraja da eliminiše svaki oblik tehnobirokratije. Ali nije to bitno za samoupravljanje. Bitno je da se specijalistička znanja ne udruže sa otuđenom političkom moći i ne pretvore u podlogu za sticanje privilegija u raspodeli viška rada i u političkom odlučivanju. U odlučivanju o raspodeli tog viška nije potrebna stmčnost kakva je potrebna za razradu određene varijante tehnološkog razvoja. Nesumnjivo, određen stepen stmčnosti je u tom pogledu neophodan da bi „običan” proizvođač moaao da vidi u glavnim crtama kakve treba da budu proporcije u toj raspodeli. Međutim, samoupravljanje će od mogućnosti postajati stvaraost ukoliko razbija, pre svega, političku moć simbioze tehnokratije i birokratije i time obezbeđuje odgovomost stmčno-mkovodeće ekipe za njen rad. Tek onda proizvođači će moći da odlučuju o raspodeli viška vrednosti na jedan potpuniji samoupravni način. A to nije samo zada tak i potreba samoupravljača u proizvodnji, već i svih progresivnih snaga unutar čitavog samoupravnog draštva. Samoupravno odlučivanje u uslovima različitih i često suprotstavljenih interesa, u zemlji tako neravnomemog razvoja različitih njenih delova i mnogonacionalne stmkture kao što je naša, često je sporo, pati od proceduralizma i neblagovremenog reagovanja, što osobito hrani birokratsko-ad • ministrativno odugovlačenje i nesposobnost da se određeni problemi sveobuhvatno, objektivno i na vreme sagledaju radi njihovog što bržeg i efikasnijeg rešavanja. Kao reak-

1694

ZORAN VIDOJEVIĆ