Gledišta

proizvođača, samoupravljanje može da bude proces prevazilaženja podele rada i ukidanja elitističke opasnosti, čije je jedno od glavnih uporišta razlika između maiobrojne elite i većine koju predstavlja masa u ekonomsko-političkoj poziciji, obrazovanju, znanju i kulturi. Samoupravljanje ne može da eliminiše sve vidove podele rada, ono, čak, mora i da, pomoću specijalizacije, razvija onu podelu rada koja proizlazi iz nužnosti tehnološkog razvoja u određenoj fazi razvitka proizvodnih snaga (mada visokorazvijene proizvodne snage traže novu vrstu integracije rada i prevazilaženje uske specijalizacije). Nesumnjivo, tehnološka podela rada ima svoje reperkusije na položaj i ulogu čoveka u procesu proizvodnje i u društvu uopšte. Specijalizacija rađa je nužna žrtva progresu nedovoljno razvijenih proizvodnih snaga. Cim je rad usko specijalizovan, proizvođač nije u mogućnosti da prati celinu procesa proizvodnje, da uočava probleme i tendencije njenih kretanja, a to se mora odraziti i na mogućnost njegovog samostalnog odlučivanja u organima samoupravljanja, njegovog realizovanja kao samoupravljača. On se mora oslanjati na informacije raznih stručnih službi koje mogu da deluju i u tehnokratsko-birokratskom smeru. Međutim, ako samoupravljanje ne može da eliminiše sve ove negativne aspekte podele rada, ono može da bude proces prevazilaženja onih najdrastičnijih oblika te podele, koji se ogledaju u odvojenosti upravljača i izvršilaca u procesu proizvodnje i društveno-političkim odnosima. Bitna je mogućnost proizvođača da ravnomemo sa stručnim mkovodstvom učestvuju u raspodeli viška rada. Kroz taj elemenat samoupravljanje pmža mogućnost ukidanja povlašćenog statusa upravljača. Međutim, time se ne ukidaju svi aktuelni problemi podele rada. Njihovo potpimije rešavanje stvar je dugoročnih procesa razvoja socijalističkog draštva, njegovih proizvodnih snaga i kulture, jednom rečju, jedne nove Ijudske civilizacije. Usko s ovim pitanjem povezan je i problem samoupravljanja i rukovođenja procesom rada. Može li uporedo postojati sistem rukovođenja koji uključuje naredbodavni odnos i sistem samoupravljanja koji znači ravnopravno odlučivanje? Naša praksa se velikim delom spotiče baš o ovaj problem. Njegova suština je u nedostatku razlikovanja prirode samoupravljanja, kao jednog dmštveno-ekonomskog i političkog odnosa, od prirode tehnološke nužnosti koja traži pokoravanje određenim tehnološkim normama i pravilima organizacije rada i modeme proizvodnje. (U vezi s ovim podsećam na poznati Engelsov članak o autoritetu.) Granica između ovih dveju oblasti veoma je fluidna. Ali, ipak, njeno povlačenje je moguće. I ne samo moguće već i nužno, da bi samoupravljanje napredovalo. Jer samoupravljanje mora da počiva na stalnom progresu u razvoju proizvodnih snaga. A jedan od bitnih elemenata tog progresa je i ispunjavanje određenih tehničkih normi radi postizanja određenog stepena produktivnosti rada. Stoga u tehnološkom procesu proizvodnje mora da postoji hijerarhijski odnos pokoravanja autoritetu veće stručnosti i znanja. To pokoravanje, nesumnjivo, ne može biti slepa poslušnost. I tu

1696

ZORAN VIDOJEVIC