Jugoslovenski Rotar

svijesna, da nije dostatno samo sastaviti i proglasiti ta velika načela, da nije dostatno samo ista ispovijedati i širiti, već da je u prvom redu potrebito, da se tim težnjama dade jedan duh, koji će faktično stvorivši tu harmoniju istu preneti i u praktični život.

Pošto je dakle duh pojedinaca onaj koji dominira čitavom rotarskom ideologijom to su i težnje rotarstva, da baš taj duh koji sva njegova načela stavlja u pogon, da njemu posveti svu svoju pažnju i svu svoju jaku intenzivnu i Živu obradu u svrhu, da čovjek uvidi da sve što rotarstvo propovijeda i želi postići, da je sve to samo ono za čim davno njegovo srce čezne.

Izgrađujuć dakle na ovaj način i u prvom redu jaku i otpornu ličnost, te zagrejavajuć je u svom radu ovakovim duhom, rotarstvo hoće da svakog korisnog člana ljudskog društva osposobi da gleda i prati bistrim i dalekovidnim pogledima. sve goruće probleme, koji se okolo njega i za njega rešavaju u ljudskom društvu i da pri rešavanju istih ulije u njih svoju ideologiju.

U vidu stvaranja takove ličnosti dakle po rotarskoj ideologiji čovjek mora da u sve one društvene probleme koji nastaju, u sve one pojave, koje se rađaju u njemu samom i u cijelom ljudskom društvu, da prije nego što ih počne da rješava, da za te probleme i njihove sukobe traži njihov smisao i njihovu logiku, i da ih nikada ne gleda samo kao jednu puku slučajnost već kao jedan neumoljivi imperativ prirodnih zakona, koje čovjek svojim razborom preko svoje ustaljene ličnosti ima da prosudi i riješi. Njegova briga stoga mora da bude, da 15pita i prouči te zakone, da prozrije i shvati njihov konačni cilj, jer će samo tada čovjek biti u stanju, da po njima udesi svoje djelovanje i postupak, da se po njima u vreme potrebe ravna, pak da tako sve te pojave dejstva upotrebi ne samo u svoju isključivu korist, već i u korist cjeline.

Čovjek mora da je svijestan, da sve one borbe, trzavice, prepirke, sukobe, boli nezadovoljstva i neuspjehe u njegovoj posrednoj i neposrednoj okolini, kao i one koje su u vezi sa njegovim bližnjim shvati ne kao neposredno zlo sa one strane sa koje je ono faktično došlo, već da to shvati kao nepoznavanje onih prirodnih zakona i njihovih dejstva, koji su usko sa ishodištem tog zla vezani, a koje je čovjek svakako morao imati u vidu. Neznanje jie naime ono od kojega potječe sve zlo na ovome svijetu i koje najviše boli prouzrokuje ljudskoj duši.

Čovjek mora, da bude ubjeđen da je čitavo ljudsko društvo sa svim svojim pojavama i ustanovama jedan živi organizam isto tako kao i čovječji, podvrgnut svim onim zakonima. bivstva, pak uslijed toga da se svi ti živi organizmi, dotično njihove ustanove, prama promjenjivim prilikama, koje život donosi moraju mijenjati da sve one borbe i trzavice, koje one svojim razvitkom prouzrokuju, da moraju da imaju riperkusiju na čitavu njihovu posrednu i neposrednu okolinu.

Čovjek mora dalje da uvidi, da ljudi sa njihovim suprotnim nazorima, osobinama i karakterom, koji su faktično plod one sredine iz koje su potekli ne moraju nikako da budu zapreka sporazumu u ljudskom društvu, jer je baš to karakteristika života na ovom svijetu, koja kao i sama narav u glavnome ne poznaje jednakosti i redovitosti, već romantičnosti i da prama tome baš te suprotnosti stvarajući po

259