Jugoslovenski Rotar

га vreme rata omogućio da se predju klimatske granice na kojim su iseljenci Novoga Sveta u takozvanom pijonirskom dobu bili zastali, ı površine pod pšenicom u glavnim prekooceanskim izvozničkim zem|јата povećale su se za oko 50%. a proizvodnja za punih 50%. Skracivanjem yegetacijonog perijoda pSeniéne biljke poslo je tada za rukom da se ona u tim novim podruéjima aklimatizira i udomaéi. Zbog toga se viši nivo proizvodnje održao i posle rata kada je potrošnja pšenice počela da opada. Prema 1909/1914 potrošnja pšenice u svetu bila je manja sve do 1924/25. A od tada Je nešto malo rasla. ali taj porast nije bio srazmerni ni sa priraštajem stanovništva ni sa povećanom proizvodnjom: izmedju proizvodnje i potrošnje javlja se sve veća nesrazmera. Istovremeno s ovom pojavom došlo je do poznatih autarkijskih nastojanja izvesnih uvoznih industrijskih zemalja koja su se narocito o¢itovala u proizvodnji pSenice. Poveéavanje proizvodnje u ovim zemljama uticalo je na smanjivanje uvozne potrebe uvozni¢kih zemalja, koja je pala sa 2.2 na 1,4 do 1,5 milijona godišnje. Rezultat svih tih okolnosti bio je porast svetskih stokova koji su 1929/50 doveli do sloma cene pšenice.

U_ periodu 1951/1954 kriza pšenice bila Je najoštrija. Prelazne količine izvozničkih zemalja per 1 avgusta tih godina kretale su se izmedju 1.4 do 1,7 milijona vagona što iznosi gotovo trostruko više od normalnog stanja. Cene niso pokrivale ni proizvodne troškove. Beznadnu situaciju nije niukoliko promenio medjunarodni sporazum o pšenici koji Je zaključen polovinom 1933 godine u Londonu. a koji Je odredio izvozničkim zemljama izvozne kontingente i obavezao ih da. dirigovanjem ponude u granicama predvidjenih kontingenata. utiču na održavanje minimalne cene. Od te mere očekivalo se ograniČenje proizvodnje. Ali sporazum je ostao mrtvo slovo na hartiji. sem što su SJedinjene Američke Države. pod pritiskom ogromnog stoka. sprovele izvesno ograničenje zasejane površine.

Medjutim. godinu dana po stupanju na snagu medjunarodnog sporazuma učinila je priroda ono što nisu mogli postići ljudi. U Severnoj Americi otpočeo je period suša. Prvo u SJedinjenim Američkim Drгауата, а zatim i u Kanadi. Usled suše prinosi tih najvećih izvozničkih zemalja bili su u tolikoj meri smanjeni, da Je svetski bilans pšenice u tom periodu bio stalno pasivan. pa se deficit u proizvodnji morao podmirivati iz nagomilanih stokova.

Smanjenje stokova u izvozničkim zemljama započelo je 1955 godine i trajalo sve do pred novu žetvu 1958. kada Je on bio sveden na svega 600.000 vagona. Cene pšenice u svetu u tom periodu uveliko su se popravile. Neupućeni su tada smatrali da Je svetska pšenična kriza likvidirana. Bilo je i takvih koji su tvrdili da će sušni period u Severnoj Americi potrajati. što više da se tamo čitavi pojasi zemlje pretvaraju u pustinju. pa da nije isključeno da se uskoro svet nadje u oskudici pšenice. Iskustvo je ubrzo pokazalo da je takvo gledanje na stvari bilo iz osnova pogrešno. Savetodavni odbor medjunarodne žitne konferencije u Londonu objavio Je, u Januaru 1958 godine, svoju opsežnu statističku studiju o svetskom problemu pšenice u kojoj je, na osnovu posmatranja statističkih podataka o kretanju svetske proizvodnje i potrošnje, svetskog uvoza i izvoza pšenice za poslednjih 50 godina. došao do zaključka da će se možda već posle žetve 1958

327

<