Jugoslovenski Rotar

u prvoj Uredbi vodila se borba pretstavkama, spomenicama, intervencijama, ali sve to nije ništa pomoglo da se skrha ta želja za centralizacijom javnopravnih kapitala i nacionalne štednje. Dana je tada rečenim javnim ustanovama dozvola da mogu u štedionice ulagati do sume od 5000 dinara po jednoj partiji. lako je to malo, ostalo je sam na papiru, jer se drugom Uredbom Ministra pravde, naročito u pogledu sudskih depozita i sirocadskog novca, morao isti ulagati isključivo u Državnu hipotekarnu banku.

Drugo, da štedionice mogu primati u neograničenim sumama sve uloge. Zaista, svet će se čudom zapitati, pa zar štedionice nisu mogle primati neograničeno uloge?” Kao odgovor, brisana je iz prve Uredbe odredba: »Ulozi na štedne knjižice i tekuće račune ne mogu premašiti deseterostruki iznos početnog kapitala i rezervnog fonda«. Da su i dalje ostale u važnosti zakonske odredbe koje je propisivala prošlogodišnja Uredba, skoro sve štedionice morale bi da obustave dalje primanje uloga, a mnoge bi morale da vrate viškove. U tom slučaju, na primer, samo dve gradske štedionice, one u Zagrebu i Ljubljani, imale bi odmah da pozovu odredjeni broj ulasSača da podignu oko pola milijarde, a izvesne druge štedionice da vrate nekih drugih 500 milijona. Tako bi morali da učine zavodi sa pupilarnom sigurnošću! Upozoravani su merodavni da takva Uredba nigde na svetu ne postoji, i da će, ako se ona ne izmeni, mnoge štedionice morati da likvidiraju. Pretstavnicima štedionica tada su učinjena obećanja, ali se opet nije ništa učinilo. No, Uredba o izmenama sve je mahom popravila.

Treée, da je proširena mogućnost kupovanja odredjenih vrednosnih papira.

Četvrto, da ubuduće mogu štedionice davati dugoročne zajmove samoupravnim telima, dakle ne samo opštinama osnivačima, i to do visine 10% od uložaka po uložnim knjižicama, a kratkoročne do 15%, što je pre bilo nemoguće, jer su mogle odobriti samo kratkoročni zajam i jedino opštinama osnivačicama, i to sa vraćanjem u istoj budžetskoj godini, a u srazmeru od 10°/o uložaka po uložnim knjižicama.

Peto, da mogu upravljati samoupravnim preduzećima po prethodnoj dozvoli Min. trg. i ind. Prvom se Uredbom to ukinulo i onim šted. koje su to pravo imale po starim svojim statutima.

Šesto, da se porez na rentu od ulozaka odbija samo sa 3°/o kao kod regulativnih štedionica, a ne sa 6°/o, kako je to propisano za druge novčane zavode.

Sedmo, oproštene su plaćanja svih poreza i prireza.

Osma, da za štedionice važe, što je za njih od dalekoseznog značaja, povlastice iz čl. 47 do 62 Zakona o uredjenju Državne hipotekarne banke: naime, štedioničine knjige imaju važnost јауnih isprava, štedionice imaju pravo prvenstvenih naplata, direktno pravo izvršenja naplate, pravo i procene rukovanja založenim imanjem i drugo.

I deveto, da štedionice mogu, posle upotpunjenja propisanih rezervi, čisti dobitak u celosti ili delimično upotrebiti u dobrotvorne svrhe, dok su pre to mogle samo do 20% od čiste dobiti.

Ako, dakle, paragoniramo te dve Uredbe, koje su ugledale jedna za drugom svet u razmaku od nepune godine dana, kon-

322