Književne novine

_ Povodom skica Ljubomira Ivanovjća

A-y IM iu

SRONANN

Za stolom

NA | a ak a

WRITE, MJ.

Glava Skica LJ.

___Jugošlovenski majstor olovke, Ljubomir Ivanović poznat je uglavnom kao crtač živopisnih pejsaža, zapustelih starih manastira, crkava, džamija, hanova, trošnih mostova, drevnih tvr-

___đava i starinskih kuća. Malo se zna da ja on slikao, rezao u-bakru, drvetu, linoleumu, crtao olovkom i mnogobrojne ljudske figure. Međutim, on se time bavio od prvih dana svoga rada na umetnosti i do kraja života. Samo ti njegovi figuralni rađovi, naročito oni rađeni olovkom, ostali su skoro sasvim nepoznati našoj publici, iako

_ mjihov broj nije mali.

Ivanović je naslikao znatan broj figura i na svojim uljanim radovima, od kojih se i danas mnogi čuvaju, dok je veći deo propao u ratovima. Ali svakako najveću vrednost pretstavljaju njegovi radovi s figurama rađeni olovkom. Poznato je da je Ivanović naslikao olovkom sve članove svoje porođice, kao i mnoge. naše starije umetnike, među kojima Milorada Gavrilovića i Dobricu Milutinovića. Na stotine i stotine krokia izradio je on za kafanskim stolom, olovkom i mastilom, znanih i neznanih ličnosti, koji se i danas čuvaju u njegovoj porođici ili kod prijatelja. U ovom svom broju »Književne novine« objavljuju nekoliko takvih crteža. ij

. P.

{ . 4 { (i v:. DA LI POSTOJI NORMA ZA

| KVALITET U GRAFIČKOM a POSLU

· Mali neposredni kontakt između redakcije jednog mesečnog lista i š arije pobuđio nas je da nabaci-

| _mo danas jedno pitanje koje nam već | duže vremena leži na srcu.

Jedan mlad, sposoban i politički

__#Vestan radnik, — kad smo insistirali ___na većoj preciznosti i što boljoj izrađi jednog našeg časopisa, — odgovo_ rio nam je da u duši proklinje časopis (premda je saglasan sa njegovim __&adržajem), jer ga njegova kompliko__vana izrada na hartiji za umetničku štampu, sa mnogim foto-klišeima i raznim prethodnim tehničkim radnjama 6prečava da postane udđarnik. | »Bio bih među prvima u preduze» Ću, — kaže on — »ali radeći na predomu ovog časopisa, svaki napredak mi je onemogućen“. ____Njegovo lice bilo je namršteno, čak pomalo ı eno. No, iznenada, kao da se prisetio da bismo ga mogli por grešno razumeti, dđođao je: \ _ »Ne radi o maferijalnoj štrani. Meni nije stalo do toga, Ali hteo bih Ć obijem priznanje za svoj trud koji

o ostaje nevidljiv na tabli uspe-

a &mo mogli da kažemo ovom ' Da je kvalitativan rađ na mestu isto fako važan kao tativan na drugom mestu. Ili, dan časopis sa umčtničko-knjiini Kadržajem zbog nebrižljive tigrafije, nejasne i slabe štampe, neoljnog podlepljivanja klišea, nežlj vog mešanja boja, delimično može da izgubi u efektu i da ne ispuni svoj zadatak, i pored prividno postigmute kvantitativne norme. ___Narovno, ovo ne važi samo za jedan mali broj časopisa i knjiga koje u | malom opšegu pretstavljaju skupa i _ reprezentativna izdanja, već i za ta| kva izdanja koja se štampaju za široRe narodne mase. Visok tipografski kvalitet knjiga i časopisa morao bi da važi kao opšta parola u štamparskom poslu, Dragocen sadržaj naših štam_ opanih đela mora naći svoj okvir u stručnoj, preciznoj i lepoj tipograf· skoj opremi. Stoga ne treba da zabo_ ravimo onog radnika kraj mašine ko; . pravom teži da postane udarnik. "o znači da ga ne smemo kazniti za slitativno dobro obavljen pošao, nenaći formu da ovaj rađ istaknemo a okviru proizvodnog Dlana i da ga priznamo i cenimo. Takav plan, koji predviđa temeljitije uživljavanje u

Ivanovića

NW || || 3

unapređenju i razvitku novih kadroVd: dovešće do harmonije između kvaliteta i kvantiteta, OBN

pošla, pomoći će podizanju,

Bliži se veče, i sunce koje će se brzo sakriti, sad je oblilo brda, drveće i rijetke kuće mirnim i punim sjajem, koji svakoj stvarčici daje nov i preobražen lik. Čini se, da svako drvo, svaki glog, izgubljen u kam»njaru, u tih nekoliko skupih i kratkih trenutaka, živi naročitim začaranim životom. Evo, usamljena divlja kruška u s8prženoj plećini može se svakog trenut-. ka pretvoriti u nekakvu staricu — bogomoljku i žalosno uzdahnuti:

— Zbogom, brate, valja nekuđa ići.

U prosjelinama između brđa već se sjezerio proziran plavičast suton. Potopljeno na dnu njega, otsijeva u izlomljenim komadićima izgubljeno ogledalo potoka i otud kao da Tie na prohladnu vlagu. Naviše, u polovini brda, nalazi se oštra granica između donjeg dijela u sjeni i gornjeg pod suncem, kao da su se, u kratkom zatiaju, ne miješajući se, susreli dan i noć. ii

Iz osjenčene polovine iznenada izroni stariji seljak, onizak i širok, goneći ukoso pred sobom nemimu skakutavu sjenku i pokazavši na suncu čekinjavo okruglo lice sa žmirkavim očima, plavim i svijetlim kao u djeteta. Šobonjeći novim novcatim ovčijim kožunom. zadihan i orošen bisernim iskricama, on za trenutak stade na početku obasjane kamenite plećine, brižno zirnu u nisko ružičasto sunce i požali se nevidljivu saputniku:

— Uh, brate, Kako ću noćas preko planine.

Predahnuvši, kožunlija nastavi da grabi uzbrdo prema garavom iskrzanom bedemu jelove šume, sve se na mahove obraćajući svom uobraženom saputniku:

— Misliš da ću pogoditi u Pobrđe obnoć, po mjesečini?... Neću, vjere mi, čuj što ti kažem. Evo pljuni mi u brk, ako...

Šuma se sve bitže primicala, pokazujući zbrku golih nejednakih stabala, dok je kožunJija na mahove zaboravljao i planinu i svoju bojazan, zapričan s drugom iz mašte, kao što se to često dešava ljuđima iz rijetko naseljenih brdskih krajeva koji, radeći i boraveći u samoći, izmisle sebi sagovornika, odabravši ga obično između poznatih ljudi, pa na taj način zadovolje svoju ljudsku potrebu za društvom i prijateljima.

Zabavljen tako, kožunlija skoro nabasa na nekakvog vojnika, koji se odmarao među niskim smrekama pored puta. Trže se i naglo zastade, dok njegov dotadašnji vjemi sagovornik, čini mu se, još brže klisnu od njega i ostavi ga sama, To ga još više uplaši i zbuni,

— Hej, što si se prepo bolan, ne boj se. Siguno ćeš preko planine? oslovi ga vojnik, pa se pridiže i sjede privlačeći uza se ranac.

— Preko planine, brate, — # oalakšanjem izusti kožunlija, mičući se 6 mjesta.

— Dobro je, onda ćemo u društvu. I ja baš čekam neće li ko uđariti, nepoznat mi je put, — srdačno dočeka vojnik i pozva seljaka koji se još uvijek ustezao:

— Hajde sjedi, zapali. ;

S uživanjem šaljući kolutove dima u obasjanu ćubu smreke, plavokosi krupni vojnik pričao je raspoloženo i bez ustezanja, kao da se odđavna povnaje s kožunlijom:

— Veliš, ime ti je Trivun... Moj Trivune, ja ti evo dobio kratko otsustvo, a Bijeljina mi daleko, pa pošao u Bukovo Polje, kod učitelja Koraća, Poznajemo se još iz škole, pa velim — hajde da svratim kod starog druga. Znam, ovo mu je prva škola, a krajevi pusti, teško je do ljudi...

— Neka vala, i treba — slaže se Trivo — Viđav'o sam ja Koraća, dolazio je našem učitelju. Nekakav dobar dječak.

— Dobar, đobar — potvrđuje vojnik.

— Baš volim, druže, što te susretoh, Pravo da ti kažem, i ne volim sam putovati — oprezno napominje 'Trivo,

— Bojiš se vukova, a?

— Ama lako je za vukove, druže, nego še, brate moj, pribojavam Turaka. Oni ti ovuda često prolaze, iđu u drva i štokuda, pa se bojim susrešće me ovako pod noć. |

— Ubiće te, bojiš se? —nasmija se vojnik, ustajući i otresajući .se od iglica. — E, Trivo, Trivo!

— Ne znaš ti, moj brate, što su Tur... Kako ono tebi bi ime? Aha, Milan... Moj Milane, ne znaš ti još kakve su Turkesnice.

— Vidi, vidi! — tobože začuđen. uz– vikuje vojnik.

— Čuješ li ti, Milane, brate moj, ne bih ti ja... ne bih ti ja noćaške prošao kroz ovu planinu zajedno 8 Turčinom, da ti sad meni kažeš: »Trivo, tvoja je čitava Bosna odavle do Beča!«

— Ma nemoj ti to reći! — uzvikuje vojnik, zveckajući cokulama po kamenitom šumskom putu, isprovaljiva– nom ovdje ondje drvarškim kolima — Negdje su ti se gadno zamjerili, a?

— Nije to što su se zamjerili, nego onako — ne vjerujem ja Turčinu, pa Bog... Naša omladina tamo priča i čita na konferencijama: te kako smo braća, te jedna krv, te ovo,.te ono... Volio bih ja koga od njih vidjeti da omrkne ovako sam u planini zajedno s Turčinom kao, napriliku, ne budi primijenjeno, što smo nas dvojica. Krupnije bi se onda mljelo, kažem ti ja.

— Zar še ti ne bi usudio 8 musli~

~ ma... 8.

om poći

— Ajde, 8 kakvim Turčinomi — trže se Trivo i zastade u hodu, oštro uzmahnuvši glavom. — Jednom sam ja već bio Turčinu u šakama, pa kad me je tada benasta sreća izvukla, aja — ne ide ti više Trivo u lijepe turske ruke,

— Aha, deđer, kako je to bilo, pri

čaj! — priupita vojnik i uspori hod birajući ravnija mjesta kroz rani šumski suton koji je već varao nenavikle oči. — Evo najprije pripali. Bili su upravo izbili blagom uzbrđicom na vrh omanjeg baira 8sa prorijeđenom šumom. 5 desna, kroz kopljaste vršike jela, ukaza se zamišljen, blizak i tajanstven mjesečev požar,

PRE

KNJIŽEVNE:NOVINE

- BRATIMILJENJE U PLA

Branko ČOPIĆ

Šuma se iznenada proširi, sva uprskana pjegama krečnjaka i ukrašena staklastim stubovima rijetkih jasika, sablasno zalutalih u oporu divljinu planine. |

'Privo pogleda: u ogroman · mjesec, živnu i prokašlja se.

— Veliš da ti pričam? Ovako ti je to bilo: siđem ti jednog ponedjeljka dolje u varoš, pa ću se, na svoju nesreću, svratiti u jednu tursku brijačnicu da se obrijem.

— U brijačnicu, aha! |

— jas ti šta će biti. Jadna ti majka |ne bila, sjedo' ti. ja na onaj stolac, ogledalo kolik vrata, a odonuda ti priđe brico, vidi — Turčin je,

— Turčin? — ponovi vojnik, pitajući. — Turčin, i još kakav Turčin! Moj Milane, moj mili brate, Turkesnica, ne budi primijenjeno, tolika kolik ti,

ako nije i veća...

— Aha, pa šta će biti dalje?

— Slušai ti. Stade ti on mene brijati, pa sve malo,malo — počne oštriti onu britvu, a sve pogleda na me i pjevuši: ;

Slavuj piva, ne znam gdi je, a u meni srce vrije.

Vidim ja, jadna ti majka, đa je u njemu uzavrila ona pogana nekrštena krv i da mu pade na um kako bi me zaklo, pa sve trnci uza me prolaze, k'o da sjedim na mravinjaku. A kad mi potegne onom onako ledenom britvom niz obraz, moji Milane, moj pobogu brate, kad on potegne, a meni lijepo iz tabana pođe nekakva ledenica, pa žboc! — u samo Srce.

— Aha,ha-ha! — trese se vojnik od gromkog i srdačnog smijeha, tako da mu Sve pozveckuje nešto limeno u rancu, — Pa što ne bježiš, Trivo, kamo ti noge?

— Kakve noge — ne pitaj! — odumrle kao da nijesu moje! A osim toga, pravo da ti kažem, i sramota me, Kakvo bježanje! Veća je sila i stra'ota na Kosovu bila, pa Obilić nije utek'o.

Vojnik udivljeno odmjeri onisku priliku čupavoga kožunlije i nasmiješi še.

— Aha, pa onda?

— Slušaj ti komedije! Sve će još ići kako tako, dok mi brico ne zavali glavu i pođe da me striže odozdo niz jabučicu, po vratu. |

— Po vratu! — smiješno se uozbilji vojnik.

— Po vratu, moj dragi! A ja samo pažmiri' i sav &e oladi: zbogom, Bosno, ovaj više neće pure jesti!...

— Pa? i

— Pa — ništa! Odjednom ja čujem Rrao kroza san: »Gotovo je, mušterija. Otvorim oči: živ 8i, Trivo, gospoda mi boga!

— A šta Turčin? — pita vojnik.

— Ništa — smije se lopov i još pita; »Hoćemo li malo mirišljive vodi“ ce?«... Kakve vodice, pobogu Bi mili brat! Daj ti đa se bježi,

— Pa šta će dalje biti?

— Šta će biti? Plati ja, pa na vrata, Bo'me, Trivo, velim, neće tebe više dragi Turko brijati, Ovo ti je prvi i zadnji put. |

— Aha-ha-ha-ha! — presamiti se vojnik od smijeha! i sjeđe na oborenu kladu ukraj puta — Sjeđi da pripalimo... A ti, veliš, noge pođa se, pa na vrata,

· — Na vrata, vjere mil

— Ama, Trivo, možđa je onaj brico pjevao samo tek onako — pjevalo mu še?

— Ne bi ja rekao, dijete, — zanije= ka Trivo i malo se zamisli. — Ko bi znao šta je lopovu palo na um.

— HB, Trivo, Trivo, a pošto bi ti onda usred noći putovao kroz planinu sam samcit s kakvim 'Turčinom, ovako, naprimjer, kao što sad nas dvojica putujemo? '

— Bježi, bolan, šta to govoriš, u snu se ne snilo! — izdrelji se Trivo i zastruga kožunom o balvan. — S '"Turčinom obnoć u planini? Bože me sačuvaj i zakloni! — i tu se seljak prekrsti. — Nikad ja više po crnoj zemljici ne bi hodio: uplej'o bi on mene k'o zeca.

— Hajde, bolan, kako ćeš tako govoriti — ozbiljno ga ukori vojnik. Kako će iz čista mira čovjek ubiti čovjeka? i

— Kako? Ne znam ni ja kako, ali ja njima ipak ne vjerujem.

— Zašto, bolan? Sigurno te neki od njih nešto prevario, šta li?

— Ama nije da me je prevario, brate si ga moj slatki, više su mene Va-

rali, da kažem, ovi naši Srbovi... Eh,

_ ug ae mA lale | ay

CL. il

eh, moj vojniče, brate, moj rođeni. Kad bi ja samo tebi stao pripovijedati kako sam ja nekad strađav'o i od žandava, i od lugara, i od popa, finansa, poreznika, načelnika — od sva-– kog đavola. Kad se toga sjetini, zaboravim ti ja i Turke i samog cara Murata. — TI nehotice Trivo zaboravi »Turke«, pa stade da priča vojniku svoje nevolje sve od ranih dJetinjskih dana, kad je čuvao tuđe koze i zimi noćivao po studenim pojatama. Žalio mu se onako iskreno, od srca, kao što se može govoriti samo dobru i duševnu čovjeku, kad noć i zajednička briga zbliže osamljene ljude.

Put je postajao sve vrletniji i tješnji i šuma kao da se sve više zbijala, propuštajući rijetke pjege mjesečine, od kojih je, čini se, postajalo još mračnije. Uskoro se osjeti zimljiv dah vlage. Trivo zastade i javi se izmijenjenim i ozbiljnim glasom:

— Ne valja, vjere mi.

Stade i voinik. Sad kad se više nisu čuli njihovi karaci, u sleđenoj tišini planine postade još hladnije i neugodnije. Nevidljiva opasnost, poput bedema, okruži dvojicu putnika.

— Šta je, Trivo? — trže se vojnik.

— Zabasali smo, Ovo je put za Međeđe Lokve. Sad smo upali u duboku planinu. Na gadno smo mjesto stigli, ne valja.

— Kako na gadpo mjesto?

— Ma, kako da fi rečem, nije baš ni najsigurnije — stade da uviđa seljak. — Ima tu po čistinama u šumi malina, pa ovako, u ovo đoba godine, nije baš najčistije... ,

— Kako nije najčistije? — nestrpljivo će vojnik. : Ki

— Imaš ]i ti. brafe, kakva, ovako, da rečemo, oružja pri sebi? — pripituje seljak, izbjegavajući: odgovor.

Sad se i vojnik uznemiri, osjeća kako mu se mokra košulja lijepi uz tijelo i grlo postaje suvo.

— Nemam, čovječe. A zašto to? Ima bande, a?

— Ama nije baš da je banda — zateže seljak — nego tako, vucaju ti se ovuda ıı ovo doba godine...

— Ko se vuca, čovječe božji, kazuj?

— Priča se.po selu a ko će ti ga znati opet... Vele, oni se nesrećnici pokazuju, pa...

— Ama, Trivo. brate, što ne govoriš? Umjesto odgovora, kožunlija se obzire oko sebe i neodlučno pita:

— Vojniče, brate moj mili, kako bi bilo da se mi popnemo na kakvo drvo? Vojnik prilazi Trivi i drma ga za rame.

— jj, šta je tebi, čovječe?

'U tome trenutku začu se iz pomrči-

Božidar Jakaoc: JAJCE (bakrorez)

ne, prilično blizu, nekakvo, neobično i hrapavo gunđanje. Trivo se samo za časak sleže i oslušnu, a onda, 8 okretnošću neobičnom za njegove godine, priskoči vojniku i pograbivši ga za ruku stade ga vući za sobom, prestrašeno šišteći:

— Vojniče, brate, bježimo na drvo, evo gal

Pokoravajući se, vojnik potrča za njim, saplićući se. Tek uz treće — četvrto stablo seljak se zaustavi i stade grozničavo, kao slijep, đa pipa po njemu. : \

— Evo ga, uz ovo ćemo, Otanko je,

— Je ] ono međed? — također ša– patom izusti vojnik, već i sam uplašen, ) ) — On, on, brate moj! — zabrza 8še= ljak stružući kožunom i opancima i uzaludno se upinjući da se uspuže uz drvo.

Gunđanje se ponovi, ali sad razgovjetnije i bliže, Kožunlija zakuka:

—. Vojniče, brate, pridrži mi nogu! Joj vojniče, tako ti boga i svetog Jovana... Nogu, nogu, tako, tako... Aha, aha, pobogu si mili brat, evo

· grane... Bvo je, evo je, mile i rođene

grane. x

Lako izletivši iz vojnikovih ruku, Trivina noga 8amo mu dodirnu povijena pleća i nestade nekud navišš u pomrčini. Nekoliko trenutaka čulo se škripanje grana i' stenjanje, a onda se javi seljak, sad već mnogo mirnije:

— Vojniče, daj ruku... Drži, drži, “dobro se privati. Polako, polako ne boj se... Aha, uvatio si granu, dobro je. \

Pipajući, oba su se pozadugo smještala na glatkim granama, dok je Trivo bez prestanka pobožno i zahvalno RUnđaOrNi LAV MOST O VaANN ai Svi

o apo S ei Se Š

| Sa “ — Oh, oh, dobro je, brate moj, đo-

bro je... Ovo će izgleda biti javor. Dobro je, doboga... Jest, jest, javor~

džever, dobro drvo za svaku građu,

Ooo, ooo, vojniče, brate moj, eto gdje se ja noćas u božjem stra 8 tobom pobratimi.

— Pobratimi? — Da, brate moj, zakleo sam te u

nevolji bogom i svetim Jovanom i sad si mi pobratim. ;

—Vidi ti sad! — iznenadi se i obradova vojnik. .

— Jest, jest, mili moj vojniče raznježeno je gunđao seljak, &rećan što je prebrodio opasnost — da noćaske ne bi tebe, plati ja glavom, ostadoše mi djeca sirota... “Aha, eno se opet lopov čuje. Mumlja mrcina.

— Nijesam ni znao da ovuda ima međeđa — javlja se vojnik. ala

— Ima, Milane, brate moj slatki, ima, pobratime. Osobito što ima jedan stari, već ga znaju: ostrvila: se mrycina, pa voli i na čovjeka udđariti...

\oh, oh, što smo mogli nabasati na veliku slaboću.

— Sad ćemo ovako do dana, a? propituje se vojnik.

— Do dana, Milane, brate, do dana. A obđan se on drži podalje od puta.. O, brate moj, što ti meni noćaske spase glavu, pomože mi na drvo. Kako ti ono bi prezime, brate moj; kazuj da se čitavog života za te bogu molim?

Vojnik se nasmija, ponamjesti 8e bolje na granama i glasno odgovori:

— Znađeš li šta je, Trivo brate: ja sam se s tobom noćas malo našalio. Nije meni ime Milan.

— Nije ime ...

— Nije, dragi Trivo. Ja sam ti mu-– gliman, ili, kako ti veliš, Turčin. Pra= vi pravcati musliman. Zovem se Ađem Sokolović. Tu“ a

Na onoj strani gdje je sjedio seljak nastade tišina. Čulo se samo kako suzdržljivo i na mahove škripi opte=rećena grana. Poslije duge i neugodne stanke, seljak se nakašlja oprezno i plašljivo. i

— Ađeme, brate, ja še noćas pred tobom obruži?

— Hajde, Trivo, bolan, gledaj posla. Glavno je đa smo mi glave izvukli. Čuješ ]1 ga samo kako mumla?

— Eh, šta ja sve noćas izgovori, a ti meni opet spasi glavu — gorko i prekorno progunđa seljak.

— Ostavi to, pobratime, jadan ne bio. Ta jesmo li sad pobratimi ili nismo, a? — veselo i ohrabrujući ga uz– viknu vojnik.

Namještajući se na grani, Trivo 8 neodobravanjem coknu jezikom i požali se:

— Bj, pobratime, pobratime, sad mi je došlo da siđem s ovog drveta, pa nek me odma! ona mrcina istrga. To mi i treba kađ sam...

— Ama.šta ti je čovječe?

— Kako šta? Sramota me, brate, pred tako đobrijem čovjekom. Obružio sam se.

Pa, vajkajući se, stade đa priča:

— Govorio je toliko puta onaj moj najmlađi, veli: »Tata što si ti toliko zapeo: te Turci ovaki, te onaki... Da si ti, veli, bio s nama u borbi, vidio bi kako su muslimani dobri drugovi.« A ja samo zapeo pa derem K'o jug u planinu: »Znam ja, velim, njih dobro, ne O a KOJE politika.« .

— Pa šta. veliš sad, , GbHiika? | pobratime, za tu

— Nemoj,... Nemoj... pobratime, da sad silazim 8 drveta, molim +el Nemoj da zažmirim, pa da zlo od sebe uradim. Stid me je, pobratime, pred tobom i pred ovom crmom zemljom dolje pod nama,

Grane su ih neugodno tištale i žuljile, pa su se dva pobratima svaki čas namještala i tražila pogodniji položaj za sjedenje. Zatim bi se prekinuti razgovor opet nastavljao sve do novog premještanja. Za vrijeme jednog podužeg zatišja, dok je zabrinut. Trivo razmišljao kako li će sjutra, po danu, od sramote moći pogledati u oči pobratimu, vojnik iznenada prasnu u glasan i neobuzdan smijeh: .

— Aha-ha-ha-ha, moj Trivo, bogme OR međeđd utvrdi bratstvo i jedinstvo. — SE, jest, vala: u naše tvrđe bosanške' glave. moraš često puta #8 međedom pamet ugoniti! — složi se i Trivo, pa se i on, od sve muke, našmija škrto i zabrinuto kao uz veliki post. ·

. U vršikama drveća već je žamorio probuđeni povjetarac, mnmnajavljujući skoru ZOVU. JA ra oD ot MOMM OJ,

MRS E iva

ya dat

Na i

BROJ 11

| Na dan 27 ožujka ove godine navršilo se pet godina i od smrti kipara Ivana Lozice, „Kao što je poknato, talijanski fašisti strijeljali su Lozicu, sa još trojicom druOb u Lumbardđi, na Kor-

u %

I Ivan. Lozica jedan je od onih među mnogobrojnim žrtvama Oslobodilačkog rata koje našem današnjem djelu daju snagu, našoj riječi uvjerljivost. On je jedan od onih koje je osjećaj vrijednosti ljudske poveo putem časti, koji čestitost života izdižu iznad vrijednosti samog življenja.

Od prvog dana kada sam ga otkrio na praznoj korčulanskoj obali (vra ćao se tada iz Pariza), pa sve do da-

nas, uvijek se misao na njega pove-

zivala 8 likom čestitosti.

Izrastao je iz našeg malog Sseoškog ·

puka. Razvijao se u našoj sredini jednoštavno i skromno. svoje spošobnosti gajio je najpoštenije? Životni put njegov, nešto dekorativno pojednostavljen, ukazuje se kao

put iz rodnog sela Lumbarde na Oto ·

ku Korčuli u kamenolom otočića Vrnika odmah kraj Lumbarde; iz kamenoloma u zagrebačku umjetničku akademiju — uvijek u zanatu; zatim jednogodišnji posjet Parizu i povratak u Split; nešto poslije došao je u Zagreb. Čitav taj kratki životni put je rast i neprestano probijanje iz zanatstva u umjetnost,

U početku u sjeni Meštrovićevoj i Kršinićevoj, on se istom. onom laga> nom, ali upornom snagom kojom je izraštavao iz zanatstva u Uumjetnost oslobađao i utjecaja svojih učitelja, "Ta mogućnost, izranjanja u umjetni-

čku kreaciju zatvarala se u prvim re=

dovima kao meki lirski sklad {orma, da bi se u jednoj daljnjoj fazi ti oblici razvili u maglašenu dekorativnu maniru, koja je podsjećala na Tanagra figure. No u posljed= njoj svojoj fazi počeo je osjećati i sagledavati stvarnost oko sebe ideino jasnije (Seljakinja s mijehom, Nošač, Veslač i t.d.) i što je idejno jasnije gledao, sve više je postajao svoi, sve više je nalazio sebe, a njegova mođe= lacija, gradnja i kompozicija figure postajale su neposrednije.

Možda je -doišta najneposrednija i najčišća svoja ostvarenja dao u portretu (portret Neznanke, portret gospođe B., portret brata). Ova djela ne samo što pokazuju znalaštvo, nego doista značajnu umjetničku mogućnost podređivanja i savladavanja materi-

jala i, što je maročito važno, zdrav

osjećaj za formu.

Ivan Lozica nije prilazio materijalu izvana, 8 intelektualnim, apstraktnim koncepcijama. On je rastao lagano, ali sigurno cijelim svojim umjetničkim

bićem iz nutrine umijeća,iz onog umi-

ječa koje ima svoj korijen u tradicijama naroda iz kojega je potekao. Lagano, ali čitavim svojim bićem, uraštavao je u naprednu ideologiju sVOjim čestitim osjećajem, na sv6j amjetnički način. No upravo to, što je iz Krila ozbiljna zanatstva stizao do umjetničkih ostvarenja i to, čim ideološki jasnije, tim umjetnički punije, daje nam sigurnost da bismo u njemu imali umjetnika zdravih ostvarenja, ljudskih kreacija. +

U tome i leži onaj dojam čistoće i čestitosti njegova pošla. At

Fašistički zločinci prekinuli su ovaj razvoj. Ostavili su nam ostatke njegova tek započeta djela.

Ljeta 1946, kada sam poslije straMnih, ali i herojskih godina našega narođa, ponovno ugledao Vrnik, mali otočić pred njegovim rodnim mjestom, sjetio sam se njegova lika, koji me je uvijek podsjećao na skulpture Čiočića starog korčulanskog majstora u

Dan je bio miran, sunce užarilo zrak, a more se pružilo nijemo od veličanstvenosti dana nad njim. Visoke, bijele i škure kamene plohe rezane kroz stoljeća od vrha malog otočića do dna njegova, bile su također šutljive; rat

je prekinuo rad i još mijesu nanovo'.'

odjeknuli udarci oštrog alata, Mir je i.u bijelim kamenim kućama... Tamo na južnom dijelu otočića nalazi 8e maleni vinograd njegova oca i odmah nasuprot, u uskoj uvali Bufalo otoka Korčule, smjestila se kućica, koju je često spominjao u raz-

govoru i gdje se sklonio napuštajući .

okupirani: Zagreb. To je ona MWućica u kojoj je rezao svoje posljednje drvoreze, ošluškivao noćne korake partizana, koji su dolazili k njemu. Gledam neizmjernu širinu morsku i slušam vrijeme: prvi dah maestrala od gradića Korčule. Gorko se uzbu-

đenje diže u meni. Spoznaja sve per=- · »onih Crnih.

fidnosti i odvratnosti prijeko« ražarila se u meni,

Što radimo vjekovima ovdje na

ovom kamenu, uz ovo more? Kupimo,

prevrćemo šaku š&uhe zemlje, kleše- ,

mo i kvasimo svojim znojem kamene hridi kroz dugi niz stoljeća ne otimajući tuđe. I, eto, jedva še izmijeniše dvije generacije, a onaj »kulturni« ološ s druge strane mora, kao strvinar za petama jačih zvijeni već po drugi put provaljuje na ove obale svojatajući ih u ime kulture, u ime kamena naših građova, u ime kamena koji su naše ruke, naše znanje i naša svijest oblikovali i digli. »Roma doma» — hvastavo ispisaše na lice tog

zida. Fašisti koji su bili i jesu nepri- -

jatelji samog talijanskog naroda.

U laganom pokretu mora pod vjetrom i šumom čempresa nad Vrnikom, u glasu dječaka koji je potrčao obalom, meni se sve neposređnije javljao onaj dah ranog proljeća — 2? ožujak 1943. -

Gleđam u lice velikom danu nađa mnom i čini mi se da postaje krvav... Rezak rafal mitraljeza: četiri su đruga pala i Ivan Lozica među njima. Sedam rana i krv na rodnom kamenu.

Tu krvavu moju sliku prekida buka djece koja se u trku i smijehu vraćaju iz starog kamenoloma. ” J

Svoju „snagu,

Petar ŠEGEDIN —