Književne novine

STRANA }

KNJIŽEVNE NOVINE

| NAZIM HIKMET — PESNIK SLOBODE

U leto 1937 osuđen je najveći Dpesnik Turske na 29 godina robije. U očima svojih sudija Nazim Hikmet bio je kriv krivicom svog i svih naroda, jer je pevao sveljudsku ljubav kojom trudbenici sveta vole zemlju Oktobra.

Istina, tada, u vreme izricanja te „monstruozne kazne, bejovi i njihove kadije nesebično su se oduševljavali Hitlerovim »novim poretkom«, verujući, da će njegovom pomoći, pome-

| riti granice Anadolije do Perekopa i

&

dalje, ah, još puno dalje....

Ali od izvesnog majskog dana 1945 nad Brandenburškom se kapijom VIje »srpasto-čekićasta« zastava pobede i slobode. Mnogo se otada promenilo i u neposrednom susedstvu „granica

koje se, ah! nisu pomerile na sever.

Ali punih jeđanaest godina traje robijanje Nazima Hikmeta. Vihori rata oduvali su u smrtni zaborav činjenice kuđikamo solidnije zidane od · bedema seldžuških kazamata, ba ipak ništa još nije poremetilo ni _ grandomanski „kontinuitet begov8 maštarija ni isuviše suptilnu nit Yazloga koji su odlučili da se osudi pesnik. Istim kapavo ushićenim perima kojima su Jalčini pre Okavea vi-

· še puta objavili »radosni i konačni

pad Staljingrađa«, isti jadni Jalčini, istim „raskrečenim „perima, na isti raskrečeni način, u istim listovima i stupcima koji ioš pamte njihove zadovoljne komentare povodom koven'triranja Beograđa, oduševljavaju se danas sopstvenom birzemanskom vernošću demokratskim atomima i ostalim najlon-čarapama. Ako pamćenje "ne vara, kao dđo nedavna — Aušvicom ši Fauovima.

Nije moje da šikaniram ma kog turskog Jalčina na temu »vajkadašnje«

\

vernosti Turske ratnim ciljevima Anglo-Amerikanaca, Svakako izve= sna doza vernosti daje se nazreti u dosledno odbojnom stavu kojim se u Ankari od strane takozvanih meirodavnih preseca svaki pokušaj da se izdejstvuje poništenje kazne Nazima Hikmeta. Uostalom ...·

Zašto bi se sumnjalo u tu vernost, kad je vernost samom sebi pojava opšta i kad se zna da i psi uvek najradije njuškaju psećim iragom, Konačno i dželati, a kamoli begovske sudije, mogu imati svoje ideale i nije nemoguće pretpostaviti da se znaiu da ushićuju tim dželatskim idealima na neki njihov posebni dželatski način i da, na kraju krajeva, tim svojim dželatski idealnim ushićenjima mogu da ostanu verni i sad kad, već maršalizirani, stavliaju noge na kancelariske stolove da se odmore od »hajlova« i drugih ratnih napora.

Ali Nazim Hikmet robija dok novi talasi prekookeanske civilizacije zapljuskuju opore obale Male Azije, Robija, jer izgleda da su pendreci, volovške žile, okovi i omče ostali do dalieg omiljeni intelektualni argumenti kojim i ovi imperijalistički civilizatori kritikuju revolucionarnu poeziju. Kao što ćete se setiti, ta estetska teorija nije baš sasvim nova. Na svojoi su je koži osetili Muhsam i fon Osjecki, u Dahau, gde su pođlegli mučenjima ne priznavši 8 razlogom, malovrednost svoje literature. Ali ako su i Goran i Racin i Kajuh i još toliko mnogo pesnika od Garsija Lorke do Norman Griga morali svom svojom Krvi prosutom preko stihova da potvrde da se revolucio-

Oskar DAVIČO

narna tendenpijja poezije hoja je istina, ne može pobiti ni kamom ni plotunima, sve veća popularnost pesama Nazima Hikmeta dokazuje da je i u Anadoliji nemoguće izgraditi zatvor koji bi memlom i debelim pojasom svojih zidova do u nebo izolirao pesnika od njegovog naroda i da ie nemoguće i najsvirepijim pandurskim kuš da nagnaju poeziju kad je istina, da bude kuš.

Tišina robijašnice u Brusi neka je još dublia, neka tamo pandurišu najverniji izmečari bepova, kroz hiljade brava, preko lokota, reza, raštela i rešetki dostrujaće do pesnika bol i nada njegovog naroda i, iskovane u stihove »od čelika i bisera«, vratiće se narodu da ga bodre i snaže, da mu pomognu da spozna lepotu svoje borbe, da mu pevaju o slavi teškog puta do pobede i slobode.

Trećina ljudskog veka je cena koju Nazim Hikmet plaća za takvu boeziju. Je li pesnik uplašen prestao da peva, je li kuš?

Ne,. Momarički kadđet ražalovan zbog učešća u pobuni 1919, borac iz narodnog rata protiv intervenata, moskovski student u 1922 u vreme kađ se, đa bi se utolila glad, trošilo dnevno po »sto grama hleba i dvadeset tona knjiga«, prijatelji i učenik Majakovskog hapšen u više navrata po povratku u otadžbinu — ostaje dosledan istini i poeziji. Radeći neumorno u zatvoru je napisao najveći đeo svoga opusa, stavljajući svu snagu svog neizmernog talenta u službu idealu slobode i kad 1938 piše svoj veliki ep »Smrt Bedretina«, vođe turskog seljačkog ustanka iz 14 veka, ili kad 1940, zahvata epski široko u fe-

matiku »Rata za nezavisnost«, »Pisma« (iz 1946) i »Rubaje« pretstavljaju njegove dalje uspehe. Savlađavši krutu, arhaičnu formu turskoarapskih »Rubaja«, kvatrina s rimom koja vezuje prvi i drugi sa četvrtim stihom Nazim Hikmet, ih osvežuje formalno sadržajno iskorišćuje da peva osećanja svoje klase.

Tako silom ofstranjen iz borbenih

· redova turskog naroda i odvojen od

njega obručem zatvorskog kruga, njepovi se stihovi recituiu na ulicama za vreme demonstracija, u tvornicama, po selima, na fakultetima. Njegovi su stihovi uvek u srcu, na Poč: ma i na umu trudbenika, Nazim met, to je ime koje je zastava i ono se sreće svuda gde se bije boj, prisutfno kao suborac uz borca. Taj narodni pesnik zna da između hiljada i hiljada reči nađe baš one dve, tri onih deset koje su u datoj prilici najpotrebnije i najnasušnije drugovima,

Pesnmie Nazima Hikmeta prešle su granice Turske. Drukčije su ih pomerile. Pravilno, miroljubljivo, protivimperijalističkom pesmom koja, između ostalog. žigoše i lude begovske snove o nasilnom pomeranju granica na sever, i ne samo na sever nego i na jug i zapad. Prevedena na ruski (Bagricki) na francuski i niz drugih jezika, njegova poezija deluje danas svuđ po svetu.

Eto pelina za žvakanje Venestrumima i Koenima, pinkertonima i pendreklijama, atentatorima na Toljatia i organjzatorima atentata, svima koji učestvuju u velikoj protivsovjetskoj i protivnarodnođemokratskoi konspiraciji bez obzira na čin koji su stekli u tom servisu.

Glas poezije Nazima Hikmeta odjekuje danas moćnije i silnije nego pre jedanaest godina.

M\EIDJUJBNEJIJATA Huverovi arqumenti

Herbert Huver, bivši pretsednik republike SAD, preuzeo je brižljivu konfrolu nad osobljem američkih radiostanica. Jedan od rukovodilaca američke radđio-službe, Kliford Dur (Clifford Durr), koji je prvi prokazao ove me-= tode »ispitivanja« kao sramne i nepoštene, citira, kao remekdelo Huverovog stila, sledeće njegovo mišljenje o jednom kandidatu kome je odbijena molba za zaposlenje na radiju!

»Godine 1944, dok je rat bio još u punom jeku, molilac je prema obaveštenjima iz jednog nepoznatog izvora, dolazio u dodir sa jednom osobom čiji idemtitet nije utvrđen, za koju se pretpostavlja da postoji mogućnost da se bavila prosovjetskom delatnošću.«

Iz Trumanove Amerike

* U Liceju De Witt Clinton, u varoši Bronx, država Njujork, povučene su iz biblioteke dve knjige, »Focus« i »Gentilmen's agreement« (»DžentImenski sporazumx«), jer se u njima žigoše antisemitizam. ;

* Direkcije za nastavu u gradovima Njujork i Detroit donele su naredbu da se iz svih školskih biblioteka povuče Knjiga »Građanin Tom Pejn«, istoriski romam od naprednog američkog pisca Hauarda Pasta.

* Gospođin Kolin Mac Ewen, upravnik liceja u građu Džjuel (Jewell) dršava Oregon, prinuđen je bio da podnese ostaviku zbog toga što je u biblioteci svog zavoda zadržao knjigu »Neobični plod« od Liliane Smit (Lilian Smith), u kojoj se opisuje jedan slučaj linčovanja crnaca,

* Direkcija za nastavu u državi Kalifornija dozvolila je upotrebu jednog udžbenika za računicu u državnim ·školama pod uslovom da se iz knjige izbriše rečenica: »Jedna trećina našeg naroda živi u lošim stanbenim prilikama«. (Ova rečenica uzeta je iz jednog Ruzveltovog govora).

* Cenzura u varoši Memfis (Memphis), država Tenesi (Tennessee) za-

- branila je prikazivanje jednog filma, jer se u njemu vidi kako se crnačka i bela deca zajedno igraju.

Filmske vesti

- * »„Konvoj za Murmansk« — to je naslov filma o sudbini američkog broda koji su torpiljirali nacisti. Autor ovog filma Džon Hauard Losn (John Howard Lawson) nedavno je osuđen na zatvor zbog svojih antifašističkih pogleda.

* »Pravac Tokio, film o ratu protiv Japana i, istovremeno, posvećen odbrami demokratije, neće se prikazivati pred publikom, već će. po naređenju američkog admiraliteta, služiti isklju'čivo kao »trening-film« za upotrebu a-

___meričkih mornara, Scenarist ovog fil-

ma je poznati mladi pisac Albert

___Maltz, autor knjige »Podzemna struja«

i većeg broja drugih romana, pripove= daka, pozorišnih komada i scenarija.

' Nedavno je Maltz, zajedno sa još de-

vetoricom filmski} radnika, pozvan pred komisiju za ispitivanje antiameričke delatnosti, optužen zbog uvrede Kongresa i osuđen na zatvor. . . * »Unakrsna vatra« (»Crossfire«), nagrađen na festivalu u Kanu. prvi je

i film u kome se žigoše anti-

semitizam. Tvorci ovog filma Eduard .

Dmitrik (Edward Dmytryk) i Kdrien Skot (Adrian Scott) najureni su iz studija, stavljeni na crnu listu i otićiće uskoro u zatvor.

* „30 sekunđi nad Tokijom« proslav-

a heroizam američkih pilota i pri jateljstvo naroda Kine i Sjedinjenih Država. Autor filma, Dalton Trumbo,

____izbačen je iz svog stuđija i u najskori-

jem vremenu pretstoji mu da bude zatvoren.

* Dogodilo se u Burmi« prikazuje hrabrost običnog amer čkog vojn ka u borbi protiv Japana, Blveh Bisi (Alvah Bessie) i Lister Koul “(Lesler Cole), autori OVOB filma, našli su se

na ulici bez posla i očekuju prešudu. Isti je slučaj i sa Semjuelom Ornicom (Samuel Ornitz) i Herbertom MBibermanom, šcenaristom filma »Novi Orlean«, kao i sa Kingom Lardnerom, autorom filma »Ljudi sutrašnjice«, u kome se žigošu zločini nacista.

U GRČKOJ MONARHOFAŠISTIĆKOJ ARMIJI

Neki pojam o moralnom stanju grčke monarhofašističke armije može se dobiti na osnovu naredbe komandanta 17 bataljona majora Butosa iz koje ovde navodđimo citate:

»Mi smo konstatovali da se ogromna većina oficira i vojnika svakodnevno pod gynazličitim „izgovorima trudi da ostane u pozadini, a kada ih uhvate oni navode potpuno nezasnovane a često čak apsurdne razloge. Da bi pojačali svoje argumente oni še pozivaju takođe na to da se nisu prilagodđili taktici sadašnjeg rafa, Ima i takvih koji upotrebljavaju raz= ličite nmečasne smicalice i lukavsštvo kako bi se oslobodili od nošenja slavne vojničke uniforme«.

KULTURNI ŽIVOT U AUSTRIJI

List »Esterajhiše cajtung«, objavljuje članak, posvećem kulturnim problemima Austrije, u kome Kkomstatuje da kriza Kkultumog života u zemlji uzima sve više maha i da je ugrožen ne samo duhovni život „austriskog naroda, nego i sam opstanak nekoliko desetina hiljada kulturnih radnika, lišenih neophodnih sredstava za život.

Američke okupacione vlasti uvezle su u Austriju i Nemačku prevode Književnih dela američkih pisaca u vrednosti od 100.000 dolara i na taj način prinudili alustriske izdavače da izdaju isključivo dela strane književnosti, što je austriske književne rađnike dovelo u težak materijalni položaj. Austriski glumci, na primer, bili su prinuđeni da se putem plakata obrate austriskom narođu za pomoć.

Prema mišljenju lista, jeđini način rešenja krize austriskog kulturnog života leži u približavanju umetnika narodnim masama, održavanju prisnog kontakta sa narodom i odlučnoj rešenosti da ne dozvole đa se s njihovom umetnošću postupa kao sa robom.

ZAR NIJE SVEJEDNO

Neđavno je u Vipertalu (Zapadna Nemačka) otvorena izložba rađova američkog slikara-futuriste Pola Fontajna, Mesna kritika je na sva usta hvalila njegovo stvaralaštvo i polaskani slikar je, kako saopštavaiu novine »Bazler Nahrihten« odlučio da lično poseti izložbu.

Kakvo li je bilo njegovo zaprepašćenje kad je, ušavši u dvoranu, video sva svoja ONO platna« obešena... naglavač-

e!

SPASONOSNO ŽVAKANJE

Prema saopštenju »Nipon tajmsa« uprava železnica u Tokiju uznemirena ogromnim porastom nesreća na vozovima izumela Je vrlo neobično sredstvo za sprečavanje katastrofa: svima mašinistima na vozovima stavljeno je u dužnost da za vreme službe žvaću američku gumu. kako ne bi na poslu zaspali.

KRAJ JEDNE SLAVE

Agencija June'ted pres javlja da je 8 avgusta u Čikagu umrla od glađi mekađašnja poznata operska pevačica Maj đe Suza u 66 godini. De Suza je ođuševljavala slušaoce Sjeđinjenih Država i Evrope u toku prvih desetina XX veka, U poslednje vreme je rađila kao čistačica u jeđnoj školi; prema saopštenju Junajted presa, uzrok njene smrti je »oslabelost organizma zbog neđovoljne hrane«.

Iz zgrađe Tokiskog univerziteta bile su istovremeno ukrađene zavese sa 134 prozora. Japanska štampa, javljajući o tome, naglašava da je zbog velikog nedostatka manufakture sva pokrađena tkanina očigledno otišla na šivenje odela .

U Njujorku Je, kako javljaju francuske novine »F mbp«, otvorena međunarodna izložba »apstraktnog slikarstva«, na kojoj uč u samo slikari koji imaju za devizu »odvajanje od života«. Na izložbi su bile pretfstavljene 663 slike, sve sami plavi kvadrati, orveni krugovi, bledozelene crte.

U Argentini zabranjena sva Balžakova dela, Na »ernom spisku« Balzak stoji uporedo, sa nizom pornografswih romana engleskih autora 1 s »Dnevnikom sobarice« od

Mirboa,

Tolstojevi dani

Kako javlja »Literaturnaja gazeta« u SSSR je vrlo svečano proslavljena stodvađešetogodišnjica od dana rođenja velikog ruskog književnika Lava Nikolajevića Tolstoja koja se mavršila 9 septembra ove godine. Po celoj Tol-

Lav Tolstoj, Maksim Gorki i Anton Čehov

stojevoj otadžbini toga dana su držame &večane večeri, naučne sednice, otvarane izložbe, puštena u narod nova izđamja dela velikoga pisca.

Naročito je svečana proslava bila u Jasnoj Poljani, gde je popravljena kuća u kojoj je Tolstoj živeo, krilo u njoj gde se nalazi književni muzej i druge zgrade ma tom imanju. Tih dana &e završilo i asfaltiranje bivšeg se~

oskog puta koji vođi od druma do Jasne Poljane. Ponovo je u čast ove proslave otvorena i škola desetoletka, (gimmazija), koju su nemački fašisti bili smašili, i u njoj je održan veliki miting.

Institut svetske Kmjiževnosti posvećen Gorkom pri Akademiji nauka SSSR i Državni muzej L. N. Tolstoja držali su đdvodđnevnu naučnu sesiju gde Bu pročitana, između ostalih, i predavanja T. Motiljove »O svetskom značaju Tolstoja«, G. Zajceva »Nelegalna boljševička štampa o Tolstoju«, K. Lomunova »Tolstoj u borbi sa dekadentskom umetnošću« i dr.

T'olstojeva dela su i inače za vreme sovjetske vlasti doživela daleko veći broj dođamja nego ramije, 1l' avgusta 1948 gođine tiraž je bio 29 miliona 177 hiljada primeraka. Među najzanimljivija izđanja ove godine dolaze zbornik »Tolstoj i Rjepin« koji sadrži mnogo Rjepinovih dosad neobjavljenih pišama Tolstoju i ilustracija Rjepinovih za Tolstojeva dela; zatim je u državnom izdanju jzišlo »Vaskrsemje«, bogato opremljeno i ilustrovano u 300.000 primeraka i dr.

·Na izložbi knjiga i ilustracija posvećenoj stodvadesšetogodišnjici od Tolstojevog rođenja koju je organizovala Taškemtska Državna javma biblioteka, šredišno mesto je dato ođeljenju »V. I. Lenjin i Tolstoj«. Zasebno mesto je dato i delima Tolstoja i kritičkoj literaturi o njemu na uzbeškom jeziku. Ovo je samo nekoliko momenata iz svečane velike proslave koja se izrazila u svima granama umetnosti, i bila održavana u svim važnim državnim ustanovama književnog i naučnog karaktera.

Pismo rumunskim brigaditima

Pre godinu dana

u Lašvi, u Doboju, na Vranduku pesma mladosti je odjekivala

i trobojka se osmehivala, crvena, Žuta, plava...

Posle godinu đana

umukla je pesma; dlanovima oči krijemo

i ne znamo je li java

fa promukla vika

koja ne potstiče

ni na mir,

ni na rad, ·

niti na život, niti na ljub.v.

Može li ta vika

da zaustavi, da ućutka pesme koje su ponikle

u zore rosne

na obalama hladne Bosne?

Htela bi da se više ne zna, da se više ne čuje

za naše glasove,

jasne — ko naše oči,

za naše namere,

čvrste,

čvršće nego kamen Bosne, —·

Naši glasovi:

stotine,

hiljade,

jedan jeđini glas »Bratstvo — jeđinstvo!«

Šta hoće Virgil Trofim?

Hoće li đa svoje izneverimo ruke, , da sestre i braću prevarimo,

đa majkama u oči više ne pogledamo, majkama kojima smo pisali iz Lašve? Hoće li da naše iščupamo srce,

da ga bacimo,

da ga zakopamo m šančeve duž pruge Šamao-—-Sarajevo?

Mi to nećemo,

a ne daju nam

ni šume, ni reke, —

Ne bi više u našoj zemlji ni ptice zapevale,

pomutilo bi se plavetnilo mora

i prokleli bi nas mrtvi drugovi

na Kozari, u Sremu i Drvaru.

Ako on hoće da nas podvoji, da nam ubije veru

u FNRJ u KPJ,

u Jađran bi onda trebalo da bacimo sve šine od Šamca do Sarajeva, trebalo bi da poverujemo

da su gvozdene ove šine

samo igračke,

da poverujemo da lokomotive, tvornice,

pruge,

traktore,

liynice,

zadruge,

Petogodišnji plan

nisu stvorili Partija,

ljubav prema zemlji Sovje..., mlađost i naše ruke.

Da poverujemo da smo od straha Vranduk probili,

od straha pevali,

gradili pijukom i perom

i da smo od straha klicali»Bratstvo—_jeđinstvo!« Promukloj vici odgovaraju

hiljade drugova

iz tvornica, iz zadru gde cvetaju

obaveze nove,

gde je ponovo norma prebačena.

Mihaj AVRAMESKU (Preveo Ba rumunskog G. PJ

IDOZ7 STPANWF CASOPISF ! IUSTOPE ~

AGENTI VOLSTRITA U NEMAČKOJ | KNJEI

»Novi mir«, mesečni časopis Saveza sovjetskih pisaca, donosi u svom avgustovskom broju članak Ilje Frandkina o posleratnoi nemačkoj literaturi pod naslovom »Borba se mastavlja«. U članku je dat presek savremene nemačke književnosti i iscrpna analiza nekih čvornih tačaka posleratnog nemačkog duhovnog života.

U članku se ističe da bi pod pokro-

. viteljstyom atomskih anglo-američkih

»ideologa«, neofašisti u/ Nemačkoj hteli da iskrivljenim tumačenjem nemačkog društvenog razvitka i 1storiskih pouka koje su doživeli nemački ljudi, ponovo stave nemački narod u službu imperijalizma. Najkarakterističniju crtu reakcije u posleratnoj Nemačkoj pretstavlja na idejnom planu težnja da se, pod vidom kritike fašizma, sprovodi svesna duhovna restauracija fašizma, neguju i razvijaju fašističke ideje i osećanja.

Svesno polazeći od lažnog tumačenja suštine fašizma ili sprovođeći kritiku njegovih drugostepenih pojava, advokatima „anglo-američke imperijalističke politike još uvek polazi za rukom da šire ideološku maglu, u kojoj se vrlo lako mogu izgubiti idobronamerni ali politički neiskusni pisci.

Tendencija kritikovanja fašizma, ne sa političkog pa čak ni sa etičkog već sa nekog »estetskog« gledišta, Svojstvena je čitavom nizu nemačkih Dpisaca (Horstu Lomeru, Erihu Kesineru, Hermanu Mostaru itd.). Čak i Jedan takav pisac kao što je Ernst Vihert —(koji je u svojim posleratnim delima »Totenvald« i »Govor nemačkoj omladini« dao snažnih, dokumen= tovanih anfifašističkih stramica) — izgubio se u tolikoj meri u savremenoj nemačkoj idejnoj magli, da u tim istim delima, ne shvatajući društvenu suštinu fašizma, smatra glavnim njegovim osobinama — grubost, neotesanost, otsustvo duševne finoće i kulturnih tradicija! U svojim delima E. Vihert tera vodu na mlin fašizma i upušta se u takva filozofiranja (o duhu masa i o psihologiji ljudskog krda, o svetini i o robovima,) koja se

fatalno poduđaraju sa pojedinim pasušima „Hitlerove knjige »Majn kampf«.

Što se tiče otvorenih agenata angloameričkog imperijalizma u nemačkoj knjizi (Hans Vindiš, Erik Reger i drugi), to su uglavnom slabo maskirani fašisti, koji pod firmom kritike fašizma upravljaju svoje udarce u sasvim drugom pravcu: protiv onih društvenih snaga koje vode stvarnu borbu protiv fašizma, protiv naroda i demokratije, protiv. Jedinstvene socijalističke. partije i reforma izvršenih u sovjetskoj zoni Nemačke. Za ilustraciju mahinacija takvih nemačkih »pisaca« dovolina je samo ova rečenica Erika Regera, urednika najreakcio-

| nmarnijeg: amerikanizovanog nemačkog

lista »Tagesšpigela«: »Ništa nije smešnije od straha pred reči »firer« Ssamo zato što je kod nas već jedanput postojao upravo takav »firer«!«

To je logičan završetak sofističke, demagoške i lažne Kritike fašizma koju sprovode agenti američkog imperijalizma u Nemačkoj. Priželjkivanje novoga srećnijeg »firera« — fo je krajnji cilj licemerne kritike fašizma, koja želi njegov povratak.

Agenti američkog imperijalizma u Nemačkoj žele iz demagoških razloga da preuzmu monopol na »pokret otpora« protiv Hitlera čak i na onom području gde se taj pokret najviše i ispoljavao — na polju književnosti. Svakome je poznato da su doslednu antifašističku borbu u nemačkoj literaturi vodili u emigraciji napredni nemački pisci sa Tomasom Manom na čelu. Da bi umanjili njen značaj, neofašisti su izmislili takozvanu unutrašnju emigraciju. Iako su za vreme Hitlera sasvim mirno štampali svoje knjige, ti »unutrašnji emigranti«, kao što su Valter fon Molo, Frank is, Manfred Hausman, August Šoltis, Hans Vindiš, Paul Lit i drugi počinju u poslednje vreme da se šve otvorenije javljaju kao monopolisti nemačke antifašističke . književnosti. Oni danas »otkrivaju« i »tumače« fajan= stveni antifašistički Rarakter svojih knjiga štampanih za vreme nacionalsocijalizma ma da za vreme Hitlerovog režima ni gestapo ni čitatelii nisu mogli da u tim delima pronađu nikakav tajni »smisao« tim pre što su 1 suviše dobro bile poznate njihove javne zasluge u službi gebelsovske propagande. »Unutrašnji emigranti« uprli su iz petnih žila da diskreditiraju pisce »spoljne emigracije«. Na najiskandalozniji način izrazila se ta tendencija u besomučnoj hajici protiv Tomasa Mana, koju vode, skofo već tri godine, Hausman, Molo, Lit, Tis i drugi. Kako se ta kampanja proteže na »spoljnu emigraciju« u celini, to bi jedini nosioci antifašističkih tradicija u nemačkoj literaturi trebalo da budu bivši polufašistički pisci kao što su fon Molo, Hausman i kompanija.

Ogromna većina knjiga koje sada izlaze u Nemačkoj ne bavi se posleratnom nemačkom. stvarnošću. već nacional-socijalističkom epohom.

Nemačkog čoveka muče danas mnopobrojna pitanja: zaštoje u Nemačkoj moglo đa zagošpodari fašističko var– varstvo? Kako se nemački narod odnosio prema fašizmu? Da li je u Nemačkoj uopšte bilo otpora, i ako ga ie bilo, zašto tai otpor nije doveo do oslobođenja nemačkog narođa snagom samih Nemaca?

Reakcionarni profašistički pisci odgovaraju na ta pitanja svojom tezom koja se uglavnom svodi na sledeće: fašizam — to je vlast gomile, maše ti. narođa; fašizam i narođ — to je sinonim. T baš zato što je fašizam došao na vlast pomoću narođa, njega narod niie mogao ni da svrgne.

U duhu takvih shvatanja, poseban vid maskiranja istine o fašizmu i borbi protiv njega pretstavlia u šavrememom S duhovnom životu Nemačke

legenda o »aristokratskom antifašizmu«. Prema toj reakcionarnoj izmišljotini glavni junaci antifašističkog pokreta otpora u Nemačkoj bili šu isključivo hitlerovski generali, junkeri i sveštenici, a aktivnu delatnost

„protiv hitlerovske diktature vodila

je Samo nemačka aristokratija, dru. štvena i duhovna »elita«. Naročito počasno mesto u tom elitnom »pokretu otpora« zauzimaju, nafavno, zaverenici koji su 20 jula 1944 gođine pokušali atentat na Hitlera. Ta legenda vuče svoj koren 8 one strane Okeana, od Alena Dalsa (brata zloglasnog Džona PFostera Dalsa), koji je za vreme rata rukovodio američkim špijunskim centrom u Švajcarskoj i držao u 8VOjoj šaci niti ove zavere.

Ta lažna, reakcionarna Koncepcija, o društvenim snagama „antifašističke borbe imala je uticaja na niz posleratnih nemačkih književnih dela. Ta. ko, na primer, u pozorišnom komadu »unutrašnjeg emigranta« Horsta Lange-a »Neron«, pod plaštom istorije staroga Rima, razvija se drama zaverenika od 20 jula 1944. Potpuno smušenim istoriskim paralelama, Lan-= geova drama ima sasvim određenu fendenciju da proslavi hitlerovce tipa feldmaršala fon Viclebena, generalpukovnika fon Beka, admirala Kana= risa i slične, kao glavne heroje antifašističke borbe u Nemačkoj.

Drama Karla Cukmajera »Đavolji general« koja inače sadrži oštre i bespoštedne reči upućene na račun fašista i njihovih satelita, a na nekim mestima otkriva i društvene korene fašizma, kao i prisne veze između kapitalističkih magnata i fašističkih glavešina — posvećena je takođe ljudima 20 jula.

Izmišljotina o »aristokratskom an. tifašizmu« uzela je tolikog maha da je pod njen uticaj pao i jedan mlad talentovani pisac-komunista, Stefan Hermlin, u pripoveci »Lajtnant Jork fon Vartenburg«.

Ptianje odgovornosti i Mrivice nemačkog naroda zbog fašističkih zločinstava, pretstavlja takođe jedno od najaktuelnijih motiva posleratne ne» mačke književnosti i publicistike. Bojeći se da pojavu fašizma u Nemačkoj, istoriske zablude nemačkog na=roda i njegovu krivicu analiziraju kao posledicu opšte krize kapitalizma i slabosti imperijalističke buržoazije, nemački neofašisti, uz punu podršku svojih američkih pokrovitelja, izmi= šljaju sada lažne filozofske teorije. Baš zato što bi, shvativši svoje zablude, nemački narod krenuo putem demokratizacije Nemačke, pitanje krivice izazvalo je žestoke napade od strane reakcije. Karakteristična je u fome pogledu knjiga poznatog nemačkog filozofa-egzistencijaliste Karla Jaspersa, »Pitanje Kkrivice«, _ Osnovna Jaspersova namera može se formulisati ovako: zašto bi„drugi bili bolji? Nečuvene u istoriji zločine nemačkog fašizma, on smatra samo kao izraz opšteg stanja čovečanstva, kao jeđan od simptoma opšte krize ljudskog društva. Na taj način, krivica nemačkog naroda trebalo bi samo da je — gola reč. Ona gubi svaki realni sadržaj i utapa se u opšoj krivici čovečanstva. Razume se da je Jaspersova »teorija« postala vrlo brzo popularna u reakcionarnim šovinističkim nemačkim kru= govima, ma da ona ne pretstavlia ništa drugo nego obično ponavljanje Spenglerove ideje o »sumraku Zapa-= đa«.

U borbi protiv nemačke demokrat“ ske književnosti reakcija propagira mišljenje o nepostojanju krivice nemačkog naroda, ili — kao: Erik Reger i kompanija — iskorišćavaju pitanje krivice da bi istakli svoju antiđemokratsku koncepciju po kojoj je fašizam — tiranija masa! Svu težinu krivice oni bacaju na narod. na milione običnih ljudi, a oslobođen od nje ostaje samo takozvani krem društva, kasta izabranih, »elita«, individualističke i apolitičke ličnosti. Po toj teoriji i u buduće, kao i u prošlosti, pojedinac može samo onda da bude oslobođen odgovornosti za kolektivne prestupe i zločinstva, ako sačuva svoju apolitičnost i individualnost, otcepljienost od kolektiva.

Toj smišljenoji kampanji falsifikata, varanja naroda, služenja imperijalistima i dekadeninih nazora, suprot=stavljaju se demokratski pisci nemačke književnosti, u kojoj glavnu ulogu igraju bivši emigranti pisci koji 8u u toku dvanaest godina fašističke dikftature pretstavljali nemačku literatu= ru u očima sveta. To su većim delom književnici-komunisti. Oko njih se okupljaju pisci-antifašisti iz same Nemačke. O odnosu snaga između demokratskog i neofašističkog tabora u nemačkoj literaturi govore imena: 8. jedne strane — Man, Beher, Zegerš, Volf, Vajzenborn, Hermlin, Bređel, a 8 druge — razni Hausmani, fon Molo-i, Tisi, Liti, Langei i slične veličine,

Borba demokratskih pisaca, Nemačke protiv ideološke reakcije vođi se, pored ostalog, i, protiv reakcionarne izmišljotine o aristokratskom karakteru antifašističke borbe i protiv neo= nacističkih koncepcija o odgovornosti i krivici nemačkog naroda. Ne generali, ne baroni i ne sveštenici, već proletarijat, a u prvom redu radnicikomunisti, bili su nošioci antifašističke borbe u Nemačkoj —to govore dela demokratskih pisaca. Nemački radnik centralna je figura: romana »Sedmi krste i pripovetke »Saboteri« Ane Zegers, romana »Svako umire ušBamljen« Hansa Palade, drame »IJegalci« Gintera Vajzenborna, romana »Kraj Berlina« Hanjca Rajna itd.

Nemačkim „demokratskim „piscima još pretstoji uporna borba protiv reakcionarnih ideologija i neofašističkih parola, koje se rađaju u Nemačkoj po porudžbini Volastrite,

BROJ 3)