Književne novine

|| aa ay NIV IMpOE [ i \ av a | OUBTRAN: Pih gaca

jea a Ope 8 | Nastavak sa prve strane) | kog povezan sa dnevnom kritiom,

____rađi njihove specifičnosti kao vrep.en-

| Wke umetnosti morale su dobiti «&leko veću pomoć naše krike,

_ __Budući u većini slučajeva književ-

nici pišu kritike o pozorištu uočljivo

je A | _tike posvećuje samom književnom deJu a ne oelokupnoj scenskoj realizacij, Ne mislim sađa da kažem | kako književno delo ne bi sme„ lo da bude podvrgnuto kritičkoj analizi i oceni, 2li kod same pretstave tog dela treba daleko veću | __pažnju posvetiti režiji, inscenaciji, | _____glumi i ulisku geelokupne scen| Ske realizacije, Književno delo mo| že i drugom prilikom da bude za_ GWebno analizirano bez obzira na samu | realizaciju, Kod ocene književnog de____Ja prilikom njegovog prikazivanja e 'rebalo bi obratiti veliku pažnju ana___lici i oceni njegave isključive teatarke vrednosti (scensko-dramaturškog _ karaktera dela) i materijala, koji delo . daje svojoj scenskoj realizaciji. Jednom preciznijom analizom te osobine teatarskog dela lakše ćema doći do ____pravilnije i tačnije analize i ocene re· žije i glume, Na taj način možemo pravilnije i potpunije da ocenimo i i: dejnu stranu dela koja, po mom mi___ Šljenju, mora da proizilazi iz njegove celokupne umetničke arhitekture. Idejnost „umelničkog djela, ako nije i provedena i ne proizlazi iz ume4aičke snage njegove celokupne građe i obra-

de, samo je puka fraza,

Čitao sam nedavno u ocem! jedne na– še dramske izvedbe čitav «istorijat književnog dela, sa mnogim senzacionalnim pojeđinostima. Mislim da je to bilo suvišno kod prikaza same izvedbe

·i oduzelo je previše mesta koje bi se korisnije upotrebilo opširnijom analizom mogućnosti koje ano pruža 6VvOjoj scenskoj realizaciji. Ne mislim ovim

da kažem, kako takvi istorijati nisu ,

interesantni, ali su suvišni u takvim prilikama.

Nestručnost nekih naših pozorišnih kritičara ispoljava se i u neođvajanju samom literarnog dela od režije i glume. Pogotovo glume. Iz njihovih ocena vrlo se često zapaža da kvalitet Književno iznešene uloge pripisuju glumi glumca koji igra tu ulogu i obratna, a režiju gledaju samo kroz in6Wcenaciju, rekvizite i kostimeriju.

Glumac želi da čuje ocenu i analizu ne samo izvesne interpretacije (koja je stvorena u zajednici sa rediteljem) već i snage njegovog talenta uopšte, a posebno uloženog u pojedinoj interpretaciji. Pitanje ubedljivosti, sposobnošti transformacije, invencioznosti, neposrednocsti i sugestivnosti područja Bu i osobine isključivo njegovog talenta, dok su kretanja, geste, impastacija glasa, logično naglašavanje, umetnička mera itd, područja njegove specifično glumačke kulture, a pravilnost njegove interpretacije pitanje njegove opšte kulture, poznavanja života i spo6obnosti paveziyanja talenta sa celokupnom kulturom. Po svim tim pitanjima glumcu je potrebna jasna i opširnija analiza kako bi mogao da pođe putem što bržeg i pravilnijeg razvitka, Kod ocene glume treba obratiti naročitu pažnju da se jasno odvoji šta je glumcu pružilo književno delo, a šta mu je pružila režija, Sem toga potrebno je istaći i uspela mesta u nje„govoj glumi, ne svakako zata da bi se glumcu reklo i par utešnih reči, nego zato da bi mu se pružila što jasnija orijentacija i ukazao put kojim treba da krene. Na kraju: potrebne su i izvesne paralele njegovih ranijih nastupa radi kontrole njegovog: umetničkog puta i razvoja.

Svako scensko delo po svojoj strukturi i stilu nameće i odgovarajuću glumu i režiju. Tu, naravno, ne mislim na vrst dela (kao napr. stihovi i praza, komedija, tragedija, realizam, romantika, itd.) već naprosto onu specifičnost stila u prikazivanju karaktera i radnji koju ono poseduje često puta i kod istog autora, Naši kritičari često zaboravljaju na ovu činjenicu i sude svaku pretstavu po istom merilu.

Merilo koje uzeto od Stanislavskog gvakako je dobro i traženje uzora kod maših dramskih umefnika u MHT-u svakako je korisno i dobro, ali ipak

- mislim da se teorija glume StanislavBkog pomalo vulgarizirala u njenom mehaničkom shvatanju kod izvesnog broja naših kritičara. Sistem StaniBlavskog postao je u neku ruku zbirka recepata »za đobru glumu«, To si- 'gumo nije u skladu &a intencijama 'Btanislavskag, a niti tako što proizi"lazi iz njegovog dela. Sem toga mi imamo i svoju sopstvenu pozorišnu šradiciju i praksu čije preciznije po-

| wnavanje pruža moćno oružje u Dprosuđivanju i analizi naših pozorišnih

ostvarenja. | Što se tiče opernih i baletnih kriti___ ka, pošto one spadaju pretežno u mu-– | ___ričku kompetenciju, ne mogu da ulazim | ____Mu njihovu amalizu, jer nisam u tome - _siručnjak. Unatoč toga mislim đa mi 7 se može dopustiti da primetim, kako našeg pozorišnog i

E _ PR E

0

| seu taj oblasti | ___kKkoncertnog života neki put preterava u | _Mraženjima izvesnih postignuća koja ___ migde na svetu nisu postignuta, a ne_ ka niti teorijski ne postoje (naročito ___Bto se tiče baleta) ili prilagođavanju li| Đbreta nekih opera našem novom ahva–

„tanju društva i života gde je to upra–

vo nemoguće i gde znači samo falsi-

„fikat i izvrtanje. U koncertnom životu | „nailazimo i na upravo smešne primedbe, kao napr, našoj najboljaj pijanist_kinji da ne ume da vlada pedalima itd. | __Nesistematičnost i nestručnost jednog dela naše kritike još jače je is'*taknuta u prikazima našeg filma, To __ je i razumljivo, jer je filmska umetnost kod nas nova i njena teorija i is'Fustva kod nas su manje poznati. Međutim, filmska umefnast koja u svo_ joj specifičnosti obuhvata elemente ____Bkoro svih umetnosti, zahteva prilikom ___ Bvoje ocene i analize mnogo više struč| mosti i sistema, Dok se pozorišna u_ _metnost razvija kod nas bez neposredog: kontakta sa svetskom pozorišnom ošću, radi nemogućnosti gosto| vamja stranih pozorišta kod nas, film-

ska umetnost se naprotiv 'razvija u

~ ia 7 2 a IK. a Hipo 1 O a a_i ~ 7 api | MM ODAPEO ay EPA a iy k fura Nj aden \ „ja + Tv az 7 :- +

je da se 6koro redovito veći Jeo kri- .

što to čine mnogobrojni liberali u A-

pozorišnoj iži

ItiCi

gnućima sveta, Naša se umetnost bori prsa o prsa sa vrlo jakom konkuren=

cijom i koliko to pretstavlja teškoću našim filmskim s&tvarateljima toliko 5 druge strane našim kritičarima pruža velike magućnosti studiranja filmske umetnosti i podizanja svog nivoa na području filmske kulture.

_ „Ono što sam rekao u pogledu scenškog književnog dela. u glavnim crtama vredi i za scenarij, samo što je realizacija scenarija na filmu komplikovana još i načinom snimanja, montažom, muzičkom pratnjom, zvučnim elektima itd, Realizacija književnog dela očituje se u izražajnim mogućnostima celokupne filmske umetnosti i njene tehnike, Scenarii kao književna forma može se pročitati kaa novela ilj drama ili njihova kombinacija, ali je vrlo teško iz scenarija videti film, Kod nekih scenarija je upravo nemoguće. No, čitajući scenarij mi ipak možemo da uočimo mogućnosti koje on pruža za svoju realizaciju, ali te su mogućnosti veoma raznolike, tako da će ipak na kraju krajeva samo režija odlučiti o budućem izgledu filma. Prema tome je ovisnost književnog dela od režije i režije od književnog dela mnogo jače istaknuta na filmu nego u pozorištu, upravo postojanju filmske tehnike, Režija je na filmu daleko vidlivija (da se tako izrazim), pa čak kod književnog dela čija je form.a vrlo bliska pozorišnoj drami. No, da bismo mogli uočiti režiju, potrebno nam je vrlo solidno paznavanje filmskih iZražajnih mogućnosti i filmske tehnike. Gledati na filma očima kojima se gledaju pozorišne režije potpun, je pogrešno i prema tome nemoguće je doneti po njoj i pra vinu analizu. U nemogućnosti da obuhvate celokupnu režiju i da je celu podvrgnu analizi, neki naši kritičari prosuđuju filmsku režiju po nekim režiskim detaljima ili što se kaže u filmskom žargonu »režiskim cakama«, Detalji su vrlo interesantni i vrlo potrebni, ali oni još nisu uvek odlučujući za ocenu celokupne režije. Režija može da bude bogatija ili siromašnija u detaljima, a detalji mogu biti vidljiviji ili skriveniji, no to su osobine ili stilovi i ne označuju njen apsolutni kvalitet,

Što se opet scenarija tiče njegova se ocena pretežno vrši merilam dramsikog dela. Filmska se dramaturgija· time potčinjava teatarsko-scenskoj dramaturgiji, ili še njom identifikuje. Ne tvrdim da se neki scenarij mora gledati i kroz zakone i iskustva scemske dramaturgije, ali unatoč toga postoji filmska dramaturgija, kojia je obavezna svakoj filmskoj realizaciji.

Za pretvaranje književnog dela u filmsku realizaciju upotrebiću izraz »ekranizacija«. Taj se izraz već udomaćio u krugovima filmskih radnika.

Ekranizirati se može svako književmo delo bez obzira na njegovu formu. I drama, novela, roman, mogu da postanu film, pa čak i bajka, basna, reportaža, pa ako hoćemo i lirska pe-

žU8

Fx BB,

e: |;

SOJ 0 ty

OBROVNR | gy ky-7

'Bma, U svojim ekranizacij činjavaju koji podleže zakonima i iskustvima koje takova forma zahteva,.ali svaka 6e od tih forma podvrgava i opštoj filmskoj dramaturgiji koja ima svoje zakone, teorije i iskustva. Noc filmska

dramaturgija nije nikakav čelični = ~.

kvir, i ona se vrlo elastično prilagođuje svakoj pojedinoj formi pa čak i njenim kombimacijama, Jasno je, da se kod ocene i analize jednog filma ne možemo povoditi za nekim strogo određenim i, ograničenim dramaturškim defimicijama, a pogotovo ne možemo tražiti primenu zakona i iskustva dramsko-sćenske dramaturgije u ekraniziranoj noveli niti liriku u reportaži, najmanje naučno izlaganje u bajci ili lirskoj pesmi, Upravo smešno bi bilo tražiti liriku i poetiku u naučnom pre-

davanju ili dramatiku u književnom ·

eseju. Ako međutim, naučno predavanje ima izvesnih lirskih i poetičkih momenata, ili esej dramatskih itd, to je samo kod njih više dekorativnog ili formalnog a ne suštinskog i sadržajnag značaja. Prema tome i dokumentarni, pa čak i naučni film može imati dramatskki ili lirski kolorit, ali to ostaje kolorit ili povez ij u takvim granicamza ono &e tolerira pa čak i priželjkuje, ali se svakako. manje tolerira i ne priželjkuje se da drama ili roman ima naučno, izlaganje ili abjašnjavanje. Ovo poređivanje žanrova, koji proističu iz ekranizacija raznih književnih formi i njihovih kombinacija, jednoj određenoj uskoj i ograničenoj filmskoj dramaturgiji naravno skučuje naše mogućnosti i ograničuje našu kinematografiju na određene žanrove. Međutim, mi i u pogledu naših film&kih žanrova moramo ići u širinu, Ovo razlaganje završio bih ukratko : jedno merila ne vredi za sve.

Što se tiče glume, osim onoga što je već rečeno za teatarsku glumu, dodao bih još i ovo: filmska gluma je &mimljena gluma, pa prema tome ona je u većoj meri ovisna a kameri i montaži i kod njene ocene treba odvojiti učinak kamere i montaže od učinka koji

glumac donosi svojom glumom i inter- .

pretacijom.

Naravno, da sa ovime nisam mogao da dotaknem sve probleme naše pozorišne i filmske kritike, uzeo sam samo neke koji su mi se učinili najvažnijima. No, postoji još jedmo: odnos kritičara prema umetniku. Ima mnoga kritičara koji se veoma mnogo ljute čak i vređaju ako umetnik ne primi njihove primedbe i ocene, šta više smešno im je ako umetnik pokušava da brani svoje gledište, Mislim da to nije ni pravilno ni korisna, Umetnik ima puno prava da iznosi svoja gledišta, kao što i kritičar svoja; ne u ličnom interesu, interesu nijednog ni drugog, već u interesu pročišćavanja pojmova u umetnosti, njenoj teoriji i praksi. Ne vidim razloga đa u tome oni ne bi bili ravnopravni, Osim toga kritičar daje svoje đelo koje bi moralo da otkriva njega isto, onako kao što umetničko delo otkriva svog stvaraoca. Delo kritičara nije i ne može da bude nikakvo »očitovanje bukvice«, koje bi moralo da stoji iznad dela umetnika.

PorOqlsi Y ayatv Mr. kla | · "2 O SJ Or

KNJIŽEVNEINOVINE |

ma one sa&voje književne forme,

ija

pg La je ea a i U ' {

i

Drama »Svi moji simovi« duošbrulo

težak problem za režis* -a: zahvata savremenu atvarost iz } alističkoc „društva i to zahvata je lanašnjoj američkoj problematici, k ima svoje &pecifično američke ar 'ene crte. Istorija savremenog amı kog dru-

· štva ima svoje korene u „lonizaciji

G&everno-američkog kontinenta u 17 i 18 veku. Specifičnast te kolonizacije

"bila je u tome što je postepeno bilo

potiskivano i uništavano Drvobitmo stanovništvo. Evropski iseljenici iz Engleske i Zapadne Evrope su, mešajući se stalno međusobno, izgradili državnj organizam koji nije bio opterećen feudalnim klasama Bvrope, njihovim suprotnostima, kao ni baštinom njihovog mišljenja. U njemu se razvijala tolerantnost u nazorima i u stiJu života, lična preduzimljivost bila

' je opšte priznata, a nađ njom se vijo-

rila zastava jednakih mogućnosti za &vakoga koji je preduzimljiv i Hloji uspe. Bilo da je takva &hvatanje tumačeno ovim ili onim ubeđenjem, fanatizmom ove ili one verske sekte na kraju krajeva iz njih je izbijalo tipično američko shvatanje buržoaskoeg načela o slobodi preduzimljivosti i a slobodi konkurencije, koje je u pbrestranim predelima velikog komtinenta našlo za Svoju buđućnost ogromne mogućnosti razvitka, Razume se, osobenosti u shvatanjima kolonizatora iz Evrope, pa bili to građanski revolucionari 17 i 18 veka ili pak žrtve naglog kapitalističkog razvitka u Evropi u 19 veku, nikako nisu mogle potisnuti točkove društvenog razvitka u Americi na drugi kolosek nego na kolosek naglog kapitalističkog razvitka, 6a svim zakonitim posledicama takvog razvitka. Pa ipak se američki krupni i sitni buržuj uvek rado busao u prsa zbog svog američkog liberalizma u poslavima, zbog svog demokratskog stila života, zbog svoje tolerancije i civilizirane demokratičnost' uopšte. Te iluzije gaji buržoaska Ainerika još i damdanas — danas možda još više nego ikada. A to zato da s tom rastrganom maskom prikriva pred probuđenom svešću svetskih i svojih masa tešku istinu da je SAD klasična zemlja moPOPOMNSUČKOg kapitala u najvišem staju, Protivurečnost između takvog opšte ukorenjenog mišljenja i surove stvarnosti i istine osnovna je problematika drame »Svi moji sinovi«. Kao i mnogi naprednj duhovi Amerike, protiv nje se bori u ovoj drami Artur Miler u ličnosti glavnog junaka Krisa Kelera (Chrisa Kellera) i — u već slomljenom izdanju jednog životopisa — u upizodnoj ulozi lekara d–r Džima Bejlisa (Jima Baylissa), Ne može se reći da su astale ličnosti drame sasvim ve= rovatne u američkom društvu, ali je sigurno: većina njih ima o privatnoj svojini čvrste pojmove u dinamičkom američkom obliku. U njima leži jasni i nekomplicirani američki buržoaski pragmatizam i prakticizam, koji je ostvario visaku američku civilizaciju. Horoskop koji se pojavljuje u toj Milerovoj drami je verovatno samo po-

· Luj Adamič o Jugoslaviji

Već šest godina izlazi u Americi časopis »T' and T« u redalkciji Luja Adamiča, Ovaj časopis se bavi pitanjima građanskih sloboda, odnosa između SAD i SSSR i drugih zemalja, problemima američkog imperijalizma, monopola itd, Časopis pasvećuje naročitu pažnju problemima Jugoslavije. Njegov tiraž nije naročito veliki, ali mu je krug čitalaca kvalitativan,

Posle svog povratka iz Jugoslavije Adamič je u njemu počeo da štampa materijal koji je sakupio za vreme svog boravka u Jugoslaviji i na osnovu koga piše knjigu. Materijal sačinjavaju pisma koja je on pisao iz Jugoslavije prijateljima, beleške i interesantne fotografije, kod nas retko objavljivane, Pored materijala o Jugoslavij: Adamič u najnovijem brayu &voga lista štampa jedan značajan članak publiciste Carey Mc Williams-a »O slobodi umetnosti u Americi«, a osvrće se takođe i ma proces rukovodiocima KP Amerike. i

Jedna od najinteresantnijih pojava u »T and T«-u je živa polemika koja se razvija u vezi s Adamičevim član=cima o Jugoslaviji. „Adamiču „stižu mnogi dopisi i on ih objavljuje pod naslovom: »S desna, gs leva i levo od centra«. ı

Adamič je prvi američki publicista koji je posle rezolucije, Kominforma duže boravio u Jugoslaviji i, zato njegovi članci privlače pažnju čitalaca, a i problematika u vezi rezolucije Kominforma, živo interesuje progresivce Sukob Jugoslavije sa Komimformom dao im je potstreka da odlučnije razmišljaju o specifičnom putu Amerike: »Progresivcima u Americi i pa čitavom svetu mora postati jasno da pitanja koja se postavljaju u vezi šizme Tito — Kremlj prelaze pitanje momentane situacije u Jugoslaviji i njene sigurnosti« — piše jedan od dopisnika »T' and T«-a,

Amerika je zemlja koja se u mnogomo razlikuje ci svih drugih zemalja, Njeni problemi su specifični i traže naročita rešenja. KP Amerike je slepo sledila liniju Moskve i kao rezultat toga danas organ partije ima svega 20.000 čitalaca, a sama partija nema nikakvoz uticaja, Progresivci koji su u mnogome sledili partiju živo osećaju da treba tražiti sopstvene odgovore na američka pitanja.

Iz materijala, koji je već dosada ob-

javljen, vidi se đa je Adamič posmatrao

našu stvarnost sa retkim razumevanjem, On je shvatio da se kod nas pojedina pitanja postavljaju drugačije nego li na zapadu. Uzmimo pitanje slobode. Adamič ne mašta' o »slobodi za svakoga, pa čak i za fašiste«, kao

merici. On shvata da je u Jugoslaviji izvršena revolucija i da se r#volucionami proces dalje razvija, » Ukoliko sam ja mogao da vidim, postoji potpuna sloboda diskusije među onima koji su lojalni prema novom revolucionamom razvitku». Ali ne može biti slobođe za one Koji bi hteli da vrate staro. Izgradnja sooijalizma je u Jugoslaviji imperativ isto taku kao što je pobeda nad nacizmom bila impera= tiv. Svakoga ko danas radi protiv 6ocijalne revolucije Jugosloveni smatraju svojim neprijateljem. Tu se ne diskutuje o tome hoćemo li napred ili natrag, ali ima najraznovrsnijih diskusija o &vim pitanjima vezanim za put napred. Ađamič pravilno ukazuje na granice naše sloboje koje je postavila naša revolucija, eli istovremeno |] na prostrana polja otvorenih problema gde se i najne»buzdanija mašta ne može osećati ukočenom,

Na drugom mestu Adamič govori o snažnoj dinamici koja pokreće novu Jugošlaviju, Ne izražava se ta dinamika samo u radnom elamu nego i u rastućim potrebama civilizacije i kulture. Posle svog prvog boravka u Jugoslaviji godine 1932—1933, Ađamič je komstatovao da je velik postotak naših seljaka pretstavljaa »nepotrebni višak« koji gladuje i kkojije bio srećan ako je mogao svaku treću gođinu da nabavi par novih cipela, a svaku petu godinu novo odelo... Posle rođenja nove Jugoslavije, kaže Adamič, stotine

hiljada tih bivših obespravljenih zgrnulo se u gradove i mala industrijska mesta, u nove tvornice i rudnike, Svi ti ljudi su sada privilegovani i imaju pravo na stanove u novim kućama o kojima nisu mogli ni sanjati pre krat= kog vremena, Danas se proizvodi mnoBo više šećera nego pre rata, ali šećera nema još dovoljno, jer ga upotrebljavaju milioni za koje je on bio u tridesetim godinama samo san. Traži se sve više potrošnih dobara, a na tu potražnju može odgovoriti samo industrijalizirana Jugoslavija. Ti rastući zahtevi sve više i više sačinjavaju novu dinamiku Jugoslavije koju niko više me može zaustaviti. Zato i Tito nije smeo da &luša Staljinov Kominform koji je tražio da Jugoslavija ođustane od industrijalizacije i da ostane zaostala agrarna zemlja, i i

Ako bi Tito i drugi jugoslovenski ru= kovodioci popustili presiji Kominforma, jugoslavenska revolucija bila bi vraćena umafrag i ja bih danas bio svedok kontrarevolucije u svojoj rodnoj zemlji a ne energinih i planskih napora prema kolektivnoj privredi i šulturi, kaže Ađamič,

Na osnovu zapažanja koja Adamič iznosi u »T and T«-u možemo očelkivati da će knjiga koju sada piše dublje protumačiti Jugoslaviju zapadu nego ijedna knjiga dosada napisana o nama.” M. V.

. Aristid Majol (1861—1944): Zamišljenost (gips) rg

(Sa izložbe »Novija francuska umetnost« iz zbirke Umetničkog muzeja u Beograđu)

0 moji sinovi“

od Artura Milera na Ljubljanskoj dramskoj pozornici.

Franc ONIČ ·

jedmostavljem oblik američkog mistieizma i prazneverja.

Tragika Milepevih drama nije u tome što su dve, međusobne snažno povezane američke porodieec — Kelerovi i Diverevi — dale u Prvem svetskom ratu pa jednu žrtvu: Kelerovi najštarijeg aliha koji je pao negde na Dalekom Istoku, a Diverovi svoga eca američkim zatverima, jer je kao slabiji morae postati javnom žrivom za rđavo izrađenu seriju avionskih. cilindara u Keleravoj fabrici. Te stvari bi oštale enakvima kakve su bile: Kelerov šin ne bi se nikada vratio, stari Diver bi napesletku došae iz zatvera i oBet negde potražio službu. Ali se umešala svest humanih načela | poštevanja čovečnosti u ličnosti miađeg Keleravog sina Krisa, koji je kroz muz zapleta i slučajnih događaja u drami postao neumeljiva savest ečevog rada i takoe pokrenuo zaključnu tragediju. Talenat Artura Milera se pekazao u teme što je znao akciju u drami krenuti pomeću, dedđuše vrlo problematičneg verevanja Kelerove žene u to da će se nestali sin živ još vratiti kućj i oženiti se Diverovem kćerkom An (Ann). Na ovo, verovatno i psiholaško u drami, nagomilao je pisac ma ubedljiv način u tri čina mnogo »neskladnosti i nemorala kapitalističkog poretka« (J. Tiran). }

Dve ličnosti u drami u prvom ređu pišu optužbu američkog društvenog života — pa bilo da se taj život odražava u perodiei ili u proizvodnji i javnom živetu: stari i mladi Keler. Svaki na svoj način ,prvi u odbrani, drugi optužujući američki život. I čini mi se da ačeva odbrana belje karakteriše to društve nego &inovljeva optužba:

»Ako je moj novac nepošten, onda nema poštenog nevca u SAD uopšte... Ništa nije čisto. Te su dolari i centi, niklenjaei i 6rebrnjaci; rat i mir: to &u miklenjaci i serebrmjaci — šta je čiGto ?«

»Ja sam u proizvednji čovek, čovek u proizvednji... izrađiš seriju, serija ne uspe dobro, pa izletiš iz proizvodnje „četrdeset godina si dao preduzeću, Da ipak te bace napolje za pet minuta,« Sin ne pravda, on optužuje,

»Tu je zemlja najvećih pasa, tu čaveka nike ne voli, tu ga žderu. To je načelo ovde; jedino po njemu stvarno živimo.«

Da, to je ogorčen protest, ali izlaz — Izlaz iz toga stanja? Kris je za vreme svetskog rata u Juksenburškim streljačkim rovavima spomao da se rađa nešto novo: osećanje da postoji demovina i odgovornost čoveka za Jrugog čoveka, Ta saznanje je bilo vrlo značajno, Ali radi takvog saznanja su njegovi momci padali, bili skoro svi pobijeni, umesto da su, lično sebičniji, spasavali svoje živete. Ipak: zar nije još veća tragedija što se u protivničkim rovovima takođe rodila ista svesnost, a ipak su se i oni isto tako dali pobiti jedan za drugoga? A onda kakav je to bio rat? Kome je koristilo takvo ubijanje? — Drama to pitanje nije rešila. Negde pred kraj trećeg či-. na, kada je očev zločin toliko pritisnuo a&avest svih, kaže Kris materi: »..sav svet prodire kroz te tvoje plo tove; izvam. njih je čovečanstvo, i ti si mu odgovorna.«

To je progresivno i velike saznanje, a ipak do istoriskog značaja klasne borbe Kris u drami nije prodro.

Uprkos teme: Milerova drama »Svi moji sinovi« je odvažna drama, U Og aaa ona je moćan

s saves napredne misli, ko; mogu: prečuti. i SRBO

* * *

Režiser Jože Tiran je stajao pred teškim „zadatkom da talwu O ORekIRe i stvarnost prenese na daske našeg pozorišta, On kaže u »Gledališnom Ji stu« da je računao sa &pecifičnostima razvitka američkog visokokapitalističkog društva, s američkim „načinom shvatanja ljudi, s njihovim mišljenjem i osećanjima. Te činjenice su tražile od režije i glumaca, kako on kaže, da se na poseban način priđe režiji ı glumi, tražile su drugačiji način igranja i pre 6vega gavora, nego što su ga upotrebljavali dosad na pozoričnim duskama

Adekvatno režiserovim sahvštanjima postavio je Bojan Stup'ca reslhstičku scenu, koja graniči, jako nsg,ašeno, sa suvom životnom stvarnošću, Slilski je bila uravnotežena preciznošću koja vi« še ne poanaje sumnje ili fragmentarnosti. To traži i pisac, Šteta je aamo rata IO 8 stranu sceme priviše st!

+ Vrt je ugurao između Kelerov. kuće i visokog ziđa „MBejlisove uđe Verovatno &u teme krive proštorne mogućnosti pozornice. Svojim unut-a-

čovek koji je čvrsto livao )VrBOG Pod SRO UH LOL. ORO ser je sa amislom način'cni pored kuće, vrt i verandu De lako? ristio u kretanju ansambla na pozornici Glumci su celo vreme bili vrlo pokretna i dobro raspoređena clina i svaki od njih je bio u pravoj ravnoteži e tom celinom kroz sve dugađaje. To mu je, razume &e, tim lakše uspea 20 aaa a aBeaia uvek samo mxli nova &6hvatanja: Opada tt zao

tič= | ke (pa i Š no bez želje režije) — to e: bi od: like igranja u toj drami, * o. ·

aeska i; obe Kelerovih, lav

TO. 8 ad ler, fabr rikant, , ajegavA Kent i drugi sin Kris, Od Diverovih mlada An i samo u drugom činu njen brat Džordž, Ostale uloge su drugorazredne, ma đa osetno i značajno dđopunju= ju radnju i smisao drame. Jedinu epiBertom režija

Za staroga Kelera, kojega je igrao

stoje

Ivan Cesar, dao je pisać vrlo jagna. uputstva, Toga čoveka »krute pameti i stasa« sa izrazitim Oosoćanjem pre. duzimljivog poslovnog čoveka kreinag. je Cesar živo ) plastične. Ubedljiv je i glumi ša vanrednom Snagom kada govori o svojim bitkama za Opstanak i onda kada se dohvati sa Džordž m Interpretacija Krisa Kelera bila ia u Zupanovim rukama. T pored nekih altnih omašaka, Zupan je ostvarjo ubedljiv lik nešablonskog »realistiš, nog« idealiste, koje je razdiran u seb|. i dinamičan istovremeno kada se su, dari sa zločinačkim posledicama kapj,. talističkog poretka u sopstvenoj kućj, Bez nepotrebne sentimentalnosti, a ipak vrlo čovečno topao u šVOjoj ne, posrednoj okolini, dok ga oikrivanja očeve nepravednosti ne načini van. redno odlučnim — takav je bio nje, gov lik Krisa Kelera na sceni, Tom. svojom ulogom Jože Zupan je doka, zaa da se razvija u kvalitetnog glum. ca & velikom ozbiljnošću i ustrajno.. šću. i :0 Ket, ženu staroga Kelera, igrali s

u alternaciji Mihaela Šaričeva i Ma. rija Vera ša osetnom razlikom u po jimanju lične kreacije njenog lika, Mihaela Šaričeva je dala u ulozi Ket, ženu koja na veoma diskretan način združuje plemenitiji duh žene j majke koja je prošla kroz teška životna isku. šenja sa brigom za interese &voje ku. će. Ceo njen način igranja govori nemo kako strašna može da bude život-. na stvarnost sa ljudima; ona je DM znaje i ta životna stvarnost se u nju. upija u njenoj domaćoj okolini sa iz. vanrednim intenzitetom. Osenčena takvim svojim saznanjem, njena Ket je sagrađena iz.toliko finih #»psihološki izbruženih poteza koje ima njena ulos. ga u drami da nigde ne deluje drugačije nego aktuelno. S takvom uzdržljivošću i psihološki produbljenom igrom Saričeva je u ulozi Ket ublažila objektivnu krivicu Ket što krije. zločin svoga muža. Među precizne prizore njene glumački tako koncipirana kreacije spada susret sa Džordžom. Tu je bila neverovatno nežna i topla ka. da je najpriprostijim sredstvima gostoljubivosti sezala u najbolnije kute.ve Džordžove razdražene duže, — Marija Vera je gradila Ketin lik sa |atički oštrije potcrtanom glumom. Nje na Ket je žena koja kao mal; veoma” pati pri sećanju na nestalog a očeki«" vanog sina, ali uprkos svemu čvrsto korača uz muža đa Drani interese porođice i njene materijalne temelje, Ni. 6enke neprirodno dejujućeg verovania u povratak sina, kao žzod Šaričeve, nema u njenom verovanju, To njeno ve= rovanje je psihoinški nekomz-licirano, snažno samo u svojo,„ silnoj r:eograničenosti. I baš tu neograničenosi dala je Marija Vera ubedljivo, Ceo nj način igranja činio je celu dramu bližom političkoj bitnosti američke &tvarnosti koju obrađuje dra.na sred stvima umetničke istinitosti, Zatna deo krivice za prikrivanje zločina staro Kelera osećamo oštrije u njenoj kre aciji Ket nego kod Šavičeve. :An Deverovu sam gledao samo u kreaciji Ančke Levarove. Ona je vrlo. uspelo interpretirala američku devojku. koja je životno jasna i razumna i čista u svom odnosu prema svom prvom. i prema drugom draganu. Imam utisak. da je pisac baš u njoj hteo ukazati, da su moćna ljudska osećanja koja u pozitivna, osnova njegove vitalističke filozofije o čovečnosti: s njima je moguće premostiti suprotnosti koje rađa američko društvo. — Ančka Levarova je igrala svoju ulogu sa tako sna. žnom i živom reljefnošću, da ju je iscrpla do kraja. Kako je ljupka ka-. da ona i Kris otkrivaju svoju čekanjem takc prokušanu i dozrelu ljubav, I koliko trpke plemenitosti u njenoj neuskogrudnosti u tako bolnom olkriću da je njen otac žrtva staroga Kelera. — U ovoj ulozi ona je dokazala da ima mnogo stvaralačkog smisla na prelazima iz jedne situacije u drugu, Njen brat Džordž se pojavljuje u drugom činu kod Ktelerovih kao stra | neprijatelj i pobornik rehabilitacije” Svoga oca. Dolazi neposredno posle prve posete svome ocu u zatvoru, kada.

jatelj, hoće da odvede An vre neg što se venča, ali... koliko AtaujR uža mena i susreta i protivdokaza mu pana pamet, i lome, drobe njegovu ” odlučnost i neprijateljako raspoloženje, I ti oštri obrti u aituaciji! — Svi ti pre- . livi zahtevaju u dilciji, a koli kratnjama ” glasovnom „imtoniranju NU ŠNDEE dDe ID varijacije kojima · | ec nije bio dorasta! ri voljno efikasnosti. 9 ea Šo

Uloge lekara der Džima Bejlisa, njegove žene Sju i Franka Eee i Bi, de žene su doduše perifemog zna”.

aja, ali ipak od ne malog “uticaja na Tazvoj drame. Kao što amo već konStatovali, dr Džima Bejlisa dao je Ivan Jerman veoma uspelo, a skom – aa manje ; | arova, U d-r

Slaba slik i Ww Sredstava da bi se predao &trasti ačnog istraživanja; to je izvor K flikta između njega i njegove Ž ojoj se čini đa je potpuno u redu

kalto i dobro igr e. bu uloge bitno Pocnaž WO aDEO M da aSoničhopr delovanju celoga koma

Drama »Svi moji sinovi ı režiji Je S odo a Rai daljem razvitku MBO ae: „oka! Pij

ı nije još

igrom