Književne novine

O TEHNIČKOJ INTELIGENCIJI · UNAŠEM FILMU

'Aleksandar Vučo

Od deset dosađašnjih umetničkih filmova tri obrađuju likove naše tehničke inteligencije. U filmu »Život je naš« likovi inženjera potisnuti su u drugi plan i dati sasvim ovlaš, bez psihološke razrade i pretenzije da posluže za umetničko uopštavanje,

U filmu »Priča o fabrici« lik imženjera Vrtara može sa smatrati kao uspelije umetničko ostvarenje, On dozvoljava umetničko uopštavanje, jer je taj lik umetnički ubedljiv, bez obzira na veći ili manji broj takvih ljudi u doba naše obnove, bez obzira na nekakav prosek karaktera i postupka naše tadašnje tehničke inteligencije.

Sasvim suprotno je zamišljen i ostvaren lik inženjera Suvića u filmu »Jezero«, i verovatno da je baš postavka tog lika bila povođ da se pokrene pitanje naše tehničke inteligencije u domaćim umetničkim filmovima. Inženjer Suvić se pojavljuje u filmu »Jezero« kao gotov saboter, sa zadatkom da uništi jednu veliku hidrogradnju naše Petoletke. O unutrašnjoj ili spoljašnjoj pokreftačkoj snazi koja je nagnala Suvića na ovo prljavo delo ništa nije rečeno u filmu, već je ostavljeno gledaocima da čine

' smelije ili manje smele proizvoljne pretpostavke, Nikakvim životnim nitima inženjer Suvić nije povezan sa ljudima i događajima u filmu; on lebdi u praznom prostoru i sasvim nam je nepoznat i tuđ, kako u odnosu na sadašnjost, na njegov karakter, njeprošlost, tako i u odnosu na

· gove intimne misli i osećanja, Gledajući ovaj film, čovek me može da se otme utisku đa se u liku inženjera Suvića ugnezdio dvostruki šablon: sovjetski šablon u postavljanju lika, šablon intelektualca-sabotera iz serije dogmatiziranih sovjetskih filmova, što

IPA svakako pada na dušu pisca scenarija

· Đorđevića (sa jednim dizvinjenjem da je scenario pisan pre više od dve godine), a u realizaciji američki šablon gangstera, poznat iz B i C serije američkih filmova, što pada na dušu redifelja Đukića,

T baš zato što inženjer Suvić nije dat u filmu umetnički ubedljivo, postavka i realizacija njegovog lika dozvoliće da se vrše formalna uopštavanja i da se pod njegov primer svode ljudi iste profesije — naši inženjeri

ili bar naši inženjeri na hidrogradnjama, Naša društvena praksa — pošten

odnos ogromne većine naše fehničke inteligencije prema izgradnji sooijalizma u našoj zemlji — govori protiv toga. No o svim fim problemima trebalo bi opširnije govoriti.

U izdanju »Prosšvete« izišao je ovih dana prevod značajnog Dikensovog romana »Velika očekivanja« »Prošveta« je, 1945, objavila i prevod iz-

vrsne Dikensove priče »Cvrčak na

ognjištu«, a »Kultura«, 1947, »Dombija i Sina«, i »Novo pokolenje«, 1948, nov prevod »Davida Koperfilđa«. Dodamo li tome i tri predratna prevoda, »Pikvikov klub«, »Priču dvaju gradova« i »Božićne priče«, bibliografija Diken= sovih prevoda u nas bila bi uglavnom iscrpljena iako je ustvari tek načeta, jer u originalu ona broji preko dvadeset velikih i značajnih dela, Međutim, saz'.ajemo da se već spremaju prevodi velikih romana »Martin Čezlvit« »Mala Dorite«e i »Antikvarnica«, a na red će doći i drugi, za koje nije bilo mesta u predratnoj bučnoj i profiterskoj izdavačkoj delatnosti. Ovaj najveći engleski romansijer biće valjano i adekvatno pretstavljen u našoj prevodilačkoj literaturi na korist i radost najširih čitalačkih masa, naročito omladine.

Nijeđan engleski pisac — pa možda ni Šekspir, jer njega više hvale nego što ga čitaju (ne njegovom krivicom, dabome) — ne uživa veću Dpopularnost nego Čarls Dikens, Ta 'popularnost traje u svetu već čitavo jedno stoleće, a sa pobedom demokratije i širenjem opšte pismenosti i kulture, ona će samo rasti a nikako opadati, Jer Dikens je jedan od najčo-

Jvečnijih među piscima, pa otuda naj-

pristupačniji i najmiliji. Ima, nesumnjivo, većih pisaca nego što je Dikens; boljih umetnika, dubljih mislilaca, suptilnijih analizatora, i t. sl,; ali nijedan — bar tako se meni čini — ne govori neposrednije ljudskome &rcu, pa otuda nijedan nije, tako prisan, tako iskren, tako nežan i čovečanski istinit. U njemu je probuđena demokratija prošloga veka dobila svoga piSsca i otada pa do danas on suvereno vladđa ogromnom čitalačkom publikom na sve četiri strane &veta, a najviše je voljen i čitan od onih za koje je i o kojima je pisao — omladine i; širo= kih slojeva naroda, Poučna je čak jako izmišljena anegdota o tome kako je mala Tekerejeva kći upitala jednom Svoga oca, Dikensovog velikog savremenika: »Je li, tata, zašto ti ne umeš. da pišeš tako lepo kao g. Dikens?« Jer, doista, da bi čovek zavoleo Dikensa, ako nije mlad ni neuk, on treba da je sačuvao bar nešto mladalačkog duha: bezazlenost i ođuševljenje i optimizam — veru u prostog, običnog čoveka, i veru da u svetu, ipak, sve na dobro izlazi, Dikens nije za mizantrope, ali zbog njih i ne sija sunce niti od njih ikakvo dobro dolazi. ·

Rođen u Portsmautu 1812, Dikens je, po rečima Džordža Gisinga, jednog od najboljih njegovih MWritičara, odrastao u »jednom surovom i nemilosrdnom &vetu«. Njegov otac bio je siromašan čovek (Mikober iz »Koperfilda«) te budući pjsac nije imao gotovo nika= kvog školskog obrazovanja; njegov prvi..i- zajbolji- učitelj, kako je sam docnije kezao, bila je njegova majka (g-đa Niklebi, iz romana »Nikola Niklebi«), koja ga je naučila pismenosti, te je za njega bilo pravo otkriće kad je, nejak i bolešljiv, među očevim knjigama pronašao »Robinsona Krusoa«, » Toma Džonsa«, »Vekfildskog sveštenika«, »Žila Blasa«, »Don Kihota«, »Hiljadu i jednu noć«, i dr, Te knjige bile su njegova prva lektira, i čitao ih je toliko puta da ih je bezmalo znao napamet, uživljujući se u ličnosti glavnih junaka i glumeći te uloge danima i nedeljama. U njegovoj jedanaestoj godini porodica se pre• selila u London, i dečak je u toku sledeće dve godine morao da radi u nekoj fabrici za šest šilinga nedeljno, bolešljiv, gladan, i ponižen, i tu se verovatno rodio onaj njegov · ogorčeni

ILI IRI u arenu mununu u i umu IA uu uu ur umu „AA AJU IGRI: III II UI In III A ALI III IIG IG gru I„ AAA

Književno oblikovanje savremenog života ili života iz bliske prošlosti (bliske ne samo vremenski mego i po tome što su još živa sjećanja na nju) puno je teškoća i zahtijeva od pisca izuzetan napor. Događaji koji se oplsuju još su svježi, bez patine, neodležani, suviše uzbuđuju i impresioniraju i zato vrlo često nadvladavaju pisca, mjesto da on ovlada njima. Pa ipak ostaje na snazi odavno kazana misao da je naša Narodna revolucija — bogata sukobima, herojima i VisOkim idejnim smislom — neisorpno vrelo motiva za našu dramaturgiju. To, bez obzira na domet, potvrđuje i 'Ćopićevo prvo dramsko djelo »Major Bauk«. š · U drami, čija je materija organizovana i raspoređena u sedam slika, oživljena je naša neđavna velika prošlošt sa svim svojim bitnim karakteristikama i učesnicima. Predvođen

_ Partijom, marod se diže na ustanak jer ne podnosi sramotu ropstva i već od prvih početaka ima pred sobom i drugi cilj — da stvori ljepši i pravedniji život. Glavni nosilac borbe je o-

-mladina, živa, slobodarska, zanesema ljepotom njenih ciljeva i epskom he'rojikom njenog toka, Ta velika borba privukla je ne samo buntovnike i revolucionsšre kao što je Bauk, Đuco Ličanin, Petar Ćuk. nego i mlade tek „stasale, pa i stare, kao što su učilelj, čšobanin Trišo i drugi. Svi su oni, prema snazi i mogućnosti, fanatični borci za pravdu, ispunjeni onom mora]nom 6nagom koja u čovjeku guši strepnju za vlastitu sudbinu. .

U Baukovoj majci 1 u nekim drugim ličnostima, kao Što su čobanin Trišo i baba, pa djelimično i major Bauk, Milja i drugi, isto tako i u nekim si. tuacijama i štimunzima, u onom šlo-

bodnom koje se ne utkiva čvrsto u dramsko tkivo, osjeća se u izvjesnom smislu, narodski ton, dah narodne poezije, u kome ima svježeg lirizma.i neposrednosti. Time, kao i još živom aktuelnošću tematike (uslijed čega gledaoci postaju piščevi saradnici koji nadopunjuju, nađograđuju, obogaćuju djelo onim što su sami preživljavali i osjećali) »Major Bauk« nekim svojim

M a UO Lea, O My Ua ul ol - kyo ama kB i aj, Parić DP ja –ui

Pozorišna

hronika

scenama može da ostavi upečatljiv utisakk, | U cjelini uzeto, djelo nije jednake vrijednosti, Prije svega i Ćopić je b.o impresioniran veličinom događaja koje je slikao i nije uvijek mogao da odoli zaista velikim teškoćama pred kojima se našao, Osim toga, Ćopić je izraziti pripovjedač koji nije vičan inskom rješavanju likova i situacija, On opisuje, komentariše, insistira na uzgrednostima koje zaustavljaju radnju, skreće pažnju sa dramsikog zbivanja živopisnim ili bizarnim detaljima mahom indiferentnim za dramu. Nesigurnost u vladanju dramskim izražajnim sredstvima može se uočiti

ina mnoga mesta (duga u mnogome ne=

potrebna ekspozicija, otkrivanje intrige u drugoj slici kad se saznaje i za rasplet koji će lek doći u trećoj slici, čitava situacija u petoj s.ici itd.), ali ona se vidi naročito u karakteri sanju fizionomije glavnih iičnosti dra. me i u određivanju njihovih međusobnih odnosa. Major Bauk zamišljen je kao stožer drame i kao ličncst koja ima sve najljepše osobine čovjeka i borca. Iako je Bauk, prema piščevoj koncepciji, hrabar i odlučan rukovodinac u ustanku, šav ispunjen mišlju o borbi, njemu su bliska i druga ljudska osjećanja, Visoka humanost i ljudski sadržaj tog revolucionamog „borca trebalo je da budu njegove” najvažnije komponente. Da je to ostvareno,, major Bauk bi bio izraziti pretstavnik, prototip velikog broja naših ustanika, svjesnih i hrabrih boraca za socijalizam, Nažalost. ta zamisao nije u drami potpuno realizovana i Bauk je ostao blijed, anemičan, jednobojan, neizrazit. On je junak po onome što drugi o njemu govore a ne po onome što čini. Kao lik labilan je i noesiguran |X onim čime nam se pokazuje ne potvrđuje visoku kvalifikaciju koju mu daje autor, On treba da bude pa· metan i oprezan, a on je naivan i lakovjeran (kađ nasjeda četnicima); teba da bude i odlučan i 6mmiom, a Om

profešt protiv ugnjetavanja nejakih i siromašnih na. koji nailazimo u svim njegovim romanima. U to vreme njegov je otac bio zatvoren u zloglasnom dužničkom zatvoru, pa se i porodica preselila k njemu; taj zatvor i drugarstvo koje vlada među zatvorenim nesrećnicima, Dikens je docnije opis8ao u »Maloj Dorit« i »Davidu Koperfildu«, U četrnaestoj godini dečak je postao pisarski pomoćnik u nekoj advokatskoj kancelariji, a u devetnaestoj novinarski reporter, U dvadeset i petoj godini objavio je svoj veliki roman »Pikvikov klub«, i otada pa do kraja života, 1870, bavio se isključivo književnim i uredničkim radom. Njegovu smrt zabeležio je »Tajms« ovim rečima; »Državnici, naučnici, filantropi, priznati dobročinitelji čovečanstva mogu preminuti pa ipak da za sobom ne ostave „prazninu koja je nastala smrću Čarlsa Dikensa«.

U svojim romanima Dikens je pri kazao i osudio »surovi i nemilosrdni svet«e o kojem govori Gising: birokra=tizam državne administracije, sporost i njednakost pravde, besmislenost »zakona o zbrinjavanju sirotinje«, puštoš i bedu &«irotinjskih i radničkih domova, svireposti savremnog kaznenog zakonodavštva, nemar prema deci, zloupotrebu dečje radne snage u privredi i industriji, nakaznost izv. »privatnih škola«, sebičnost poslodavaca, itd. Nasuprot tome svetu surovih ugnjetača, u kojih su vlast ili no= vac izopačili ljudsku prirodu, Dikens postavli, &voj svet malih ali čestitih ljudi koji su, čista &rca, kadri da se uzvise do najvećeg požrtvovanja i heroizma, U tome je možda i najveći značaj Dikensov. Time je on potvrdio svoju veru u čoveka, u čoveka prostog i nepokvarenog uticajem naopakog va– spitanja, predrasuda, povlastica, novca i položaja, Kao i Ruso, on je verovao u urođenu dobrotu čovekovu, pa jako je u svojoj zemlji video mnoga zla i nemile prizore, on je veliki optimist. I kao što je Ruso &vojim optimizmom pripremio Francusku revoluciju, tako je i Dikens doprineo da se

Čarls Dikens (Karikatura Anđre Žila)

u Engleskoj izvedu bar neke društve-= ne reforme i ublaže neka zla države, crkve, škole i fabrike, pa je zato Denijel Vebste~ jednom rekao da je »Dikens učinio više da se ublaži stanje engleske sirotinje nego što su to učinili svi državnici koje su Britanci poslali u parlament«.

Dva su puta pomoću kojih je Dikens ovo postigao — humor i patos, ili — smeh i suze, S jedne strane, poka= zao je koliko su izvesne stvari smešne, i uništio ih je jednom vrstom ređuctio ad apsurdum; jer smeh je zaista veći korektiv negoli srditost, i nema toga što može da opstane a čemu se ceo svet smeje, S druge strane, smatraju-

pošto je doveo sebe i drugove »u

· mišolovku«, ništa ne preduzima da iz-

bjegne sigurnu smrt, Tako od Baukova herojstva ostaje, uglavnom, piščeva deklaracija, nesigurna i nedokumentovana. Načet a nedorečan njegov

a6s prema Milji ne doprinosi mnogo karakteristici njegove ličnosti, a u dramskoj radnji je od savršeno 5porednog, nevažnog značaja, Nije sretna ni misao da se Bauk od samog početka prikaže kao junak o kome se pjesme

vaju, kao formirana ličnost koju je teško razvijati. Izmjeren najvišom mjeromy predimenzioniran čim se po4vio, on uglavnom atagnira i do kraja

· se ne obogaćuje nijednom „sobinom

od kvaliteta, Možda je u tom pogledu izuzetak njegov odnos prema majci. Stavljen u situaciju da izgubi maj"ua koju voli, on je spreman da Je pregori, žrtvujući za borbu i ono što mu je najdraže, Politički , komesa» Petar Ćuk, mahom je jednodimenzio~

_ nalan, Bez naročitih ličnih karakte- ·

ristika, on govori o opštim stvsrima na prilično opšti način, Nisu to velike ni patetične riječi, pisac se toga čuvao, nisu ni deplasirane. ali iz njih ne vidimo bliže oznake žive i individualizirane ličnosti, Teška komesarova — i piščeva greška je dozvoljavanje mistikacije, koju on vrši, Da bi iskoristio neizvjesnost koja je mastala poslije pogibije majora Bauka i njegovih drugova, Ćuk piše letak narodu i poipisuje mrivog Bauka. Tom mistifikacijom uveliko je snižena ljepota i smasao poet:čne ideje o neumilosti palih hevoja, a narušena je istoriška istina, „er naša Partija nije mobilsala na. rod prevarom. pa ma kakvo joj se Jpravdanj »ı r.alazžilo.

Baukova majka je majka — heroj Ona se penje do uzvišenog martirstva veličinom svog samoodr'canja ı švojc ljubavi prema sinu i premn stvari za koju se on bori, što ona u svijesti spa ja kao jedno, Ali dajući je uglavnom u konvencionalnim okvirima, p'sac Je majci mjestimično davao karaklteristi-

ke, gestove i riječi koji su od nje” ·

- RRJŽEVNENOVINE —

o DDiReBNOV OpMimizam

*

ći, kao i Ruso, da su urođeni nagoni i osećanja pouzđaniji vođi negoli ra-

zum, i da su ovi čisti i ncpomučeni”

baš u prostih i neukih, »da zdrav razum može i pogrešiti a čisto srce nikada«, prikazao je svet običnih ljudi i žena, malih i neznatnih, i otkrio je da lepota i veličanstvenost borave i u bednoj i ubogoj kolibi, U suštini svoje prirode ljudi su dobri, a teške prilike pod. kojima neki žive ne čine ih manje ljudima; naprotiv, treba ukloniti njihovu bedu zato što smo svi jednaki, jer ona je »nepravda prema jednakima — štaviše, to je izdaja prema drugovima«. Roman »Velika očekivanja«, napisan 1860—61, ima sve odlike „Dikensova stvaranja, ali ne i neke mane koje su karakteristične po većinu njegovih ranijih dela — razvučenost, ponavljanje, slaba kompozicija, i tsl. I kao što je čest slučaj kod Dikensa, i u ovome romanu glavno lice je jedno date, mali Pip, siroče koga »odgaja rukom“ njegova goropadna sestra, supruga dobričine Džoa Gardžerija, seoskog kovača, Preokret u životu maloga Pipa nastaje njegovim odlaskom sumanutoj g-đici Havišam, bogatom mizanstropu, koja, ostavljena na sam dan venčanja, godinama živi u truleži svojih mračnih i jezivih odaja, Pre toga, u svome selu, Pip je stekao naklonost odbeglog robijaša Magviča, a docnije ovaj, prognan u Australiju gde se obogatio, postaje Pipov anonimni dobrotvor i izdržava ga u Londonu u želji da od njega »napravi gospodina«. Pip misli da je g-đica Havišam njegov dobrotvor, i zaslepljen »velikim očekivanjima«, koja &u mu stavljena u izgled, zaboravlja svoje istinske dobrotvore i prijatelja, priprostog ali divnog dobričinu kovača Džoa i Bidicu, siroče kao što je i sam, a slepo se i nesrećno zaljubi u lepu stelu, štićenicu g-đice Havišam, u kojoj je ova ubila svako plemenito osećanje i naumila da se pomoću nje sveti muškarcima. Magvičeva tragična smrt ostavlja Pipa siromašnog kao što je i bio, a njegova »velika očekivanja« rasprsnu se kao šareni mehur.

Takav je, najkraće, sadržaj ovoga romana. Njegov unutrašnji smisao, moral koji uči, ovaj je: bogatstvo i moć povlašćenih imaju omamljivo dejstvo, naročito kad šu u pitanju mladi i neiskusni; i često se dogodi da radi pustih obećanja, pa čak i bez toga može biti samo neka ljubazna a prazna reč ili osmeh — ljudi snuju sVvOja »velika očekivanja«; previđaju i zapostavljaju ono što je blizu i na dohvatu ruke radi nečega što blista u daljini, ma koliko to bilo neizvesno, površno i varljivo; i šnujući, stide se onih koje treba da vole, odriču se istinskih prijatelja, tvore izdaju, Koliko primera za to! Siromah Pip! Radi sumanute, sablasne „g-đice Havišam, koja je više utvara nego Živo biće, jeziva i strašna ali bogata, izneverio je jedinog prijatelja, dobrog i čestitog Džoa; radi blistave Estele, ali čiju je dušu ispunila mržnjom g-đica Havjšam, izneverio je dobru i odanu Bidicu, I Dikens, koji je uvek bio strog i pravedan moralni sudija, u ovome slučaju to nije: oprostio je Pipu i završio priču srećnim završetkom: brakom između Pipa i Estele, Kažu da je to učinio samo na navaljivanje svoga prijatelja, velikog romantičara Bulvera Litona. Istina, Pip se pokajao za svoju grešku, a Čarls Dikens, kako sam kaže, vazda je bio nežan otac prema deci svoje fantazije, Ustvari, »on je jedan od velikih dobrotvora čovečanstva, jer propoveda večnu vrednost plemenitosti, čistote, dobrote, i neše-

bičnosti«,

Major Bauk

štvarali simbol a ne živu ličnost, pojam a ne Baukovu majku Mariju. Ćopić, nažalost, nije pošao linijom onog lijepog ostvarenja, koje — u s8ceni sa četničkim majorom Vranićem — djeJuje duboko ljudski, prisno i istinito. U nekoliko običnih riječi osjenčenih ironijom i prezirom, majka je bljesnula punim životom, progovorila vlastitim, veoma izražajnim jezikom i odmah, bez traga sumnje, uvjerila nas u visoke kvalitete svoje ličnosti i u ogromnu nadmoć nad četničkim komandantom, ;

U slikanju izdajnika, bosanskih četnika, Ćopić je pokušao da izbjegne šablon i primitivnu karakterizaciju. Nastojeći da upotrijebi i druge boje osim crne, đao je nekoliko dobrih krokija sitnijih četnika, penifernih po značaju. Ni četnički vojvoda Gajo nije karikiran, On ima svoj stav, svoje razloge, svoju fizionomiju, To Ćopičevo nastojanje da svestranije karakteriše negativne ličnosti, da ih bogatije izdiferencira i učini uvjerljivjim, vidi se najpolje u liku vojvođe Pere. Najbolji Baukov drug iz djetinjstva, Pero docnije postaje bogataš, milionar, vlasnik pilane i četnički VOjJVOda, ali i tada pominje to prijateljstvo i drugovanje sa Baukom. Da li zbog tog resantimana ili zbog osobina koje mu ne dozvoljavaju da odlučno, svim srcem stane uz četničku stvar, vojvoda Pero — neka vrsta Grigorija Melehova — unutrašnje je razbijen, dvojan, lavira između izdaje i nedosljednog, povremenog nem.renja š njom, On je noeodlučan, kolebljiv, povodljiv, jedna n.jječ da ga uvjeri, jedna riječ da razuvJeri. drži ga njegovo bogatsivo, raspinje ga sujeta i zavist prema Baukovoj slavi al; Ba muči i svijest o njegovon; poštenju. Tako ličnost četničkog vojvode dobija i osjenah tragič. aosti. pojaćan bezizlažnošću položaja, sumnjom | nepovjerenjom čelnika prema njemu ı, napokon, 80 ujanjen; koj m se zavišava laj prazan, bešm sipn ž.vot koji nije mogao ni la se potpr uc, pomiri sa izdajom, niti je

||

Stranica Miroslavljevog jevandielia

Najstariji spomenik srpskog jezika, rukopis đaka Gligorija, Mirosavljevo jevanđelje, pisan je krajem XII veka. Rukopis je na pergamentu i ukrašen je mnogobrojnim inicijalima i minijaturama izvanredne umetničke vrednosti. Ornamenti i figure rađeni su zlatom i bojama crvenom, žutom i zelenom. Ovo delo čuva se danas u Umetničkom muzeju u Beogradu kao nesumnjivo najdragoceniji istoriski i umetnički spomenik pro-

šlosti srpskog naroda.

Ali rukopis đaka Gligorija, pisan za Nemanjinog brata kneza Miroslava, nije ceo u Beogradu. U njemu nema jednog lista sa jednom od najlepših minijatura. Taj list je iz kompletnog originala istrgnuo, sedamdesetih godina prošlog veca, kijevski vladika Porfirije, dok je knjiga čuvana u srpskom manastiru Hilendaru, u Svetoj Gori. Preosvećeni Porfirije, ne smatrajući to nikakvim grehom, prisvojeni list Miroslavljevog jevanđelja blo je izložio, kao svoje vlasništvo, na Trećem arheološkom kongresu u Kijevu, držanom od 2 do 21 avgusta 187 godine. Danas se ovaj otrgnuti deo našeg prvog književnog spomenika nalazi zatvoren u Publičnoj biblioteci u Lenjingradu, ne uznemirujući

ni savremene »preosvećene« savesti.

O ——

Sijači

M. P. 5.

Daj lijek tuzi, srou koje nosi čežnju za zorom, i anom, i odmorom;

daj klasje srpu, otkos svježi kosi, i rosu blagu granju bjelokorom;

i vodi nemir, i vale, i struje,

vihore južne, vihore orkane —

da sve poteče brže, da zahuje sve pravde naše i sve zore znane!

Daj kišu zemlji žedno], kiču blagu, da plod ponese, da kliknu orači;

đa svima svane i zamrači vragu o da smo 6iti, svi siti, emijači!

Daj lijek bolu, srcu riječ dragu jer mi smo sjeme i mi smo sijači,

sijači prvi, i pravi, i amjeli sijači pravde koju su prokleli! Š

WWW.

Napisao

htio da se okrene prot:v nje. Iako takvo Lrwa&ženje jednoj r.egativnoj lič• nosti može da pruži piscu mogu/ćnost dubljeg zahvata u pšihologiju i u slikanje uzbudljivih i sesvim ljaudskui protiv. ječnosti, vojvoda Feto je nebspio lik. Gledalac 8e u sebi dezorijentiše i ne zna kako da ga prim.. on nije sa žaljenje ni za osudu, a nj:gova šurt potire njegove grijehe i možo da avede na muac da je čteća žio strada hrabar čovjek koji je u drugim uslovima mogao da bude i pošten i pozitivan, Rađi se, međutim, o četničkom vojvodi, a oni nisu kolebljivci, nisu patili od resantimana „nije ih mučila savjest i nisu postojali ni pošteni ni pozitivni, Da Pero nije to što ješt, da je među četnike zapao slučajno a ne vođen svešću eksploatatora koji štiti svoje bogatstvo od naroda, bio bi svakako realniji i uvjerljiviji.

Želeči da istakne značaj i veličinu Narodne revolucije i visoku vrijednost naših boraca, Ćopić se služi i efikasnim sredstvom — svjedočenjem protivnika, Poštovanje koje oni osjećaju prema partizanima — to je nužno priznanje boljima. To poštovanje osjeća čak | četnički generalštabni major kad se susreće sa Baukovom majkom. Ali da bi izbrisao mogući utisak od tog ljudskog osjećanja, pisac odmah pokazuje nakazni četnički lik, izražen ciničnim Vranićevim riječima o potrebi da čelnici iščupaju iz sebe sve "Judsko i da postanu zvijeri — »Upamtite — kaže on vojvodi Gaji mi moramo čupati ı brisati iz sebe sve. takozvano ljudsko humano, samaričansko, Sve su fo staromodne glu-

posti od kojih se ne živi, Svaki naš

||

što ne vjeruje, m

Dušan KOSTIC i

—: n II e———

čovjek mora postati zvijer, bezdušna · i svirepa zvijer..« Ovakav psihološki a nejstinit, od pisca podmetnut stav, po kome negativni tipovi imaju o sebi rđavo mišljenje i izražavaju ga pred drugima koji se, može naći i kod nekih drugih naših književnika, čini mi se da je u osnovi pogrešan. Ma za što še borili, ma šta htjeli, ljudi traže i nalaze — opravdanje „više ciljeve, pozivaju se na moral i pravdu, prikri- Hi vaju 6e blještavim plaštom ideologije, Druga je stvar što je ta reakcionarna ideologija labilna, neodrživa, puna kontrađiktornosti, ali oni koji se njome služe čvrsto se drže za nju i nije Sid nimalo neobično ako su i iskreno uvjereni u sakrosantnost ideje koja im služi kao odbrana njihovih eksploatatorskih privilegija. | e U »Majoru Bauku« ima nex i u pogledu dramaturškog vanja građe, To zapravo i nije drama nego niz hroničarski datih &lika, BR, mnoštvom. ličnosti i skiciranih sudbina koje opterećuju dramski tok, I iz vjesni melodramski elementi (naročito u petoj i sedmoj slici) oduzimaju li kovima svu avježinu i | te je vanje pjesama o Bauku kad gine uč ielj, grljenje i opraštanje pred pog ju (mi bismo tom grljenju pretpo vili probijanje kroz neprijateljski bruč) postrojavanje bataljona ' pred Baukovom majkom i govori koji se ta'· đa drže, sve to stvara prilično h atmosferu u kojoj i gledalac ostaje.

3}

hladan i spreman da zamjeri onome u

| 5 AJ

Ove primjedbe ne znače osuda dje- ” la. Ono ima vrijednosti ne samo po” tome što spada među ono nekolik

ne malum broju scena i lil:ova od nesumnjivog kvaliteta. Nanor p.čžev da mu ukloni neke nedostatke povećčo bi

_njogovu vrijednost, + _