Književne novine
MI]
_ Milo je tvoje sunce, tvoje nebo...
| Aca Dimitri jević: ZENICA
pogyseveee . 5
ROTO TILL OI
KOSMET
PIŠE 1
DEXNZA
(Zbornik poezije i proze, Priština 1951)
" Nedavno je u Prištini, pod gornjim naslovom, objavljen zbornik radova mladih pisaca i književnih početnika ea Kosmeta. To je prvi njihov kolekijvni istup pred širu čitalačku publiku i nema nekih većih pretenzija osim da nagovijesti nove književne snage Kosova i Metohije, da upozori da se i tamo, u toj našoj zaostaloj oblasti, javljaju zanimljivi književni pokuša=– ji; štaviše — „da ima i ozbiljnijih književnih akcenata. I zato je dobro što se došlo na ideju da se.izda ova-– kav zbornik. On znači skromnu i simpatičnu smotru dosad postignutog na tome planu.
Zibornik donosi seđamnaest mlađih imena, sasvim nepoznatih — izuzeV pjesnika Slobodana Markovića i Esada Mekulija i pripovjedača Danila Ni%olića. Gotovo kod svih opaža se ista pojava: bilo kroz pjesmu bilo kroz pripovijetku ili prozni zapis oni prikazuju stvarnost Kosmeta — sa malo ličnog, subjektivnog, više opštim slikama i opštim mislima. Ipak se ponegde naslućuje — ispod teksta =. tihi refleks stvaralačke vatre: inspilracija, doživljenost. Naročito u pjesmi »Metohijo« šiptarskog pjesnika pisada Mekulija ima toga iskrenog i lirski doživljenog odnosa prema Metohiji 1 rodnom lu, tihe i tople zaljubljenosti u blagu pitominu zavičajnih strama; ali i jetkosti i borbemog usklika
nad teškim nekađanjim životom Šip-'
tara:
Meka je trava kao svila... Cudno topao dah zemlje sa tvojih razrovanih njeđara,
Metohijo! Rođice
moja draga! Srce naraste kao beskrajna širina tvoja,
srce koje su raspeli između — voleti i mrzeti.
Meka je ova iraVa... Ali na moje ruke, kao suza u oku tvom,
topao đah zemlje — krv... u lokvama prosuta krv.
— Tvoje su telo ranili, majčie, tvoje sU šelo ranili i ono se u grčevima previja —
vidim: krvave kandže nad njim, sa kojih PODO oš,
kaplje — u naša srca.
To je pjesma iz 1937 i iek sadđ je objavljena prvi put. Trebalo je, pred rat, da izađe u »Mladoj kulturi«, ali je bila zabranjena. Mekuli je nastavio 'da pjeva u sličnom poetskom izrazu, Rkretao se istom linijom — bez nekih većih uspona. Mekuli je nesumnjivo pjesnik, ali još uvijek u rudimentu, u prvim asocijacijama, lakim slikama, 5 nedovoljno savladanom poet-
_B—
na nos. To im još niko
zapamtiće on njihovoj perionici,
im noću ne da mira
mole da ih ima u Viđu, da im dozvoli” i isprve bezobrazno ritne uvređe. Kakav Je to napasnik,
bože ih sačuvaj od njega!
Dok su oni, gore, na bez ikakvih trzavica, ovdje, u na zategnutoj žici; na drugoj. j
sukob bi izbio neizbježno. gao. podnositi nekakvih dasaka, i tu odvratnu, stavljenu škripu
oduže ponešto za Ono isplatiti.
A njega 5U, dolazili da bude.
»Pachino! Operaio!«
I ništa Više. Nikakvog odziva, ni mrmljanja, 2
| vike. Začas bi se vrata perionice otvorila, brava teški i neravnomjerni,
vratima perionice ostaj kunja do iduće noći.
tz POR iš imala dvoje djece prva je uspribliži istini o njemu. Njena djeca movrzmala se oko dućana i maga” zina, sve tražeći nešto za sebe i za nju, majku, koja imala vremena za
kazala kako su. pred velikim magazinom na kraju grada, vidjela nekog pogurenoB čovjeka: solđati su Ba zivkali »Pakino«,
opet bila zaključana, i koraci, izgubili bi se na ulici, A pred
pjela da se tala su se po gradu,
nije ni mogla ni Ona su joj jedne večeri
iz kamiona u magazin Čak su ga
: pogrbljen, naturenim do očiju, i sa
Odmah je otišla do susjetki.
»Ko, jade?«, pitale su obje.
nije rekao. Neka ga, neka, to Nađe se lijek svemu, da jednom počinu od njega. Ne da im ni da peru u ni da tamo suše, već sve moraju da obavljaju u svojim stiješnjenim sobicama. I još ni odmora! A kad ga uljudno oli odmor, on im
spratovima, živjeli skoro prizemlju, sve je bilo pralje na jednoj strani, i on, sam, Sva je sreća samo U tome nema preko dana, inače se ne bi moglo izdržati Ko bi živ. tu stalnu lupu čekića, dozlaboga pojednoizanđale gramofonske ploče, koju prati dreka i topot potkovanih cokula. Njegova otsutnost po danu išla je na ruku pralja
mogle da iskale svoj gnev i da mu se, na. što im on ničim ne može
ma; one su tako
gotovo svakog, jutra, Mračnim hodiikom raci, zatim dva-tri jača udarca, u vrata,
bi odjeknuli ko-
i ih, već stalno nos!0 san O OOU din i opisivali kakvos
žan, sa kačketom nošenim čizmama. Njoj nije trebalo duže govoriti pa da stekne uvjere” le Ba je to upravo On, njihov napasnik, niko drugi.
WrivonoB, ru starim, iz
»On je amal, nosač, sestre moje...“
skom tehnikom. On jako inklinira k povišenom tonu, patetici, paroli čak,a · ustvari njegova prava poetska žica je bo nježna, tamno-đuboka, sanjala-
a.
Slobođan Marković ovdje nije zaštupljen najbolje i ne daje svoju pra vu mjeru. Pjesma »Na svetog Stefana Dečanskog« djeluje zaista hladno, traženo, uprošćeno odviše: ~
Pred selom se na nas drao carinik: Nikad vama ća naplatim carinu! A kum naže da se tuče ko nikad. Tza kuma posle seva bajonet.
a =
U noć kasnu ja i gladno magare dospeli smo ispred kuće babine..• Moj najteži to je bio valjda dan, svaka me je suza gorko bolela!
Marković je, inače, raspjevan, lir“ ski sav ustreptao, nesumnjivo s puno poetskog daha — ponajviše od svih ovdje. Stih »Ja sam onaj dečak s frulama u aprilu«, otkinut tako iskreno i tako dječački neposredno i toplo, čini mi se intonira cjelokupnu dosađašnju njegovu poeziju, koja dobrim dijelom, ima svoju notu i svoj glas, koja je skoro sva u autentičnoj emociji, u zvVu” kovima aprilskih {rula vrbovih prilično mekih, nježnih, prisnih. Ali Marković u ovim pjesmama svoju poetsku inspiraciju rasteže i proteže, krčmi je neracionalno, razvodnjava tamo gdje je potrebno samo malo Tiječi. I otud silna neujednačenost njegovih pjesama. Dobrih stihova ima, ima prilično, ali još više hrpe riječi koje malo znače, koje poetski ne bru” je, strofa koje su zaista aljkavo date.
Od ostalih pjesnika ističu se Alija Đogović (pjesma »Oj djevojko«), Rade Nikolić (»Prvi snijeg, »Pečalbari«), bora Vasić (»Rastanak«) i Mark Krasniči, a od pripovjedača Danilo Nikolić ODim nad Stogovnjačom«). Nevještine, naravno, ima u tim radovima, tu se mogu naći i Time: Ssuncu-STCUu, vidim-sedim, spi-nasmeši, priče-biće, itd.; ma dosta opštih i banalnih mJesta, idilizacija Kosmeta daje skoro O” snovni ton zborniku. Ali radovi su, u cjelini, simpatični i s pravom obećavaju. Zbornik su uredili pWsad Mekuli, Slobodan Marković i Veljko Tadić. Šiptarski književni početnici zastupljeni su manjim brojem radova, po”
što je u pripremi posebni zbornik na šiptarskom jeziku. Sve šiptarske priloge u ovom zborniku preveo je Esad Mekuli.
D. K.
»On... pa i tome,
jasnije.
i nježniji, ni čulo. Ni ono kao da i ono svog gazde.
što njega tu uostalom mo
i to lomljenje duboke · zimske
na riječima bar,
ispred svanuća,
i glas:
se njje ni vezao
takve pošlove.
a on se nije duke i džakove
ni noćas žive ne u nekad njihovoj ljive, pomirene svanuća polraja
· roljub ili
nekako kao da se ı uvidje da više•ne može po starom.
Tih studenih noći amalin je samo ponekad puštao gramofonsku ploču, glas uz nju bio mu je mekši a onog topota i pocikivanja nije se gotovo
Tu se mogla, bilo od ljudskog mesa, boli! Prozori na ovoj kući ne otvarahu se ni vremenu ni nevremenu, već bjehu vječno zastrti storima ili vojničkim zbivalo to se nije nikog ništa ticalo, sem onih koji su unutra, iza njih. Pralje u prizemlju bile su složne i nesložne, kako kad, ma bom, ali za njihove tegobe obraćahu, niti je van njihovih sobičaka išta izlazilo što bi moglo da poremeti odmjeren ove kuće u Katunskoj
sa sudbinom luda vika i pjevanje i treska i lomnjava posuđa, i otužno, drečeće muziciranje one izan-
STRANA 5
M.
Prijedlog za razmi
U redakcijama naše dnevna štampe, književnih časopisa i, uostalom, svih vrsta časopisa i novina, i u prevodilačkim edicijama izdavačkih poduzeća, pa i kod čitalaca, često se veoma akutino postavlja problem: kako da se transkribira na pismo našeg jezika izvorna strana riječ, ime ili prezime, pa čak i geografski naziv, dakle ono što se iz razumljivih razloga ne prevodi na naš jezik i uopće se ne može prevesti. Već su zaboravljeni naivni i smiješni pothvati srpske mnacionalističke omladine prije stotinu godina kojima se pokušavalo »prevoditi« na srpski strana imena (Friedrich Gobtlieb Klopstock = Ljubomir Bogoljub Klopštok) i sl., kako bi se u našem jeziku i kulturi sačuvao »čisti« nacionalni karakter, bez priliva i miješanja bilo čega tuđeg, našem jeziku stranog i nepoznatog. Samo se tu, nedavno, desilo, da je netko Jovana Đaju preveo u Ivana, i tome se mnogi od srca nasmijali, ali se nitko ne čudi, kad umjesto »Wien« pišemo i govorimo »Beč«, da bi — opet — izbio spor oko pisanja imena slovenačkog pjesnika u Srpskoj i hrvatskoj ortografiji: Žiupan-= čič ili Župančić? Ali osim toga, jako baš nema smiješnih pojava, kao prije stotinu godina, kađ su i naši Ilirci, a kasnije pravaši, pohrvaćivali imena, pa je od T'riedericha postajao MiMiroslav, a k tome još i more Slavoljuba, Dragoljuba i Dragojla, što je već i Ante Kovačić ismijavao u svom romanu »Piškal«, ima ipak pojava koje zabrinjuju i u čudo bacaju pažljivog čitaoca, naročito nestručnjaka, jer i dandanas pojavljuju se stalno brojne nedosljednosti i hibridne proturječnosti u transkribiTanju stranih riječi i imena, tako da mnogo puta može biti 1 »nedoumice« i zabune, jer je teško otkriti, o kome ili o čemu se zapravo radi. Da ne E0vorimo posebno o tome, kako to mnogo puta dovodi do zabune i mucanja spikere i glumce naših radio-stanica, a ne manje i njihove slušaoce.
Neću ovdje poticati pitanje transkripcije stranih riječi i imena, kako se ona prevodi različito u ćirilskom i latinskom pismu na našem jeziku. Naime, općenito je Usvojeno, da se u Ćirilskom pismu upotrebljava fonetska transkripcija, lj. da se strana riječ ili ime reproducira našim znakovima ili slovima, prema tome kako se u originalu izgovara, dakle: izpBovor strane riječi ili imena bez obzira na originalnu grafiju. Vukovo načelo: piši onako kako govoriš, odnosno: piši onako kako čuješ, Ali, nažalost, ni postavka da je osebina takvog transkribiranja stramih riječi: i imena samo domena ćirilskog pisma, ne može se zaokružiti i uzeti apsolutno. Jer nije samo u pitanju pismo kao temelj i uvjet transkribiranja, nego se radi i o književnom krugu ili sredini, u kojoj se djeluje. No, i ta je te” ško odrediti stanovište jer »Borba«, štampana latinicom, jednako kao i ona što se štampa ćirilicom, razbija i taj krug: ona izlazi istodobno i u Beograđu (ćirilicom) i u Zagrebu (latinicom), a s istom transkripcijom stranih riječi i imena.
Da pišem o ovom problemu, otvoreno đa kažem, nagnala me redaktorska nužda moje službe, jer sam često bio u neprilici, naročito za četiri godine u redakciji zagrebačkog Radija, kako da neku stranu riječ ili ime napišem spikeru (ili spaekeru, ili ka-
ZıBi a
________ ______ --- — _- —————
komšija... « Sad su im, najednom, vanja, mnoge stvari vezane za njega ispale mnogo
bez ikakvog daljeg ispiti-
II
T, eto, otkako mu već počeše ulaziti u trag, otada
on sam stiša, kao da on i sam
štene, začudo, više se i ne oglasi, sad primi volju i ponašanje od
No ni to đugo ne potraja. Kao da mu je to ustvari bila priprema za još noči, nije mogla zapaziti ni se nešto ranije vrati u naskoro dođoše noki nepoznati ljudi, svi se tromo i grohotno provlačeći kroz mračni hodnik. Kako uđoše u njegovu sobicu, tako nastade nekakva sirova vriska, divljanje, pohotljivi tupo, tupo kašljanje: »srećno, khm... druže stari...ć, ponavljajući se tako često.
Ta noć u perionici, dotadašnje. Ona ne samo da je ličila na pravi ludački kermes, gdje se ni o čemu ne vodi računa već se sve radi kako je kome O postade. Ali ova kuća i na to ostade gluva i slijepa. Svaki sprat odijeljen, čineći
veću buku i ludoriju. Jedne kad se ispod naslaga snijega trunka kakvog života, amalin svoj podzemni stan. Za njim
zveckanje flaša, i srećno, khm...
smijeh,
začas, po svemu nadmaši sVe
do mile volje, nego to zapravo i Ći svijet za sebe, nimalo ni obvezivao za one niže ili iznad. kad i bilo gdje, kasapnica načiniti a da nikog za to ni glava ne za-
debelim zaćebadima: — sve Što se tamo
da nikad iskrene među soi nedaće nikom se ne
red i dobar ugled ulici, u centru grada. One se čuše; na sve ono što se odigravaše perionici, one, nemoćne, ostaše strpkoja ih zadesi. Sve do
tre
'KNJIŽEVNEJNOVINE
IVA OPRAN SOVA O OOaogii
SENTA KO. LC
TRANSKRIPCIJA ST I IMENA U LATINSKOM
šljanje, diskusiju i stvaranje pravila transkripcije
ko vele zagrebački germanofili:* špikeru), pa da mu bude savršeno jasno, kakav treba biti izgovor. Ne čudite se! Tko od vas na pr. nije čitao ime i prezime naše francuske prijateljice, književnice Agnes Humbert (zagrebački »Vjesnik« piše: Humberg) u raznim varijantama: Anjes Amber, Anjez Imber, AgneZ... itd. Nadalje, moram izjaviti i to, da me specifičnost moga sadašnjeg redaktorskog po sla nagnala da razmišljam i tražim savjete samo za jedan dio ovog općeg, veoma razgranatog problema, jer me više »ne zanima« izgovor, nego me zanima pisanje stranih riječi i imena. Da preciziram: ne boli me glava kako li ću sa stranim riječima i imenima što se izvorno pišu latinskim pismom, čak i ako tu ima znakova ili slova kakve i ne poznaje i nema naša latinska abeceda; pretpostavljam naime, da će u našoj štampariji biti takvih specijalnih „znakova ili slova, kao što su u poljskoj abecedi ono u sredini precrtanmo »l« i »z« sa tačkom u vrhu, zatim sva ona francuska slova s raznim oznakama akcenata (grave, circonflčxe, aigu), apostrofa, slova u češkom jeziku s onom sićušnom kružnicom ili kvačicom u vrhu itd. Postavljam ovdje i zasad samo OVO pitanje: kako prenositi riječi pisane izvorno ćirilicom, (ruskom, bugarskom i čak makedonskom) u latinsko pismo, a sa znakovima i slovima kojima raspolažemo u našoj abecedi? O tome mislim i želim da se pokrene diskusija i dobiju mišljenja i izjave stručnjaka, ali ne mislim da ne treba diOM i o onim pitanjima koja momentano premašuju doseg mojih interesiranja i — interesa!
Za pitanje koje ovdje pokrećem mislim da se može pretpostaviti — prema dosadašnjoj praksi i igkustvima slijedeće: od tri metode za transkribiranje u latinici koje za tu svrhu postoje (fonetska, fonološka i doslovna transkripcija ili transliter sija), smatram da je najprihvatljivija e“etoda transliteracije, tj. da se prenose vjerno sva slova i svi znakovi strane riječi, bez ikakvih ispuštanja ili dodavanja, istim znakovima i istom količinom slova, kao što ih ima original. Time ćemo postići originalnu sliku grafije strane riječi u našim abecednim mogućnostima. No da li je to moguće dosljedno ostvariti, bez pomoći koje druge metode, na pr. one fonetske (fonološka ne dolazi uopće u obzir**) ili čak i bez „prevođenja”, vidjet ćemo što i kako govore neki, tek nagumce odabrani, primjeri.
Jest, bez ozbiljnog studiranja, uostalom i bez većih pretenzija, na pric mjerima nekih poznatijih, češće upotrebljavanih riječi, zapravo imena i
“ T'erminom »germanofil« ne mislim ni na kakvu političku karakteristiku, utjecaje njemačkog jezika na zagrebačku sredinu, gdie se niemački skupovi »sp i »ste s početka riječi čitaju kao »šp« i »št«, i onda kad se ne radi o riječi njemačkog porijekla, Tako stariji Zagrepčani, purgari, vele: špikeT, študđent, študija, škica, šport. No ne smijem propustiti (pravde radi), a da ne reknem i to, da je u hrvatskom pravopisu jedino uzakonjen izraz »šport«, a ne »sport« dok su ostali izrazi (špikeT, študent, študija, škica) nepravilni. Ali, to ja samo konstatiram, a ne diskutiram 0 tome, zašto je to tako.
* PFonološka metoqđa iznosi preciznu izgovomu ili govornu sla strane riječi, pa se za to izmišlja niz posebnih, specifičnih znakova. kakve naša abeceda nema, a stvaraju ih lingvist: za svoje, naučne potrebe, — Tonetska pak metođa samo s približnom točnošću reproducira strane glasove, tj. pomoću onih znakova hkojl postoje u našoj abecedi. I jledna i druga metođa udaljuju se od originalne grafije: njihov se praktični smisao doduše približuje, ali faktično je prva metođa egzaktna, a druga ne.
E ES
___________________- KK K——_—
đale ploče
piraše. Odjeknulo bi povremeno
štalu ariju nekakvog oštećenog baritona:
»Vor der Kaserne, vor den grosen Tor Stand eine Lateme und stet sie noch dafor?
So vollen Wir... Wie einst Lili Marlin...
Pred mutni osvit februarskog dana mračnim hodnikom u prizemlju opet se podiže treska, mukli koraci i bat i rvanje. A uz sve to, nasuprot svoj toj neuviđavnoj i beslovjesnoj gužvi,
čiji meki, bolećivi glas, koji je pratio svakog na iztim razularenim i pomjerenim ćudima čudnih amalinovih gostiju. Na kraju, hodnika otpoče zagonetni
lasku, povinujući se svim kad svi dnu razgovoT.
»Jesu li te mučili?« »Ni prstom me nijesu dirnuli«, »Svi smo lokali kao svinje«.
odoše, na
“
»Ljudi ste, Matija, nemoj tako.«
»Ti ćeš mi oprostiti, Vaska?« »Ništa ti ne zamijeram. Ja Pospremiću sobu. Sve će biti
grcao je hrapavi glas udaljujući se. Potom se sve utiša.
hodnikom, stalno šetkajući kroz
ukazala uredno i veta, jedan sto gori vatra. Uopšte, slika je bila ta
„zemska, Njemačka,
sa koje se riječi nijesu mogle razabrati, već samo ime, često spominjano ime neke Lili Marlen.
Ispred zore amalinovi gosti kao da se uspavaše, — šta li bi s njima, — otuda više ništa bučno ne dohučanje i nespretni udari o patos ili o zid, pa zatim i tanko cviljenje onog pseta, o kome izgleda niko nije mnogo brinuo. S časa na čas, kao da je puštala nečija sasvim iznurena ruka, zamrmoljila bi i ona gramofonska ploča; stara solđatska pjesma, tek ponekad, na mahove, izvila bi izvje-
dobro«. »Oh, oprosti, Vaska.. Sve je ovo zbog tebe...:,
perionicu, izlazeći i ulazeći u nju. Prviput poslije amalinova dolaska vrata perionice bila su jutros širom otvorena; ma više ne drijemaše kudravo, razdraženo štene. Kad su izjutra pralje ustale i, otvoreno reći, plašeći se više nego ikad, s očitom zebnjom i neizvjesnošću pomolile se u hodnik, one, zapanjene i zaprepašćene, nijesu mogle ni usta otvoriti, Odmah im še čisto opremljena 3 i nekoliko stolica, i kva da ih ničim
obica, dva kre-
nije mogla ni potsjetiti na izgled njihove
_____________________---——
prezimena, uglavnom pisaca, listajući stranice raznih naših edicija, ustanovio sam, da ni apsoluina tranmslitera= cija ne će uspjeti, Vjerujem da će se pri stvaranju pravila za transkripciju stranih riječi i imena ćirilskog poriiekla morati da odstupa od krutosti metode bukvalne transliteracije i pribjeći traženju pomoći u prvom redu fonetske metode; a dijelom, čimi ml se, morat će se upotrebiti i neka vrst prevođenja stranih imena ili njihovo pohrvaćivanje i posrbljivanje (kao što je slučaj S geografskim imenima: Beč, Ženeva, Rim, Lenjingrad, NizoŠpanija ili Španjolska itd.), bez obzira na originalnu grafiju. Iako je smiješno za Friedericha Gotlieba Klopstocka napisati »po naški« T.jubomir Bogoljub Klopštok, ipak se može za T,ouisa XIV napisati Luj XIV, za cara Pjotra — Petar Veliki, za Puškina — Aleksandar, a ne Aleksandr itd. Ali, što dalje, ulazeći u suštinu problema i detalje, sve me više strah da se ne zapletem u kučine nestručnjačkih zabluda i čega još goreg***, pa ću prekinuti ova teoretska naklapamja, i radije, citirati primjere.
Tako bi metoda transliteracije zahtijevala, da se piše Lenin, mi ćemo pisati i pišemo: Lenjin. Ali, da li je dovoljno i opravdano pisati obrnutom metodom: Visarionovič, a trarisliteracija traži: Vissarionovič, dakle: sa jednim ili sa dva »s«? Zacijelo, nitko ne će pisati: Ilič, a ni Ilič, nego: Iljič. Isto tako neće biti dobro da se piše Tadeev, nego Fadjejev, a da ne spominjem primjere: Jesenjin (a ne 'Esenin), Gorki (a ne Gorkij), Dostojevski (a ne Dostojevskij) itd. Tako je sve to ponekome jasno i poznato, ima i onih koji to ne znaju ili ne poštuju. U jednom našem prijeratnom enci-
klopedijskom izdanju nalaze se oblici
kakvi se danas neće preporučivati, ali i takvi oblici, kakvi su naravni, a O nima prvim kontradiktorni. Tamo piše u isti mah: Bjelinskij, Dostojevskij, Čajkovskij, ali i: Aleksandrovski ili Antokolski. To je ono što me ponukalo na iznošenje problema: nedosljednost, ili hibridnost transkripcije, koja se — baš zbog neustaljenih pravila očituje čak u istom izdanju i u istoj redakciji, I ne samo na tima primjerima da se ispoljila neujedđnačenost transkripcije! Piše tamo, na primjer, iedanput Mihajlo (Gljeb), a drugi put Mihail (Arnaudov), dok se očevo ime piše Mihajlovič, ali ne nađoh i oblika Mihailovič. Ime Aleksandar transkibirano je i u tom, našem obliku, ali i u transliteraciji: Aleksandr (Amfiteatrov, Černiševski i dr.). Pa ipak, tko će od nas pisati i govoriti: Aleksandr S. Puškin!
Osjetljivo je, dakle, pitanje stranih imena, koja su ista ili slična našima, ali imaju u svom originalu donekle drukčiji oblik, bilo u osnovi ili nastavku, rjeđe i u korijenu. Što se tiče srpskih, kao i slovenačkih imena, za hrvatsku ili latiničnu transkripciju nema što da se mijenja, nego se pišu u svom originalnom obliku (Fran, Tranc, France, Jovan, Jovo, Jelisaveta, Đorđe itd., a ne: Franjo, Ivan, Ivo, Elizabeta, Đuro itd.) — to je izvan diskusije. Možda je samo. pitanje: kako sklanjati ta imena, pa veoma često neupućeni pisci uzimaju da i nastavci u padežima treba da se — na pr. u hrvatskom i srpskom jeziku uzmu iz slovenačkog; tako čitamo pađeže za ime Prešerna: 1) France, 2) Franceta, 3) Francetu itd., a ne kako treba:
•** t, j. neznanja (primjedba slagara).
govore.
»Čija?«
»Matijina... · »Živa bila« s nevjericom odgovoriše pralje. A i kako da vjeruju: koja bi se uđavila a ne udomila za
—– — – — –— _—'
perionice, tako zapuštene i krajnja, najdalja namjena sad dočekao mio, razmekšani pozdrav:
»Dobro jutro, komšike!«
Iznenađene time više nego su ikad mogle i očekivati, da im se neko ljubazno javi iz perionice, one se stučiše na pragu.
»Ko si ti?«, zapitaše je prije nego joj išta od-
BROJ 45
RANIH RIJECL PISMU NAŠEG JEZIKA
Trance, Franca, Francu itd. No nije ovdje mjesto da baš o tome rasprav“ljamo. Mene zanima što će biti s onim imenima (kao što su neka ruska), koja imaju gotovo adekvatan oblik u našem jeziku (na pr.: car Nikola, car Aleksandar, car Petar Veliki) i uobičajilo se da se pohrvate ili posrbe; ipak je u pitanju, treba li pisati Nikola ili Nikolaj Gogolj, Mihail ili Mihajlo J. Saltikov-Ščedrin, Georgi ili Georgij, Josif ili Josip, Netočka ili Njetočka, a pogotovu: Evgenij ili Eugenije, Sergije ili Sergej, Fjodor ili T'edor, Petar ili Pjotr? TItd. U onom izdanju koje sam već spomenuo piše se i Fedor i Fjodor (Dostojevskij Je Fedor, a Aleksejev je Pjodor; jedan je Nikolaj Fedorov, a jedna je Aleksandra 'Pjodorovna). Stalno, dakle, ne” dosljdnost i nejeđinstvenost načala transkribiranja. A što tek da navo-
dim kako je autor i urednik struke u”
enciklopedijskom izdanju pigao: Dostojevškij i Fedor, a već u naslovu svoje posebne knjige o tom piscu: Do” stojevski i Pjođor! Spominjem, onako usput, još nekoliko primjera, sa čijom se franskripcijom nećemo, zacijelo, složiti: Bjelinskij (treba: Bjelinski), Čaadđaev (treba: Čaađdajev), Kraevskij (treba: Krajevski), Kalinin (treba: Kalinjin), Ljackij (treba: Ljacki), pa Se čak upotrebljava i slovo »y« iako bež potrebe, a i ne postoji u hrvatskoj laiinici: Pypin, Otečestvennyja Zapiski, Titeraturnyja muečtanija, Černyševskij. Spominjem i to da na istoj stranici nalazimo i dvije varijante istog imena: Bulgakov Sergije i Bulič Sergej. A kako ćemo opet s Puškinom: Aleksandar (ili Aleksandr?) Sergejevič ili Sergijević Puškin?
Slična pitanja nameće i pisanje bugarskih, pa i makedonskih imena, čak i prezimena, u latinskoj transkripciji: Asen ili Asjen, Pajsij ili Pajsije, Otac Pajsije ili.Otec Pajsij, Parteni ili Partenij ili čak Partenije, Vasil, Vasilj ili Vasilije, Dimitr, Dimitar, ili čak Dmitrij? Da li je: Blagoev ili Blagojev? Detaljnije i studioznije ispitivanje transkripcije stranih imeha, porijeklom ruskih, bugarskih i dr., kako se ona pišu u našoj štampi danas i prije rata, te kako se izgovaraju u emisijama naših radio-stanica, dovelo bi do nizanja i gomilanja stalnih i čudnovatih kontradikcija ili neujednačenosti, što je, uostalom, povod i uzrok raznovrsnim nesporazumima, zabluđama i griješkama. A sve to izvire otud što do danas — koliko mi je poznato nema utvrđenih pravila (a uz pravilo i nužnih izuzetaka) o tome kako se ima, obavljati neka transkripcija. Nema sumnje, imamo mi eksperata koji znaju zakone ftranskripcije. Mnogi naši pisci i novinari međutim, to ne znaju. Vrlo često — u što sam še konkretno uvjerio — ni stručnjaci nisu još načistu koja bi transkripcija najbolje odgovarala našim abecednim mogućnostima, pa se kolebaju i jedanput pišu ovako, drugiput onako. A još' manje je poznata količina i vrsta izuzetaka od pravila. O tome, kako rekoh, još nitko nije specifično i određeno raspravljao. Samo je R. . (Rađovan Lalić) u jednom člančiću (»Književne novine« br. 11 od 15 III 1949) dodirnuo tek jedan djelić tog pitanja. A red je, vrijeme je i nužno je da se o tome razmisli i piše, možđa da se i điskutira prije nego se donese definitivan zaključak. Meni je i bila namjera i želja da takvu diskusiju potaknem,
n
blatnjave kao da joj je bila čistoća, Otuda ih je
»Ja sam žena Matijina, Vaska«.
ovoga... T1Uu..,K
ovakvog propalicu! : Pred njima je stajala mala, neizgledna žena, po-
odmakla u godinama, odjevena po starinski, u nošnji naših planinskih sela. Sinoć nijesu bili Oko njenih nogu, mazeći se,
i opet oni
povijena repa.
čuo se ne»Uđite, sva
naborana ali dobroćudna lica,
mnogo pažljivi. A umorni su bili,
trečkaralo je ono štene,
dba je prošla«, pozva ih ona.
»Svadba!?«, pralje se začudiše.
»Pa, svadba, što žena. »Doveli su me iz daleka. Ranije se nije moglo, dok se ne raskrče putevi, a svatovi se nikad pokupiti. Sinoć nijesu bili mnogo pažljivi.
se čudite, zaboga«, smiješila se
A umorni su bili,
ne zamjerite ime, opravđavala ih je, kao da je znala Ž za svu ljutnju pralja i za sve ono što su one pretrp-
jele.
»No uđite, ne stojte tu«, opet ih pozva.
'U nedoumiti, ne znajući šta da rade, pralje ostaše
za ruke,
nastavi: pred nji-
noći?...
sem...
furuna u kojoj
nekađašnje
težući se mnogo, već tištilo. Žena
A dolje, u prizemlju, smirilo se stanje i počinulo se
6u sve to popraviti. još neko vrijeme na pragu, sve dok ih ona ne povuče A kad već uđoše, onda, uz rakiju i kavu, malo pomalo, odriješiše jezik i otvoriše srca, Ne uskazaše joj sve što ih je mijesecima ih je mirno slušala, nedužno se smi-
Tek u zoru nečiji mekani i tihi koraci prostrujaše jala na sve to, a kad one dovršiše priču, ona, onako | malena i bezazlena,
pogleda na sebe, pa brižno
»Pa, vi znate za koga se on špremao... Sve to,
kreveti, stolice, sto, patos, sam je pravio... koliko. Trebalo mu je đa se skući, a on što je | imao?... Ni ja nijesam imala ništa đa mu donc-
Teška vremena za siromahe!...«
TII ·
Nastao je drukčiji život u prizemlju ove trospratne kuće. Gore, na spratovima, sve je ostalo kao i ranije.