Književne novine

STRANA 5

M

ggeeeopoagegopego eee PP

U Z I

Č. KJ

Oko članka >NARODNA MUZIKA NA BEOGRADSKOM RADIJU«

(Nastavak sa pete strane)

Mi mislimo da je takvo gledište na narodnu muziku do krajnosti uprošćepo i — da tako kažemo — O slatično. Prema "akvom gledanju reklo bi se da se sa narodnom muzikom od njenog postanka do danas nije ništa dogođilo (jer improvizovana — nije narodna muzika) ili još gore, đa je sve ono što se s njome dogodilo značilo samo đekadenciju i deformaciju, pa da narodnu muziku sada iz njenog prvobitnog izvornog oblika treba samo prebaciti u obrađe. Mi u ume*ničkoj obrađi narodne muzike, i to treba jasno podvući da ne bi bilo zabune, takođe vidimo perspektivu i budućnost daljeg njenog razvi*ka. No ne može še osporiti činjenica da u razvoju marodne muzike jednu prirodnu fazu pretstavlja takozvana improvizovana narodna muzika i da je ta faza objektivno uslovljena. razvojem društva na našem tlu, posebno razvojem gradova i svime što je s tim u vezi. 'xporedo sa razvitkom kapitalizma, uporedo sa stvaranjem i jačanjem gradova i prelaženjem seoskog življa u njih, prešla je u gradove i narodna muzika. Može se slobodno reći da je improvizovana narodna muzika u odnosu na sirovi, izvorni folklor, rezultat uticaja promenjenih društvemih uslova i životnog kretanja gra a. Ona je radi toga širokim krugovi a naših ljudi danas očigledno bliža „d njenog starijeg, u drugim uslovima nastalog vida. Nema sumnje da je 'akozvana improvizovana narodna muzika kao vid muzike primitivna. Nema takođe sumnje da je njen prelaz u grad i razvitak u građu doneo i razne nanose i elemente koji su njoj tuđi (pa i malograđanske, pa i razne druge). No i pored toga na improvizovanu narodnu muziku me može se nipošto gledati kao na nešto što je toliko negativno ,da bi ga već danas u celini Frebalo »ukloniti« iz našeg života i čemu treba već jednom »stati na puta«.

Razume se ,i mi odbacujemo ono što u improvizovanoj narodnoj muzici pretstavlja zaista deformaciju, kafansko &evdalisanje, i sl. Ali mi smo odlučno protiv Vukdragovićevog mišljenja da je improvizovana narodna muzika u celini takva i samo takva i da se u ovom slučaju žito ne može odvojiti od kukolja. Zar se može ozbiljno disku“ovati o tvrdnji Vukdragovića da sadašnje emisije narodne muzike Radio Beograda prefstavlja}hu vraćanje na predratni način emitovanja takve muzike, đa su one identične sa deformisanom narodnom pesmom, koju surazni orkes*ri, pevači i pevačice »preneli u studio Radio Beograđa 1928 godine«?! Čini nam se da između današnjih i onih emisija narodne muzike postoji ogromna razlika, stvorena već samim Izborom pesama, prečišćavanjem melodija i njihovim poređenjem sa mu-– zikološkim zapisima, temeljnom jezičkom yumetničkom i ideološkom revizijom feks“ova, načinom interpretacije i kvalitetom izvođenja, odnosno izvođača. Da li se narodna muzika na Radio Beograđu, uostalom, može poredii sa »narodnom „muzikom« koju danas ,još uvek, možemo čuti po kafanama i restoranima (što pretstavlja vrlo ozbiljan problem, kojim bi trebalo da se neko pozabavi)?

Vukdragović kroz čitav svoj članak naziva narodnu muziku, ovu koju izvodi Radio Beograd, kafanskom i ciganskom „sevdalisanjem. To je netačno i neosnovano. On postavlja pitanje gde pevači Radio Beograda uče pesme koje zatim izvode; mjegova je teza da su ih maučili, neposredno ili posredmo, u kafani. To, naravno, nije tačno. Mnogi do pesama dolaze na isti način na koji i »pravi« narodni pevači, izvođači izvornih pesama u narođu, na isti način uostalom ya koji do njih dolaze i oni kompozitori koji melodije za svoje obrade ne uzimaju iz tuđih zapisa, već ih sami zapisuju (a Ko je slučaj samo kod jednog dela). Taj način je slušanje nekog ko već zna jednu marodnu pesmu i peva je, često starijih ljudi koji Su u svojoj sredini još od detinjstva slušali pesme svog kraja. Diskutovati o kafanskom karakćeru narodne muzike koju Radio Beograd izvodi, uostalom „sasvim je suvišno. Jer ni Vukdragović za svoju tvrdnju o takvom njenom karakteru ne navodi nijednu stvarnu činjenicu, nijedan đokaz, već samo ponavlja tvrdnju. Mislimo, u svakom slučaju, da nije kafanska muzika ni pesma iz Šumadije, ni ona sa Kosova ,iz Vranja ili Piro“a, ni ona iz Vojvodine, da nije kafanska mi makedonska ni dalmatinska mi međumurska, ni bilo koja druga koju Rađio Beograd izvodi u evom programu. Smemo da ustvrdimo da ni Vukdragović, ni mnogi drugi slušaoci, veliki broj pesama koje se daju preko Radio Beograda nisu uopšte nikada ranije čuli ,a pogotovu ne prvo u ka-= fani. Nisu iz prostog razloga što mnoge od ih pesama dolaze na program iz svog zavičaja ,a neke su, opet, uzimane iz melografskih zapisa, često i starih. Ako se neke od tih pesama danas pevaju u kafanama, zaista deformisane i unakažene, to je problem za sebe, sa kojim radio nema ništa — u kafane prodire sa radija ono što je popularno. Drugim rečima, ne uzima rađio muziku iz kafane, već kafana od radija.

Još mešto. U činjenici da se improvizovana narodna muzika izvodi »po sluhu«, bez nota, mi ne vidimo ništa negativno, niti smaramo da ta okolnost može biti odlučujuća pri oceni improvizovane narodne muzike. Starija, izvorna narodna muzika se takođe izvodi »po sluhu«, bez noa, dakle i ona se »improvizuje«. Ona se tako i očuvala do danas, tako še i prenosi sa generacije na generaciju

.— od pevača do pevača. To, međutim,

(pa ni za Vukdragovića) mimalo ne umanjuje njenu vrednost. A da li se ta izvorna narodna muzika može da izvodi, đa »improvizuje«, bolje ili lošije? Razume se da može. Da li to znači da kvalitet i tačnost »improvizacija« ostavlja traga na pesmi prilikom njenog predavanja od jednog izvođača drugom? 1 to je jasno samo po šebi. Pa kada je to moguće kod »improvizovanja« izvome, sirove narodne muzike, zašto ne bi bilo moguće i na području improvizovane narodne muzike? Naravno, moguće je, »improvizacijom« se može uticati na »improvizaciju« spa i u tom smlslu da ona dobije kultumiji vid izvođenja. A sad nešto o obrađama. Kao što smo već rekli, mi smatramo da ravojni pu“ narodne muzike vodi jasno i nedvosmisleno ka obrađama, odnosno ka umetničkom obliku narodne muzike. Rađio Beograd sa &vojom Direkcijom i rukovodstvom muzičkog programa, kao i ostale naše radio stanice, imaju pred očima nesumnjivo kao krajnji i neminovni rezultat razvoja i kao cilj narodnu muziku u umeničkoj obradi (kao što je to slučaj i kod većine drugih narođa, koji su prešli određenu razvojnu fazu), Sa tog principijelnog &tanovišta nikada i ni za momenat nije ots*upljeno. Ali sa principijelnim stanovištem i ciljem ne treba mešati pitanje načina na putu ka ostvarenju tog cilja. Ne treba, dakle, sa principijelnim stavom mešati pitanje tempa razvoja i &ve probleme koji iz njega proističu. Posle rata — a to i Vukdragović zna i kaže, jer je u “ome i sam sudelovao kao rukovodilac muzičkog programa Radio Beograda — naše radio stanice su uzele odlučan kurs ka dđavcomju marodne muzike u umetničkoj obradi. Ali je taj pravilan stav, po našem mišljenju, sprovođen na pogrešan način. Na prvom mestu, potcenjena je činjenica da improvizovana marodna muzika ima neobično jaku Mradiciju, da ona pretstavlja veoma omiljen vid muzike u mašoj iredđini. Vukdragović tvrdi, doduše, đa se rađi o »širokim slojevima „mašeg predratnog građanskog društva« i kaže da je improvizovana muzika to društvo »inficirala u meri koja ga je mentalno onesposobila me samo da oseti lepotu originalne marodne melodije nego i bilo koji vid njenog umetničkog uobličenja«, Iako to nije baš lepo rečeno, iako mlje u pitanju samo predrafno građansko društvo, niti je inficirano, niti je mentalno onesposobljeno, puštamo po strani ovu ferminologiju i vidimo da se i Vukdragović slaže sa nama da široki krug slušalaca Praži miprovizovamu muziku. A po čemu emitovanje onoga što većina slušalaca želi, mora da znači srozavanje, malograđamštinu i oportunizam? No ni to nije važno. Važna je činjeniua. da se veoma omiljeni vid muzike nije mogao ni šmeo — a to je i praksa dokazala — ako ma prečac zameniti drugim, koji ima meuporedivo manju radioiju. Nisu, kako Vukdragović kaže, improvizacije onesposobile slušaoca da oseti lepotu originalne narodne melodije ili bilo kojeg vida mjenog umeimičkog uobličenja. Rađi se o mečem drugom: ume“nička obrada umosi u mu-– zički jezik move elemente — razvijenu realizovanu harmoniju, višeglasje i

bogatu instrumemtaciju. A te elemente uvo koje nije na njih naviknuto (zbog izvornog folklora

kao i zbog improvizovane muzike) mora Ček da usvoji i to slušanjem ne samo marodme muzike u obrađi (a program Radio Beograda za to pruža mogućnosti) već uopšte umetničke muzike. I što je takođe od značaja, maše uvo je baš kod narodme muzike veoma ose“liwo ma svaku Dpromenu. O svemu ovome nije vođeno računa. Stoga je shvatljivo đa je nagao i brzoplet postupak doneo i druge greške. Dajući po svaku cemu obrade, rađio stanice su davale i manje uspele obrade. To je jedna greška. Među tim obrađama bilo je premalo popularnih narodnih melodij8, što je druga greška. Među njima je bilo mnogo melodija koje su se već Skoro potpuno izgubile iz svakodnevne upotrebe, pa ih gotovo niko više i ne pamti, a to je treća greška. Zaim četvrta: već ionako magao skok učinjen je još više naglim time što se nije počelo od lakših, jednostavnih obrada, od popularnih harmonizacija, već su davane i mmoge obrade koje, po svom karakteru, na širokoj lestvici od harmonizacije do kompozicije na narodnu temu #%oje daleko bliže samostalnoj umetničkoj tvorevini nego karakteru izvorne na= rodne muzike. I peta greška, objek*ivna okolnost: ove narodne pesme u obradi izvodili su u početku uglavnom pevači koji, i kad su imali sve moguće kvalitete, nisu imali onaj bitni za ovu svrhu — osećanje narodnog melosa i svih složenih osobina našeg muzičkog folklora, smisao i istinsku ljubav ma mjih. Posledice su bile neminovne. Dete neće porasti brže ako ga budemo vukli za uši. Da ne citiramo bez nužde, još klasici marksizma su ukazivali na to đa na sektoru kulture, u pitanju svesti i nivoa ljudi uopšte, razvitak ne ide tako lako i brzo napred.

Sve ovo nisu samo naši zaključci. Neka kao argument za “o posluži sledeća činjenica: Radio Zagreb, koji, 5 obzirom na drugačije okolnosti ima za to mnogo više uslova, sve do skora je davao isključivo obrađe. Međutim, bio je prinuđen istim okolnostima i razlozima da se u poslednje vreme preorijentiše na davanje improvizovane narodne muzike i to u nekoliko puta većem procemtu nego

do medđavno. Zato se i mi sa Vukdra– govićem ne slažemo ne samo u njegovom gledamju na improvizovanu narodnu muziku, već ni u shvatanju praktične politike koja treba da dovede do toga da u našem životu umehtnički obrađena narodna muzika zauzme mesto koje u buđućnosti treba da joj pripadne.,Po našem mišlje= nju baš zato što je u početku učinjen neopravdano nagao skok, bilo je nužno napraviti jedan korak natrag i prići razumljivoj politici postupne evoluuije.

Vukdragović potseća na odluku, donetu u Radio Beogradu posle rata, kojom je »prihvaćemn... kao jedino pravilan put, postepeno napuštanje nasleđene prakse improvizovanog načina izvođenja narodnih pesama i iga-

ra i isto tako postupno uvođenje u program najrazličitijih vrsta obrada narodnih melodija...« Mi se i danas slažemo sa tom odlukom, no iskustvo nas je naučilo da se ne smeju smesti s uma reči postepeno i poštupno. Otuda smatramo za Stsvim ispravno da naše radio stanice daju u svojim emisijama sva tri vida narodne muzike — izvomu, improvizovanu i obrtđenu, pri čemu svaka naša radio stanica može i treba njihove uzajamne odnose da prilagodi svojim mogućnostima i zahtevima sredine, tojest, stepenu do koga je narodna muzika u pojedinim našim republikama otišla u svom razvitku, a koji nije svuda jednak.

Problem o kome je reč u ovom članku nipošto nije takav da se svodi samo na pitanje rađio emisija narodne muzike. Radio stanica mije pauk, pa da svoj program ispreda sama iz sebe. Ona je nerazdvojni deo muzičkog i svakog drugog života sredine u kojoje deluje. A narodna muzika jet sastavni deo čitavog našeg muzičkog života. Ovu problematiku bi morale da iretiraju i kroz praksu rešavaju sve naše muzičke ustanove: muzlkološki instituti „muzičke škole i akademije, profesionalni i amaterski muzički amsambli i kulturmno-umetnička društva, udruženja kompozitora i Ostalih muzičara itd. U čitavom tom lancu radio stanice pretstavljaju samo jednu jedinu, iako značajnu kariku. Činjemica je, međutim, da su naše radđio stanice — sem rada izvesnog broja kompozitora na stvaranju obrađa — u svojim naporima na ovom polju, u nastojanju da pobude razumevanje za obrade „ostale potpuno usamljene. To je dobro osetila ne samo beogradska, već i svaka dru= ga rađio stanica. Pa prema tome problem nije ni trebalo svoditi samo na radio stanicu, i to jednu od mmogih. Jer Radio Beograđ i dalje pod istim uslovima traži i prima ponuđene obra= de, kao i ranije. A onim kompozitori= ma kojima naša marodna muzika leži na srcu misu potrebni ni stalni ml kampanj&ki potsticaji sa Strane za stvaranje obrada.

Sve to, međutim, nije bitno. Bitno je ovo: Vukdragović je improvizovanu narodnu muziku proglasio bez rezerve za kafansku, cigansku, štetnu, i kao takvu pokušao da, je diskvalifikuje, zatražio njeno ukidanje kao vida narodme muzike, ustvari njeno stavljanje na inđeks. A Radio Beograd, čiji je rad drugačiji od ovakvih njegovih zahteva, žigošao je kao ustanovu čija je kulturna politika na ovom polju nazadnjačka i besprincipijelna. Sve to učinio je metođom i tonom koji je za žaljenje. A mi hoćemo da pokažemo samo ovo: da je zahtev za potpunim ukidanjem improvizovane „narodne muzike još uvek preuranjem, da politika razvoja naše narodne muzike ka njenom umetničkom uobličavanju treba da bude postepena i postojana, a da još nema dovoljno uslova — i pored dobre želje svih nas — da umetnička obrada narodne muzike prekonoć u potpunosti zauzme svoje buduće mesto.

! Miroslav ŠPILBR,

Božidar BOŽOVIĆ Đorđe KARAKLAJIĆ

reseta IOIOOOOOOOOTOTOOTOYYAVAONO TOON ONO OAAONAA

PISMO ZVEZI IN DRUŠTVOM KNJIŽEVNIKOV FLRJ

ovarišt, Lj ma, tisoče potrošite denaja

ov čast književnikom, ko umro, za vemce. Dajajte, dokler jim, še sije zarja, ne ko so že v objemu smrtne semce! Drag6 je cvetje, sveže kako suho. Podjetja se redć ob blazmi cemi, ta, ki w podzemlje se odpravlja gluho, se Da ga vašo gesto sploh me mem. Dejanje, ako prav presojam stvar, je lepo, a proč vržen je dena?. i

: • · · : : : : : ti : : : : : : : · : : : : : : : : : Hi : : : : : : :

POOR JAAA

eehenessesWRRGa9eBBBeeeeeBe BB. BP| Pe

: }

KNJIŽEVNE NOVINE

Pi R

|)

OTO IO OOU III III II III III III III II II III III III III III III II II II III III eseesecenadbooeWanovpovo0eehe 066896 a Ba ae eee eee ape eoo evo eBeeeveeP Ve

i y

Ha

96eeeeoono00o00popo9o006900000D09e0000oBe ooo 00 ooo ooo ope ooo ooo ooooobOagaOO Oe

BROJ 59

D

aReseeeeeW9WeWOWI

GOSTOVANJE OPERE MAKEDONSKOG TEATRA

Složenost opere kao umetničke forme, u kojoj se isprepliću i međusobno nađopunjuju poezija, muzika ji scen ska umeinost ,ima svoju ekvivalemftnu šloženost i na planu njenoga umetničkog oživotvorenja — na planu operske mreprođukcije. Osim toga, stalni razvitak muzičke i scenske reprodukcije uopšte stavlja i opersku reprodukciju pred sve odgovornije zadatke da ovako složenoj umetničkoj formi kao što je opera pruži umetnički što vemiji izvođački vid. Stare i starije ume“ničke kulture, u kojima se dugotrajno vršio proces razvitka opere kao umetničke forme, doživljavale su, po takoreći zakonitoj organskoj postupnosti i uslovljenos“i, stalni uspon operske reprodukcije da bi dostigle onu visinu na kojoj se danas nalaze .U mladim sredinama, lišenim ovih i ovakvih umetničkih tradicija, stvaranje jednoga operskog teatra može da ima svoj realni smisao i perspekivu umetnički zdravog razvitka samo u komplementarnom sklopu komponenata društveno-političkih, kulturno-umetničkih i, na kraju, materijalnih (finansiskih). Odvojeno je, pri tome, ali isto toliko važno i pitanje izbora i kvaliteta izvođačkih snaga budućeg operskog požorišta i, pre svega, pitanje rukovodeće umetničke ličnosti koja će, u instituciji ovakve vrste i u uslovima o kojima je reč, u presudnoj meri uticati na onaj početni period rađa kad se polažu osnove od čije će solidnosti zavisiti i umetnički kvalitet svega onoga što se docnije bude os“varivalo. Istorija mnogih operskih scena uči nas da je njihov umelnički prosperitet bio ne samo najuže povezam, nego upravo Uušlovljen ovim momentima u njihovom početmom radu.

Umetnička ostvarenja Opere Makedonskog narodnog teatra, “oga najmlađeg jugoslovenskog operskog kolektiva, prikazana na gostovanju u Beogradu, jedan su primer više, i potvrda u isto vreme, da solidno postavljene osnove u početnom periodu rada, i upomo zalaganje da se od njih ne odstupi, donose dobre ume“ničke rezultate. Ono što je po mome mišljenju bitno karakterisalo sve četiri pretstave skopske Opere bila je solidnos* i serioznost pojedinačnih i celovitih umetničkih ostvarenja koja je ovaj ansambl u granicama svojih današnjih mogućnosti postigao. A, rekao bih, i mogao postići. Bile su do krajnje mogućne mere iskorišćene, mada ne uvek i najracionalnije, sve izvođačke, muzikalne i tehničke, mogućnosti svih sastavnih delova operskog aparaća (solista, hora, orkestra, baleta), ali je kod toga sve bilo usmereno ka jednom krajnjem cilju: đa se u granicama proverenog umetničkog ukusa i sa smislom za pravu meru traže rešenja koja će se što više približiti stilski vernom tumačenju dela, Ovo se pre svega odnosi na muzičku interprećaciju izvođemih opera. Bio je to zaista retko poučam primer koji treba da ostane u trajnom „sećanju svima našim operskim ljudima — do kakvih se i kako ozbiljnih rezultata može doći kađ jedan mladi i u osnovi amačerski kolektiv uvodi u složenu muzičku problematiku operske repro= dukcije jedan muzičar od znanja, iskustva i dirigentskih kvaliteta kao što je Lovro Matačić. U toj uzajamnoj saradnji, gde je ovaj iskusni operski dirigent sa punim zalaganjem prenosio svoja znanja i iskustva na jedan neobično muzikalni kolektiv, koji je, nošen svojom od iskona prirođenom muzikalnošću, postao u rukama ovakvog umetnika podaino telo za umetničko uobličavanje, rodila se, rasla i u jednom upravo čudesno kratkom vremenu izrasla skopska Opera, A pojava Todora Skalovskog i Trajka Prokopijeva za dirigentskim pultom i sigurnos* s kojom su vodili poverene im pretstave (Skalovski Glukovog »Orfeja« i Mocartovu »Čarobnu frulu«, a Prokopijev Verdijevog »Trubadura«), zaslužuje da bude naročito podvučena. Ova dvojica talentovanih makedonskih muzičara, školovanih u

OLI III III II ILILJU

S predlogom, se oglašam, da končamo. Iz fonda, ki določem je za mrt»e,

nam, dajte, ki — starosti svoje žrtpe počasi lezemo vsak v svojo jamo. Najprej predlagam, sebe. To ni grozmo, če mi priznate autorstvo ideje. Predloge druge sprožil bom kasneje, vi pa hitite, da me bo prepozmo! Gotov denar mamesto Yož im, trave, ki so vseh vencev glavne sestavine! Po smrti nam, zadošča mekaj slave,

W življenju smo potrebni gotovine.

P. S. — Seđaj ležim, spet V postelji Prokrusta ma kliniki. Tu dobri so z memoj. Društvom, li se odzovejo takoj,

dovolim bpetdeset od sto popusta.

Maja tretjega v Ljubljani. Pozdravljam, vas globoko vdami Pavel GOLIA

ogopesnse.9bapo899 9699

kiebeovyyeoeePPPE

ovvosesepevseov9Pe999e 9

eveovsbvevne9e99 9

east NNAA RAMa a aeska Reseasyasaso tasa aas epa ae ease sne e Bee PANA Re epeep eee ee)

Mihailo Vukdragović

vremenu koje im je omogućavalo da uđu u život samo kao nastavnici muzike u gimnaziji i horovođe pevačkog društva, svakako nisu, u momenu osnivanja Makeđonske opere, bili dorasli da s potrebnom umetničkom odgovomošću povedu i postave na čvrste noge ovu instituciju. Prisustvo Lovre Matačića i njegov pedagoški i organizacioni rađ oni su svakako dobro iskoristili i ono što su pokazali na ovom gostovanju kao operski dirigenti ubedilo nas je da su prerasli početnu fazu formiranja, muzičkog i mamuelno-tehničkog, i osposobili se za samostalni rad operskih dirigenata.

Potrebno je u ovom sumarnom kriftičkom osvrtu ukazati na ozbiljna Umetnička dostignuća hora Makedonske opere. U njegovom mačinu pevanja dalo se osetiti đa je naročita pažnja bila posvećena negovanju kulture zvuka, dobroj dikciji i stabilmoj intonaciji. Zvučnos** u tihom pevanju i plemenitost zvuka u snažnom eva– nju dolazila je uvek do izražaja i Oselno doprinosila opštem nivou pretstava. Orkestar, to centralno uporište svakog operskog kolektiva, na čijim se osnovama odvija ceo zvučni tok opere, u svom je današnjem sastavu njegov najslabiji deo, i pored pojačanja (u gudačkom korpusu i kod limenih duvača) članovima orkestra beogradske Opere. Svakako je njegov nivo bez ovih pojačanja još niži. S njim se takođe vrlo brižljivo rad!llo i o se odrazilo u njegovom preciznom ritmičkom i dinamičkom funkclonisanju. Ali njegov heterogeni sastav, 8 obzirom na nedovoljne tehničke mogućnosti pojedinaca, bilo slabih starijih muzičara, bilo mladih i talentovanih učenika Muzičke škole, koji su fek u počecima tehničkog usavršavanja, kao celina ne zadovoljava. Pogotovo u pogledu intonacije, što mestimično grubo remeti inače skladne zvučne komplekse. Osetno poboljšanje orkestra trebalo bi da bude jedna od najprečih briga rukovods“va skopske Opere. Najmlađi kolektiv Makedonske opere — balet, ostavljao je utisak mlađalački sveže igračke grupe, koja u današnjoj sasvim početničkoj fazi razvoja deluje pre svega igračkim i muzikalnim imstinktom. U rukama dobroga pedagoga ovaj mladi amsambl ima sve uslove brzog i Uuspešnog razvoja. Izvanredne igračke dispozicije, tehničke i izražajno sasvim mlade Natke Penušliske, zavređuju da se u Što skorijem vremenu posveti ozbiljna pažnja njenom lusavršavanju. Kad je reč o solističkom ansamblu Makedonske opere „valja obeležiti kao pozitivan rezultat znatan broj doma-– ćih, makedonskih pevačkih snaga, čiji je rad na pevačkom usavršavanju pa čak i osnovnom vaspitavanju bilo neposredno povezan za osnivanje ove opere, a njihov se umetnički razvoj krećao uporedo sa mjenim razvojem. Ovo orijentisanje na svoje vlastite izvođačke snage, razume se u umetnički mogućnim i razumnim granica> ma, već od prvih dana rada ove Ustanove, bio je bez sumnje put teži i nesigurniji, ali s. obzirom na osnovne zadatke Makedonske opere pravilniji i celishodniji, A po onome što smo čuli i videli i moguć i opravdan. U prilog ovome govori izvođenje Mocartove »Čarobne frule« koja, naročito u pogledu na ženske solističke partije, često prefstavlja nerešiv problem i za starije i veće operske teatre nego što je Opera Makedonskog narodnog *eatra. Prva u ciklusu izvedenih opera bio je Glukov »Orfej«. Kao čisto muzička realizacija izvođenje »Orfeja« pretstavlja ujedno i najviši umetnički domet ansambla Makedonske opere. Do autentičnosti verno stilsko oživljava– nje Glukove partiture, ostvareno, u celini i u pojedinim njenim najosetljivijim detaljima, sa onoliko mere i ukusa ,a pri tome i sa prirodnom lakoćom spontanog muziciranja, kakvo su mam pružili makedonski gosti, bio je umetnički podvig koji niko nije mogao očekivati. I zato će pretstava »Orfeja« ostati u dubokom sećanju kao pravi ume'nički doživljaj svima koji su je čuli. U ambijentu takvog operskog teatra sjajni glasovni i muzikalni kvaliteti Ane Lipše kao Orfe= ja dolazili su do punoga i ničin reme= ćemog izražaja. Ova mlada umelmica raspolaže, ne samo prirodnom lepotom glasa — zvučnog mecosoprana velikog #onskog raspona — već i van= redmu izjednačenost u svima njegovim registrima, kvalitet do koga se, čini mi se, najteže dolazi. Sa kultivisanim smislom za muzičku karakterizaciju pevane uloge, a uz spomenute glasovne kvalitete, Ana Lipša je tumačila

· naslovnu ulogu ove. Glukove opere na

način koji daleko prevazilazi okvire prosečnog, dostižući stepen vrlo ozbiljne umetničke kreacije „Brižljivo obrađene uloge Bvriđike (Pavlina Apostolova) i boga Amora (Fanka Ikonomova) skladno su nađopunjavale stilsku celovitost izvođenja. Todor Skalovski čvrsto je držao u rukama sve niti muzičkog toka opere i lakim dirigentskim gestom vodio ceo 'amsambl, Osnovna koncepcija režije (Lovro Matlačić) bila je više usmere= na ka pronalaženju rešenja u smišlu privlačnog spektakla (koreografija baleta takođe), ma i pod cenu stilske neujednačenosti, koja je na mahove ose“no remeftila neophodnu antičku ozbiljnost i mir, i ođuđarala od stilske čistote muzičkog tumačenja. Izvođenje Mocartove »Čarobne frule« stavilo je mladi amsambl Makedonske opere pred daleko teže i Slo ženije probleme, muzičke i scemske.

Dobljao se tokom pretstave sve određeniji utisak da su izvođačke mogućnosti celoga ansambla, uz svu solidnost postignutih rezultata, ipak ispod zahteva partiture i da je bilo preuranjeno stavljanje ovoga i scenski kom= plikovanog i muzički teškog Mocartovog dela na repertoam Makedonske opere. Ipak bi bilo pogrešno iz ove konstatacije izvoditi zaključak da izvođenje »Čarobne frule« prestavlja umetnički meuspeh Makedonske opere. I ova pretstava imala je fizionomiju solidnosti i serioznosti u odnosu na osnovne zahteve partiture ali današnji stepen umelničke zrelosti solista, a i ansambla kao celine, nije još na visini potrebnoj za uspešno rešenje svih muzičko-scenskih problema ove opere. Treba ipak ukazati na uspeo lik Papagema, koji je, nošen prirođenom muzikalnošću i scemskom okretnošću, o= stvario Blagoje Petrov-Karađule.

Vrlo dobar utisak ostavilo je izvođenje Verdijevog »Trubadura«. Ope= ru je muzički spremio dirigen“ Trajko Prokopijev sa dobrim poznavanjem osnovnih karakteristika Verdijevog operskog stila, ali i Sa sklonostima za nepotrebno široka tempa. S pouz=danim, mađa malo tvrdim dirigemfskim gestom, Prokopijev ima jednu izrazio dobru osobinu operskog dirigenta: mir i sugestivnu sigurnost rukovođenja glomaznim operskim aparatom. Izvestan hladni akademizam izbija iz toga mira i jasno nagoveštava predominaciju cerebralnog nad osećajnim u ličnosti Prokopijeva. Glasovni i glumački kvalitesi Ane Lipše kao Acučeme osetno su se izdvajali nađ ostalim solistima mađa su i ovi ostvarili ozbiljne umetničke kreacije, svaki u granicama svojih mogućnosti. Danka Firfova (Leonora) raspolaže snažnim sopranom prijatnog tembra i dramske prodornos“i, koji po ovim kvalitetima zaslužuje sistematsko ftehničko usavršavanje. Antun Žmikić (Luna) ima prijatan bariton lako postavljenih visina, ali sa cen“rom i niskim registrom slabe zvučnosti. Uz dalji dobar pedagoški nadzor Žmikić će se vremenom razviM u dobrog operskog pevača. Ovo utoliko pre što je on na početku pevačke karijere, sa praktičnim „scenskim jskustvom od nepune jedne sezone. Interesantan je i kao glasovni materijal, a pogotovo kao scenska pojava Artur Surmejan (Manviko): I njemu je potreban rad na usavršavanju pevačke tehnike, naročito s obzipom na nesigurno postavljene tonove visokog registra. Režija Mladena Sabljića isticala se ftendencijom lomijenja stereotipnih okvira i iznalaženja originalnih rešenja, u Dpogledu na hor i neke epizodne uloge.

»Nikola Šubić Zrinjski« od Ivana Zajca dobio je u režiji Lovre Matačića pompezni karakter operskog spektakla, pri čemu režiser nije sa naročitom pažnjom i ukusom birao sreds“va u cilju postizavanja što impresivnijih vizuelnih i akustičnih efekata. Ali kao iskusan pozorišni čovek znao je da gađa »na sigurno«: publika je bila impresionirana efektnim tokom radnje, koja je imala svoj vrhunac u za= vršnoj sceni, Muzičko vođstvo bilo je u rukama mulađog dirigenta Kirila Spirovskog, koji je pouzdano vodio ansambl, ali je bez po“rebe, do grubosti, forsirao zvuk orkestra na mestima dramskih gradacija i mestimično razvlačio tempa u meri koja znači očito otstupanje od onoga što Fraži partitura. Antun Žmikić, u naslovnoj ulozi, s uspehom je tumačio naročito lirska mes“a svoje uloge. Pavlina Apostolova oživela je ulogu Eve sa iskreno proosećanim lirizmom, muzikalno u izrazu i lepim glasovnim materijalom. Očito indisponovana, Danka Firova nije u ulozi Eve dala svoju pravu meru. Istakao se Josip Fišer muzikalnom {nterpretacijom Juranića i Artur Surmejan odličnom maskom i stavom kao Mehmed Sokolović. Posmatran u celini »Nikola Šubić Zrinjski« pokazao je 'akođe ozbilinost umetničkih stremljenja Makedonske opere kao i nove' mogućnosti za značajna umetnička ostvare nja.

Gostovanje Opere Makedonskog narodno featra u Beogradu pre“vorilo se u značajnu afirmaciju umelmičke vrednosti ovoga našeg najmlađeg Ooperskog kolektiva, koji je beogradska publika dočekala sa izvanrednim interesom i pozdravila neobuzdanim o= duševljenjem. Uvereni smo da će po= stignuti uspesi i stečena iskustva sa ovoga gostovanja plodnosno uticati na budući rad i razvitak Makedonske o=

pere.

CRTEŽ

· Ksenija Ilijević: