Književne novine

BROJ 64

Gopogagvanapdenonadeosa0bosanooeobove ooo obe eeee

LOSA

"SRLOŽLN P2JH, SJVAJJ-CO,

(Zbirka pesama Bogdana Čiplića)

Ni divlje. Ni jato. Ni zbirka pesa· ma. A ipak jedna uspela, topla i šimpatična knjiga,

Širokim davnim i ravnim putem pošao je Bogdan Čiplić u svoje »bečejsko detinjstvo« Sreo je na tom putu stare poznanike: skelu, bostan, kukuruze, čamac, vetrenjaču, zvona, stado, baru, đeram, čardu, kolo, bdenija, čergare, litije, sonice, gajde, prangije, bokternicu, suvaču (io šu sve naslovi njegovih pesama) i ljude svoga zavičaja. Ispričao nam je o njima po neku priču, anegdotu i Dprisećajući se malo ironično, malo srdačno, malo odano ravničarske egzotike i pretposlednje vojvođanske prosečnosti naslikao nam sliku poslova, ljudi i zemlje. Koji put je to tek ovlaš skiciran crtež, retko, po izuzetku. Vojvođina sn razglednice, najčešće priča odličnog poznavaoca koji voli ono O čemu priča, zna mu dobro vrline, grehe i adete, iako mu ne zna vidovitosti i slepila.

Znam, mnoge će ovi stihovi (koji su to većinom samo svojim grafičkim izgledom) ostaviti hladnim. Ali treba dobro poznavati Vojvodinu, i više, treba je voleti, ne ludo, zavičajno, ali bar malo, i onda će Čiplićeva knjiga prestati da bude ilustracija i otkriti svoje često zmačajne vrednosti. Onda će zasvirati stari čiča gajdđaš Dina Tucakov, nakriviće u snu majstor Duda kovač svoj stari šešir sa bečkerečkog vašara, zaigraće kolo i Malo i Veliko i Banatsko i Logovac i KukuTodore, poteraće konje vaganaši, zapevaće ludo ravničarsko sunce, »čredna reduša« ispeći će lepinju, viknuće kum potskočicu, krenuće babe sa bdenija, zašivenih skuta od crnog satena i Gecu Dunđerskog prevešće iz Banata i Bačku skeledžija Levča. Sve je to puno atmosfere, pejzaža, ambijenata, rafinirane sociologije i transponovane etnografije. Ne, nije to dubok gaz medilacije i teški trag reminescencije, sve je to ostalo (i htelo valjda da ostane) na slici, na sećanju, na tihoj i plitkoj semci uspomene. Ali je srdačno, toplo, dobro znano, lepo opservirano, sa merom i boje i leksike i izbora i tona Nije to poetska transpozicija Vojvodine po sintetično — sociološkom „načinu Žarka Vasiljevića (kome je, ako već nekom treba da bude bliska, Čiplićeva knjiga najbliža), ni prozračno fluidski pejzaž Boška Petrovića, Transpozicije je tu uopšte malo. To je prizemno, čvrsto, opipljivo đo one crte gde počinje sokačka vulgarnost, ali nikad, ili tek retko preko nje Nije ni odveć senzibilno. Ali je puno, boje, jednog kolorita što nije samo površan folklor i jednog razumevanja ljudi koja nije montirana čovekoljubljivost. Sentimentalnost i ljubav za zavičajem drŠani su u granicama oivičenim tanRom ivicom ironičnog i Dprisnog. PO jedina stranica učini se naizgled bizarnom, ponekad je raspričana, preopšima, pojedine »pesme« ne kazuju seame za sebe mnogo. ali kad sklopite stranice ove knjige, ostetite da ste osvedočeno bili u jednom gradiću na Tisi i mnogo čuli o jednom podnebiju, ljudima pod njim i tankim i krupnim

mitima što vezuju rFisca za njegovu

ravnicu i njegov i naš Banat.

Pritom ova knjiga nije nimalo divlja, a kad sam rekao da nije ni zbirka pesama, onda nisam želeo ništa loše o njoj da kažem, Ona to nije ne zbog otsustva ritme i Eotovo otsustva ritma, pa čak ni zbog otsustva emoCc10nalnog i misaonog, ni zato što je lišena sažetosti, I.zv. »stihovne ekonomičnosti«, već u prvom redu Zbog svoje izrazito i isključivo deskriptivne prirođe. Ali ova knjiga je tako koncipovana i besmisleno je cd nje zahtevati da bude ono što nije. Ako je pisac pritom upotrebljavao ponekad lepe kademce, dobre poente, što je gOvornu intonaciju svoga pričanja kojiput unutrašnjim sadržajem i uzbuđenošću približio poeziji, što Je bogatom leksikom i iznenadnim obrtom podizao i zagrevao ton. to nije preobratilo ovo lepo pričanie u lošu poeziju i pored toga što ga je često oveštao

atribut ili Jednostavna 1 naivna inverzija odvodila tamo. To su jednoštavno zapisi, lirični više nego što su lirski. :

I ova knjiga, naravno, ima svoje trenutke, N= želim ni da citiram ni da pobeležim njene bolje delove, samo skrećem pažnju na mnogobrojna rasejana mesta kada Čiplić pronađe čisti i pravi zvuk, kađa se otrese šablona u koji ga je ovako koncipovana zbirka prosto nagonila i kađa izbegne izvesnu naklonost ka stereotipnom, koja je još uvek (samo u ovoj knjizi nesravnjeno manje) jedna od nesavladanih Čiplićevih slabosti. Zbir tog slikarski čistog tona, probranog detalja i računate rečenične raspuštenosti daje lik Čiplićevog Bečeja, koji hoće da bude i površan, ali koji je autentičan i svež. Čini mi se, bez namere da pridikujem, još manje da upućujem, da je to prostran i bogat teren na kome će Čiplić mnogo imati da potraži, pronađe, i kaže.

Ova simpatična knjižica ima između ostalih i tu dobru osobinu da je Dpovratila veru u jednog pisca.

· Borislav MIHAJLOVIĆ

E-syp_M

· KNNŽEVNE NOVINE N= d

P R E,

G If ) sE

teeeeevedeesesesee99ev9eV ee BOODBBOBOOBOeDOV9AB dpaaepaooeveaoaoaapoeoB60O 666009 90869 e9RO9 6999 BBB eee ea eyaen 6096 e 69 0BB0P00DO0999 60 BBB eee eee ee apag eo eg eee eevPeB AO 668699 BB BOB eeoe UB B eV eB ape Bee. u Be .V ee eV 969 BBB Bee 9 .e.sB..9e„6e9e e? |B

STRANA 3

D

POVODOM KNJIGE ČLANAKA

ı

Stojanović: MOJ OTAC

Sreten

„O 7UMETNOSEL | UMETNICIMA“

Sretena Stojanovića

Sreten Stojanović je našoj javnosti, a naročito mlađoj generaciji poznatiji kao vajar nego kao pisac. Međutim, on je i kao pisac (kao pedagog) i kao vajar (ma da mnogo više kao vajar) jedan od onih koji su doprineli podizanju naše likovne kulture sa provinciskog na evropski nivo.

Dvađeseti vek je sa sve većom slobodom izraza, poteza i lične obrade doveo najzad gotovo čitavu evropsku umefnost đo anarhije, smisao za stabilnu klasičnu kompoziciju se gotovo izgubio; skulptura je, ne osvrcući se ni na kakve (naučne, da ih tako nazovemo) principe i mogućnosti vajarstva trebala da izrazi sve što je neuravnoteženom čoveku XX. veka padalo na pamet.

Zato je trebalo vratiti skulpturi dostojanstvo i monumentalnost. Trebalo je da progovori sam kamen i to svojim „jezikom — jezikom maše, bloka i težine. Trebalo je uopšte da progovori sam materijal, sama Dpriroda. Bila je u vezi s tim potrebna arhitektonski čvrsta, sigurna i dosledna konstrukcija. Toga zadatka su se, istina, latili kubisti, ali da ga reše ne osećanjem, nego intelektualnim,

SJ Ao Bo NR Pe sbr250—5

Ovim poslednjim brojem, časopis »Jeta e re« ulazi u četvrtu godinu svoga izlaženja. Otpočevši nečujno i skromno, sa ograničenim brojem i sa radnika i čitalaca, on se danas uzdigao na takav stepen da s pravom važi kao jedan od najozbiljnijih časopisa koji su do danas izlazili na šiptarskom jeziku.

U prvom redu treba spomenuti izvrstan kratki članak H Barića »O poreklu arbanaskog jezika«, koji daje mnogo više nego što naslov kaže, jer pisac ne samo što zauzima kritički stav u savremenom previranju pitanja o postanku arbanaskog jezika, nego unosi, na osmovu novih ličnih izučavanja, nove poglede o etnogenezi arbanaskog naroda. Tako je, na Dprimer, na osnovu antičke toponomast:ke utvrđio da je ranija balkanska postojbina arbanaskog naroda obuhvatala ne semo Dardaniju, nego i Peoniju. Barić je konstatovao neosnovanost učenja poznatog sovjetskog lingviste Selišceva, pisca monografije »Sloveni u Arbaniji« koji je tvrdio da su Sloveni u Arbaniji zatekli samo Romane. Barić je dokazao da spuštanje arbanaskog naroda u njegovu novu postojbinu prethodi infiltraciji Slovena u tu staru ilirsku oblast. EMnogeneza Arbanaša objašnjava se tračkim preslojavan'em ranijeg ilirskog elementa, a geneza arbanaskog jezika kao rezultata . tračko-ilirske simbioze u kojoj je ilirski udeo imao kao supstrat kudikamo veću ulogu nego galski elememat u formiranju francuskog jezika.

Jedan ođ majzanimljivijih priloga pretstavlja bez sumnje i melodrama »ženidba«, koju je na dijalektu arbanaske kolonije kod Zadra napisao Josip Vladovič-Relja, Arbanas iz Zadra. Reljefno prikazan život tih Arbanasa „pokazuje da su oni očuvali skoro nenačete narodne običaje kakve su sobom doneli iz svoje stare postojbine, Crnogorske Krajine, pre ravno 225 godina. Ali ono što će svakako privući najveću bažnju naučnog veta, to je što je ta melođrama pisana na čistom dijalektu ovog arbanaskog naselja, čiju je važnost uočio otac arbanaske lingvistike Fr _ Miklošić. Taj je dijalekat, u vrlo oskudnoj arbanaskoj dijalektologiji, bio predmet dveju monografija, jedne od poznatog lajpciškog albanologa G. Vajgan-

da (1909) i druge od talijanskog lingviste Karla Taljavini-a (1937). Taj dijalekat je utoliko interesantniji što su ti Arbanasi sačuvali izvesne značajne stare gegiske crte, koje su se u njihovoj postojbini izgubile, a s druge strane, zbog inovacija koje su u njemu nastale usled kontakta sa Hrvatima sa čakavskih ostrva, štokavcima zađdarske pozadine, a i uticajima lokalnog mletačkog „dijalekta italijanske manjine. Sva dosadašnja izučavanja zasnivala su se na ograničenom &#materijalu i zato ovaj opširni i verni tekst, kao prvi ove vrste, pret stavlja dragoceni izvor za detaljno izučavanje ovoga, zbog svoje izolovanosti i svoga izloženog položaja, neobično interesaninog dijalekta. Bilo je i mesta i povoda dn se u predgovoru čitaoci, a i naučni svet upoznaju 8a složenom problematikom ovoga dijalekta, ali je, pisac predgovora, V. Dancetović, tu priliku nažalost propustio. Vredno je istaći da je časopis pDOčeo da prati i donosi kritičke osvrte na naučne radove iz oblasti albanologije kod nas i na strani. Za opravdano strogom ocenom dijalektoloških rasprava G. Elezoviću, usleđili su opširni prikazi PBar:ćeva Rečnika srpskoga ili hrvatskog i arbanaskog jezika i arbanasko-engleskog rečnika od S. Mana, koji pretstavljaju značajan prileg: arbanaskoj leksikografiii, a u poslednjem broju »Jeta e re« objavljen je kritički osvrt na sprskohr=vatsko-arbanaski rečnik' koji je 1947 g. izašao u izđanju Naučnog instituta u Tirani. Mada je na tom rečniku radio redđakcioni odbor, sastavljen. od devet „arbanaskih i jugoslovenskin profesora filologa. on je izneverio sve nade koje su se, u taj odbor polagale. On vrvi od grešaka i propusta svake vrste, a redakciji se morao učiniti čitav jedan niz načelnih prigovora: što je kod glagola umesto arbanaskog infinitiva upotrebljeno prvo lice prezenta; što uz srpskohrvatski infinitiv nije stavljeno prvo lice prezenta: što kod imenica nije naveden određeni vid, usled čega je nastala zbtka između. imenica i prideva; što srpske reči nisu akcentovane; što je često pogrešno beležem njihov rod; što za mnoge srpske reči nisu date adekvatne arbanaške reči nego opisno ftumačenje. i, što je najgore, i što čini reč-

CC e ——

— 2 —

nik neupotrebljivim, što je u velikom broju dato pogrešno tumačenje značenja pojedinih „srpskih reči. Tako je na primer reč razvodnik prevedena kao da znači raspuš“ćenik, razveden čovek; reč molbenica je prevedena — bojadžija; besnoća — govor, reč, predavanje; mišolovka — arsenik; otpustiti — krećem na put, putujem; svilana — svilar, trgovac svilom; šiparica — vrsta ribe itd. itd.

Objavljene pesme nisu podjednake vrednosti, a i ne unose ništa novo. Skala motiva je uglavnom ista: borba, oslobođenje, izgradnja, novi život, ali uglavnom bez ličnih akcenata vezanih za kakve životne momente. Okolnost što se do sada nije u ovom časopisu pojavila nijedna pesma prožeta ličnom emocijom, iako svi pesnici od reda pripadaju mladoj generaciji, daje povođa razmišljanju da je problem poetske tematike možda preusko shvaćena od strane redakcije.

Od proznih sastava treba istaći priče! Z. Redže o Talush HEfendiji. One ulaze u red literature sa aktuelnom tematikom. One ne samo što obrađuju goruće društvene probleme šiptarskog naroda na Kosovu, nego i po svojoj obradi pokazuju veliku veštinu piščevu da negativne pojave u tom društvu vešto zaobruči u dva niza događaja, ispričana skoro anegdotskim stilom: pokušaj Talush Efen dije da se kao tobožnji narodni čovek uvuče u narodnu vlast raznim dema-– goškim „smicalicama, a kađ u tome ne uspeva, da pokuša da se progura kroz život pisanjem hamajlija koristeći praznoverje naroda, Redža je uspeo, i pored izvesnih nedostaka u kompoziciji priče kao celine, da realistički prikaže mentalitet sredine, i to jednim jezikom koji svu svoju sna gu crpe iz narodnog govora njegovog kraja.

Ovaj dvobroj „objavliuje prevode po jedne pripovetke Bore Stankovića, Čeđe Vukovića i Alfonsa Dodea.

Kao i obično, časopis donosi priloge iz oblasti narodne poezije, zatim prikaze prevođa pjoedinih knjiga, o svrte na pozorišne pretstave i bibliografiju knjiga i publikacija izdatih na šiptarskom jeziku.

Hasan KALEŠI

—38P

cerebfalnim putem. Reagujući na raniji nedostatak strogosti, discipline, ižvesne naučnosti i proračuna, kubisti sada čine te principe ne samo bitnima, nego i jedinima. Oni su otišli u drugu krajnost :vajar nije izražavao nikakve emocije (kao što su ih izražavali ekspresionisti i već akademizirani impresionisti i dr.), on je samo apstraktno konstruisao. U mnogim pak zemljama, pa i kod nas, bio se duboko uvrežio i sasvim bezličan eklekticizam. I sada je — ne vraćajući se na mrtvi bezosećajni šablon toga akademizma kome je kod nas još Meštrović zadao snažan udarac, a ne prihvatajući ni kubističku, ustvari čisto intelektualnu konstrukciju, — trebalo skulpturi vratiti klasičnu čvrstinu kompozicije, Novi realizam u skulpturi (a njegov pretstavnik kod Srba je Sreten Stojanović u svojim delima „poglavito porfretima, između dva rata )rešio je to pitanje vrativši se prirodnim oblicima, ljudskom telu prirodnih proporcija i pokreta: Time je kod nas onemogućeno kubističko eksperimentisanje, koje samo po sebi nikud dalje nije vodilo. No taj novi realizam, i pored prividne sličnosti predmeta (sižea) nema ništa zajedničko sa akademizmom. Njegovu mođernu čisto skulptorsku koncepciju izlaže i brani Sreten Stojanović u nizu članaka ove knjige.

Dok su se akademisti realnih proporcija i pokreta ljudskog tela držali literarnih i sentimentalnih „razloga, Sreten Stojanović se toga držao iz čisto skulptorskih pobuda. Naime, dok se akademisti ljudskim felom služe samo zato što su uvereni da je ono najlepša prirodna tvorevina i pojava (i u tome idu do semtimientalnosti, ograničavajući se na nafuralističko reprodukovanje objektivnog), i što su uvereni da je njime (ljudskim telom kao šižeom) najlakše pokrenuti prosečnog gledaoca, privući njegov interes i sugerirati mu izvesne ideje (u čemu i jeste njihova literatura) ,doile se Sreten Stojanović ljudskim telom služi iz pomenutih „konstruktivnih razloga; on je, (kao i njegov učitelj Burdel) uveren da su principi prirodne i skulptorske harmonije i ravnoteže, pa u vezi s tim i principi arhitektonsko-vajarske konstrukcije najdoslednije i najlogičnije ostvareni u ljudskom telu. Drugim rečima, Sreten Stojanović je tražio tada u ljudskom telu one principe koji ga sjedinjuju sa kamenom iz koga če da ga iskleše, ili sa drvetom, ili. jednom reči, •a prirodom u kojoj živi. To je prema fome ne samo težnja ka čistoti vajarskog izraza, nego i težnja ka Dprirodnosti i iskrenosti toga izraza. Taj realizam je dovolino ličan, temperamentan i ekspresivan da se suprotstavi bezosećajnom i eklektičkom akademizmu (od koga je kod nas pretila

Jovan Soldatović: SRĐA

velika opasnost), a i dovolino čvrst, konsiruktivan, miran i harmoničan da učini izlišnim sve moguće »moderne« eksperimente u umetnosti. Mi

Eto, te realističke principe Sreten Stojanović brani u svojoj knjizi, pokazujući koliko je težak i velik zadatak vajara koji mora imati n& samo toplo i osetljivo srce, nego i mozak i_ znanje naučnika istraživača prirode, hladnog konstruktora, koji proračunava | kontroliše, i dubokog filozofa mislioca. (To znanje mora do te mere biti usvojeno dđa ono nimalo ne remeti spontanost umetničkog stvaranja, tj. ono mora pri samome stvaranju delovati u umetniku nesvesno).

Danas je ta koncepcija već usvoje= na, i kod nag je„»„od pozvanih (kulturnih radnika) gotovo više niko ne osporava. Njenoj pobedi je svojim. skulpturama doprineo i Sreten Stojanović. -

Ali je posle rata ipak bila ponovo ovlađala literarno-teatralna koncepcija, po kojoj je dovoljan sam revolucionarni siže, bez stvamog sadržaja (tj- bez duboko ličnog i skulptorskog osećanja toga sižea), pa da skulptura deluje vaspitno na mase. Uzroke tome treba, istina, tražiti nešto i u onom opštem zanosu zbog pobede, a nešto 1 u priličnoj (tada neizbežnoj) centralizovanosti našeg kulturnog života. No istina je da su na to ipak najviše uticali izvesni vajari Beograda, Zagreba 1 Ljubljane, među njima — koliko gođ to posle onoga što smo već rekli o Stojanoviću zvučalo čudnovato — među njima i sam Sreten Stojanović. To najbolje dokazuju tadahnje izložbe njegovih učenika. (Na najnovijim izložbama to već prestaje da se zapaža). To dokazuju i neki spomenici, a i zadnji članak iz ove knjige »Pitanje umetnosti kod nas« " (pisan 19406, a predviđen za kongres likovnih umetnika), ma da i sam pisac vidi u zadacima kako ih je on bio postavio izvesnu opasnost od parolaštva Potpuno se slažemo sa njegovim zahtevima da treba stalno raditi ma podizanju političke svesti umetnika i boriti se protiv umetnikove izolovanosti od celokupnog života sVOE naroda. No postaviti samo taj zahtev umelniku neđovoljino je. Zato bi taj članak (da je tada i objavljen) bio i protiv volje pisca parolaški shvaćen. Sa sve većom demokratizacijom našeg kulturnog života nestaje opasnosti da se socijalna porudžbina i društvena potreba pretvore u državnu porudžbinu, i zahtev birokrata (kao u SSSR), kojima i ne treba ništa drugo sem fteatralne i prazne parole. Koliko će pak sami umetnici kod nas biti u stanju da koriste date uslove za slobodno stvaranje i da na bazi već ranije (u našoj kulturnoj istoriji) izvojevane pobede čiste skulpture zadaju udarac i novom posleratnom akađemizmu i eklekticizmu, to sad već zavisi od samih njih. Skulptura, a i pedagoško-publicistički rad Sretena Stojanovića u periođu između dva rata mogli bi im u fome poslužiti kao dobra pouka i potstrek, a ova knjiga Sretena Stojanovića kao dobar prilog i uvod u neku ozbiljniju diskusiju o našoj posšlerat-

noj skulpturi. Žarko VIDOVIĆ

rata

Skender KURBENOVIĆ

oo Ć amaga

(Odlomak)

Iznenađa u sus|jedno selo Ljeskovicu izbi Gojko Čamuga, čovjek u ovom kraju prilično već zaboravljen od sviju, osim vjerovatno od svole porodice

Gojko Cumuga bio je avijatički potpukovnik. Došao je iz Moskve, u kojoi je bio treću već godinu na vojnom školovanju: vratio se u đomovinu s nekoliko slotina oficira odmah nekako bo mzbi'anju sukoba * Rulsima., |

Glas o njegovom dolasku na otsustvo raširio se brzo po svim obližnjim selima. njegov lik nagl ož:vje u sječanju sviju, čak i cnih koji su ga znali samo po pričanju. te tih dana nastade pravo hodočašće seljaka wu Ljeskovicu, kao kad bi se prije rata čulo da je pred tu i tu opštinu stigao oma] čudotvorni ljekar koji »pogađa bolesti čim u te pogledn, a sk da je kao rukom: čak 1 oni koji su se prema ovom velikom preokretu držali najravnođušnije, pa | oni koji s Gojkom nisu bili bogzna koliko poznati, uvraćali su mu isput. ili mu čak naročito odlazili u Ljuskovicu. najviše pod izgovorom da se rašpitajn za svoga sina. kuma J prijatelja oficira koji je Isto tako učio škole u Moskvi, a u slvari uvjeren: da će od očevica i svoga čovjeka najbolje saznati šta je to posrijedi Potpukovniku Čamugi

ti obilasci ubrzo toliko već dodijaše. te se najzad poče sakr:vati od posjelilaca.

Za Gojkov povratak saznade Jovan u zadružnom dućanu, kupujući fitilj za lampu; ču preko uha gdje o lom ljudi nešto razaovaraju, i sav se usplahiri. n:Je mogao aa se ne uplete:

~ Je li baš došo, ili će doći?

— Došo. Teško ga je poznati, pustio, kažu, brkove... }

Kako to ču. zgrabi fitilj pa samo što ne potrča na vrata; posiovođa viknu za njim:

— Ej, Jovane, a pare?

Uhva“ivši se za novčanik. on se vrati i drhtavom rukom stade da vadi novac:

— A jest, bogami. Post mu ćaćin, Što sam se nešto pomeo! — pa užurbano pruži novac poslovođi okrenu se opet. onima što su razgovarali o Gojku:· — A zna li se je li došo posve, ili misli natrag?

— To ne kazuju Kažu samo da je skinuo epulete pa oda oko kuće onako u biuzi..

Ne primivši ni kusur i ne rekavši ni »u zdravlju«, izleti napolje; kola -s kojima je bio krenuo da prevozi kamen za Ššta.u potjera sada put Ljeskoviće zaboravivši i na majstora Celestina i na njegovo požuri vanje. :

Dan je blo. ili mu se takvim samo činio suncem kao naliven, — sva Ova kotlina među planinama kar da je .ežala pod gustim a. prozirnim jezerom zlataste i plavičaste sunčane tekućine, tople i svjetlueave kao ulje; i kao da se zbilja ulje slijevalo niza sapi n'ego· vim konjičcima koji su mu pod nemjirnom kandžijom kasali u Ljeskovicu. Bio ie sad lagan, kao da se oku pao, i duše nabrekle od nekog trepetijivog nčekiva· nja kao da se eto rodio maloprije pa odmah poletio u svijet, Jtvoren na SVe strane i u kom ga ništa drugo i ne čeka nego neke neviđene a, opet kao dobro poznate radosti: jednako od toga zanosa kao i od treskanja kola. titralo mu je sve pred očima. kao da ie drveće i sve ovo neživo oko hjega ustalo pa igra:

strujalo mu je i šumjelo u ušima, i zbog burnoga kolanja krvi i zbog vjetra od vožnje.

Nije dospio ni da se upita po što zapravo ide potpukovniku Čamugi, ai kao da mu je neki glas govorio da će se sad ,za pola sata koliko je, ako Dpožuri bilo do Ljeskovice, desiti ono nešto veliko što će prsnuti po čitavom ovom svijetu kao crvena raleta u nekoj od onih prividno mimih ratnih noći; i konji nešto kao da su osjećali, pa su s*rigli ušima i Irktali, te bi, činilo se , brzali i sami, bez kandžije...

Da i nije bilo ovog neočekivanog poremećaja, nego da je Gojko došao na obično otsustvo, Jovan ne bi mogao odo,jeti da mu, uz stotinu poslova, ne ode i da se s njime ne porazgovori o uvijek nečemu novom što bi mu se redovno uselilo u dušu pa, kad bi se već naselilo, stalno onda kopkalo po njemu.

Jer izgleda, Gojko je bio jedini čovjek kojemu nije bilo dosadno da priča s njime o svemu tome o čemu je on najvolio da govori I ne samo to, nego je Čamuga na sve što se ljudima činilo strašno i bezizlazno gledao kroz nekakvu svoju šalu, koja bi svemu odjednom dala neočekivano jednostavan ı vedar izgled, na kakav niko nije mogao da nadođe ni najtreznijim razmišljanjem I svemu jednako, kako običnim ljudskim tugama i brigama tako i naJzloslutnijim nemačkim ofanzivama u ratu, smijao se tako nekako rako i sve kao uzgred „te je čovjeku na mahove izgledalo da on možda nije baš sve pameti, ili je pošve lakomislen i naivan, a ipak bi se poslije tih njegovih šala i najbrižniji čovek provedrio, pa čestg sam sebi sa svojim brigama dolazio smiješan, glup i DCA ili bi brige ostajate. ali nekako obične i akše.

Takav je on blo otkako ga ljudi znaju, a i znaju ga zapravo najviše po tome; drukčijim se nije ni pokazivao, nije umio ili, kao zainat, nije htio da se pokaže Ili mu je prijalo da ljudi o njemu tako misle.

Njegov život još prije rata bio je pun tako smiješnih i čudnih podviga, te se mnogima, „gledajući

sada njegove epulete, zaista činilo đa om i nije pravi potpukovnik. |

Nekako pred sam rat, Camuga se bio potpuno već odao svome najnovijem zanimanju, bio je džeparoš .No u ratu se to već prvih mjeseci zaboravilo, Jedino poneki njegov drug, đak ili radnik koji je u jedinicu došao iz grada, sjetio bi se sa čuđenjem te njegove neprijatne ·prošlosti, i to onda kađ bi on u kakvoj akciji pokazao svoju neobičnu hrabrost, a još više kad bi vidjeli kako leti u smrt za druga ili odmah plane na i najmanju nepravdu; takvim njegovim drugovima nije tada nikako išlo u glavu otkuda takav može da bude čovjek koji je dojučer po vo-

zovima praznio tuđe džepove. Ati ubrzo presadoše da”

se toga sjećaju i borci i ljudi ovoga kraja u kom je nekad živjela njegova džeparoška slava; ratna nje-

Bova slava baci u potpun zaborav njegove dovitljive

i smiješne džeparoške podvige. I niko više na njih ne bi ni pomišljao ,da ih on, od«zgode do zgode sam nije pominjao ili pričao, uživajući u tom, — kao da je i to bio dio njegovih ratnih podviga.

Tako jednom, treće godine rata, u jednoj od onih paklenih njemačkih ofanziva, spasi od sigurne smrti bolničarku Ivku, neku sintu i krhku djewojku koja je istom bila izišta iz građa u partizane.

U probijanju njemačkog obruča, ona nenavikla na borbu, samo što mu se nije držala za rukav, bio je tada komandant bataljona; išla je tako uz njega i za njim od početka bitke sve do glavnog juriša, koji je mogao da se izvrši tek u zoru; a uprav pred sam juriš pađe i zajauka pružajući ruke, — bila je pogođena parčetom male bacačke mine koja je prsnula dešno od njih.

U onom huku otpočetog juriša teško da bi je iko primije“io ,da se Gojko nije stalno okretao za njom te da u tom trenutku nije viđio đa je pama i da pn»klinje za pomoć; vrati se, jednom ukom ubhwati je

oko pasa, a u drugoj držeći odvmutu bombu jirni ki —– – —–—–—_— LE: R:&Cf BO RgcK[—.ı. e do dzp-'ırcžpđćZ HAGA Ar qWrrrrrr oi _-___·_----