Književne novine

BROJ 66

K- ~

=—=:. ———————. =—:121z1W——00V0–—:

lj. Od er e anyay a!

Vo» N via

KNIIŽEVNE NOVINE

B P

E G |E,

STRANA 3

Fi D

j .. eeepeevesopessssneoeBap eee 3 esdgevvobseeoeovo9oWee ohaetehoeveoe seegeBoebesee eee Bee eee Bee]. OOU III III III II III III II O NJ reeeeovseoBeoeee eee eee eee eee eee Bete OeeaoeveseevaB eee eee Bee Bee Bee Be BeBeBeBB Be ·BBB.eBeo BB Bee eBeBeBb. e... .....be.B.....v ef... 99. ee

PROŽA NOVAKA SIMIĆA.

Prilično boga“im pripovjeđačkim, manje i pjesničkim opusom (koji je, uostalom, u ovom slučaju tek odbljesak proze), izgradio je talentirani književnik Novak Simić svoju fiziomomiju još poslednjih godina prije drugog Svjetskog rata. Tada je objavio zbirke pripovijedaka i novela: »Nepoznata Bosna« i Suton Tašlihana« (obje god. 1937) i roman »Voć njak« (god. 19838). I pored *oga — tek spominjemo — dva pjesn:čka izdanja: ciklus »Povorke« u kolektivnoj zbirci »Ogledalo vremena« (god. 1936) i samostalna zbirka »O čađi i travama« (god. 1940).

Poslije četvorogodišnje ratne stanke objavljuje Novak Simić još pet knjiga, sastavljenih dijelom od prije rata napisanih i štampanih radova, dijelom od novih, to su knjige: zbirke novela »Iza zavjesa« (god. 1946), »Zakoni i ognjevi« (god. 1947), roman »Brkići iz Bara« (god. 1948), pripovijest »Miškovići« (god. 1949) i, sada, knjiga novela »Druga obala», koja je izašla nedavno (izdanje »Mladost« Zagreb 1952).

Glavni moltiv gotovo svih Simićevih knjiga, onih od početka i u mnogome ovih najnovijih, motiv koji on većinom obrađuje, iest Bosna; nepoznata Bosna, kako je on to sam formulirao naslovom svoje prve knjige. Lirski obojeni „sadržajno dramaftski akcenti o živolu i sudbinama primitivnih, duboko wu tradiciju ogrezlih bosanskih ljudi u zabačenim i zaostalim kasabama. neprohodnim bosanskim šumama i planinama, i u Ssarajevskom Tašlihanu, nekadašnjoj od bogatstva i oholosti sjajnoj srpskoj čaršiji, koja je u novije doba — što crta Simić — počela propadati, tonuti — u suton, suton Tašlihana, „kako veli naslov jedne od tih knjiga. Od bosanskih pripovjedača, koji su 5e do danas afirmirali i istakli kao svojevrsni opisivači bosanskih motiva i stvarnosti, s naglašenim lokalnim koloritom prvi takav snažan pripovedač je Petar Kočić). Simić je jedan od najsnažnijih i najinteresantnijih suvremenih bosanskih pisaca. Takvo priznanje. koje nije ovdje i sada prvi puta „izrečeno, nije samo ono puko gradiranje. što se postiže uspoređivanjem pisaca jednog kraja i istog žanra, bez obzira na opći nivo jedne nacionalne književnosti, nego je, ujedno, i naročita, šira Mkritička ocjena, koja u isti mah odaje kvalitetno, opće priznanje izvan lokalnih okvira, u sredini čitave naše književnosti Bez sumnje. Novak Simić je izgrađen, značajan stvaralac jer njegovi pripovjedački radovi — ne svi i ne svi jednnko, ali svakako mnogi — znače visoko dostignuće naše umjetničke proze uopće Štoviše njegova je vrijednost napose i u tome šlo ima svoje samostalne, što znači i originslne 'zražaine puteve i sredstva. Simić je, među suvremenim bosanskim pripovjedačima jedan od onih koji ostvaruju djela sa najumjetničkijm impulsima što ih je potakla i dala od sebe tema i specifičnost ambijenta nedđavne i stare, motivima bogate i složene građe bosanske stvarnosli.

Svakako, u opisu fakve Bosne ı njenih takvih ljudi. koji izborom laviraju od preosjetljivih ličnosti, punih tuge i samopromatranja, do azijatsk? robustnosti divljeg primitivca, ima ponekih sličnosti između Andrića i Simića: to je i razumljivo — jer isti motivi i, donekle, ponekad, isti ili slični sadržaji (pa i različiti sadržaji i fabule. ali iz iste baze i ambijenata) lako proizvode. možda čak i uvietuju, slične umjetničke doživljaje, uzbuđenja. pa i izražajne oblike. No te dvije ličnosti, duboko individualno razvijene | određene u osnovi prazličitim smjerom, obeležile su se jedna prema drugoj osetliivim stvaralačkim razlikama ove proizvode ujedno i dvije različite umjetničke fizionomije. koje se, dođuše, ne sukobljuju, ali idu ?o0sebnim, samostalnim putevima i dnju zasebne. različite remlizacije i utiske. Naime: Andrić je miran. staložen, odmjeren, »hladne krvi«, gotovo raciomalan, promišljen realist epske dužime. A Simić sav bukti od nemirnog temperamenta. od frenutne zahuktalosti, od uzbuđenja kratkog daha; on iš čak i tankoćutan, nesuzdržan piesnik na širokoj skali doživljajnih i stvaralačkih nagona — od surove, rudimentarnme neposrednosti do nježne .frer rave i bolne osjećajnosli, što pofsieća čak na idilu i romantiku Simićeva proza ima ne samo izrazitu svjetlu lirsku boju. nego je i lirikom podložena i ponesena. zasnovann više od svega na specifičnoj pjesničkoi emocionalnosti, koja se dobiva ođ realističkog motiva (od kojeg autor u bitmom smislu ne odstupa), obojenog imprestionističkom, lepršavom, mlađenački poletnom. stalno zanosnom i subjektivizmom prožetom doživljijajnom i sfvaralačkom metodom TI zato je ta metoda često dosegla ovu privlačivu, sugestivnu elegičnu raspjevanost, kojom se odlikuje i od koje panegdjc. boluie Simićeva proza.

Ali u tome Simić nije ustaljen: nije samo osjećajni. tankoćutni pjesnik, nego i nemiran, nestaložen, cudi-

Bmentaran lemperament, koji neprestano lavira od neke mutne. atavisti čke balkanske brutalnosti (koja ga sili na niz jako ispolienih naturalističkih ekscesa, s ponekim izrazima lasciv-

nosti) do modernističke. gotovo dekadentne, tkzv. evropske umornosti čak i ciničkog

reživielog klonulo Thtelekfualca i dešperatera Možda su s pravom neki kritičari nalazili zbog toga u Simićevoi umjetničkoji pojavi i njegovim stvaralačkim opsesijama korijen u modernom engleskom Dis. cu Džemsu Džojsu: što može biti, ali ne mora, jer je dio Simićeve proze nastajao u doba kad se, zacijelo. kod mas malo znao i čitao Džojs. Složenos?! i naklonost tome Simićeve ličnosti #reba tražiti više u sklopu vremena

Milan SELAKOVIĆ

i prilika, kad se njegova ličnost formirala. a to je neizostavno produki realnih okolnosti u godinama pred drugi Svjetski rat —u doba lutanja i nesnalaženja mladih građanskih infelektualaca. koji po orijentaciji nisu pripadali nikome... Uostalom, u jednoj od svojih novela, koja ie gotovo autobiografska. govori Simić o tipu takvog čovjeka. pored ostalog, ı ovo: »Bježao je od stvarnosti, jer je bio nemoćan da je savlađa. pa se zbog toga ponekome činio sanjivo sumnjalo. nevjerica i cinik koji se svemu neuočljivo i tiho smieška« itd,

Takva složena psihička. mentalna i ideološka građa jedne stvarala/ke ličnosti nužno je i logično prouzročila u svojoj prozi znatne disproporcionalnosti. Pa ipak njene suprotnosti. koje na nekim mjestima, naročito natunalističkom (i lascivnom) bahatošću, narušuju tople ljudske vrline njegovih socijalnih simpatija. i nagrađuju estetske kvalitete izraza, nisu unakazile njegovu prozu do umjetničkog neuspjeha; pogotovu u nekim novelama ostaju na visini zaokruženih. odmierenih, čak if opravdanih komponenata. što pomažu jačini i sugestivnoj emocionalnosti i, uopće, efeftku.

Može se reći da je baš složemost

Simičeve intimne ličnosti kolebliive između tkzv. naslijeđenih. iz Bosne, iz djetinjstva i mladosti „ponešenih

elegičnih ekstaza, i kasnije kultivira= nih. civiliziranih, naobrazbom i načitanošću stečenih osobina modernog intelektunlca, u svom međusobnom unufrašnjem sukobu proizvela izvjesme sfavove, šloviše i raspoloženja. katarze. nihilizme i osjetljiva lomljenja. iz kojih je rasla ona umjetnički izrazito emocionalna i emocionalno raznovrsna, treperava i nemirna poe= zija njegove proze Poezija. koja *vojim nemirom i neproračunatošću daje od sebe posebnu draž Više nego kod mnogog našeg današnjeg pisca. s elementima kod Simića su najprimarniji, najelementarniji nagonski životni molivi dobili prvemstven, neobuzdanm zamah. ispolien u jak, bolan vrisak. Među fim nagonskim motivima dominiraju najviše: prštava erotika i stalni erofski doživliaji (možda čak i iživljavanja), što je jedan kritičar dobro nazvao »književnim ablikacijama froidizma«: niz pulnih egzibicija požude, sladostrasti, bluda, grijeha i uopće nesputanih seksualnih nagnuća i nagona, a istodobno i poneke slike čiste, bolne, đevičanske pojave iskrene ljubavi među mladim ljudima; tek poslije iživljavanja onog libidinoznog, kao pod kakvom ružnom, divliački iscerenom i perverznom maskom, razabiru se socijalne konture, u prvom redu socijalni sastav neuslišanih ljubavi i nezadovoljenih nagona nosilaca one žarke, rasplamsale, animalne erpDtike: patrijarhalna prividna draž, a zapravo menfalna pustoš karaktera starinskih porodica u ekonomskom. moralnom · čak biološkom propadanju. ili: surovosti, beskrupuloznost i dinamička kriminalnost novih porodica društvenih skorojevića (novih bogataša). A kao pozadina svih tih nesretnih i iznakaženih liudskih sudbina i historija, u koje je čvrsto urasla fabula i njene psihološke odlike. često su i nabujali, koloritni pjesnički opisi pejizaža. kakvi se rijetko nalaze u našoj pripovjedačkoj književnosti.

Najnovija je Simićeva knjiga, izašla ovih dana, sastavljena. od nekih ranije obiavljenih, dakle poznatih novela (među kojima je jedna, »Uspon Tomaševića«, donekle prerađena, zapravo produžena) i jedne nove, nazvane »Druga obala«, po kojoj je ta knjiga dobila naslov .Kao cjelina kniiga nema jedinstva, makar je izašla iz pera istog autora. i u njoj se znatno razlikuju prve dvije novele (»Iza Ušušurova vira« i »Proljeće«) od ostalih (»Vječna romantika«. »Uspon Tomaševića« i »Druga obala«), pa je ovakav sastav knjige opravdan samo kao pokušaj presieka kroz Simićevo književno stvaranje. Ali to je nedovoljan i neuspio presjek. Uzevši u obzir da su neke Simićeve novele preštampavane valjda za volju neznatnih preradbi ı promjena u nmaslovima i podnaslovima, treba izraziti žaljenje što još uvijek nemamo novog pristupačnog izdanja naiboljih njegovih novela, koje. u prvom redu. sadrži izdanje »Nepoznate Bosne« (pored novele »Iza Ušušurova vira«, još i ove: »Djetinjstvo Ivana Kožara« »Istina o Navariću« »Ljubav Stjepana Obrdalja« i dr.), a što bi bilo ne samo korisno za novo, današnje upoznavınje ovogšga prijeratnop i današnjep pisca, nego bi bilo i korisno za daljnje jačanje naše književnosti i udovoljavanie potreba nove čitalačke publike Najnovijom svojom novelom »Druga obala« nastoji Novak Simić da se ne samo tematski, nego i oblikom (kompozicijom | izrazom) otrgne nd svojih prvašnjih interesiranja i inspiracija To, uostalom nije prvi njegov takav pokušaj. On je to prakticirao već ranije, dajući neke novele i, dapače, književne reporlaže iz zagrebačke sredine. metodom koja se znatno razlikuje od niegovih bosanskih mnovela; dakle bez veze s Bosnom, unoseći u njih moderni život velikog grada, mođemu psihologiju osjeflivih intelektualaca | suvremene probleme dezorijentiiranog građanskog čovjeka — probleme intimne subjektivne naravi. eksplicirane s mnogo autobiogprafskih elemenata i iskustava. ali i. donekle. s istaknutim socijalnim odnosima U ovoi knjizi takva je dijelom, u svom glavnom sadržaju, novela »Vječna romantika«. što iskače iz »bosanSkog okvira«, a tako i »Uspon To-

maševića«. koja ima prelenziju da fabulu prenese iz konkretne, bosanske sredine u zamišljenu kapitalističku stvarmost Batinog (čuveni prijeratni kralj cipela) glavnog sjedišta u Zlinu. u Češkoj A napose proza »Drusa obala« ima za cilj da nacrta sudbinu i psihologiju zbunjenog, đobrodušnog intelektualca bosanskog porijekla. u zagrebačkoj sredini i u metežu događaja i uvjeta drugog Svjetskog rata. pod okupacijom. Te težnje pisca Novaka Simića nisu neobjašnjive i bezrazložne: dugogodišnie obitavanje u Zagrebu. motivi na koje ie tu nailazio svakodnevno. a koje ie upijao svojim razvijenim darom zapažanja ne mogavši ih lično mimoići. pobudili su u njemu potrebu da ih književno fiksira. To više što su oni danas i, u nizu posljednjih godina, njegova lična opsesija i sudbina, upravo fobijn, koja ga iz određenih razloga progonila naročito za vriieme rata. pod okupacijom. stalno pod vidom nenosrednog doživljavanja i uzbuđivanja dešperatnog raspoloženja. Razumliivo je. mladenački doživljai, pobuđeni mekađ u Bosni. bivaju potisnuti i zaboravljeni pred aktuelnim, neonfklonivim akodnevnim preokupacijama u životu velikog grada Nesumnjivo je tome pridonijela svoje i moderna literatura evropskih pisaca. koju ovaj pis marljivo prati, prelazeći ođ klasične ruske ma nnaimoderniju (niemačku, francusku, englesku, pa i američku) beletristiku. nalazeći u njoj srodnost za svoju današnju menfalnu i psihlošku orijentaciju. Pifanje je, koliko je uspio u tom novom pripovjedačkom žanru { koliko je dosegao time nivo svoje priiašnie. bosanske proze Moje je mišljenje đa u tome Simić nije dostigao niti ostvario nivo svoga — tfako da kažem — »bosanskog perioda«. Tako je taj novi put Simićeve pripovjedačke dielatnosti naoko. vaniske strane (sa sadržaiem. licimn i. fabulom) · bliži današniem čov'eku pa i samom niceu danas, ne pokazuje ipak onu surestivnu moć onmmietničkih realizacija onu izražajnu svježinu i neposrednost. uvjerliivost izraza cjelinn i smislenost kompoziciie. umjetničku dosljiednost itd — što, bez ograničenja nose spontano njegove bosanske novele. Njegov talent ne ispoljuje tu onu neizmjerliivu snagu, guši se u konstrukciiamn (kompozicija ie ove novele zapravo neskladno građen konglomerat od više različitih fabula.. ), verbalističkim gomilaniimn preiscrpnom »unufrašnjiom« amnmalitičkom razmatraniu (čak i automiziranju đuševnih stania) pojedinih ličmosti, uzaludno primeniujući nekad bogatu, od osnovnih elemenata zavisnu erudiciiu. a sada ostavljienu samoj sebi što deluie neprirodno i na-

miešteno Za. čitaoce ovoga Disca, treba...

naglasiti, “da je pravi. nenadmašiv: pripovjeđač — ne fu, u »Drugoj obali«. nego u prozi o »nepoznatoj Bosni«, što uostalom, svjedoči ovdje i jedna takva novela — »Iza Ušušurova vira«. koja potječe otada, od prije nešto više od petnaest godina.

Mirko Vujačić: >LJUBA V DELFINA«

(Novo ·pokolenje« — Beograd, 1952) :

Retka je naša putopisa literatura: od Ljube Nenadovića, preko Dučića, Crnjanskog i Jsidore Sekulić, može se gotovo na prste izbrojati. I kao književni rod ona se gotovo uvek koleba između objektivnog prikaza, deskripcije, onog što se videlo i naučilo i subjektivne, pesničke slike, onoga što se doživelo i osetilo u susretu sa širinama, dalekim prostorima, melodijom tuđeg govora i ritmom života koji se razlikuje od našeg. Iz tog kolebanja, rađaju se negde snažne sinteze, široka platna na kojima se ređaju zemlje i gradovi utonuli u treperavu atmosferu pesnikovog doživljavanja, ili negde, ostaju suvi, precizni i zamorni opisi, ili najzad i negde, sve se reflektuje isključivo kroz pesnikovu emociju i dobija izraz lirskih meditacija. U tom slučaju se spoljni okviri. mesta i događaja gube time što postaju samo povod za širok razmah piščevih subjektivnih mogućnosti, koje bi ostale zakopane

___ _ Slobodan MARKOVIĆ

Zoran GAVRILOVIĆ

i neizživljene da ih promena i kretanje nisu izneli na svetlost dana i time čitaocu pružili mogućnost da odmeri snagu tih mogućnosti.

U fu labilnu i inače nejasno OCTtanu. — jer se ipak i ponegde pretiče u objektivno, u događai i zbivanje — kafegogriju, spada putopis Mirka Vujačića. I baš zbog toga što je po svom karakteru pretežno lirski, pretežno subjektivan, zbog toga što je objektivnost obasjama ili nekad prigušena Vujačićevom poezijom, nameće se paralela sa Dučićevim i Crnjanskovim putopisima. I kada bi bilo neophodno određivati mesto Vujačićevom delu, ono bi bilo negđe na sredini između Dučićevih, čas duboko pesničkih vizija, čas olakih uopštavanja i proizvoljnosti i teške, sumorne, refleksivne poeziie Crnjanskove Italije, Na sredini, jer se Vujačić

Dođife arugovti pre

oliko ima tuga od toliko ima ptica u mome brozoru noću,

i još više suza u očima zora,

vera ı kiše

moga brega do mora

što gledaju trave u brostranome voću,

Ja gledam, noći svake ka

ko fenjer svetluca,

crvemi, tužni fenjer moćme železnice i me čudim se vetru kad mi ma okmo kuca. To je om i ptice, crme bptice.

Mala stanica ma bregu i pašnjak ma kom, base kadikad i mesec mesto ovna u semi... Naiđi železnico, neko me treba da spase

od mutnih voda i jeseni.

Koliko ima tuga od moga brega do mora toliko ima paluba ma tihom, okeamu, i još više mornara u zagrljaju zora i još više grobova u jednom damu.

AL i ja imam majku i moja se košulja wmjiše

ma konopcu za ogradom,

u zelenoj kući...

O, dođite moji drugovi, pre vetra i pre kiše! Sa usnama Yadosnim, u moj dom ćemo ući.

I zapevaćemo po obedu uz plemenku staru i majka će misliti da sam se vratio zbilja;

al' gde je, recite, povrata Zar mije ma dmu, u. cas

O, dođite moji drugovi pr

k zalutalog mornmaYa.... tvu crvemog bilja?

e vetra i pre kiše.

Neka vas doneke u pomoć železnica.

I dosta je i me treba mi

više!

Samo vi jednom zalupajte umesto crmih, ptica.

ZBIRKA PESAMA DUŠANKE RADAK

(»Novo pokolenje«, — Beograd, 1952)

Teško je i neprijatno osporiti vred nost nečijem „ostvarenju, koje ima pretenzija da se nazove umetničkim. Gotovo uvek se u susretu sa slabim i neuspelim delima *raži ono jedno »skriveno zrmo«, mrva “alenta. makar, koja je svojim slabim treptajima nagnala pisca da delo i napiše i objavi. To je ·»zmo« ipak, kako tako opravdanje, slaba i mršava ulteha, ali ipak nekakav, relativno dovoljan razlog. Pa i takav uobičajeni kritičarski postupak i sam „ima opravdanja: zašto i čemu „domositi potpuno negativne sudove, zašto biti grub, mrzovoljan i ciničan, kad se tu ipak uložilo *ruda, ljubavi možda, kad tu »ima nečega« ili će s*var– no nečega biti itd. I na kraju, i sudovi kritičara su daleko od toga da budu apsolutni, sveopšti i svevažeći. U takvom se postupku izražavaju i elementami, etički, humani momen–ti svake kritike. Sve je to tako, i sve je na svom mestu, i sve *o ima smisla, ali ima trenutaka kad je traženje »zrma« postalo izlišno. ne možda zbog toga što ono ne bi postojalo, već prosto zato što je postalo jasno da nikada neće proklijati, jer ga je zagušila svesna i jako upadljiva želja za dopadanjem, za nametanjem, jedan napadni dile“antizam koji nikakve veze sa umetnošću i poezijom nema. Kada se stekne duboko ubeđenje da je jedna zbirka pesama Objavljena mnogo više zbog toga, Što se eto želelo da se bude pesnik, i to »originalan«, sav utonuo u psihološke tananosti, nego đa bi se stvarno objavio i postao i drugima pristupačan, jedan stvarni i doživljeni Dpesnički svet, kada se stekne ako ubeđenje, onda zaista nema smisla kopati i čeprkati kroz hrpe reči, kroz svu nemoćnu hladnoću, kroz kombinovanu i udešavanu prozu, da bi se tamo negde, na dnu, „pronašlo. da Dušanka Rađak ipak ima “#ž+alenta, samo da će jednom pronaći sebe, i-

zaći iz lutanja itd. Idu dani, noći, dani... Dušanke Radak, je u celini neuspela, veoma ma-

lo pesnička zbirka' poezija ne može da se pravi i pored svih čisto zana*skih operacija, pogotovu ne može da se pravi bez ljubavi, bez imagnacije, bez senzibilnosti, Svestan sam potpuno koliko ovakvi oštri sudovi mogu da štete, koliko su nekonstruktivni, Ali prvo, ne rađi se o nekom mladom

pesniku, i drugo zar ćemo uvek morači u ime konstmiktivnosti da priznajemo za poeziju sve što se niže u obliku stiha? Neka je krug interesovanja Dušamke Radak po gdegde dostigao izvesnu . psihološku .i intelektualnu visinu i fačnost, neka tu i tamo postoji i po koje uspelo poređenje, po koje finije zapažamje. Neka ima toga, i ima, ali takve Opservacije postoje i vam poezije, i u uspelim repor“ažama, i u prepričavanju, i u onoj specijalnoj vrsti intelektualnog snobizma, koji se zadovoljava birafijem zvučnih reči ozbiljna značenja, koja se gube u njihovoj rđavoj interpretaciji. „Pesnički postupak Dušanke „Radak je baš takav: Ona bira reči turobne, reči sumorme i ozbiljne kako samo život može da bude; reči teške kao olovo, · reči ustreptale, nemirne, pune neizvesnosti. I zatim, te i takve reči, iz kojih bi se mogao da rodi uznemireni pesnički jezik, ona mučno, naporno kombinuje u rečemice, više po melodiji nego po smislu, u rečenice hladne koje najednom brišu svu boju, oduzimaju svojom tromošću svu živost i svu poeziju koju te reči inače mogu da nose u sebi. Tako sklopljene, one više nisu „poezija već mrtve konstrukcije, šabloni koji čak mogu pgrovesškno da deluju. Gubi se u rečenicama, ne u sthovima, Dušanke Radak sav emocijalni i životni sadržaj tih biranih reči. Mesto njePo pustoš poze, pustoš sklapanja i šema:

»Ne sećam se noći, ne sećam se đana, nisam sahranila prošlost u sanduk buđućnosti,

“detinjstvo prošlo, nemam nevinosti

a čaša se moja presipa. Ja čedno i p | živim.«

| Kod Dušamke Rađak kao da se stvorila opsesija i strah od običnosti Iz toga se javila neizbežna psihološka reakcija: dalje od običnog u neiskrenost ,u »interesantno«, jer je mučno poverovai u pravu nadahnutos' njenih ispovesti. Naročito odbijajuće deluje ta težnja za »dubinama« u ciklusu Ženske pesme, gde se htelo po svaku cemu da se izgubi u strasti, u nesvakidašnjem, u tananostima koje komično deluju kađa se pročitaju u svoj njihovoj izveštačenosti. Ne, nisu to pesme morbidnog sadržaja (bar da su to) u kojima se

nemilosrdno razgolićuje psiha zaljubljene žeme, nema u njima ni iskrenosti, ni poezije, već su se svele samo na želju za osobenošću. Njihova je strast otužna jer je hladna, muetafore neprijatne jer su neiskrene; i u-

mesto grča — grimasa, umesto strasti — patetika: »Prepoznajem ruke jer me čvrsto rže:

blizu sam a opet nedđostajem: malo im je mene,

povele bi bure nikađ zatočene vezale bi mora,

zvezdane puteve.

Svaki te rastanak u meni izbriše. Sutra ću te sresti s istim osećanjem: Došao si možda iz dalekog kraja. stigao si preko okeana,

sišao sa severnih stena,

ili se vratio iz lova na medveđe?«

Ništa nije bolje ni u pesmama koje ne izaražvaju neko intimno osećanje „već treba da su refleksivne, ili prosto deskriptivne. Ni u njima Dšanka Radak nije uspela da se makne izvan svojih nefalentovanih šema. I tu se neodoljivo nameće ufisak da jc pisac sedeo, pisao, brisao, spajao i razdvajao reči, pravio pesme, zamišljao pogodne situacije, zamišljao određena duhovna stanja koja su mu tuđa, ali treba da su lišena banalnosti. Sve pesme u zbirci nisu ništa drugo do literatura u onom rđa– vom, jroničnom · značenju te reči, fraza lišena svakog individualnog obelležja. Pročitajte desetak savremenih pesnika koji pišu slobodnim stihom, zapamtite od svakoga po neki moiv, po koju hiperbolu, po koju misao i pokušajte i sami da prihvatite stihove. Dobićete nešto slično poeziji Dušanke Radak:

»Uveče sednem pređ kuću na stepen. Danima jedna te ista zvezda gleda. Predajem se tišini tuge ponorne otpušten.

Ćutanje više nego nemo,

Leđa mi iz kamena podnevno sunce

greje A tuga me jeđe. vari, satire. ]

O, zvezdo, nosi poruke kroz bučnu vrvu grada: Zov tišina.«

Čimi mi se da ova zbirka ne može da se posmatra čak ni kao simptom, kao znak za nekakvo zbivanje u našoj književnosti, Ona je samo jedan individualni, nezavisni i osobeni — neuspeh. -

; G.

bez Dučićeve rafiniranosti i bez Crnjanskove izvanredne kulture, spontano, „mogućnostima svoga telenta, iščupao iz podražavanja, ostao svoj i originalan i pružio jedno lepo delo, jednu iskrenu panoramu rađenu na neđavnom putovanju brodom »PUla« I možda je najlepša odlika ovih kratkih slikovitih fragmenata, što su preliveni snažnom ljubavlju za svoju zemlju, koja ih kao nit povezuje u celinu i kada su nikli u Oranus Hamburgu, u Londonu i na Biskajskom Zalivu. I ma gde »Pula« pristajala, ma kakve se lepote pružale pred piščevim očima, ostajala je latenina nostalgija za našim planinama, ili za beogradskim pejzažima, za mirom na_ ših šuma i smehom naših voda. Po tome se »Ljubav delfina« i približava i istovremeno udaljava od Crnjanskog, koji je u Toskani snažnu vezu sa svojom zemljom uvio u oblak mistike i tajanstva, dok je Vujačić neposredan i otvoren u izražavanju svoje jednostavne ljubavi za zemlju, za lju_ de, za mir i dostojanstvo života. »Čini mi se da Elba putuje, a brod da stoji: sve je za nama ugasila noć — i šume i kuće stasite u njima i bijelu plažu ispod Blankeneze — sve, sve — samo se još vide one dvije ruke, one dvije žene što mašu daleko iza naših „jarbola... Dođavola, zašto se ljudi svađaju, za” što vječito ne mašu jedni drugima

kao one dvije ruke noćas na tamnim i zvjezdanim obalama Elbe?«

Još jedna karakteristika ove kmjige, koja je veoma upadljiva: Vujačić je blaga priroda ftako da njegova pričanja često imaju neku čar naivnosti i svežine koja veoma prijatno deluje. I kada se kreće površinom stvari i utisaka, kada se zadržava na sašvim običnim i dobro poznatim deta= ljima i pojedimostima, on uspeva da sačuva tu lirsku bezazlenost koja se ne rasplinjava u banalnost i izvešta= čenost, već ostaje prismo i jednostavno intimna. Neki put Vujačićev opiš teče površinom, ili se pretvara u parolu, u novinarstvo; u takvim, opa= snim trenucima izlaženja iz oblasti umetničkog, koji su tu i tamo pose= jani po ovim pesničkim slikama. Vu= jačića spasava jezik, jedri, zvučni Cr-. nogorski dijalekt i nepozerstva i jskrenosti. Parola uzdrma, za trenutak pokvari sklad; ali odmah za njom se nastavlja pesma u prozi, poteče živopisni Vujačićev jezik i čovek se nesmetano vraća u mir ne vode poezije, I, govoreći uobpšte, Vujačić je mnogo bolji kađ je zauzet samim sobom, kađ priča o sebi i svo=jim utiscima, nego kad govori o dru= gom, kad pokušava tvrdo i jasno da ocrta drugoga. da oživi nekakav lik. »Ljubav delfina« je bolia u svom pesničkom, nego u pravom putopisnom delu. Vujačić je više svoj kada naziva brod »zadihanom bijelom golubicom« nego kad opisuje nemačkog inženjera ili one dve engleske saputnice na bro. du Ta osobina istovremeno neminov= no sužava piščeve homizonte i svodi pufopis na izrazito subjektivnu sliku onoga što se nametalo piščevoj ima– ginaciji. Tom svojom stranom, Vujačić se osetno približava Dučićevim pismima iz Švajcarske. koja obilu;i pesničkim impresijama koje imaju samo posrednih veza sa Švaicarskom. Ko hoće nešto više da nauči i da sazna o Africi i Engleskoj, o Nemačkoj i o Holandiji, tai neka ne čita »Ljubav delfina«; naći će sa te strane samo ono što je već davno poznato: da su svi »Holanđani plavi i visoki«, da su Nemci profiv rata, da su engleski »bobi« uvek učtivi, pažljivi i bud. ni čuvari javnog porefka i tako dalje. Niti će u putopisu naći sliku i atmosferu zemalja koje je on prošao; Vujačić nije u tom smislu oštar posmatrač. Sva njegova pažnja bila je usmerena i otvorena za igru sveflosti i za boje, za sumorne magle severnog mora, za mediteranske zvezde i lepotu obala. Možda će ta izrazita liričnost, koje se nije oslobodio ni u pripovetkama, smetati Vujačiću da etvara šire i obuhvatnije, da kleše i oblikuje tvrdu materiju života. Kažem možda, jer je Vujačić još dosta daleko od toga da bude potpuno formiran pisac s jedne strame. a s druge, na neiscrpnom planu ove liričnosti piscu se pružaju praktično bezbrojne mogućnosti za izraz. Tako i u ovom putopisu, ta liričnost ne samo da ne smefa, naprotiv, već, oslabađajući pisca od čvrstih granica objektivnmosti, dopušta mu da obogati metaforu, da postane smeo i originalan u poređenju: ;

»Po Sjevernom Moru samj samcati kao ukleti i osuđeni da vječito čame — stoje svjetionici kao potopljena kandila, đanima i noćima stoje i danima i noćima gore svojim zelenkastim treptajima, „gore kao oči koje nemaju sna i mira... Na njih se propinju bijesni i stra= šni valovi, kupaju ih i okreću;... Na njima mru hladne noći sjeverne pune kiša i magla, a kukaju dani želini malo zraka, malo sunca našeg zdravog, toplog sunca što više vrijeđi nego sve flote na obalama sjevera!«

To treba „tražiti u knjizi Mirka Vujačića: poeziju a ne podatke, vizije a ne realističku sliku predmeta, Posmatrana sna te svoje emotivne strane,” jer je deskriptiVma slabija. suvlja, »Ljubav delfina« ostaie jedno lepo delo naše retke putopišne literature,

Knjigu je ilustrovao Petar Lubarda. I te ilustracije, ma koliko inaće. bile dobre, ne odgovaraju duhu Vujačićeve knjige. Pretežna liriŽmost i meka materija ovog putopisca u oštroj je suproinosti sa teškim, tvrdim Lubardinim crtežima i njihovom oporom realističnošću. š

opšta atmosfera

~

s