Književne novine

i ; S - koji filozof, ini |, O . STAM o | · iy : LU > „ . | ta i LGRvoE aa aa OVO Os. aa aa jer Smeje še DA nije živ, Zar je mogao smeh > kažova ima raznih vrsta. aerodromima raketnih seja- bpisuju. O zidu i njegovoj o- de. Sgiosno8) te Ga NJA kaji, " ad i ČL OL ii _ umreti i zar smejanje nije Yeliki jtd r i ča smrti i razaranje reren ronulosti; 6 vodi i njenom urlajući str ; : , | n : cya ova . si OON. Jat, eliki broj je nepotreban i ča smrti i razaranja. Uveren ronulosti; i J TC O ; S : lu u Cehovljevon »Vi~ EpOČOpoa da. aaa protivnik ·smrii? Veselosi štetan SB: BouBiyo Ali po. sam da se dovoljno dobro nemiru; vratima, tremu, sire grozničavu zebnju sviju palih) ! šnjiku«, e e početak razvi- WiGRU O a Za i 08 junaka narodnih legendi je~ stoje majstori izmišljania, rezumemo, da bismo imali jii njihovoj intimnosti. Jed- i dolazi dan, S Gee | O Batkoo iS SV i koja do- kts. Kak O a ara dan je od razloga zašto Oni bez kojih se ne može. Njih potrebe da ovu svečanost pu- nom rečju, materijalizacija i traži povarebje; OPROVaı 6me:), dnu formulaciju, u ia bie 1 E o Oea dđugo žive u mašti naroda. uvek i nesvesno tražimo, jer iu pieteta i dalje „mutimo posmatranog dovedena je do (Dete koje Je tatao di 1) | pe NOV ljudima-maši- se POSNOž SVO VI | a Smejati se znači ne biti sa- sn oni, u većini slučajeva, tamnim mislima. SVOg punog izraza. — Crtati Bde se OOŽO rot TOK 6, aJČOI; nama. COvek-mašiha je lo- OI TIPOVE GT Adan | — ne Miti ostavljen oikriveni đeo nas samih, To tHodao i rim tlom, među Se može 7 drukčije, što se.i igralo se, za trenutak, gičan razvitak veršinjinskih me, kađa se prikazuju Kkao zet koe geo nas, Sa |L IQ odao je ovim tlom, među “~ - li em koim ie iš ko zna u kome gaju | s ORLJU u svetu samoće, su poetski lažovi, — najveći nama i 9d ovi dnebliem ini, ali putem kojim je išao i i _ rastanaka, zgusnufih u pat- »Sentimentalno – lirski« ko- Nikad: počpuno ne -ečbjez S O SIM ie ce nama i pod_ovim podnebljem Tjubpjiyadnovid daje: dy svetlosti i senki, nju jednog trenuika, jer se madđi. Osnovna odlika nji 4 ON ODtimisil ŽIVOla. ao Ca- plemeniti čovek, slikar Lju- bije teško da; se YBOŽe 'obići sa bikom Koji beži). intenzitet te patnje ne bi hova je u krutom i u isto mo da nam nešto oduzima- plin, kao svi klovnovi, oni ba Ivanović, Išao je svetom 2 x OBA are iazikev le, Daknje ne bi # _ +, ju i to uvek propraćamo nastupaju sa ozbiljnim li- široko otvofenih očiju i u- Ovi kratki zaključci o njemogao izdržati bez izvesne Vreme »žonglerskoms« stavu “ - 2: O a: SITOK J : O O. : mehanizacij njegovih junaka. Svi oni smehom. Makakav bol da cem punim sugestivnosti, O- streptala srca. I radovao se 8OvVOj umelinosli svakako sto Zaclje, Š . . doživimo ili painju da oše- ve poete stvarnosti, na klov- je; ali oni još nisu puna i- Na mesecu

|

| pokušali

|

lb

| ške, Kao na prepunim vaša| Tima. punim fitravih ji snma-

Psihologija Antona Pavlo_ viča Čehova me izražava kontinuitet opštih ideja, već

đanska svest se Opire ONnome št: pretstavlja trenutnu životnu iživljenost, jer se samo u ftremucima dolazi do opšteljudske af:rmnacije. Retko se priznaje da svaki ođ nas nosi u sebi nekog: Ujka Vanju, Koji nas stavlja u dilemu između na-

protiv vremena čini nas klov

_- novški smešnim.

·'Čehov je vodio najtežu borbu — borbu sa vremenom. Ona je bila suprotna

j građanski "Iincipi- početi ig ia i :na! ( čežnju da Vaustavi vreroe, himn koji BaPno gledaju Tn- cereni čovek koji se zvao mentalnosti? Ni jedno ni dru u boji, rezbi, zvuku i reči, vog doživljaja i čini da ose~ HIMENES5S: da ga učini nepokretnim žno' jeć' } smešno biti gledas Til Ojlenšpigel, Ko ga od so. Bio je dobar peznanik upravo i jesu jedan od onih fimo položaj svetlosnog izvobar za jedan tre PG i ak, lac, JENIS su to divno Dri- nas nije voleo i ko nije bar vremena. Niko se, kao om, elemenata pomoću kojih se ra. Te čudesne crte idu i | w Hiti zaustavljen u LOREJN kazali slikari od Jeronima jedanput zaplakao „kad „Je nije tako intinmno ponašaO rad „ljudski odvojio od dalje. Svojim pravcima i na Buđenje 13 saznao da su Tila ubili: prema vremenskim relacijn- džungle, pomoću kojih se gomilanošću one sasvim do- ·

je problem koji je Čehov „anticipirao u odnosu ma sa-

Dvadeseti vek doneo je, u izvrnutom vidu, ostvarenje Čehovljevih želja, samo što naše vreme mije zaustavljeno unutarnjim porivimn želie za pafnjom, nego mašinskom „mehanizacijom koja Tazafa vremensku konfuru patnje. Tako klovn postaje sve mirniji i sve ukrućeni{ji. U tom smislu Čehov je vrlo moderan pisac: — upravo on postaje sve aktuelniji, jer u modđernim Yelacijama vreme gubi psihološki smisao. Na-

| lazimo se rascepljeni u va-

khuumu između prostora i

_%+ Čehov Je postavio patniu“ | kao korelat vremem:i,

dok mi, prezirući vreme, tu Dro-

· stovu malazimo ravnodušnost.

ravnodušnost pretđađoživljaj trw:e m ut K OP, koji su da fiksiraju Rene Kler na filmu i Salvador Dali u svojim drhtećim i ne-

Danas, stavlia

uhvafljivim obalama. i Cehovljevi junaci su ga niko ne prima potpuno, Sva- jati, stvarno, i pokazuje samo kao Tenja koja nas dočekaju kao drhti mi duša). Žorž Ruo je veliki klovn Zaboravili, Učinili su to da ki od nas ima puno želja, a- Kad jaka i_ njihov zbir. | Usretsredimo prijatelje, A dobrotom 1 osme . slikarstva. Nje- bi mogli biti tako poetski li niko neće da ih prizna, „ada se plače i smeje u i- „i OS jeo i hom. I dočekivaće | mnoge savremenog slikarstva. Nje- 2 a e ot | Š i - Ji švoju pažnju na ma koji izlo NC: OPS e: e gove linije nikađa nisu pot- lepi: jer vreme skida i na- bar ne u celini. Mali pajac što vreme, onda se konopac ženi rad! Beli prorez kroz SBeneracije iza mas, ne sta- e i svojim Srđuje lepe površine, nano- je priznao, jer om ne mora najviše zateže. daske ili grane daje nam !eći i ne gubeći svoje bla- } ečnost

puno uhvašljive famno -– crvenim fonovima nagoveštavaju fragedije, koje se · iskazuju · „cerenjem. Francuski maistor traži ma-

Žžnih boja, ljudi se kreću na

»nepoštovanje samog sebec, Cirkus, „međutim, sekao je uvek oštrim nožem samopot-

Ljudi ne smeju ići breko konopaca, održavajući svoju sopstvenu ravnotežu, pošto time · gube dostojanstvo laži, „Igrač na konopcu je. vekovima privlačio hiljade gledalaca. Bio je slobodniji od onih koji su ga gleđali, i,

sliti da je lepo biti maka ža trenufak, igrač na trapezu: negde visoko u vazduhu stojati mirmo i čekati da se pojavi partner, s kojim će

Boša, preko Domijea, do Šagala i Ruoa. Pa ipak, u cir-

žongliraju, smeju se i plaču u jednoj društvenoj i vremenskoi praznini nečega što je prošlo, „odnosno nečega što je moralo proći. Za njih je vreme fiksitano preko dva direka, koji pridđržavaju konopac, između kojih se tako smešno ide, Čehov nam je dao divnu cirkusku pret

stavu i ko može reći da nije”

bio veliki klovn. :Klovnovi su ona ljudska bića koja kažu nešto, zacerekaju se i nestanu ispred očiju publike. Ujka Vanja i sva njegova sabraća nestali su davno ispred očiju real-

dobra.:i zla, lepote i rugobe, vređanja i kajanja, smeha i plača. Gajevu jie dobro sve ono što je realnim ljudima zlo, i obrnuto. Ti klovnovi fikcije se mmeju kad blaču i plaču kada se smeju, i u tome je njihova Kklovnovska veličina.

U cirkusu nema vremena

seći na njih žive i burne naslage budućnosti·

Veliki klovn Čaplin id to dobro osetio, »Mali delija«

liubav sadašnjeg trenutk3. Upravo je niko i ništa, jer nema- ni prošlosti ni budućnosti. Čaplin se gzasmeje, tužno pogleda, · uradi neku glupost, Đa pobegne, Nosi u sebi čudnu „profivurečnost cirkuskih artista: ne odla~

nutnom »sad«.,

Od đačkih klupa smeh nam je jedmo od oružja da spasemo svoju ličnost, Nekada, davno, pošao je sa

Niko ne može pristati na fo da ovaj veliki klovn više

ftimo, na kraju se uvek nasmejemo. Ima ftužnih smešaka koji plaču u isto vreme, a ima ih turebno jezivih, kađ se neŠto traži ili mešto napada. To je: klovnovski trzaj nalaženja na #ramici svesti dveju 3jozvoljenih radnji.

Biti klovn znači nalaziti se uvek na granici između dva života, — između nečeg što se sme i nečeg što je zabranjeno. Svi smo mi poma-– lo klovnovi, ali je retko ko od nas došao do kraja, do života na granici, u »brisani

noge velikoga Šarla. Ceo' je svet hteo da obujmi ovaj pajac, koji skače kroz proZor, penje se na banđere i neustrašivo udara „na jače od sebe. Čaplin ulazi u tanane granice ljudskosti i postavlja meru čudnih sveobuhvata neispunjenih nadanja. On je želja i zato ga

da se smeje i ne mora da plače, Smeši se samo a oči

su tek vlažne, Toje pravo klovnova. Kad bi se punim

lo otužnim. Stara je ovo fema, gogoljevska: smeh kroz šuze ili suze „poređ smeha. Stanislavski je to uočio, pa je stvorio pozorište discibplinovanih klovnova. »Hudožesfveni teatar« nije više ono što je bio: smeje i mnogo plače, Kažu

Čehov je pokušao dn pobegne bez lomljave i vriska, bez urlika. Ako se i čuje po meki pucanj — miran je'i tih, kao život koji je s njim nestao. Čehov — gomila fra-

ma. čak prisnije nego bilo

novski način, „stalno prati brezir. Mrze ib oni što misle da im je život lep, da su srećniji od drugih:

Zato filistti mrze umetnost, — onai đeo života koji je njima nedostupan. A umetničko stvaralaštvo donekle i počiva na neistini fikcije. Ono je tako mirno i ta. ko superiorno svojim uvereniem da govori istinu.

Koliko se puta poezija svih vrsta našalila sa onima koji uživaju umetnost. Poput Pikasovog magarca šaljivi su, katkad, njeni ispadi, Onda smo mi, gledaoci ili čitaoci,

preziru. Tada se uzvikuje: »Kako je ovo divno, kako je ovo uzvišeno!• Niko, međutim, ne zna zašto, i baš zbog toga viče.

Večni klovn opet je pobedilac — žica se zateže, jer je neko spreman «na plač. Klovnovi moraju plakati, inače se ne bi mogli sme-

Predrag S. Perović

sada se mnogo

snagom i VARI, KOKO SONe ORS RU j | Na OE : RC

ših dšmbicija i „Đrotiedhja sebi m izrugivanja samom zi nikuđa i nigde (bez vre- da od takvih ljudi treba be- Ljuha Ivanović: Metohija, južno od Poći Garsija orka”i Rafael Al- qa Verujemo da}će ti stihab vremena. I bilo koji pokret laca' SRECO III od gleda- menske određenosti) i pojav- Žali. berti koji su sličnim poštup- ·. biti proročanski, a zanos : i a, Svako je morao pomi- liuje se opet u jednom re- klornoj materiji, otkrivali čo-o Vi IU pi a) i

LJuba Ivanović

či. Kadifasta niansirana sem ka osojne strane prebacuje

Evo stvari koje nam obo= gaćuju i ulepšavaju život!

i danas bori protivu džungle na asfaltu, u parlamentu, na

svemu lepom, a najviše razigranim oblicima prirode i ljudskog rada. Njegova divna humanost i njegov ogromni dar bili su snabdeveni izv nrednom sposobnošću zapa žanja, solidnim poznavanjem svoga zanata i sasvim izuzet nom snagom reprodukcije viđenog. Zahvaljujući takvom bogatstvu njegove ličnosti, mi se danas krećemo, u ovoj dvorani, a čudesnom „svetu svetlosti, senke i linije; svetu koliko originalnom toliko i uzbudljivom. I ne možemo da se otrgnemo od pitanja: Šta je to što nas za ove Crteže i grafike Ljube Ivanovi=

Krajnja preciznost umetničkog poteza i pun sk'ad u odnošu obuhvaćenih masa, On bi rekao da ovde nema nijedne suvišne i nijedne neskladne crte. I najovlašnija, i najsitnija u nerazdvojnoj je povezanosti sa'onom do sebe. Svaki je detalj tu organski deo celine koja se,

mogućnost da naslutimo dubinu prostora iz kojega zra-

— pm

voljno, sasvim ubedljivo govore o materijalu kojega o-

stina o ovcm umetniku. Ja bih čak rekao da je to samo vizuelna strana Ivanovićeve vrednosti. Iza nje dolazi ona druga, ona koje radi je vredelo razvijati i ulagati svo ovo majsforstvo. Ljuba Ivanović je svojom olovkom, svo jom jednostavnom tehnikom crno-belog, slikao dušu stvari. Razume se, ne u smislu lendističke filozofije. Nje gova duša stvari je ovozemaljska, Ona je — toplina koja bije iz ovih ljudskih domova, stremljenje drveća vetru i suncu, blagost razasirtog pređela koja nas neo-

zidina i spomenika koja nam daje osećaj trajnosti. Smisao čika-Ljubine umetnosti i ži vota je u tome,

Njegova. života, kažemo. Jer, zaista, umetnika Ivanovića nije nestalo. On se samo najvrednijim delom sebe razložio u bezbroi manifesta cija, u ova silna divna stvo-

gorodnosti.

M. Panić – Surep

(Nastavak ma prve sirame).

To je romantičarski Betoven, čije patetične šonate izvodi fužna i bleda devojka u polum»ačnom svjitanju, ispunjenom pastoralnim zVU„cima stavog Međiferana, On, pesnik čiste savesti, . mrzi karnevale i maske, beži od laži i u bežanju stiže do čiste idile, istinskih pesničkih nadahnu ća, i čisteći svoju poeziju

do savršenstva, i to metođom pesnika kome narodni. motiv služi zafo da bi od nje stvoio skoro čistu apstrakciju poezije. To usavršavanje izvotne narodne poezije bio je početak one staze kojom su se docnije uputili · „pesnici

veka i njegove slutnje. Forme andaluziske „prirode za njih su neizmerno polje čovekovih zbivanja. Ovim pesntcima je Huan Ramon Hi-

(Gore i dole

| Vremena, ne mogući da ih, CIS S a ; i i s :

[03 a i < se- prostor« ljudskih potsmeha:· kap o S“ : č n T aas NR i SV EC

| bar za sad, prevaziđemo u nih ljudi, Ona e idle aie Po _ vrlo ozbiljni. Situacija se ća tako prisno veže? Likov- doljivo vuče k sebi, najzad Tzmeđu dve melodije sintezi psihičkog sveobuhva- CalJu „uobicajene gOr1J U daljini nestaju male menja i prezreni počiniu da ni amalitičar bi odgovorio: — fo je priča vekovečnih atub od srebra

(I gore i dole

jednog dama.

stiže i do izvora

Odlazi noć, crni bik,

Na mesecu veliki banket svitanja, oblaka okruglih, od opala, aivih.,

Mi u podrumima. Živi, mrtvi? Ogovarani od naših tamnih vrtiova.

Bel jablan

Gore peva plica, dole peva voda.

otvara mi se duša).

Lišće, ptica, zvezda:

grančica, korenje, vođa. -— i Između dve emocije

stub ođ srebra.

(A ti. idealno stablo,

između mene i moje duše).

Cvrkutanje ljulja zvezdu, talas nisku granu.

Ušla mi je kroz čelo jedna crna misao. Ušla je kao noćna ptica

(Ne znam kako da je oteram!)

menes pomogao da rodna pos lja vide u svim njihovim bo» jama ,ji lepotama. I mnogi drugi španski pesnici išli sa i idu fragom Huana Ramon Himenesa. Među njima je bić naročito jzrazit Moreno Vic I Gaset vekao da obećavaju lja za čije je pesme Ortega »porast sveta«. je Mi, Koji volimo poeziju, moramo da kažemo da je ovim ipak učinjeno vredno

određuje frenutke, Čiji vyua 6 RA OCU ne zna ni za prošlost ni za grudima smejali bili bi be. čaj retko kada uviđamo. Gra če O NKe Tobi IM buđućnost. On je osmejak i zazleni, a jecanje bi ih čini- sve više je obogaćuje narod- priznanje španskom ~ naor : Ja, iJubavi itd. plač, tuga i radost, mržnja i mim motivima koje je doveo du koga već dugo šibaju te~

ške nepravde. |

Verujemo đa će veliki pe» snik posvetiti poslednje sti» hove svojoj napaćenoj zemlji, zemlji mučeništva Gay sije Lorke, brutalne smrti Migela Ernandesa, zemlji čiste savesti Antonija · Maća=-

njihov da će biti zanos za narod i zanos ljubavi za

ljude. Rade Nikolić

| Ruoovim platnima, skoro Stoji fu mima i nema mehanizirani, „čekajući da i ne vidi vođu i ruže. učini

_ da se postave u drugi polo_ Žaj kretanja. To je isto OseTio Gogolj, i zato ličnosti »So

Pos

| | _ neka nevidljiva ruka | |

o

Cirkuskim arenama

| Drostora.

Ve što je zabranjeno. e 0

| Sme ta maska skinuti S

Točinskog sajma« imaju neku grotesknu mehaniku žiVota, Tananim psihološkim nijansama | „zaustavlja Čehov

_ Svako prekomerno izlivanje

osećanja. On deli emocije

Položaj nateruje ljudsku ličNOst da se izruga samoj sebi, le da, na taj klovnovski na-

šmejn onoga dana kada se Čovek tužno, ali iz punih

Vitu poentu, a klovh će Ve-

Yovatno biti i čovek. koji će

le sam sebi u beskonačnosti

Od malena. su nam goVOTili da je cirkus nešto skoro hepristojno, i onda smo SI aš zavoleli, kao što se VO

moral jedne klase može

Skine masku . kroz svesira-

jo ruganje onih Po E: e tužuin”? ikako 5e

| TUčžuju? Ne,.ni fića I staviti u ruke» da bi se pOigralo i žongliralo s. njom. Judi bi onda izgubili aa u i pali na »prljavi i lCemerni+ pod koji se ZOVC

Zašto bih krio, to pitanje me je sasvim zbunilo. Pri znajem, najradije bih se DO češao po glavi i — nastavio put. Kao Sokrat nekad, ka ko je zabeležio Platon, Što

rekli filmski ljudi. Ne želim, kad smo Vec kod ispovesti, a pitanje poziva na

stiju. | E f Mogao bih i da simuliizražen rečima,

iznačainijim,

bolično, podrazumevajuči đa

onda sutra, brememito svim našim neodgometanim pitanjima, ostaje kao jedina na ša franmscemdenciija. Naš jedini apsoluf, naša jedina voč nost. Ali i to bi bilo izvlačenie. štos, geg. A kad smo kod štosova, onda moram da kažem. da ako treba birati između njih. onda bi češlta nje bo glavi bilo ipak bliže istinitom odgovoru. A sem toga, mogao bih uzeti Da hkoju pesmu. na prime?. : i naestu DO vedu u Bagdali, kao šio sam uzeo trinaesti

pisanje, 0 siDat sarma

esej po ređu i tako se došlo do naslova Anina, balska ha ljina (te je sasvim proizvolj no tvrđenje zagrebačkog Vjeshika, a i mnogih drugih, da su komercijalni ra-

više volim. Zašto đa ne? |, Stavljam sve to na siranu,

trebalo ·bi proveriti — nije već napisao „i dosta davno:

Ne dopustiti nikako da se istorija s njom (s Reginom)

njea a najbitnije nije rečeno. _ Poftsećam na fo samo zato đa bih rekao najjednosfavni ju stvar na svetu, a kojia se često previđa: opasno je DO brkati pblan liubavi i plan pisanja. Ne vodi li se računa o tom raskoraku, o tni Yazlici u njihovoj brirođi, do vodi samo do komfuzije, ne 'sporazuma i loma, može sa mo supštancu ljubavi smrtno da ugrozi, a suštinu Dpiamnja sasvim đa izneveri. Time ne bih hteo da kažem, ni u kom slučaju, da· kažem,

đa se oni nepovratno suprofi stavljaju: na protiv, oni se u beskraju slivaju u jedno kao i sve ljudsko. Ali, u na šem svakodnevnom življenju, taj njihov beskraini

ji kažu kao dvađesetogodišnji Žid: Kad ne bih pisao ja bih se ubio, (srećom, zB

ispadne odbrana ođ samosmrti, i pisac samoubica na

radim? Ćutim.

valjda, da svoje pesme ma-– nje ili više volim. da ih volim. Rekao bih pre da poma lo zbog Bjih očajavam. Do sla očajavam. Nisam dovoli no bdio nad njima. Bio sam im očuh. a ne otac: Radi se L fo ne kažem. niti iz ta štine, Već radi stvari same, rađi poeziie., koja je »stva sama«,. i koioj se na MWkraju krajeva rađi. Ne'teši me mnogo Valerijeva tvrdnia da nijedna pesmn nije do kraja napisana, već samo

puštena u svet jedna od nje nih versija i koja time samo postaje »konačna«. I za to se osećam i strašno odgo vormim pred objavljivanjem, i strašno neodgovornim pred

palnom ili divljem braku. Meni se čini da su one tu

slabosti. I tako one đođu do drugih: ovek ih pusti u

dovoljne obične reči, ele-

našao kao najosnovnije Bez

novića. Zato što mi je jedna pesma" moja, prismo ot krila tu elementartnost poezije .,| nosim u sebi izvesnu slabost prema njoj, To valj da znači »volim je«, i »najviše volim«. Ne pamtim ništa o'mjoj, ni pod kakvim ie uslovima nasfala, ni, »šta sam hteo njome da Nnžem«, kako se to obično piše kad še govori o pesmama. Jedino pamtim da sam ie jedme ve čeri januara 1930 s rukopisa diktirao u mašinu. Ne pam

tim čak ni da li je zaista bilo na rukopisu mrylje ma stila, o kojoj se u pesmi go vori: »kao emwrlia mastila na ovoj pesmji«. Ili je to bila samo metafora. Ali se se-

krsjno dugim pl'mama okeapskim. Bio sam se nasme-

ii - 5 iš ži- i . da stavljam ruku injem o voljenju i pi JA DI Ž da nas objasne, Te se ne vo jao. a onda?... Prošlo je ne

| O eko Bžavo višeg ŽI eta ica i da se skriven LEPO EE JenjJ p tim je rekao, „malo stariji: li. To je svirepo, razotkri- koliko godina. I jednog leta. Bc BE. tali da se smeškam iza raširenih pr- BalJU ok OL OWHPTRP)iiSp Nafanaelć, baci moju Kknji- vajuće, i ne opkašta. Prema, Na planini „lataru. Među 9govi,šu. ptestlai Da neko -— mislim “JT, gu), kad pisanje i nehot'ce njima se može samo imbfti smrčama i borovima. Neko

je bio poneo Malarmea. Da sam voleo Malarmea. i da

že da shvati jedan pesnik,

planku te visoke planine, i činilo mi se sve slabijim taj

že, trebalo bi glas koji bi bio ravan toj šumi, tom ne bu i tom vazđuhu. Plas koii bi bio dovolino snažan tek izjednačen s #tišinom. Pa podne jednog fauna samo ie famo na tom proplanku. do bilo za mene ceo svoi smiSao: elemeniamo samo se elemenfoznom ·punotivstavlia i živi tek tad punim svoilm životom Jer poezija je RAZgovor čoveka-pritode sa pri rodom svetom. Tlinjje išta,

Dušan Matić

splet planina i senki,

žadsigći ih | odo sah evo ie se počešao po butini ne re zlozi vodili ruku u tom ime sklad, uzet na Darče, pret pisanjem. Pesma je tu, ili ćam jednog. Kađ je te go- a stene (ogromne?) lebđe nad nama _ naka, Čehovljev smeh vra- kavši ni reči, kad su mu novanju — ruka je vodila vara se u nesklad, ii u Tom nije. Ja tu ne mogu ništa. dine u Nemogućem bila ob- postojane, sa vrhovima izgubljenim u času. ća čoveku dostojanstvo, ali jednom postavili zbunjujuće slučaj: svet je plamem, re- neskladu „svakidašnjem tre- Ona je nešto elementarno javlljena „iste jeseni, neko y } E i i grome muke, koje ne:na- pitanje. ara kao je Heroklit, ali plamen ba nam živeti i Disati. među elementarnim stvari" mi je pričao, po povraiku iz Voz NOySTOJe. Tza OVE EGO prozora laze oduške iu raznoraznim ~ Međutim, fo bi bilo izvla koji broji i kako Se za Ve ,EPičem, :to Je činjenica. Ni m života, Divim se onima Francuske, da su je on i nje kroz kišu, umornu i ORO i | sehtimentalnostima. Životni čenje, štos, geg, kako bi mogu naći dobri razlozi, PTO kako da sam u to stavio sve koji znaju da objasne svoje govi prijatelji glasno čitali jedna žena, zbuniena, lepa, polunaga, DJM plasiti je pesmom koju naj na kocku. Nisam od onih ko pesme, i žive s njima u le- u Bretanji pred onim bes- kaže nam zbogom

Kiša priča monotono.

i ; i. ram odgovor } š š ala a ; Š- ž } :: s cr i Brudi nasmejao Eda Dači na primer, da odgovorim ~— U onome ž Pata Pe aa dopustu. Pre sam od oDih svet, Samoća je naš najme- Ba volim, nije potrebno da Ljudska česmo lepa, e: : Beban (vo BPO BIO. po jednom sam već i OGOVOTU ei iS io bio naBibb a Pa RM Taa) LJ podnošljiviji svrab. Da čo- kažem. Ali da sam ga shva izvore zadovoljstva dražeg od sviju, anastvo — po vašarima, da i me pitao: koji svakaki a , erS: Nec pisanje već stvar vek dopre do drugog. nisu Tio, u koliko se do dna mo než. zrugla vodo ž i 09 E e. 283 "davno, ili bih OLI Pri sama. I onda moja liubav, in i na, Dipaaj orasi x} udala na dvorovima Veli- di 535. svom likom napisao. OraJečm moje sve, ide toj stvari sa- 4 i ) V Y1Iao iimteresantnijim u SVO ı TI | _ 2 dd | . J stv mentazne reči • i moram da priznam, bilo je yVsi3 haša- Klovn je bio žongler POO OJ Sa odgovorio: da mi je razumljiv krik Ki! moj, ne mome pisanju. Kad : ODODAMUMI OE e tek tog leta. U sebi sam sa prestati da te gledam? e } U srednjem veku, Rklovn je životu; Tekao ti sad: nai- kegorda na jednom m“stu U s{var.sama zahteva da se pi SU. He i? WWRRA O OR SON U sla Ne. Ostfačeš bez ovih zgranutih očiju mojih i M o. •. eđu tri sutra — i rekao & i d seb strasno •*» : nije dovoljno čovek. Ofkudq najpre po navici opet čitao | „a pesnik, HO i duho- više volim pesmu Roju ću Dnevn ku a „SBBOMVU Ja! še onda pišem, kad njena mu inače osećaj samoće? I A onda, poluglasno, Da. radi koje su pile tvoju punu lepotu Mrčevita osmeha fr sutra napisati, naravno šim opominje i s 'se SU Usta nema, onda, šta da čovek objavi fo šio je u sebi Ostalih, sve glasnije, na pro nezasićenoni snagom svojih pogleds.,

(Leto, zelenilo,

b i sodine koje mi još pre e aaa ik Pitaš me koi svo Obzira na »lepotu«.-i na »do Tak ti m» mesec, ne i godin : ispari u poeziju, kao i uzvik - koiu pesmu švo “i na » mi 8 > 3 jj. m TRUOVO de nasme- ostaju. Jer, kad su TOP e OCPGdo: Osam Wtoiina stra- ju „ajviše volim. To pretpo bar glase 1 na »mišlienie« glas, i činilo mi se da bi čo vođa među cvećem, |: a sve druge franscemdenc!ić, stavlja, polaziš od postulata Janka Lukića uru Svete Đo Vek mogao puno da Sa ka veseli mladeži po tvom telu,

Tačna granico života, savršeni stave,

večnosti istinska,

NJ IŽ E VNIEI NOVINE |

Na vagonskom plafonu sviće, (Odakle”) Mutna, onesvešćena prozorska okna plaču... Napolju u svetlosti koja se gubi i vraća

Y U svitanje sela su ođ magle; livade u dimu kao rasplinut san,

— Zbogom!

Naqa šena

ženo nasa, Zar ću jednog dana

toplota i ljubav, ženo naga).

obliku harmonije, najlepši cilju, istinsko znamenje lepote,

ženo naga! Jednog dana

prekinuće se moja nit čoveka, · rasplinuću se u apstraktnu prirodu i neću postajali više za tebe,

đrvo gvemira čije grane ne vent,

. Preveo: Miođrag Gardić :