Književne novine

TRIBINA MLADIH ~

MEĐU OPILJCIMA GVOŽĐA ~ .

: Oni fmaju svoju svetlost mesto hran i bezbroj ruku za opiranje oksidaciji. Žive združeni u jednom, kvadratu prisebnosti

/

ı puni mržnje na čelične testere, turpije, burgije ı na sve one što im vratove presecaju, | Žive svi za jedan muk svetlosti ite j ili za jeđan neočekivan dolazak čistača . | }

|

kome zasipaju metlu poljupcima isečenih usana

i obično u ovim trenucima ne veruju niušta. ;

Sami su sa sobom i ta im samoća ne smeta da budu ·oni da buđu gordi kad ih sunce zalije mlekom

lli kad ostatku noći, posle druge smene, di

mapunc oči purpurom

pa predzoru počinju da trijumfuju, jer oni

y1,a

ipnaju avoju malu svetlost i svoj željezni svet.

~ (Hagrađeno prvom nagrađom na prvomajs&kom kon~

kursu Radničkog univerziteta)

”–

Borca Mladenović

SAM

Ostaću u ovoj dolini bez baudnog oka

jer zjenica vječnog biće izujedana. 'dokazima novim. Prije tog. zakovitlanog roka sačiniću te od zvuka. Stajaćeš razuzdana

među licima iščezlog: ljubav će se održati do onog što posljednji se ugljeniše u srži a sklopljenu šaku logičnog ramenom ću podržati za jeku kojom se otkidaš i koja me šadrži.

Ostaću goloruk u đolini mrtvih

u Ššupljini bespolnoj gdje ne postoje žice

| koje bi da vrisnu. To je zemljište krtih : gdje cyjetovi nedokučenog puštaju labave klice.

Putevi privremeni biće pretopljeni ogledalima smisla koji će zaboraviti svoju zamišljenost pred pogledima umišljenika. Po razložnim legalima iskrvariče cvijeće lažnu prefinjenost.

Koža me prevazilazi u praznini mraka;

ona je starmala biljka i oblik složene smrti a prostor sažet sam bez pokretnog kraka

u kome nedir i muk tvoj leže razastrti.

A re |

Sličnosti i nebomirenja

Vuk Krnjević

U mekom izdisaju paprati još jedno proleće

se svlači. Mene to seća na kletvu davne ruke,

I tope se mlaka sunca na zapetoj obarači

ljudske oporuke. Cvetom mirne obmane hranimo telo

dok oko naše glave izglađneli prostor

uži.

Na vrtešci bola sečemo žile snova za neko blago opelo. Al niko svojoj krvi da se oduži.

ko jova. Čekamo poziv nepredviđenog groba. Slatka je ta neizvesnost ispod tuđeg krova

U gustom pruču nepomirenja srce nam šumi

kad nas smlati tankim bičem ko nezaštićenog

0 roba. A bela ostrva se sama među sobom glože: ipak mene to sve seća na kletvu davne ruke. ·Inače, moja krv još traje i u vazduhu ptice se množe.

Živodrag Živković"

\

pa traže sve ptice moga zato zenice krila prikuju sebi. za {et, Meni treba

Kućica papratnor pužića

za sav što izdvajah svet,

Sličnost u granju raznolikosti

Zavole se tako vetar i granje,

pa posrču jedno za drugim,

I rastanci uzimaju otisak usta, Neka me umrtvi besanje

tvojih grudi — ie

nići će iz moje krvi šikara gusta.

Zavole se i ključevi očiju

pred bravama svoga viđa. : Zavole 1 krila telo što nose,

1 vijuganja vajarsku zmiju: U meni raste piramiđa.

radosti, čije telo graniti nose.

Zavole se tako golubovi neba, bića

Recite: da li zavoleti,

• ili čekati da te zavole? '

Milorad Kalezić

X

Priča

Nečije se ruke zavole, VH nečije se oči sjedine U nemir, ' pa nečije usne

izgovaraju isto ime,

Dođe vetar, : jesen sebično uraste Uu ramena

šume. Bez. skrovišta nečije se ruke raziđuU, jer nečije se oči razbole za ljubav, 1 onda samo tišina izgovara nečije ime promuklo,

| Tuga

Odakle god počnem boli.

Lobanja u lobanju urasla.. munje se igraju u prostoru ludo, Sutjeska huči, peni, : probudila Sve kosture, u sebi; vinogradi šumore, Šumi lišće,

pa priča vetar priču kroz Kišu. Odakle god počnem boli.

Lobanja u lobanju urasla.

. i opet uspravno nastavini

Na sve bih mogao da se naljutim ·

· na sve:

na noć,

što nije dam, . .

a dan što nije noč kađ treba...

·Na oči, ~

što nisu plave, .· e

na ramena što nisu uvek uzglavlja zbog oblaka a } onih niskih, ;

tek više glave,

što bi hteli - 7 da tako ličim na mjih,

-

a ja pored svega prolazim ćutke, . prolazim mlad.

Ponekad samo oborim kratko. glavu

· (ispričam sve brzo u vetar

da nikog ne boli) i hod,

Milivoje Raspopović

· .

| da HHHHIIIIITITHIIHIHITIIIHIITIITITInOTiIIIimIHI|

III HIRIIIIIIIIMIHmIIH IIIIHINIHTIRIHINIININIRI BI mi

IHHIHIHITHITTYTHI RFI TIHI III IHIydRa HG

P:RLČA „K.NJIŽEV Na Hil OM=bN.A"-

IIIIIIIIIIIIIIIIIIILIICIIITIII KINI HIMIIIHIIIIIJTUNIIIIJIMIIIIRIIRIHII:I HIIJIIHI IRI IIIRHINII IN HJIMINIIDIIHHN RR INIIRIIHIJIIIIIRIIIIIIIIIHIIHII HIT iHRRgNE \ • i i. | Poe : + x

Dugački sto je sađa, dakle, bio odar, A ono što je ležalo pod pokrovom, uglasto, nepomično, neprijatan predmet, to je bio Darko, Govorili su joj mnogo puta, manje ili više uvijeno: "Kako možeš sa tako matorim?“, ili malo ironično: „Što se onda ne udaš za njega?“, a potajno, iza njenih leđa, sigurno:. „Uhvatila starca, sisa mu kry?“,

i pare.“ Ali s ovim nije računala. Računala? .xZašto je naš jezik tako”

nemilosrđan? Zar je ipak, možda, nesvesno, računala? Svakako je od njega naučila da tako razlaže jezik, da ispita njegove nijanse, da se udubi u sopstvene misli. Ne, to je odar. Tu ništa ne pomaže. Treba se snaći i pomiriti: Darko je mrtav. Neko joj je jutros rekao: „Za

vas je možda i bolje tako.“ I začudio se kad je ona onim svojim ·

hladnim osmehom potvrđila: „Da, da. Za mene je možda i bolje tako." Šta je to bolje? I to bolje opet isuviše liči na bol. „Dobro“ i „bol“ nemaju nikakve veze, ali kad se dobro stepenuje približava se bolu, ite a : — Bilo bi dobro da malo prilegneš. Nema nikakve koristi toga da stalno stojiš ovde.

Nenad je naravno bio u pravu. Ona je danas svakog slušala. Da li je bilo isuviše za nju? Ili je baš na ovaž način ostala, iako najmlađa, gospodarica čak i ove situacije?

— Ljudi prolaze, Nenade, neko treba da stoji ovde. Da li ćeš ti ostati? ; -

- Lako je govorila „ti“ Darlovim prijateljima, iako. su mahom bili deset, petnaest, pa i više godina stariji od nje. Bilo je u tome i igranja, njihove želje da se podmlade, da se uhvate pod ruku sa njenih manje od dvadeset godina, a i njene težnje da ih zarobije i savlada, da se nametne borcima, rukovodiocima, krupnim, brkatim

od

. ljudima, Nenad je sada oprezno upotrebio tu reč:

50

— Šta ćeš? Ne.obilaze ga samo drugovi. Bio je lekar. Pa sad svet misli da mora da ga obiđe, đa utroši nešto za cveće. Idi ti samo, ja ću ostati. , ,

Kretala se kao u svojoj kući, iako nije baš tako mnogo vremena provela u njoj. Njena studentska sobica bila je manja od devojačke sobe — u ovom stanu, U kome nije bilo čak ni stalne slu-

FE.

žavke, ili kuvarice — žena je dolazila đa sprema samo tri puta ne-

đelino. Nije orđinirao u kući. „Sto se ne uđaš za mene?“ — pitao ·ju je često, naročito poslednjih nekoliko nedelja. Zar je moguće đa je sve to trajalo samo pola godine? Ali on je to uvek pitao kao da se šali — i ona je naravno kao u šali odgovarala da joj to ne pađa ni na kraj pameti. „Zar ti misliš da te devojka može voleti samo da bi se uđala za tvoj stan i ložu u operi?“ On se nikada mije setio da je ispituje kako živi kađ nije s njim. Drugo je pitati, a drugo ispitivati» „Kako si?“ „Dobro“. „Šta. si rađila?“ „Učila sam“. „Jesi li ti uopšte jela nešto danas preko celog đana?“ „Jesam“. (Burek i joqurt znače: jesam). Obilazili su istinu. Bili su uvek bokom okrenuti istini, profilom, nisu je susretali licem u lioe. I ovako su ugrozili zid konvencionalnosti. „Ona je ljubavnica doktora Darka“. Kao đa nije znala da koleginice lepe za nju i gore rečenice. „Kako si, slatka, & što mi izgledaš tako umorna, ne smeš toliko da bubaš“; A „posle pet minuta: „Kažu da su te sinoć videli na Avali, blago tebi, ja još nikađa nisam bila“. Pa bar neka ja znam da. nije ono što misle, i nije, i baš za inat nije. Iako je, naravno, najveća glupost na svetu Što nije. A on? On? Naučila je da izmišlja, da pretpostavlja. „Što se ne oženiš sa onom malom? Uostalom, u pravu si, nećeš pod stare dane da nosiš rogove. Samo ti skini kajmak, pobratime, takvo mleko se neće ukiseliti“. Da li je mislio: kakva je, patiće, ako se veže. Pusti je. Nije njen put uz tvoj. Dok ide, tvoja sreća. Zahvali se srcem, ne darovima, to je grubo. Ne povredi. Zaista, ruke su mu bile dobre, kao što samo iskusne mogu, i pitome, kao one koje su prošle kroz borbe. I osetljive, kakve hirurg mora da ima. Ili vajar. ___ Roletne su bile spuštene i kroz pukotine sunce je tvrđoglavo ulazilo u sobu i dalo prašini prilike da pleše vidljiva očima. O Pre nekoliko dana su ležali na ovom kauču? istu prašinu? Istu? Usisivač ·prašine je dva puta prošao ovuđa u međuvremenu' i zagarantovano električno usisao one čestice, ali ove su isto· takve, naravno, i ova atmosfera je isto takva, naravno, samo ona ruka koja je tada bila dobra pripada sada nekoj stvari, nekom predmetu koji leži, kako se to kaže, na odru. A tada je pored njegove ruke govorila i njegova reč: „Ti si mila“. Nije imao običaj da daje izjave. Govorio je češće o provodu, čak o poslu, da, čak i o njenim haljinama i o njenom izgledu. Ali tada je rekao; „Ti si mila“. I ona je čula, znala da nije ni šala, ni zaditkivanje i čekala. „Samo ti si i ozbiljna“. Bio je tako nesiguran. Nije ga poznavala takvog. Možda je imala manje majčinskog u sebi nego većina devojaka u njenim .gođinama i nije joj đotada smetalo što je bio tako snažan i Što nije mogla ona njega da mazi, što je zapravo uvek ona bila mažena i zato ostala čvrsta, hladna, pomalo starmala, ali sad, kađa se pojavilo, kad joj se omogućilo, osetila je veliku „nežnost, pravu provalu nežnosti za ovu ruku i ovaj tragajući glas u vazduhu. „Neko treba da zna. Ima testameht, tamo, u pisaćem stolu. Možda će jednom zatrebati“. Čutala je. I on je jedno vreme ćutao. „Neko treba da zna, zato kažem“. Zašto je bio tako nesiguran? Nežnost joj je postala breme. „Izvini, mila“. I time je bio kraj, Posle se tuširala. Dugo je trajalo dok mu je dozvolila đa gleda, To je najteže dopustila. Nije bilo nimalo teško ono što se moglo zatvorenih očiju. Ali ne možeš se prati: zatvorenih očiju. Volela je hladnu vođu na svom telu i kako je postajalo još glatkije pod sapunom, Volela je svoju ruku na svom telu. Njena je ruka bila uža i uvek hladnija od njegove, a hjenom telu je, priznavala je to ponekad, sopstvena hladna uska rhdka donosila isti mir kao vođa i sapun. Želela je sopstvenu ruku.i stidela se toga. Posle mu je popustila, jer je on tako blago i neprimetno umeo da organizuje sve šte. je želeo, i qleđala qa kako stoji naslonjen'na beli dovratnik i kako gleda Svaku njenu poru. Bila je poštena prema sebi, nimalo nije varala, otvoreno je gledala u njega, nije se pravila kao da ga nema, primala je k znanju đa je tu i prala se uprkos njemu. Bilo je dobro što se nikada nije ponudio da joj nasapunja leđa, naprimer. Umeo je da ne smeta. Bilo mu je dovoljno da prisustvuje. Razumeo je štošta. „Neko treba da zna“. Naravno. · | Sinoć sa bili kod Nenada. Muškarci su se kartali. Žene njegovih prijatelja misu imali zajednički jezik 5 njom. Pa su morali da razgovaraju O pozorištu. Ponekad o studijama, ali solidnim rečnikom građana. „Drugova građana“, govorili su Darko i ona o tom svetu, 1 obradovala se, zapravo, kad je Darko već u pola deset predložio: „Pa, da idemo“. „Šta ti je?“ „Nije ti dobro?“ „Možda si se premorio?“ Ona je ćutala kao i obično i začudila se samo kada je na ulici predložio: „Da uzmeo taksi“. Inače je uvek govorio kako voli da ide peške kroz večernji grad. Mogao je uvek da ima kola,

T gledali ovu.

službena iz bolnice, u kojoj je bio šef hirurg, ili od nekog druga.

Taksi koji je jedini stajao na stanici bio je drhtavi mali ford, Očekivala je neku njegovu Šalu na račun rasklimatanog automobila, čeznula je za nekom njegovom veselom primedbom. I tađa je videla

“1

ar

ph OI | jr RFA SOJA raspisan ROVER ASR „.-

t

TRAKE

napregnuti profil i uzela ga za ruku i setila se popodneva sa ovini suncem koje se primećivalo zahvaljujući prašini. i

Ušla je čvrstim korakom u sobu sa odrom. Sa odrom. Nikog nije bilo. Venci su mirisali teško. Prišla je svećama i izvršila sitni

posao, n ' , — Trebalo je da njegovo felo izložimo na javnom mestu. vg olicinskom domu. Prosto ne znam kako je došlo do toga da sve to bude ovako skromno, u stanu, šta ja znam, čovek je. zaslužio... viđeo je da ga ona ne sluša. Opet je gnjavio: Zašto ne pri

legneš? ,

— Vidiš đa ima posla po kući. Ne brini za mene. :

. Pa ipak se vratila u sobu. Kauču, i suncu, i prašini. Sinoć je odmah tražio da mu raspremi kauč za spavanje. I bez reči bilo je jasno đa je ozbiljno. Nisu mnogo govorili. Kada ga je pitala: „Kome da telefoniram?“ rekao je sasvim obično: „Petroviću i Reperu. Naći ćeš u imeniku“. Nije ga pitala zašto zove dva lekara koji mu nisu bili bliži prijatelji, koje nikada nije spominjao, nije ga pitala ni zašto traži odmah dvojicu. Obavila je razgovore u njegovoj radnoj sobi, vratila se, privukla stolicu i otvoreno upitala: „Sta „ti je?“ „Srce“. „Nisam ništa znala o tome“. „Preležao sam: tifus“. „To sami znala“. „Od tifusa često strada srce. Nego, hoćeš li da nađeš moju lekarsku tašnu u radnoj sobi?“ Nije bilo ni „molim“, ni drugih pre= nemaganja. Pola godinc ili celi život? Nije to tako važno. Gleđala je kako -pažljivo daje sam sebi injekciju. i 5

Tek kađa su lekari došli primetila jje đa su to takvi đa im cak: i on, koji je skoro sa svakim na „ti“, govori „dragi kolega“ i „VJ&

· Pregledali su ga pažljivo, prvo jedan, pa drugi, saslušali njegovu sopstvenu dijagnozu, klimali glavom. Zatim su fotelje privučenej kauču. Niko nije pitao za nju, bila je tu, domaćica, devojka, žena, donela je rakiju, sedela je u uglu. Govorili su o stanici za hitnu 'pomoć, o sanitetskim automobilima kojih nema. o onom Što nju nije” zanimalo. I kad je Darko rekao: „Pa, izvinite, ja ne znam prosto zašto sam vas potruđio“, i kađa su oni veoma učtivo odgovoriliš „Ali molim vas, dragi kolega, pa to je prirodno“, i kada je ona po-= šla da im donese mantile iz pretsoblja, i kada su još stajali nasred sobe navlačeći ih, a Darko je sedeo na kauču, potpuno kao zdrav, sve je bilo sasvim u redu, i to što se iznenada “dogodilo, kako se Darko iskrivio, kako je pao u stranu, kako je doktor Reper priskočio, kako je doktor Petrović grčevito otvarao svoju tašnu, kako su iznenada obadvojica poslovali oko tela, kako su mu duboko zabili neki Ššpric u srce, to je sve izgledalo neprirodno, i nelogično, i groteskno, i ona je samo stajala u svom uglu, u kome je celo vreme dotada sedela, i nije shvatala đa je Darko mrtav i da ono što lekari sada rade, rade više reda radi, i da je Petrović više reda radi pitao: „Da li da zovemo kola?“, jer je znao odgovor Repera: „Čemu, kolega, čemu da maltretiramo i njega i bolnicu. Radije pozovimo još nekog ovamo“. Posle je bilo mnogo trke i telefoniranja, niko je nije pitao zašto je ona tu i Šta je. Nenad je stvarno bio koristan, on je aranžirao i obaveštavao sve spolja, a ona je znala gdb stoji novač, ađe rakija, pravila je sendviče i kuvala crnu kafu, ali s vremena na vreme je u sebi ponavljala reč „odar“. Što je sada bio odar, a onaj

predmet na njemu, to je bio Darko, i to je stalno morala sebi da ponavlja. | a — Oprosti. — To je naravno opet bio Nenad. — Rešeno je

za pogreb. Biće već sutra u deset. Sad stvamo ne vredi promeniti mesto odru. Poći će ođavdđe. On naravno ima prava na sve vojne počasti i to je sve uređeno. Jesi li telegrafisala njegovom stricu? — pitao je malo pritajenim glasom, očigledno očekujući negativni odgovor, očigledno spreman da pređe preko toga.

— Još jutros. To mu je jeđini rod.

— Pa ti si stvamio znala sve njegove stvari.

— Znala sam. | — Znaš,., Moraćemo o svemu tome još .đa govorimo. RaguU“.., meš, Samožda ovo sve prođe. Ja verujem da nastupam u njegovd ime, ja. sam njegov zemljak i... drug sam mu uvek bio...

Vrata od pretsoblja su škripnula.

—Ima.vremena. Idi sad tamo. ?

Pokorio 'joj se. U sobi punoj sunca prašina se nije videla. „Ima testament“. Otišla je u radnu sobu, otvorila fijoku, našla zapečaćeni koverat. Uzela jie upaljač sa pisaćeg stola i prišla kaljevoj peći. „Izvisila je, umro je pre nego što je stigao da se oženi njom, e baš mi je ćef“! Viđela je lica svojih koleginica. „Jaoj, draga, pa kako je to moguće? I tako umre, zdrav, mlađ čovek. Koliko je bio stariji od tebe, samo šesnaest godina?“, i čula je i ono prećutano pitanje, a šta si'ti imala od svega toga, onaj kišni mantil i onu svilenu haljinu, to je sve? Jadna moja! Zapalila je omot. Znala je Darka. Drugom on nije govorio o tome. Jednog trenutka se uplašila, da li je smela, da li ie sasvim sigurna da je sve ostavio njoj? Jer inače ne bi smela to da spali. Možda je ostavio Partiji, nekom odboru, nekoj bolnici. „Ima testament“. Da li da pogleda? Nema potrebe. Pola godine ili ceo život? „Za vas je možda i bolje tako“. „Da, đa, za mene je možđa i bolje tako“. Gurnula je nožem za pir hartiju da bi do kraja izgorela. Da li da se javi Nenađu pro nego što ođe? Ređ bi bio. Baš je briga za red, Ali on i ne zna gde je šta u kući. Neka se snađe. Pomisliće đa je možđa i ubela nešto. Ako! A što će one devojke misliti da je „izvisila“, to spađa u istu računicu. 'Onaj predmet tamo nije Darko. Može se slobodno reći da Danka više nema, To treba sasvim slobodno i određeno reći. Ne: „embolija“, ne: „angina pektoris posle preležanog tifusa“, mne: „naprasno umro“, nego sasvim jednostavno, čvrsto, istinito kao sunce? Darka nema više, Darka više nema. Pola godine ili ceo život? i

Gospa Sofka je začuđeno gleđala mantil i haljinu:

— U komision, đete? Šta vam je, tako lepe stvari...

— Molim vas, koliko vredi?

— Pa čekajte, možete dobiti pet, šest hiljada za mantil, m6s5 žđa i više, a za haljinu sigumo tri, fina je ta haljina» samo ja ne bih, gospođice, da kupite nove, koštalo bi vas dvostruko...

— Dajte mi odmah pet za sve. |

Gospa Sofka je ućutala. Takva prilika se ne propušta.

Posle, u cvećarnici je bilo još lakše, Ljudi koji posluju oko ' smrti nikađa se ne čude. 1:

— Biće. Kako da ne. Biće vrio lep za pet.hiljađa. A šta da napišemo? ~

— Gdet i ; i _

— Pa na traci... | .

Paraf Na to nije mislila, Darko i ona zaista nisu mnogo razgo varafi.

| _— Ne treba. Ne treba ništa, možete napraviti Venac i bež trake, zar ne, sa što više „živog cveća?

Ljudi koji su poslovali oko smrti ipak su se malo začudi

vencu od živog cveća bez trake. Ostali drugovi i građani to nisu mi

Tvcm Ivcmji

primetili. Bilo je, naime, dosta venaca &a trakama.

1 aa i

Žal

a a