Književne novine

NJ MJM4 U) ONI

“.. | sy LAW. elbayev an sic 8

MM OU 000)

LONDONSKI. SUSRETI.

NP ~ \ - ae aie rar ercra ar tin una ira ask Nastavak sa 1 strane i. nekako, golicajući tištalo. A sun· ce je, kao što je bilo jedino pa-

metno i očekivati, i dalje izjutra .

· uBtajalo, a uveče legalo, „Okolnosti su mi ipak bile naklonjene. U času, kad sam već digao xuke od svega, pomirivši se s tim da moj kratki boravak u Londonu · protutnji uprazno, došao je glas: od Pitera Džemsa. (Bojim se da će · malo ko od mojih sugrađana u tom imenu prepoznati darovitog glumca "koji je na beogradskoj pretstavi — „Titusa Andronikusa“ tumačio ulogu - jednog od kraljevih sinova). Zvao

„me je da ga posetim, i da upoznam ·

' njegovu ženu, koja se takođe bavi glumom. S nestrpljenjem sam sačekao zakazani sat. U skromnom jednosobnom stanu, na čijem sam zidu primetio revorodukciju Vujaklijine slike, jeli smo vafle prelivene javorovim sirupom (Piter je Kanađanin, a javor, ako se ne varam, nešto znači u kanadskom amblemu), i poredili gledišta o „Propalom randevuu“ Fransoaze Sagan. Sirup je bio otužno sladak, i po glavi mi so motala dvostruko nepristojna misao da glasno ukažem wa sličnost između baleta o kome je reč, i tog kanadskog preliva, ali je Dženifer, tako se zove Piterova žena, spasla stvar, rekavši da je Bifeov dekor jedino što vređi u „Propalom randevuu“. Ako je Fran soaz Sagan na svoj libreto utrošila više od tri minuta, dođala je ona, doista je uludo traćila vreme. U tom balet", pobogu, nema koreografije ni koliko za lek.

Nešto kasnije upoznao sam još jednu Dženifer. Dvadesetogodišnju sirenu u pantalonama od trikoa i šoferskim rukavicama mnavučenim do lakata. Upala je kao vihor u prebivalište Džemsovih, i podbunila mlađi bračni par vešću da ih neki EL juri već puna dva časa, jer je uspeo da dobije slobodan termin u Pestivalskoj dvorani. „Ideš s tama", predložio mi je, sav uzbuđen, Piter, ngaseći plinsku grejalicu (ka+ kvo proleće!), i posežući za mantilom. „Dženifer vozi.“

Strčali smo svi Četvoro na Ulicu, smestili se u kola, i zaždili smerom koji nisam bio u stanju da identifikujem. Dođuše, nisam to ni želeo. Naprotiv, bilo mi je stalo đo toga da neizvesnost što duže potraje. U dva maha smo se morali zaustaviti: jeđanput, da propustimo uniformisani „duvački kvintet prestarelih muzikanata koji je, nasred ulice i za sitne pare, svirao melanholični marš zarobljenika iz „Mosta na reci Kvaj“; drugi put, da Piter nekud svrati po kameru i radio aparat. „Nećete me prevariti“, rekao sam saputnicima, „Vi pripađate pokretu gnevnih mladih ljuđi“. „Hungry Young Men“,!) popravila me je sirena sa vozačkog seđišta, pokazujući u slobodnoj ruci Štapić presovanog žita koji je dotle grickala. Preosetljiv na netačnosti, Piter je primetio da „gnevmi mlađi ljuđi“ nisu nikakav pokret, nego, naprosto, krajnje indiviđualistički, a usto i ređak literarni fenomen (sa poreklom u samosvojnim uslovima | engleskog građskog ambijenta), kome je kumovao niko drugi do PFlit Strit. Stigao je još da nagovesti razliku između francuske i britanske savremene književne avangarde. („Pre listaj Alen Rob-Grijevo novi roman La Jalousie. Poplava Vvizuelnih detalja. Boja, dimenzije i Oblik mrlje koju je ostavio insekt prignječen na zidu, čini maltene samo vezivno tkivo čitavog dela. Svejedno kakvi, u pitanju su nova teorija i nov metod. U poslednjem vremanu gnevnog Kingzlija Ejmisa 1 Like It Here nema, međutim, ničeq Što bi potsećalo na bilo kakav opit u tehnici pisanja. Pripovest teče starovremski i hronološki, kao kod engleskih pisaca Devetnaestog veka“). Onda se au·tomobil zaustavio pred neuglednim prizemnim zdanjem. „Tu smo“, rekao je moj prijatelj, „pokazujući brađom natpis Gaberbocchus ma vratima. „Klub mladih intelektualaca i umetnika“. | Sišli smo žurno u donju prosto> ritu: betonski pod i zidovi ukrašeni apstraktnom grafikom; kamin za itrpan krupnim komađem uglja koji je neko uzalud pokušavao da razgof!; ručnim mehom; ukipljene skupine mlađića i devojaka. „Sad ćete videti šta spremamo“, osmehnula se Piterova žena. Seo sam gde neću smetati, i prihvatio šolju s čajem. „Ono nam je reditelj. Ej Mjulok“, dodala je Dženifer, Koštunjavi 'rvenokosi mlađić gustih obrva i škiljavog introverinog pogleda upravo je pozivao na tišinu. „Počimjemo“, rekao je on, vw notes tačan položaj kazaljke. „Jeđan dan u polju, improviwacija zasnovana na istoimenoj Mo-

j noveli. Vreme letnje, doba dana — podne“. , ———

4 |

=

i pribeležio

o O ua: o a GOGEN

Iz suprotnih uglova dvorane kre~

-nula su ususret jedan drugom dva

miađda čoveka. Svaki od njih je nosio u ruci nad glavom simbol od kartona — jedan leptira, drugi cvet. Približavali su se, uz diskret-

„nu pratnju doboša, korak po korak,

dok najzad nisu stigli, u· cik-cak liniji, jedan pred drugog, na časak su sastavili simbole, a zatim Kkre-

'nuli natraške, na isti način, ka u· glovima iz kojih su pošli.

„Dokoni američki vazduhoplovci, stacionirani u Engleskoj, na vikendu“, objasnio je Mjulok sledeću scenu. Pred nama su se pojavili Piter, sa kamerom na trbuhu, sa naočarima za sunce, i radio prijemnikom, i njegov kolega Majkl, sa ćebetom „ispod pazuha... Otkrivši zgodno mesto na proplanku, prućili su se po zemlji, upalili radio, i zagnjurili u novine. No,ubrzo ih je spopala dosađa. Stali su da je ubijaju kako su najbolje znali i umeli. Bacanjem imaginarnog pljosnatog šljunka po površini zamišljene rečice. (Doboš je registrovao svaki tobožnji dodir tobožnjeg kamena po tobožnjoj vodi. „Sedam“, izračunao je jedan od njih. „Ne, nego osam“, pobunio se drugi. „Sedam“, uporno je tvrdio prvi, a to je bio dovoljan razlog 'da prorade pesnice). Takmičenjem u nepostojećim kajacima. Nadmenim razgovorom o ovostranskim naravima.

„Kod Monasana, to su studenti“, došanula mi je devojka koja nas je dovezla, dodavši da je sad na njih red. „Promena“, Mjulok. „Grupa izletnika na biciklima. Dženifer i Dženifer u pozađinu, Čarli i Bob napred“. Dva engleska bračna para (setio sam se da su to ekvivalenti majki i kćeri iz originala) zajahala su visoko barske sto lice, i bođro krenula nia put. Na usponima su dahtala i s mukom obrtala peđala, na nizbrdici podvriskivala, zbijala šale i u punoj vožnji žonglirala. Njihova lica su na najuzbudljiviji način otslikavala podneblje i, predeo kroz koji se prolazilo. Ali bi se izobličila na pojavu rekvizitera sa simbolima saobraćajne policije.

Treba li reći da je grupa izletnika namestila logor u blizini dvojice vazduhoplovaca, da su muževi otišli na pecanje, a' žene ostale da flertuju s novim poznanicima, kojima nije bilo teško da ih pridobiju za vožnju kajacima, i konačno osvoje? Baš kao što je slučaj i kod francuskog klasika, s tom razlikom što je pozornica premeštena iz Francuske Devetnaestog stoleća u Englesku naših dana, a francuske ličnosti zamenjene Englezima i Amerikancima. )

Mjulok mi je te večeri pričao u kolikoj meri za svoj pokušaj duguje Stanislavskom, Brehtu i japanskom tradicionalnom teatru — kabukiju. Njegova je namera da tehniku kabukija skladno uklopi u zapadni tip pozorišta, koje je, sa svoje strane, takođe pretrpelo korenite bromene. Postavši antiaristo telovsko, rekao je on, to pozorište namesto ranije postupnosti istura nekoliko specifičnih momenata, i89kozvane highlights. U tom pogledu, moderni teatar se približava džezu. Mjulok je te svoje koncepcije uložio u nekomercijalnu ustanovu The Lonđon Studio, koju je osnovao 1956 godine kao vežbaonicu za usavršavanje četrdesoetak profesionalnih glumaca.

Od Gaberbocchus-a pa nadalje život u Lonđonu je postao zanimljiviji. Pronašao sam još nekoliko sličnih svratišta. Njihovi posetioci nisu možda ljudi od imena, ali je više nego sigurno da među njima ima nekih koji će pripremiti volte-face u duhovnoj sferi britanske prestonice. Jedan od njih me je uveravao da se Frojd sad sigurno prevrće u grobu, jer je njegova psihoanaliza našla takvu primenu u reklami da bi čak i srednjovekovni trgovci vodicom protiv kuge vrlo lako uspeli da obezbede basnoslovno tržište. Sećam se gđe mi je i pod kakvim okolnostima to rekao, Prolazili smo Lester Skverom, a odnekle je dopirao zvuk violine. Svirač se nigde nije mogao videti, verovatno je stajao iza stubova u podnožju glomazne građevine, ali smo odmah primetili usamljeni stalak na kome je stajalo (slutim zbog čega, na francuskom):

„Je joue du violon,

Pour gagner de l'argent, Pour. acheter du pain, Pour avoir de l'čnergie, Pour jouer du-violon.

MERCI“.

Majko mila, pomislio sam smušeno, kad bi se samo našao neko da utvrdi koliko li je u svetu šetača \čiji novčić celog života pokazuje samo, glavu, Ili samo pismo.

Voja ČOLANOVIĆ

„dubine »visoko razvijene

najavio je .

PETAR DŽADŽIĆ:

»Ivo Andrić«

(»Nolit«, Beograd, 1957)

Smesta treba izreći: snažan napor ka integralnom razrešenju Andrićeve poruke. Težnja ka dovoljnom, bolje, ka konačnom otkrivanju pa Zatvaranju suštine Andrićeve „niske dela, koja počinju »Mx Pontom«e u kome stvari »zebu i drhte u tamnici zakona« u delu skoro pođ direktnim uticajem religiozne, kirhegardske rTefleksije (po Kojoj »duša strađa i očekuje izbavljenje«), pa sve do »Prokletoe avlijee u kojoj opet DpDrolaznici-grešnici zatvoreni u žzidove terora skapavaju bez neba, bez sunca, bez utehe, bez nade.

Džadžić je podđređio sve Što mu je stajalo pri ruci i spretno ispitao karakteristične uticajne linije, kako filozofije koja izvire iz Andrićevih dela, tako i one često nerazgovetne svesti o psihološkom«, Istaknuta je strujnica koja se probija kroz gotovo Sve 0OZbiljnije zahvate Andrićeve, ono stlanje »nasmešenog saznanja o večnom, vazdašnjem, važećem«. U opširnom bavljenju Andrićevom porukom, Dža džić je dovoljno oprezan, oseća Opasnost suvoparnih »završenih« formula, koje bi jeđino prividno isključile oponiranje i još delikatniju analizu. Umesno je i dovoljno vidno podvukao Andrićevu mučnu strpljivost i upornost đa prevaziđe duboko urezane prve sudare sa neživotom, životom »izvorom bezbrojnih muka, koje me prestaju, nego sc bez prestanka rađaju nove«. Duboko ljudsku nemoć i strepnju pređ izborom »jer i đelo i reč donose zlo, ono veje iz svega«. Spasonosno izbavljenje nastaje tek kađa se utvrđi »težnja za dobrim i postojanim«. Bosna, područje »na kraju sveta«, bez vremena, bez intervencije mena, namenjena je u dđelima Ive Anđrića celom svei{u, mađa nerazumljiva u svojoj putenosti, primitivizmu, „obilju surovosti. Osvetljena sugestivnim skalpelom An drićeve želje đa razgrne »koren sviju zala«, prokletstva. On ispituje daleku jazbinu nesuglasice osnovnih „Kategorija: zlo-krivica-iskupljenje. Ali Džađžić napominje da je ta nesuglasica posredstvom progresa preobra= žena u: „nepravdu-otuđenje-oslobođenje. ·

Kompozicija Andrićevih romana ne teži i ne odlikuje se nekim inaročitim obrftima i. efektima, nećgo je poRkrenuta Svim »imperativima pesničkog stvaranja, ona ostaje sa glavnimom stvaraočeve snage i njegovim dejstvom u dosluhu sa savremenošću i budđućnošću«,

Ovaj ozbiljan i zamašan prodor n%š

teren Andrićeve košnice ideja i pre-.

slikavanja afirmacije života, nameće

prihvatljiv predlog, koji će ostvaren ·

učiniti dosta i za Anđrića (predlože-

„nog za dobitnika Nobelove nagrade)

i za našu književnost, tako malo Dpoznatu w svetu. Naime, da se zamisliti i ostvariti sintetičko sažimanje ovog eseja o Andriću u viđu Separata, koji treba uputiti u svet preveđen na nekoliko jezika svetskog uticaja (ili možđa jeđino ma engleski), Taj separat bi najbolje izvršio

misiju upoznavanja sa gcelokupnim '

stvaralaštvom. Iva. Andrića, zaintere“ sovao za prevođenje ostalih dela (poznato je đa su samo neka Andrićeva dela preveđena. na nemački i neke slavenske jezike). Ovakvo pervibriranje konstrukcije ovog eseja o Andriću omogućilo bi skoro besprekormu zrelost i otklonilo neđostatak nedovoljno asimilovane muetođe, der, Džađžić piše tip eseja koji vrvi sirovinama. u embrionom stanju pod znacima navoda, esej koji po pravilnu zaostaje za esejima koji dišu kao samostalna bića.

Vladislav Tišma

*

ARITON MIHAILOVIĆ:

»IrTi drame ·

(»Narodna Knjiga“, Cetinje)

Ako sebe i svoju prošlost mazremo mw jednom dramskom delu kao što je slučaj u drami »Probuđeni u Đburi« od Aritona Mihailovića, onda.

postajemo sami sebi jasniji upoređo

sa potresnim događajima iz Drugog svetskog rata. Kad dramu »Probuđeni u buri« pročitamo, odjednom jasnije zasvetle heka potsvesna naslućivanja, neodđređena saznanja. postaju određena, životna i stvarna, Navikli đa nam se događaji nameću, da zakoni ratova i revolucija leže negđe izvan mas, odjednom shvatimo da smo mi u svemu i daleko važniji nego Što smo verovali. Tako nešto doživljava profesor Đorđe, pošten + uporan m traženju odgovora za sve užase i sve patnje u kojima milioni stenju. Istražuje sebe, odbacuje srođene zablude i najzad posle stradanja i krvi nalazi sebe u novom dru-

'štvu, Ali on nije sam koji je morao

đa se pronađe, 'promeni i Kkrene taWkvim putem. Mnogi naši ljuđi su đoživeli svesno ili nesvesno iste dileme, iste prelome, iste vivisekcije.

'naravi i smerovi evociraju

Dramska poema »Sokrat«, wstvari nije samo poema nego je i pozori» šno delo u pet činova i sedam slika. Ovo dvojstvo Književno-poetskog iZzražaja svakako je originalni pokušaj kođ nas da se događaji, lica, njihove danas, posle više od dve hiliadđe godina. Ovo vraćanje ili pozivanje prošlosti, pisac osvetljava rimovanim stihovima i uspeva da nam dočara jedan isečak svetske istorije. On me traži vezu po svaku cenu s dđanašnjicom. Sokrat je po piscu napređan čovek za svoje Vreme, učitelj, siromah, prvi naučnik koji odbacuje mitove, legende i bogove u dokazivanju stvarnosti, istina ·:i demokratije. Ova trageđija za razliku od drugih je naizSled mirna, ali ispod površine tutnji bura i smrt dolazi mirno. Veliki čovek, kasnije počasni građanin svih narođa sveta, prihvata je u ime demokratskih zakona Atine.

Treća drama „Aritona Mihailovića je »Nečista Kkrve po romanu Borisava Stankovića, koja je dobro poznata

našoj pozorišnoj publici, jer je izme-.

đu dva svetska rata prikazivana često na sceni Srpskog narodnog Dpozorišta kao i na mnogim drugim u Jugoslaviji. Pošto je ovo nova Verzija »Nečiste krvi« znatno različna od prve to zaslužuje naročitu pažnju. U ovoj verziji smanjen je broj lica od četrđeset na dvadeset, a pisac je usvojio neke primedbe Kritičara Milana Bogđanovića i u iom đuhu napisao drugu verziju. Tako se dobilo

· đdramatičniji komad, lišen nekih foik-

lornih elemenata i nejasnosti u prvobitnom đelu. :

BUSE:

ERVE BAZEN:

»Ulje na vatru«

(Izdanje »Svjetlost«, Sarajevo)

Ovo je priča o velikom zločincu Koliju, Priča o heroju i ocu blage ćuđi, o žrivi okrutne sudbine, nakazi i manijaku, mužu — rogonji Koliju Bertranu. dedna životna priča fatalne i ćudljive framcuske provincije, Mođerni psihološki roman Koji je Erve Bazena, zajedno sa romanima »Glavom o zidove«, »Koga smem da volim i đrugima, doveo u red barđova savremene francuske književnosti. Proglašen od Kritike za najboljeg romansijera poslednjih de~

. set godina i dobitnik Velike književne magrađe Monaka (1957) za. celo=

Rupni književni rad, „KErve Bazen svojom relativnom mladđošću (rođen 1911) i Ssmagom. svojih „Književnih ostvarenja. ozbiljno ugrožava šslavu Kamija, Sartra i Malroa. U romanu »Ulje na vatru« Bazen je na osoben i majstorski, način posređstvom 16-togodđišnje Seline ispričao tiragične okolnosti pod kojima. žive devojčini roditelji i ona sama, i upoređo s tim postupno. rasveilio tajnu velikih DOšara u kojima je Koli, zvani Platnena Glava, igrao lažnu ulogu heroja, Strašna unutrašnja, drama MK.o-

-1lija, nekada unakaženog od požara i zbog toga do poslednjeg Kapilara is-

punjenog MWompleksom inferiornosti,

. drama u kojoj drugu glavnu ulogu

igra njegova Žena, ,temperamentna,

Bva Bertran, ja paklena bračna veza koja ' se odražava Wu borbi oko ćerke Seline, rađa palikuću, ubicu, zločinca Koji kao utvara u cilindru i pelerini noću hođa oko majura i velikih „Štala,

Prevođiocu „Milenku Viđakoviću treba zahvaliti na dobrom prevodu Ovog romana. : a

VB *

VLADIMIR, MIJUŠKOVIĆ:

»Zaloga«

(»Svjetlost«, Sarajevo, 1958)

Romanom »Z aloga« Vlađimir Mijušković pokušao je da otkrije Ssayremenom 73čitaocu patrijarhalnu Vitešku etiku Crnogorskog narođa, haglašavajući one primere koji bogato ilustruju čojstvo, čovekoljublje i častoljublje ćrnogorskih plemena: u duhu narođnog usmenog pripoveđanja poetizovao je prošlost Crne Gore. Osvetljavajući ono što čini osnovu crnogorskog narođa, njegov mentalitet, ono što je ljudski ioplo i ljuđski široko, plemenito i herojsko u njegovim osobinama, Mijušković je uspeo, mađa povremeno nevešto, nedovoljno inventivno, nedorečeno, da tu poetizaciju približi savremenom čitaocu,

Stvarajući lik „Spasoja Đukanova, Mijušković je uspeo da vrlo impresivno dočara lepotu muževne snage gorštaka, Nik Spasoja Đukanova brižno je građen, dat je kao lik čoveka plahe krvi, preke prkosne na vavi, čvrstog, kamenitog karaktera, koji uspeva đa ohuzda impulsivnu stihijnu snagu koju nosi u sebi, kada je to potrebno. Kapetan Mušović, turski komandant, školovani čowek, romantičar je u dubini svoje prirođe., Ujeđno je i tragičan; mašta o metropoli, ne razume divljinu crnogorskog „podneblja, „crnogorskog čoveka koji vođi »svoju politiku samo njemu jasnu«, Iako je Mušoviću pisac srazmerno posvetio najviše stranica, njegov lik ostao je mepotpun, nedovršen, shematičan... Pisac je lakomski okarakterisao crnogorske žene kao žene čija je čulnost ubijena: one se uđaju iz običaja, iz dužnosti, đa bi izrođile decu, Najbolji ženski lik u romanu, to je lik Spasojeve majke Đurđe, muškobanjaste, Kkarakterne žene, Njena životna sudbina pretstavlja suđbinu svake crnogorske žene u to vreme: ostala je rano wđovica, strepcla je đa li će

joj sim postati junak, izgubila ga, đa

bi na kraju romana svu nađu Ppoložila u svoje unuke: »Rastite, brzo rastite., Pogleđajte šta je oružja na zidu. Čeka vas..e To je ujedno i poenta romana, ta vera u pođmlađak, u buađućnost.

Mađa je Mijuškoviću razvijen sluh za marodni govor (otuda su pojedini đijalozi životni, muverljivi), jezik njegova romana nije lišen izraza koji su tuđi crnogorskom „&Đgovoru. Piščeva rečenica je odviše škrta, kratka, Oskuđna u izrazu, i neki puta svesno sakaćena (!), sve n želji pogrešno traŽene originalnosti u eliptičkim obrtima, .

Aleksanđar Pejović

Ljubiša JOCIĆ ·

KAKVA VRTEŠKA

Živeti. Šta sve time nije preduzeto, Šta sve hije pokre-

nuto, Celo biće. Sve oko nas. Kakva. vrteška.

- \ . Na sve strane opasnosti. Od pada, od sudara, od odletanja.

Dovoljno je da se nešto otkine pa ćete videti kako će da odleti. A kad odleti u šta će sve đa udari van nas, u šta sve u nama, Koliko sudara, lomnjave, nesreća.

TI čovek sve to zna i živi, Da li je to hrabrost? Lakomi-

slenost?

Postajete veliki, upravljate svim tim što se vrti i jurite

po tolikim opasnosti,

krivinama ne znajući Šta vas čeka iza njih, kakve a svakog dana polazite u kancelariju puni straha da

ne zadocnite, i još toliko manjih strahova, mali i ništavni, A možda je i to veliki poduhvat, ne manj od ostalih. Ko da odluči kad je u pitanju vrteška? i

Van sebe od besa

Ušao je bes u mene. U svaku moju pukotinu, u svaki na-

bor, u svaku poru. Onda je počeo

On nije hteo, ja sam otstupio.

•.

da me drma, da me tresć, đa me tako trese da nisam više mogao da izdržim. 7 „Ili bes, ili ja, IH, ili, Nismo mogli

zajedno da opstanemo,

Najzad bio sam van sebe zbog njega. Van sebe od besa.,

Bes je ostao u meni. .

I sve je u meni lomio, bacao, kidao, prevrtao, razbijao.

Tresao je i treskao.

Ko bi se usudio da se vrati u jednu takvu strahotu. Najmanje sam ja bio na to spreman.

Poslaću nekog da vidi može li da se istera taj bes iz mene. A. dotle ostaču van sebe. Svakako znam šta je sigurnije.

Najgore je što će, kad se sve OVO buđe stišalo, baciti svu krivicu na mene. Za ovaj darmar, za ovaj krš, za koji nisam kriv. Al ko će mi to verovati? Ljudi su danas tako nepover~

ljivi.

Weć unapred se osećam vrlo neprijatno, ja, koji ne volim

da vidim ni kako drune pozivaju na odgovornost,

een eeeneneae ena ea aaa —— ~

)

"ljubavnu '%vanturu.

RIČARD GORDON:

»Doktor bez praksea

(izd. »Otokar Keršovani« Rijeka,1%u)

postoji miz knjiga koje nam vo. jim sadržajem i načinom izlaganja, i pored autorovoB nastojanja, we

prikazuju iscrpno i analitički Vreme, .

ijuđe, navike i događaje, te ih stoga možemo staviti u onu vrstu zabavne i Make literature koja se čita na pn. tovanjima, recimo u VOZU, onđa, knđ je pažnja i koncentracija malo ili nikako prisutna. MWingleski pisac Bi. čard Gorđon ima nekoliko „takvih romana iz lekarskog života, od kojih smo jedan, »DokKtor u kući«, imali prilike da vidimo ma filmu,

wu romanu »Doktor bez prakse u. poznajemo 56 sa neprilikama mladog lekara koji počinje lekarsku Karije. ru Jutajući od bolnice đo privatnih orđinacija, uvođeći nas u razne am. bijente — u provinciji i glavnom građu gde traži službu, wu neugodne situacije (međusobna konkurencija mlađih lekara, netrpeljivoBt, Kari« jerizam itđ,, u poseban svet i od. mose pacijenata i lekara, u jednu Bez ozbiljnijeg piščevog pokušaja da nam upečatljivije prikaže sve te ljuđe, mi ih, s poslednjom stranicom, vrlo brzo i Tako stavljamo u kutak sećanja gde

će ih uskoro smeniti nešto drugo,

nešto vređnije.

Pa ipak, prijatno je pročitati ovu Knjigu, uspevamo čak da se Ponte. kađ i osmehnemo tragikomičnim zgođama, u kojima povremeno sine vedrina. Sa lakoćom i' bezbrižnoščću, svojstvenom mlađim ljuđima, naš ju. mak savlađuje mnoge neprijatnosti, i Rao u nekom izmišlienom filmu Sve se relativno lepo završava.

Ovakva vrsta literature može da nađe svoje čitaoce, može da posluži onima Moji počinju da čitaju, da se navikavaju na knjigu, na đobru Knji, gu, može da buđe Koristan most do mnogo korisnijih i sadržajnijih de}a, bližih životu, punijih istine, Može da bude prethodnica, da buđe nprevačiđena, ali nije sasvim bezvredna, Knjizi neđostaje infotmativna bele Ška o piscu i delu. Inače, roman je dobro prevela sa engleskog Mira Mas nojlović. 3

Drag:ca M. Ilič

BRANKO ČOPIC:

»Ae tuguj bronzani,

A stražoć (Izdanje »Svjetlost«, Sarajevo)

Novi roman Branka Ćopiča »Ne fuguj, bronzana stražo« nema mnogo sličnosti sa njegovim ranijim Yroma• nima. On se nađovezujie Đo “onu, atmosferi, tretmanu na Copićeve humorističke pripovetke. Upravo, Ovaj roman je takav, veđar, bodar, pun smeha i šale u većem svom delu: ima, međutim, i drukčijih pošlavlja

u kojima preovladuje ozbiljnost, 5Kk0»

'gamikh crta.

ro i tragičnost. Ove dve tendencije nisu dovoljno čvrsto povezane i is

prepletane i u čitavom romanu 0OSOČaA –—

se dvojnost, piščevih težnji, tematska, sadržinska, razdvojenost. Kad počnete da čitate roman, vi mislite da imate pred. sobom ščarenu i Vesšelu panoramu oživljenu i ispunjenu lakrđijama, šalama, jeđnu burlesku, Hbija iz prvih nekoliko desetina stra” nica, šeretski ton, blagi dobročudni dah pitome Karikaturalnosti, nešto meko, razliveno i toplo. Ali Gopičev, humor sadrži đosta banalnosti i Vul: On je sočan, jeđar i zđrav, ali mi me možemo da se ol“ memo utisku da je pisac često gubio vlast nađ svojim humorističkim moi ćima, koje su se, oslobođene roman“ sijerske stvaralačke intencije izlivale meobuzđano, nekontrolisano, sirovo | preterano, „Mumorističke „dinegdoić Dostaju cilj same sebi i fabula je B3“ činjena od proštog mehaničkog hiza“ nja anegđota. Autor je i sam osetio da taj humor koji se iskaruje u nizu epizoda bez čvršće i đublje veze i motivacije ne može da buđe Oosmov i sadržina romana. o

U ovom đelu ne postoji živa i We" pređvidijiva evolutivnost jRkarakter, mnoštvo situacija u kojima bi ju" nai izrazili svoju meiserpnost, 8VOjG bogatstvo. Sve što oni poseduju Odi mah i pokažu. Otuda. i utisak jednoj ličnosti 1 ponavljanja. Tamo gde jad hteo da likove psihološki iznijansif?“ Ćopić nije prođirao ispod površine stvari i spolinjeg, egzotičnog i dek0“ rativnog izgleđa života. Glave u kk" jima se govori o spomeniku Nikoli tine Bursaća su patetične i m“el0d dramske,

Copičev stil je prožet poetskim dž“ hom, osvežen i podmlađen svežinom bogate narodne reči, kitnjastom, na4 rodski preciznom sintaksom, i više nas uverava u autentičnost COM pića-stvaraoca, Inače, roman »Ne U" guj, bronzana stražo= ne Smmožem smatrati za napređak w Ćopićevoni književnom stvaranju. On donosi kove Koje smo znali od ranije, situA cije koje su Konstruisane na Žž poznat iz Čopićevih jmumoristi priča. U ođnosu ma prethodni ı

„»Gluvi barut« ovo je opađanje,

z:1

P, 4;

KNJIŽEVNE NOVINE

|

\