Književne novine

O ) DINKO ŠIMUNOVIĆ O SEBI I SVOME DELU

(Povodom 25-godišnjice njegove smrti)

»... Da, autor »Alkarac i »Sirote« raskopa sam svoj čardak i svoju kulu. Raskopa ih još onda kada se, u najljepše svoje godine, raskorijeni, te ostavi „dalmatinsko Zagorje, gđje se trči Alka i gdje se dižu Gavanovi Dvori, i siđe u Primorje, među »lacmane« od kojih je toliko zazirao, da ondje i drugdje postane i ostane, među njima, uvijek »tuđinceme... Vladimir Nazor

Janko Veselinović i Dinko Šimunović pesnici su našeg sela: Veselinović srbijanskog a Šimunović zagorskog dalmatinskog. Šimunović je kao i Cipiko počeo pisati novele u zrelijim godinama. Najpre se javio peđagoškim napisima u učiteljskim časopisima. Pod uticajem klasičnih

kih novelista i romansijera, od-

Čćio se i na beletristički rad. Piše mi: „Osjećam potrebu da na beletrističkom polju nešto napišem”.

Kada su njegove prve novele „Mrkidol” i „Mulika” objavljene, prva u zadarskom „Lovoru” (1905) a druga u zagrebačkom „Savremeniku” (1906), izazvale su opšte iznenađenje i oduševljenje. Tom prilikom kritičar zagrebačkog „Obzora pisao je: „Pišćevo ime je sasvim nepoznato, a ipak je on sjajan pripovjedač. On naime ne umije da crta u noveli samo jednog ili dva junaka — to je njemu premalo; on crta čitav Život, čitav jedan kraj, osebujno jedno selo, prirodu i sve što se u njoj miče. Njegova je ironija nešto sasvim osebujno u hrvatskoj književnosti; on od srca voli ljude, što ih opisuje, ali im se i od srca ruga; no to nije sve: on voli prirodu, ali i njoj se jednako ruga i ruga se čovjeku, kakova ga prirođa stvorila. Ako se pisac ovim svojim tako rijetkim novelama ruga možda i našoj literaturi, onda može ona od njega mnogo iščekivati: jer je originalan, osebujan i pravi umjetnik".

Čestitao sam Šimunoviću i upozorio ga na napis u „Obzoru", moleći ga da me obavesti šta ga je potaklo na takvu vrst pisanja.

Odgovorio mi je iz Dicma, mesta u kome je bio na službi:

„Mili moj Stjepo,

Radosno' sam pročitao tuoje pismo i zahvalno primio tuoju čestitku, ali me nije iznenadila, jer

sam kritiku, koju spominješ, več prije čitao u „Obzoru”, mego što sam primio tivoje pismo.

Ona je, priznajem, sasvim po-

hualna, te bi i najambiciozniji khnjiževnik početnik mogao s njom biti zadovoljan. Propitao sam tko je Ono napisao, i uvele mi da je Marjanović.

Sam u suome pismu uveliš: „Život naš, prilike maše, velika je zgrada“ za umjetnička djela”, a to je i poglavito poticalo mom radu. Proučavam narav i ljude, koji se kreču, a osobito njihov međusobni odnošaj, pa oćutim takva čustua da moram pisati.

Istodobno čitam naše Kmnjiževnoumjetničke proizvode što izmose tz dubine prirode i našeg života, ba ni se čine ili proste fotografije ili samouvoljne universalne slike, koje še jednako mogu odnositi na koji mu drago kraj i na koje mu drdto ljude. A meni se ne sviđa ni jedno ni drugo.

Ja sam pokušao da pišem maipno, kao da ne mislim, ne proučavdm i

ne razumijem mi života ni ljudi, 1 ipak čitatelja prisilim i da misli i da proučava i da razumije. Kan vidim eto sam i uspio.

Po tome Ja nemam uzora, a ako bi ikoga htio oponašati, to bi

Goethe-a, jer je moj ideal, da prostonarodnu poeziju, narodni govor fe mističnost i dubinu aurodnog života umjetnički obradim | obasjam ljupkim suječom ljubavi ı ljepote, pa protkam sa hešto JUozofije: ili bolje, ne protkam id, mego sama tu i tamo viri pa čitaželja dovodi do dubolih misli.

Time mislim postignuti, da moji sastavci mogu spadati ujedno i 4 narodnu i u savremenu — svjetsku književnost. Znam da je ovaj zadafak oduećč težak i me savladio za mene, ali ću pokušati da barem drugoga navedem da se prihvati 9-. vog posla i tako između naša dva književna pravca, koji se toliko razilaze, uđare trećim, kojega držim za najboljega, jer mislim da bi naše literatura najbolja bila onda, kad bi se mogla prispodobiti stablu, kojemu su žile u našem narodu, a krošnja mu se sa cviječem i plodđovim prepliće sa općom svjetskom „kulturom.

Nastojim svojim crticama da čifateljd očaram tajimstuenom bprostolom narodnog života i pokažem 'Kako priroda nije bez utjecaja ma naš narod, već da je svaki čOvjek iz narođa prirodni (i ako nmesvjesno) pjesnik i filozof sa spim vrlinama i manama. što ih priroda W-čopjeku stvara, da nije dakle ži-

6.

votinja koja se po njoj miče samo da udovolji nagonima, kao što mnogi misle i pišu.

Kad bi se ove moje namjere mogle iz mog pisanja odmah upoznati, ja bi već promašio cilj, jer bi moja „Dprozirna tendencija” uništila sav dojam i postao bi dosadan.

Da toga ne bude, služim se OSsObitim stilom i jezikom, za koji nastojim da bude što bliži harodnhom izrazivanju, a svojom muzikalnošću i ritmom dovodi čitatelja do nježnog čustvovanja, a ovo do mišljenja i udubljivanja u stuar. Pak da soaki stava ima makar koji simbolički smisao u savezu sa stvari koju

se vrlo dopali, čitao sam, i o tvom radu o pouci analfabeta ifd. Vjeruj mi, da ipak za naš narod to više vrijedi nego mnoge pišanije, i ako daju monje zadovoljstva, pa uštraj.

Želio bih, prije nego se saštanemo primiti od tebe pismo, pa ga i očekivam za stalno.

Grili te i ljubi Tooj vijekom

D. Šimunović* Dicmo, 10. VII. 1906 Šimunović je 1909 godine iz Dic-

ma premešten na C. k. graditeljsku, zanatlijsku i umetničku školu u

Dinko Šimunović (fotografija iz 1910)

opisujem ili u opće sa narodnim životom, tako da kad se prvi put pročita, većina ljepota ostaje ne žapažena. Tako, švaki put čitajuć, uvijek se nađe nešto nouo, neka nova misao ili novo ćustvuo, a to ja držim neophodno pottebnim, jer sastavak, koji si na prui mah skroz i skroz proniknuo, pa više no ćutiš potrebu da ga ikad pročitaš, nije umjetnički sastavak.

A ono moje, kao što uveli ,,xObzorob” kritičar „izrugavanje” prirode i ljudi i koju drže za moju karakterističnu crtu, — to su bengaličke preskavice, koje ne dopušlaju da prijedem u bolesnu ljubav i sentimenta!most prama narodu i mjegovu životu. One ujedno ožiuvljuju stil, čuvaju qa od jednoličnosti, a što je najglavnije, karakterizuju narodmo mišljenje i marodni stil, jer JE filozofija našeg naroda čudna smjesa pesmizma, resignacije i vedrog optimizma, pa suagdje nastoji da nade i nešto komičha.

Nu ja sam se razglagotao, pa ovdje i he musleći letimično izmesoh nekoliko mislih vodilja, koje su se razvile u meni, odkad sam počeo pisati ohakove sastavke, a nadam se da ti nisom dosadio. Ako pak jesam, da mi nećeš zamjeriti.

Ja ću proslijediti ovim radom u slibnom dahu, ali ću svakt moj novi rad imati posebni cilj u tom okuiru i osobitu boju, jer je svaki pisac ujedno i slikar. Sada radim „Dugu”, gdje se obrađiva jedan

psihološki motiv, iz naše pseudo-'

inteligencije, koja žive u dubini naroda, a prepleten je sa jednom predrasudom-bajkom, što će suve imati oblik „balade u prozi'. Ovaj je problem sasvim težak, ali se nadar, kad li tad li savladati. Nu, vjeruj mi, da nemam vremena, jer mi škola i službeni rad, pak brige u obitelji. oduzimaju majljepše časove, Nu, ako Bog da, sastaćemo še ovih praznika, pak ćemo se do sita narazgovarati, jer sam i ja pozuan na uojničke vježbe baš za 20. VIII. i to u Sinj. Ali se bojim da nečemo ludovati kod našeg uvrijednog Vuice, jer odmah sutradan, na 21, počinju velike uježbe, te sui putuju u Dubrovnik, Hoćemo li ostati ili otići, to sam Bog zha. Propitat ću se, pak ću ti javiti.

Čitao sam u podlistku „Narodnog lista” tvojih sastavaka, koji su mi

Splitu. Posle dvađeset godina rada u Splitu, 1929 godine preselio se kao penzioner u Zagreb, radi školovanja dece na univerzitetu. U Zagrebu je živeo povučeno, u malom stanu. Iz njegovih pisama prijateljima, vidi se da je uvek čeznuo za svojim Zagorjem:

w... Duše nema u građu, ni dubine, ni toplote, Sve je kao neka mašina, zamršeno i plitko, i tako hladno da te hvata jeza... U selu ustaneš u pet sati. Sunce je blistavo i žuti se kao zrela pšenica. Ovdje magla... magla... vječna magla...” — pisao je Šimunović.

Šimunovičćevi prijatelji pripremali su proslavu njegove 60 godišnjice, ali Šimunović to nije dočekao. Izmučen teškom i dugom bolešću, umro je 1955 godine i sahranjen je

u senci zagrebačkih Arkada. Stevan ROCA 1 Original Šimunovićevog pisma čuva se u arhivu Srpske akademije nauka.

FEžen JONESKO:

Nema avangardističkog pozorišta

Šta znači „avangardističko „7 Jedna ogromna zbrka je stvorena, hotimično ili ne, oko ovih reči, većinom usled raznih predrasuđa. Sam izraz je zbunjujući: možđa je „apsurdnost” ovog pozorišta apsurdna samo ti njegovoj definiciji. U jeđnoj zemlji gde su se moji komadi prikazivali, jeđan se kritičar — štaviše kritičar koji im je naklonjen — pitao da nije ovakvo pozorište samo je“ đen prelaz, jedna faza. To i jeste jedna definicija avangarde: pozorište koje utire put jednom drugom, konačnom pozorištu. Pa ipak ništa nije konačno, sve je samo promena — i sam život je u svojoj suštini jeđan prelaz (etapa), Takođe i vrhunac jedne stvari pretstavlja preteču druge. Stoga bi se moglo reći da komadi „granđ-sičcle“-a otvaraju put romantičnoj drami (koja pri tom u Prancuskoj ne vređi mnogo) i đa su Kornej i Rasin avangarda Viktor Igoovih komađa koji i sam pretstavlja avangardu dramatičara koji su njega potisnuli.

Dalje, mehanizam ovih pozicija i apozicija je mnogo komplikovaniji no što bi to primitivni dijalektičari mogli zamisliti. Postoje produktivne avangarde koje proizilaze iz hotimičnog nepoznavanja rađa prethodnih generacija, i druge koje su potpomognute — čak i moguće — okretanjem ka izvorima starih i zaboravljenih dela. Šekspir je još uvek mnogo neposredniji nego Viktor Igo; Pirandelo, đaleko više avangarda no Roge PFerđinan; Bihner, beskrajno vitalniji, oštriji nego naprimer Breht i njegovi pariski podražavaoci.

Ovako nam se prikazuje ovo pitanje kada je tačnije razmotreno: avangarđa ne postoji; ili bolje rečeno, ona je opšte uzev različita od onoga što se misli da jeste.

Naravno, budući da je avangarda revolucionarna, ona uspostavlja — i oduvek je uspostavljala, kao većina revolucionarnih događaja — obnovu, povraćaj. Promena je samo prividna: međutim ovaj „privid" je ogromno važan jer dozvoljava (pomoću Onoga što je „novo”) obnovu i ponovno uspostavljanje onoga što je večito i trajno. Politički preokreti, naprimer, koji se javljaju kada se struktura jednog iscrpenog i „liberalizovanog” režima srozala do blisko pretstojećeg pada, pripremaju put za — čak i pretpostavljaju — rekonstrukciju, ponovno potvrđivanje društvene strukture prema jednom prauzornom obrascu; promena se, razume se, zbiva u

stvari Koje sa u suštini identične uzimaju na sebe druga imena bez i najmanje izmene njihovih eiyMa nih realnosti. Šta se dogodilo ? Samo ovo: poljuljana vlast se ponovo učvršćuje, „red” je Jeotva uspostavljen. tiranija ukida čovekove slobode, upravljači ponovo nalaze svoje naklonosti, svoju sposobnost za vlast — i sa TOO savešću, osećajući da su još jednom bili „pomi ovani od boga”, ili sa alibijem jedne ideološke odbrane i u toliko efektnijim, jer je cinizam nerazdvojno vezan sa vršenjem vlasti. Na taj način je osnovna društvena hijerarhija jasno uspostavljena, rekonstitu< isana, sa kraljem (političkim šefovima)– podržavanim crkvenim dogmama (iđeolozima, piscima, umetnicima, novinarima, propagatorima — ponovo pokornim) i prihvaćen ili samo slušan od većine (S od narođa (pristalica vatrenih ili pasivnih), koji više ne zna kako da se buni. . -- |

Što se tiče umetničkih revolucija Skoro se ista pojava javlja u jednom avangardističkom pokusu kao i u pravoj revoluciji. Avangarda se javlja iz nužde, da tako kažem; ona samu sebe rađa kada su izvesni sistemi izražavanja iscrpeni, korumpi= rani, isuviše udaljeni od zaboravljenog modela. Otuda su savremeni slikari u stanju da ponovo otkrivaju, u onome Što se naziva primitivni rađovi, čiste i trajne forme, osnovne elemente njihove umetnosti. A ovo ponovno otkriće, koje je učinila nužnim istorija umetnosti u kojoj su se prauzorne forme izopačile, postalo je, zahvaljujući jednoj umetnosti, jezik koji je proizišao iz vanistoriskih društava. |

Ustvari baš ovaj međuodnos istoriskog i neistoriskog, vremenskog i vanvremenskog, je taj koji otkriva zajedničku nepromenljivu suštinu koja može takođe da se instinktivno otkrije unutar sebe: bez toga svaki rad gubi vrednost; on pretstavlja glavnu hranu svih umetnosti. Ja se ne kolebam da kažem dđa prava revolucionarna ili avangarđistička umetnost, hrabro se suprotstavljajuči svome vremenu, otkriva samu sebe (sasvim bukvalno) kao zastarelu. U ovakvom otkrivanju sebe ona dobija taj univerzalni kvalitet koga sam ranije pomenuo a postajući univerzalna može se smatrati klasičnom. Naprimer: Beketov „Mndgame” drama=– tično delo nazvano avangardističko, bliže je Jobovom jadikovanju, Sofoklovim tragedijama, Šekspiru

' življenja može da bude

osoblju,

u površnim „uslovima,

u terminologiji

nego naše lažno „theatre engage” i naše savremeno

NA AA LA AAA a AAA la laznu u la (aguaianuunik anali ______

VREMENOM POI JUN

JUBILARNA ILO7BA STOJANA MRPLCE

Na platnima Aralice vreme ne ostavlja traga i niko kao da se ne uživljava u činjenicu da sadašnja izložba beleži pola veka umetnikovog rađa! Međutim baš to čini i lepotu i osnovnu odliku njegovog Vedrog slikarstva.

U jeku umetničkih nemira i traženja, mučnih vizija i prenaglašene težnje za neobičnošću, Aralicino slikarstvo, spontano i jednostavno, govori već decenijama kako radost neiscrpan izvor jednog lepog, neprgetencioznog stvaranja.

Nezaokupljen problemima ni materije, ni forme, ni prostora, Aralica je jedino boji poverio tumačenje svoje umetničke vizije. Otuda mu svi eksponati sačinjavaju zaokruženu celinu podjednako aktuelnih vrednosti. u kojoj jedva da se nazire hronološki put stvaranja, promena podneblja, različitost motiva. Život nastajanja Aralicinih slika osetniji je u tehničkim v#ivarijacijama nego u sadržaju.

Natopljene svetlom, Aralicine su slike srodne po senzibilnosti impresionistima, a po vrsti kolorizma kao i po temi, Bonaru. I Aralica gradi svoje slikarstvo vedrom harmonijom hromatskih odnosa koji naročito vole akorde oranžasto-ljubičaste, žuto-crvene, „zeleno-plave. Rukopis mu je živ i hitar, a faktura naročito na novijim slikama sočna i pastozna. Aralica slika uvek čistom bojom koja vremenom stvara sve čistije zvuke a izliva se na platno u sve širim površihama.

Kičica u slikarevim rukama preobražava sve što ga okružuje, Nikakav motiv ne menja njenovo slikarsko raspoloženje, niti toliko razli-

OBICAN ZIVOT

Pošto vam je već dosadilo da živite životom velikog čoveka

da ustajete u podhe ili ležete ujutru,

da ne presvlačite rublje

ili da ne pozdravljate poznanike, vi najednom prilazite prozoru i dugo posmatrate kišu koja počinje da pada jedne večeri.

Ječne večeri da, postajete sitni i izjednačujete se sa drugima i pomalo nesrećni što se niko ne okreće za vama

odlazite u bioskop ili se udvarate prodavačici cveća

za koju ste sigurni đa se neće zaljubiti u vas zbog pesama

koje ste napisali.

Zbog onih lepih pesama koje govore o eveću vođi i oblacima postajete tako tužni da vas je muka videti.

Kakav anđeo taj gospodin koji spava u skladištu

između konzervi sa graškom i vojničkih RR obroka.

Kako ste izgubljeni u toj sobi među onima koji znaju svoj posao i ne zapitkuju nikada i ne traže objašnjenje. : Tu je jedno ogleđalo gde opažate svoju ćelavost

što vas navođi na misao

da ga premestite u kakav tamniji ugao.

Vi spavate jer sanjalica ne umire ako je umro pesnik jer je dan isuviše 'dug a uspomene gorke. | Vaša pojava izaziva čuđenje đok lutate tamo i ovamo

uvek misleći na neku ženu jutro ili odlazak.

Aleksandar RISTOVIĆ

|__________________________--_ —“”— –– GS aZ aoJŠ_|_·_ –I–– |C III __C_—

· spontan.

čiti pejzaži njegovih velikih putovanja kroz Erancusku, Italiju, Španiju, Laplandiju i Afriku, boravci u Lici i na Jadranu, Parizu i Beogradu, menjaju njegovu viziju sveta. Naprotiv, Aralica sve viđeno rekreira vedrinom gledanja, kroz prizmu toplih boja. Otuda obićne stvari, tačnije delovi tih stvari kao nosioci boje, dobijaju nov lik i postaju člementi nuvih celina. natopljenih slikarevim raspoloženjem. Aralicine slike, nosioci optimističkog kolorita jedne intenzivne svetle palete, ustvari su fragmenti slikareve rađosti. A nju on transponuje đarom koji ume da zaboravi kako lokalnu boju predmeta, tako i njegovu uobičajenu likovnu definiciju. Otuda su Aralicine slike radosna vizija poznatih stvari u hovom bljesku svežih i svetlih bojenih odnosa. A motiv je sporedan, sliku nosi jedino koncepcija koja postaje tumač vedre životne osetljivosti i svaki joj je predmet kao

takav, moguć povod za sadržaj koji slikar delom ispoljava. A taj sadržaj Aralicinog slikarstva je staian. Otuda nema na ovim slikama naglih prelaza, bitnih promena, dubokih razlika ili intimnih obračunavanja. Kroz decenije rađa, uvek je umetnik posedovao gotovo isto Uzbuđenje, isto zad:vljeno iznenadenje, istu radost što prati zrak sunca na cvetu u vazi, na krajičku stola, po šari ženske haljine, ivicom kamene fasade, krivinom ograde na balkonu... Umetnik otkriva poznate teme svežim pogledom i otuda se

radosno upušta u osvajanje uvek nove kolorističke vizije. Aralica nije od novatora ni is-

traživača. nego od onih što se svim oduševljenjiem svog sluha za intenzivnost boje raduju viđenome, ali

od onih koji to znaju đa saopšte. U našem slikarstvu njegova platna pretstavijaju vedru oazu svakidašnjice natopljene suncem.

Izložba slika Joze Jande

Nova izložba Joze Jande pretstav lja pravo iznenađenje. Intenzivan rad u intervalu od šest godina, koliko je proteklo od njegove poslednje izložbe 1952 godine, sasvim je preobražilo umetnika.

Dragocena je neposrednost kojom preko eksnonata · slikar ubedljivo priča svoj pošteni, ozbiljni napor poslednijh godina, a još dragoceniji očigledni postignuti kvalitet.

Dva su osnovna elementa Jandinog slikarstva: forma koja čvrsto konstruisana, ali logično uprošćehna, ukazuje na put ka mogućnosti potpunog oslobođenja i jako naglašen ritam postignut uvek usklađenim potezom koji sugerira dinamiku površine, kontrastom svetlih i tamnih partija slaganih kao mozaik koje u svojoj homogenosti donose nešto i od gustine zidne fakture.

i Jandin kolorit je na najboljim izloženim slikama ujedno i tražen i Senzibilan i istančanog zvuka sav je u hladnoj gami plavosivih tonova emaljne čistote. Koloristički toplo tretirana faktura samog platna prođirući kroz hladnu gamu površine obogaćuje je dajući joj vitalnost i zvonkost odnosa, Potez špahtle, širok i siguran, uvek usklađen sa crtežom sledi formu. Faktura je fina i senzibilna pastozne površine koja upija svetlo,

Tematski Jandino slikarstvo pokazuje veliku raznolikost obrađujući pejzaž, mrtvu prirodu, kompoziciju i s manje uspeha portret, Po-

lazeći uvek od konkretne percepcije

stvarnosti, Janda pokazuje tri varijante u svom rađu. U prvoj je izvanredno savlađana uprošćenost objekta putem izvesnog konstruktivizma čije akcentovanje podvlači i ritam kompozicije. Ovoj grupi pripadaju impresivna plana ispunjena

dramskim odđnosima „U koloni“, i „Pokret“ koja se mogu ubrojati među umetnički najuspelija rešenja ratne tematike u našem savremenom slikarstvu. Kvalitetom se naročito ističe velika „Mrtva priroda s ribama“, fina u materiji, puna svetla i neke bogate jednostavnosti. Drugu varijantu čine slike obeležene lirskim doživljajem odnosa, u kojima je konkretan predmet samo potka kompozicije, kao „Krošnja“, „Most“, mala „Igra“, a koje đonose i fina obogaćenja palete. Pokušaji čisto apstraktnog rešavanja kompozicije putem kolorističkog poentilizma, ne pokazuju još zrelost pret hodnih, mada su vrlo zanimljivi (velika. „Igra“).

Nekada bleda slikarska ličnost u sećanju ljubitelja i stručnjaka, danas je Janda slikar sa ličnom fizionomijom koja govori o solidnom znanju o sigurnom slikarskom rukopisu, o fino izrađehoj paleti, 6 zrelosti koncepcije i lepim umetnič kim mogućnostima.

Dr Katarina AMBROZIČ

KNJIŽEVNE NOMA&NKII