Književne novine

POVODOM SEDAMDESET PETE

_ Ruska književnost šezdesetih godima XIX veka sva je u znaku stalnog revolucionarnog uspona. Oštre idejne borbe između pisaca, pretstavnika različitih književnih struja bile su veran odraz političkih zbivanja u Rusiji toga vremena.

„ Najvažniji politički događaj bilo je ukidanje kmetstva 19 februara 1861 godine. Seljaci su dobili slobođu, spahije ih više nisu mogle prodavati ni kupovati, prestali su da buđu svojina plemića, ali im je ostavljeno malo zemlje, manje nego Što su imali pre oslobođenja. Sem toga, za svoju zemlju i oslobođenje morali su spahijama da plate otkup pod najnepovoljnijim uslovima: „zemlja je procenjena trostruko više nego što je vredela. Tako je seljačko pitanje i posle ukiđanja kmetstva ostalo aktuelno i bilo u središtu pažnje svih naprednih đuhova ondašnje Rusije. Pisci su se podelili na dva tabora: u jednom su bili pisci-plemići, pristalice laganih i postupnih reformi na selu. Pretstavnici ovih pisaca bili su Turgenjev, Lav Tolstoj, Gon čarov i đrugi. Na drugoj strani bili su pisci-narodnjaci, pristalice ideja o seljačkoj revoluciji, sa Černiševskim i Dobroljubovom na čelu. Između ovih pisaca vođene su Oštre iđejne borbe, naročito šezdesetih godina, „kada su se okupili oko Savremenika, koji je posle tragične smrti njegovog osnivača Puškina uređivao pesnik Njekrasov. Ta je borba u jednom trenutku uzela takav zamah da je u Savremeniku nastupio rascep i pisci iz prve grupe zauvek su napustili ovaj u ono vreme najugledniji i najzmačajniji ruski književni časopis. Za rusku književnost nesumnjivo je najveći „značaj imala borba između glavnih pretstavnika ove dve književne grupe: Turgenjeva i Dobroljubova,

Pisci su se prvi put sreli u ređakciji Savremenika. Još od prvih dana poznanstva Turgenjev je prema Dobroljubovu zauzeo neprijateljski stav. Samoljubiv i pono san ma svoje plemićko poreklo, on nije imao razumevanja za „geački „đemokratizam" Černiševskog i Dobroljubova i nije mogao da ravnodušno gleda kako ovi „došljaci“ bez načajnog porekla pronicljivije poniru u život, a po svom umnom razvoju i obrazovanju stoje iznad njega. Jedanput, „posle razgovora s Dobroljubovom, Turgenjev je rekao Njekrasovu: „Mene uopšte ćuđi kako je Dobroljubov, koji je, takoreći, juče izišao iz školske klupe, mogao tako temeljno da upozna stranu beletristiku!“ „Za ti nisam govorio da on ima izvrsnu glavu!“ — odgovorio mu je na to NMjekrasov. Plemićko samoljublje Turgenjeva i inače nije moglo da podnese društvo „novih ljudi", koji su se šezdesetih godina sve više okupljali oko Savremenika i čiji su idejni vođi bili Černiševski, Dobroljubov i Njekrasov. Turgenjeva je naročito dražio Dobroljubov zbog svoje neobične prirode, čija je glavna osobina bila: izvanređno razvijena moć zapažanja. Nije se od njega mogla sakriti ni najsitnija ljudska mana, ma koHko se čovek trudio da je sakrije. Kad su u redđakc:ji Savremenika priređivane književne večeri, Dobroljubovu nije izmicala nijedna rečenica, nijeđan izraz lica, nijedan pokret ruke: sve je on upijao u sebe i posle dugo pamtio. A to se nije sviđalo Turgenjevu, koji je često umeo da se zaboravi u svojim suđovima o jednom ili drugom piscu, o ovom ili onom književnom pitanju. Kad bi opazio na sebi pogled Dobroljubova, Turgenjev je re-

voltirano govorio: „Od hladnoće ' Dobroljubovljevog pogleda supa se u tanjiru hladi i prozori mrznu“.

Što se tiče Dobroljubova, on je h prvo vreme poznanstva s Turgehjevom o njemu imao dobro mišljenje, iako je po svojoj prirođi bio metrpeljiv prema ljudima bezbrišno i nežne prirođe, kakav je bio Turgenjev. Turgenjevljev talenat i njegova dđobrodušnost primorali su i Dobroljubova, kao Njekrasova i Černiševskog, đa zatvara oči pred onim osobinama njegovog karaktera koje nesumnjivo nisu mogle da budu simpatične ni njemu, ni Njekrasovu, ni Černiševskom. Jedna od osobina karaktera Turgenjeva bila je, pre svega, preterana snishodljivost prema svemu, izvesna bolećivost njegove prirode, koja je na „nove ljude“ oko Savremenika uvek ostavljala utisak otsustva Bvakog ubeđenja.

Takvi odnosi između Dobroljubova i Turgenjeva ostali su do 1857

odine. Te je gođine Njekrasov, da bi gruđobolnog Dobroljubova otrgao od očigledne smrti, privoleo kritičara da napusti svoj vlažni stan i đa se preseli kod njega. Kako je

Turgenjev, bio vrla čest gost Nje-

8

GODIŠNJICE SMRTI TURGENJEVA

krasovljeve kuće, to su se sad ro- ·

mansijer i kritičar, ručavajući kod pesnika, skoro svakodnevno viđali, i odnosi između njih dobili otada sasvim drugi karakter. Ali nisu se popravili; naprotiv, još su se više zaoštrili. Mnogo gođina docnije, izdržavajući robiju u Sibiru, kuđa ga je proterao Aleksandar II, Černiševski je u svojim Uspomen ama ovako pisao o odnosima Tur genjeva i Dobroljubova iz tih godina: „Ja đugo nisam primećivao ništa naročito u odnosima između Dobroljubova i Turgenjeva, ili ako sam možda katkad i primećivao, nisam priđavao nikakvu važnost tim za mene nevažnim „utiscima. Nešto posle pojave sveske Savr emenika u kojoj je objavljen članak Dobroljubova o Turgen.iievljevom romanu Uoči novih dana, ja sam, razgovarajući s Turgenjevom kod Njekrasova, čuo od svoga sagovornika neke sudove o Dobroljubovu koji su, kako mi se učinilo, zvučali nečim neprijateljskim. Ton je bio mek, kao uopšte kod Turgenjeva, ali kroz komplimente Dobroljubovu, kojima je Tugenjev Uvek propraćao svoje razgovore sa mnom o njemu, ođjekivala je, kako mi se učinilo, neka mržnja prema njemu. Kađ sam ostao nasamo s Njekrasovom, upitah ga šta znači taj razdraženi ton u govoru Turgenjeva o Dobroljubovu. Začuđen zbog moga pitanja, Njekrasov se dobrodušno nasmeja. Trenutak docnije, reče: „Pa zar dosad niste ništa opazili? Turgenjev mrzi Dobroljubova“. Romanopisac je tađa zaisla mrzeo kritičara. Za to je imao dva razloga. Prvi je već od ranije postojao: Dobroljubov je jednom prilikom rekao Turgenjevu, kad mu je ovaj dodijao svojim pričama: „Ivane Sergejeviću, dosadno mi je s vama govoriti, prestanimo“. To rekavši, ustao je i prešao u đrugi kraj sobe. lako su ga ove reči duboko uvređile, Turgenjevu je teško bilo đa raskine s Dobroljubovom, pa je pri susretu s njim kod Njekrasova opet započinjao razgovor. Ali je Dobroljubov ostao dosleđan svojoj reči: čim bi opazio da Turgenjev hoće poštopoto da ga uvuče u razgovor, odmah je odlazio u drugi kraj sobe. Pošto se uverio da su mu svi pokušaji uzaludni, Turgenjev je najzad digao ruke od Dobroljubova, i oni će se ubuduće samo pozdravljati pri slučajnom susretu na ulici, ako je već susret bio neizbežan. Drugi razlog sukoba bio je već pomenuti članak Dobroljubova o Turgenjevljevom romanu Uoči novih dana, Roman je štampan početkom 1860 godine u časopisu Ruski vesnik, a članak Dobroliubova Kada će doči pravi dan? izišao je iste gođine u Savremeniku. U članku je kritičar ukazao autoru romana na uzroke njegovog neuspeha u stvaranju karaktera glavnog junaka romana, Bugarina Insarova, Kritičar zamera autoru Što je svoga junaka uzeo iz inostranstva, dok je, međutim, „takvih ljudi mogao naći i u ruskoj društvenoj sredini. Te nove ljude izba-

cila je na površinu revolucionar- ·

no-demokratska inteligencija, i nji hove divne likove naslikao je u svom romanu Šfa da se rađi? Černiševski". „Posle ove konstatacije, Dobroljubov se obara na buržoasku estetsku kritiku, koja nije šteđela pohvale povođom ovog Turgenjevljevog romana. „Estetska kritika postala je sada potreba sentimentalnih gospođica“ — piše Dobroljubov u svom članku, i već ovom rečenicom, koja je sve pesničke lepote novog Turgenjevljevog roma> na (bio je treći po ređu, posle Ruđina i Plemićkog gnezda) pripi= sivala potrebi za naslađivanjem sentimentalnih devojaka, izazvala je romanopisca protiv kritičara. Uvre đeni Turgenjev, pročitavši članak još u korekturi, zahtevao je cd Njekrasova da iz njega izbaci · ceo početak. Njekrasov je želeo da za to dobije pristanak Dobroljubova, ali je ovaj romanopiščev zahtev odbio. Turgenjev je odgovorio lakonskom rečenicom: „Biraj: ja ili Do-

broljubov“, što je značilo đa obo-

jica dalje ne mogu ostati u Savremehniku. Njekrasov nije hteo da bira: on se još nadao da će se sukob srećno svršiti. Članak se pojavio u časopisu samo s onim izmenama koje je zahtevala cemzura. Besan, Turgenjev je đobacio u lice uredniku časopisa Njekrasovu: „Vi ste obična zmija, Dobroljubov je zmija naočarka“. 1365

Nije teško zamisliti u kakav je položaj doveo Njekrasova ovaj sukob dvojice velikih pisaca. Idejno mu je Dobroljubov bio bliži, ali mu je, s druge strane, bilo veoma stalo da za časopis sačuva sarađnju Turgenjeva, već tada proslavlienog romansijera, Černiševski, kome se

Njekrasov jednom prilikom požalio zbog svog neuspeha u nastojanju da izmiri dva pisca, zabeležio je O tome: „Njekrasov je tađa još bio vrlo dobro raspoložen prema Turgenjevu, ali je uvek držao stranu Dobroljubovu. On se samo smejao nad prevarenim nadama Turgenjeva da će Dobroljubov napisati panegirik njegovom romanu; smejao sam se i ja“..

I Černiševski i Njekrasov nastojali su da izglađe odnose između Dobroljubova i Turgenieva, ali je sve bilo uzalud: do izmirenja nije došlo. Dobronamerne savete Černiševskog Dobroljubov je uporno odbijao. „Nisam imao kud: morao sam da ođustanem ođ pokušaja da Dobroljubovu ulijem dobra oseća=nja prema Turgenjevu“ — zaključuje rezignirano Černiševski.

Pogrešno bi bilo iz ovoga zaključiti da je Černiševski u svojoj borbi za seljački demokratizam bio sklon kompromisu. U nastojanjima da izmiri dva pisca, toliko suprotnih shvatanja, velikog revoluciona= ra rukovodili su jedino interesi ruske književnosti. Njemu je u onom trenutku izgleđalo da je svaki lični razđor među viscima štetan za Književnost, naročito kad je reč o tako velikim piscima kakvi su Turaenjev i Dobroljubov. Do-

broljubov je, „međutim, o tome imao drukčije „mišljenje: on je

Parodije

KHRAHDA SA KHĆATI

Svakome se može desiti da sanja bradu bez fratra, il! fratra bez brade, ili, što je još manje fantastično, fratra sa bradom. A on, taj čovjek sanjao je bradu sa fratrom, i u snu je visjeo fratar, tužan što je brada važnija od njega.

Bila je dugačka poput trake lošeg filma, i vukla se kroz čitav ni kraja ni konca. Da bi se ipak više razlikovala od kolor-filma, imala je samo jednu boju, otrovno i ironično zelenu. Čak zeleniju od guštera koji bi možda hteo da i njega neko sanja, i zato je namigivao lijevim okom, kao da moli svakog potencijalnog spavača: sanjaj me!

I fratar je namigivao. A možda i nije, zašto bi to bilo presudno. Najpresudnija bila je brada širokog kolosjeka. Kad usnije bradu .takve širine i dužine, čovjek se prosto vozi njome kao putnik, ali bez karte i ne znajući kamo će stići.

Ima i snova bez brada i bez fratara, snova u kojima, recimo, neko štene, zvano Cuco, okreće se oko svoje osovine, ili spavaču otpadnu sva dugmeta sa odjeće, te ne može da je zakopča, iako je inače zakopčane naravi. Jedno takvo dugme, koje ima izvjesnu nejasnu srodnost sa podmuklim pužem, može natjerati čovjeka đa ispadne ne samo iz odjeće, već i iz-svoje kože. Ali nemojmo se udđaljavati od predmeta, odnosno od još podmuklije zelene i beskonačne brađe.

Dakle, čovjek je usnio fratrovu bradu, i u njoj, naročito intenzivno, jednu dlaku, najdužu i tako drsku da se sa njom nikako nije moglo izići na kraj. Sutrađan je taj isti čovjek pokušao da ne misli na dlaku, na bradu u cjelini, na fratra kao takovog, ali opet usnije sve troje.

Onda je upisao u jkalenđarrokovnik: „Ne misliti na brađu i ono što je sa njom u vezi! Ali

hiza TT AE

smatrao da rđavi saveznici — hni-

su saveznici. 1I ostao je dosleđan tom stavu.

Sukob Turgenjev — Dobroljubov završio se tek odlaskom Dobroljubova u Italiju radi lečenja 1861. Iste godine, po povratku u otadžbinu, Dobroljubov je umro, a Turgenjev je ponovo napustio Rusiju i otišao u inostranstvo, gde će Ostati do kraja života, boraveći po velikim evropskim centrima i posećujući skoro svake godine Rusiju. Umro je u Parizu 22 avgusta 1885.

Posmatran đanas, u istoriskoj perspektivi od blizu jednog stoleća, sukob dvojice korifeja ruske klasične literature može se objasniti samo jednom činjenicom: hnjihovom klasnom nejednakošću. Suština tog sukoba bila je u tome što revolucionarno=đemokratski pravac, čiji su pretstavnici bili Černiševski i Dobroljubov, nije mogao da se pomiri s humano-liberalnom · plemićkom ideologijom. Zato u ovom sukobu danas vidimo sukob dve epohe: stare, boljarsko“ plemićke, koja je milionske mase ruskog seljaštva držala u uslovima teške robovlasničke eksploatacije, i nove, pravičnije i snošljivije, koja je polako nastupala. Turgenjev i Dobroljubov najbolje simbolišu te dve

epohe. Ivan ČOLOVIČ

tek posle toga stalno su mu dolazili u snove kalendar, i brada, i ostalo. Požalio se znancu koji je odmahnuo rukom i odveo ga na pivo. Iste noći usnio je ruku kako maše, kriglu piva, kalenđar, brađu i tako dalje.

„Trice!! — rekao je tiho, ali je osjetio da ipak misli na svoju mi-

Sećanje na petrolej

Za mene lično ti dani moje mladićke prepisivačke delatnosti u tadašnjoj Narodnoj biblioteci nisu bili dani koji bi lako mogli da se zaborave, jer šta bih, vraga, imao drugo da upamtim u vezi s mojim, lažna skromnost na stranu, čitkim i razgovetnim rukopisom iz najra-

Pesma za mladića od dvadeset godina

o neće trebati đa plače za mnom, T niko m mora dalekog,

arem, ljubavniko i Haskatnimi bludnikom i mlađićem iz bajki, koji je pred bogom i crkvom boga psovao,

i niko neće trebati da plače za mnom.

jednog letnjeg dana, đok još ima snova.

A nestaću, verujte mi,

ku sunca i bilja, ia 5 o ugddsti zaproplanče vukovima i vinu se magle

. i ji đe mojih rana, za noći mojih milovanja, za zvezđe 1 a nestaću, verujte mi, jednog letnjeg dana.

uđiti neće, kađ čuje,

ikoga uzb a OxZpamy CO DLCOG lji neprimetan hodio.

er ja sam po ovoj zem a . OaA id zvezda, mene su zraci ujedali, čitavog života kroz rebra mi vetrovi duvali, O znam, to nikoga uzbuđiti neće, kad čuje.

Samo Ona u potaji negde, možđa će da misli

đa sam iza visokih gora sam i tužan, e

da me progone hladni morski sutoni i biju kiše, da su mi dragi poljupci njeni, al njih danas nema. Samo Ona u potaji negde, možđa če da misli.

I niko neće trebati, sem Nje, da plače za mnom, ikom mora i zora,

malaksalim mornarem, ljubavnikom · i večitim putnikom u doba snevanja ı sevanja, koji je samo gubio i gubio, a ništa nalazio.

I niko neće trebati, sem Nje, da plače za mnom.

Ostavio sam je, a moralo je tako da buđe, da pronađem zemlju svetlosti i oaza, i

da se nasitim sunca i napunim oštrih mirisa, da mi zarastu rane i promekša glas i srce. Ostavio sam je, a moralo je tako da bude.

No danas, sutra, prekosutra, ja ću opet Njoj vence od praznika, mesece od drveća da pravim, vukove sa dojki, jelene sa čela da joj teram

i đa joj ponovo budem ono što i nekad.

No danas, sutra, prekosutra, ja ću opet Njoj.

Dragan KOLUNDŽIJA

Pesma o naše dve besme

Naslonjeni o grad

sa rukama u staklenoj bašti neba rastapali smo ljubav

u kišnim kapima

i svejedno nam je bilo

što u oluku ima prašine

jonako nema čistih suza

ako naslone svoju tugu o zemlju.

I nismo primetili kad su nam se

zamrzli prsti

pa smo dugo oklevali

da ih istrgnemo iz leđa

i ogrejemo na jednoj poštenoj vatri

koja ume i da opeče pa da opet ne boli.

Sađa

gradimo jedno drukčije nebo

svejedno ako je u njemu ji jedna zvezda

manje.

Uostalom dosta smo se ogleđali re 87 u saću parčića : ? ! i posle tužno stezali okrvavljene prste.

Oprostite za poverljivu banalnost sada imamo veliko celo oniedalo. Tomislav KETIG

sao što je zaronila u brađu i nikako da izroni iz nje. A ta misao, oko koje se obavija najduža bradin* dlaka, hoće i ne može da iščupa i dlaku, i brađu, i sebe samu, kako bi spavač usnio nešto drugo, manje zeleno i kiselasto.

Vladan DESNICA

neko i, sav zadihan od nestrpljenja i silne radoznalosti, upita: šta sam prepisivao u Biblioteci? — e, na to pitanje, dabogme, ja ne bih znao da odgovorim! Staviše, kad bi mi neki veseljak odredio na jednoj strani nagradu u vidu čitavog zlatnog planinskog lanca, a na đeugoj — kaznu u obliku sasvim običnih i nezanimljivih vešala, morao bih pustiti da buđem obešen, i to lično.

Sećam se samo da sam svojom ličnom rukom prepisivao monopo!ski zakon koji je kralj Milan u svoje vreme, za razliku od mene, samo svojeručno potpisao. I da mi se u

nije mlađosti? Doista, zar sam mo- Sa toku obavljanja tog prepisivačkog

gao da se pridržavam, u to doba, nepovoljnog mišljenja o svome rukopisu, koji je uživao poverenje još onda kad smo nas dvojica, tj. moj rukopis i ja bili u petom razredu gimnazije...

Ali da mi danas personalno đojuri

posla činilo da se oko mene lelujaju čitavi oblaci duvanskog dima, da sam posut solju od glave do peta i da mirišem na petrolej kao najzagriženija petrolejska lampa.

Živko MILIČEVIČ

H”ćem svoga stasa

Dišite mirno i penjite se po svome stasu, da stignete u se što je uza se.

Pozor. Tu zapravo stavite penjačke sprave u čekaonu prelomljene sjene,

gdje se vidovit. vidi vidokrug.

I počnite silaziti sa sebe, fićukajući na uvalama rebara i tjerajući dim

svoje dnevne cigarete što prije bje nad nepojamnom povijenošću nadvijanja.

Što vam se čini? Dim kao beztežinski vid oblakove prostike neđohodne.

Što? Bude li dimu teško, uđarit će u ledeni brid.

Pred podne.

Starac i pljusak

U nijansama od vođemo nemoguće do olovne što peče

linuo je pljusak

ktoz rupu u svemirskom pođu

Ne reče ni Dobarveče, a puni ulici oko i pluće,

traži od građa da se vođe napije, pronoseć u hitnji kišobrane i zembilje.

Sa štapom, starče, šta ćeš ispred Kapije, sred pljuskovite zbilje,

zar ovej pljusak, tako prisutan, nije teži od svakog bremena? Zuri starac kroz kišni veo,

pod kapima poleglim štedr6,

i razmišlja o prognozi vremens koja reče: vedro.

Nikola ŠOP

M. PANIČ-SUREP (Parodirao Lay ZAHAROV)

KNJIŽEVNE MOMNVIME

S... o.