Književne novine

POZNANSTVA

KRATKO PUTOVANJE SA SAROJANOM ·

Posle snimanja u Radiu i posete „Politici“ za obećani intervju ostalo je svega nekoliko minuta — koliko treba kolima od „Politike“ do „Metropola“, Sarojan se izvinjava: :

„U jeđan imam zakazani ručak, popodne freske.o kojima sam toliko slušao i koje veoma želim đa vidim zatim jedan prijem, uveče pozorište, a onđa odlazim za Minhen. |

Mislite li da nema vremena? Može intervju ipak uspeti. Da odgova– ram na pitanja ili da ja počnem? Kao što sam vam rekao u Radiu, zadovoljan sam da su prve pripovetke objavljene kod vas bile baš „Među Birotinjom“ i „Povratak kući“, Nisam znao da me je Radio pretstavio vašim čitaocima, odnosno slušaocima, još 1950. Izdvajam te dve pripovetke i mislim da su za ista dobre, Da, autobiografske su, rađene na osnovu sećanja i ličnog iskustva, Obrađuju moj omiljeni motiv — život maloga čoveka, Vidim da sam dosta prevođen kod vas. I smatram đa neki pisci dobijaju prevođenjem — mislim najčešće u stilu“, kaže Sarojan s lakim humorom.

„Nalazite da se ne mogu ni sa ·kim upoređiti do sa samim sobom? Znači, jedinstvena pojava u američkoj literaturi? A, to citirate Francuze? Oni misle da sam kod njih popularniji nego u Americi? Možda zbog optimizma? Teško je dati ne= pristrasan odgovor.

Zar nisu pristrasni i pisci prošle „izgubljene generacije“ u svom pe-

simizmu i cinizmu. Da uporedim tu „generaciju sa #današnjim mlađim · književnim generacijama u Americi i da ka-

žem nešto o sadašnjim Kknjiževnim strujanjima? Ona su takva da ih ja, nažalost, naročito ne volim. To je naša „utučena generacija“ koja se naravno razlikuje od engleskih mlađih „umornih i gnevni}h ljudi“. Taj izraz označava jedan mentalitet u Americi — one koji su beznadežni i puni očaja, one Koji ne rađe ništa sem Što piju i odbijaju da prihvate ovaj svet ili priznaju njegove zakone. Međutim, ima tu i izrazitih talenata. Uzmite, naprimer, pesnika Ginzberga.

Mislite da su moj optimizam i ljubav prema čoveku i životu utoliko više iznenađujući, ili za poštovanje „»skako ste se vi izrazili zato Što znate kako sam se mučno probijao đo uspeha? Kakvu psihološku motivaciju mogu da iznesem kao obrazloženje? Uz humor i satiru nalazite da duševnost i toplina najjače zrače iz mojih redova? U kolikoj je meri moje delo autobiografsko? Moje ličnosti su odista većinom mali ljudi i njihova skromna bitisanja, njihove nade i snovi, i svakodnevni problemi i muke — od ko-

RU

U parkove ulazimo malo

jih je glavna kako sastaviti Kraj s krajem, U mojim delima ne nailazite na mizantropiju ni izolacionizam koji su tako karakteristični za američku literaturu posle Prvog svetskog rata, ili, drugim rečima, manje više za moju generaciju. Re= ći ću vam da to što nazivate „ličnom notom i prestižom“ može da buđe i napadano, 1 to veoma žučno kritikovano, Da, ponekad to nazivaju sentimentalnošću i romantikom. I zameraju još mnogo štošta, A mo= tive sam zaista najčešće nalazio i uzimao iz svog sopstvenog života, iz sredine i prilika u kojima su se našli toliki moji najbliži — rođaci i prijatelji, Moji su poreklom Jermeni i tu ima veoma živopisnih tipova.

Ne znam, ne mogu to da kažem jer ako i ima nečeg vitmanovskog u mom pogleđu na svet to je nesvestan uticaj i ugleđanje. Nalazite da i kođ mene pričanje često teče rapsodski, i da u prikazivanju sifDtinje i „poniženih i uvređenih“ kroz moj optimizam nazirete novu Ppro-

jekciju Vitmanovog sna o Americi?

Poređenja sa Tomasom Vulfom bliže mi je i prisnije. To je bio pisac, i šteta je što je tako rano završio. Eto autobiografskog dela. Da, i za njega i za mene se tvrdilo da utisci iz najranije mladosti i prva sećanja čine okosnicu, Naravno, zavisi od vrste memorije. Da kažem kakva je razlika između moje ı njihove Amerike? Između Vulfa koji je sve želeo đa opiše i Vitmana koji je sve voleo đa opeva. Moje delo e ohakvo kakvo je i kakvo mora da bude. Sye Što sam napisao i stavio na hartiju istinito je i iskreno, U kolikoj sam meri u tome uspeo ne znam, ali mislim da sam uspeo.

Da li sam jači kao pripovedač ili dramski pisac? I koliko dramsko delo dobija u vrednosti kada ga postavlja na scenu sam autor? Drugi treba da odgovore na prvi deo pitanja, a ja mogu da kažem sda smatram da dramsko đelo — ukoliko se tiče što vernijeg prenošenja pisane reči i njenog uobličavanja na daskama — samo dobija kad ga re> alizuje njegov pisac. Naravno, treba uključiti i sve one druge momente koji doprinose ili ometaju uspeh jednog pozorišnog komada,

Prisustvovao sam sinoć vašoj itterpretaciji Foknerovog „Rekvije= ma", Zanimljivo. Bliži mi je O'Nil, Vidim da postoji interesovanje i za moje drame. Koju bih preporučio? To zavisi od vaših ljudi.

Mogu da kažem da me raduje što se moja dela čitaju i kod vas, i da tome imam da zahvalim najviše onome što neki nazivaju mojom vrlinom, a drugi manom — razume vanju za čoveka i njegov život, prvenstveno za malog čoveka, i pronalaženju poezije i lepote u svemu",

ZE

zamagljeni, pijani, visoki, f

Nema čuvara ruža, odnosimo ruže.

Vedra jezerca rose, jutro.

Opet pijemo, stojeći, u brdima. Padaju ruže, ljuljaju se stepenice

Oh, — ti onda gledaš; Čovek očekuje, a mi smo Šapuću ruže odmičući se,

lepi. · gad su razbacano jezero.

Čovek se jasno smeje: mangupi,

Anđeli — popijte! — kaže čovek. Ne znaju da žive — ti govoris —

vole uvek

Dižemo visine čaša za tvoje uvek iste oči

I za reči drukčije malo I otvoren prozor.

A parkovi su pusti, pusti

Od nas dvojice jedan mora da

Naše poznanstvo ubrzo se BD pticc

Sve što se dešayalo pre

putniku na vis

Poznavao sam dobro tu reZerVI

i kao kelner svanuća uzi pred ali ti nisi mogla... da ti se približim A tako bih voleo d

sneg

Budim se i slušam kako zvone

devojke koje su odavno zabora

, ___—

aa ai e a TI

KNJIŠČEVNE NOVINE

to jednom... e pretvorilo u Z

toga shvatili smo kao pu — kao što oravni kišnog aprila da sačeka

a možda nisi ni htela,„. a bar za trenutal a se uvek osećam

okićenim ulicama. , ·

či eq odakle se vidi samo Onda otrčim na breg 7 čekam da me nad

uljanicama.

uzalud

I pobacane ruže, ostale iza nas, preostale \ Kupi čuvar ne razumevajući ZVO Silazimo iz svih naših uspomeha,

nik i pesnike. svi niz stepenice. Brato PAVLOVIĆ

*

POSLE KISE

buđe budan. Hteo bih da shvatiš

aton iza koga su

i ezda. ; PEVA Nn ku slučajnost bi žednom ekli da svako mora dok padne njegova zvezda. sanu slučajnost neprobojnih

ogledala · foe bakšiš za lažna svedočenja

5 sobom PheM možda nisi ni dala i odem sleđećim brodom. ·. a i Paobu martu kada se otapa

u predgrađu. = daleke crkve u svečano

jedan deo doline

u

vile sve moje nađimke sa svetlim

Petar J VASIĆ

NIE

Kola su stigla do „Metropola“, Završeno je kratko putovanje. Sarojan se oprašta, jednostavno i srdačno, I, dok odlazi, mislim na jednu njegovu rečenicu iz njegove poznate drame „Doba vašeg života„, rečenicu koju dobro pamtim i koja glasi: „Za života, živite, — živite tako da u tom diynom vremenu he doprinesete svoj obol bedi i tuzi ovoga sveta; živite tako da se O» smehujete beskonačnoj radosti i zagonetci života“,

Čini mi se đa ova rečenica lepo odgovara i Vilijemu Sarojanu i njegovim delima. Šta li bi on kazao?

Vera ILIĆ

LIKOVNA UMETNOST

Izložba sedam tapiserija Boška

) Petrovića, druga je ove vrste u Beo=

VILJEM BSAROJAN

gradu, a to uz zaista vredne kvali= tete eksponata, još više podvlači njen značaj.

· U sayremenom svetskom vajarstvu postoji generacija umetnika eksprosionista naročito izrazita u Francuskoj sa Rober Couturier-=om, Auricoste-om, Germaine Richier i Giacomettj=em, koji donose novu pretstavu čoveka ili životinje, vrlo izduženu, više konstruisanu oko sa= me armature nego modeliranu u masi, Njome svaki umetnik, na svoj način i svojim sredstvima, izražava sasvim lična osećanja, Zajednička im je samo osnovna šema, i to grubo uzevši, I naš bi SOLDATOVIČ svojim delom, zapravo spoljnim, formalnim odlikama svoje skulpture bio srodan ovoj značajnoj porodici vajara, Ovo treba naglasiti ne zato đa bi se Solđatoviču umanjila originainost, nego naprotiv, baš zato da bi se o njoj vođilo računa,

Još 1954 g. kađa je samostalno izlagao u sklopu majstorske vađionice Tome Rosandića, skrenuo je Soldatović na sebe pažnju, tada još istina, više koncepcijom nego realizacijom svojih skulptura, Već onda je, oslobađajući se majstoroyog uticaja i napuštajući impresionističku fakturu i traženje svetlosnih efekata koje ona pruža, pokušavao da realizira izvesne ekspresionističke

'Tapisenila i skupu"

izložba novosadskih umetnika Boška Petrovi

Izložba radova dvojice umetnika posleratne generacije, Boška Petrovića i Jovana Soldatovića u ma=loj galeriji „Ateljea 212“ ima, naročito za one koji prate razvoj naše mlade moderne, jedan izuzetan značaj. Ona donosi rezultate dva ni malo laka, a za našu sredinu i originalna, umetnička poduhvata. Je= dan, tapiserija Boška Petrovića, pionirskog je značaja, a drugi, skulptura Jovana Soldatovića, po stilskom obeležju vrlo kompleksan, rezultat je višegodišnjeg traženja. Za žaljenje je samo Što ovakva izložba nije zabeležena ni najskrom= nijim katalogom.

Među mnogim „starim i novim tehnikama kojima se izražava savremena umetnost, tapiserija je jed na od onih koje su i vrlo stare ı sasvim moderne. Njena obnova vezana za Francusku, sasvim je novog datuma, od pre jedva tri decenije. Pa ipak, čini se da je retko kad još jedna umetnička tehnika 05 te mere zađovoljila ukus i potrebu savremenog čoveka.

Kod nas, u zemlji gde su ćilim i tkanica od davnina prisni pratioci svakog doma, postala je tehnika ovog zanatstva sredstvo individual= nog umetničkog izraza, tek pre tričetiri godine, Svaki rad u tom periodu svega nekolicine jugoslovenskih umetnika još uvek je pionirskog karaktera.

Radovi BOŠKA PETROVIĆA imaju zrelost i osnovne odlike savremene tapiserije. One nisu istkane slike nego samostalne umetničke tvorevine koje imaju svoje specifične likovne i tehničke zakone, Prema nekoliko Petrovićevih tapiserija koje je beogradska publika do sada imala prilike da vidi na skupnim izložbama („Desetorica“, „Slikarstvo i vajarsitvo Jugoslavije"), ove najnovije pretstavljaju i u tehničkom i tematskom pogledu znatan napredak. Pinije i suptilnije rađene, sa spojnicama čisto i logično rešenim, sa potpuno savladanom horizontalom tkanja koja više ne sputava crtež, one su rezultat potpunog posedovanja zanata preraslog u umetnost. Rešavane u dve ili više boja, one po likovnoj koncepciji i tematskom rešenju pokazuju dve različite vrste.

Prvoj grupi pripadaju kompozicije sa stilizovanim figurama od kojih svaka čini zasebnu celinu koja ostavlja utisak statičnosti. U sadržaju i stilizaciji pokazuju ove tapiserije još izvesnu naivnost, a motiv je često šablonski primenjiyan (glave, ruke, oko). Mada zanatski odlično izvedene, naročito obzirom na čistoču pasaža, ipak je osetno da se u tehničkom pogledu umetnik zadovoljio najuobičajenijim načinom pri višebojnom tkanju koji se služi naizmeničnošću klinova tamne i svetle

BOŠKO PETROVIĆ: TAPISERIJA

površine, Međutim, druga grupa tapiserija pokazuje sasvim originalna rešenja. Jednostavnije od prvih, one su komponovane na jednobojnoj osnovi sa mnogo puta ponovljenom gotovo istom bojenom formom kojem umetnik želi i uspeva da po stigne utisak neprekidnog ritma. Ovim svojim apstraktnim preokupacijama umetnik je umeo baš kroz tkanje da sugerira neobičnu živost, realizujući utisak njihovog delovanja u vremenu, pa one izgledaju kao deo jednog niza, isečak iz toka, fragmenat trajanja. Tehnički uvek besprekorne, ove su tapiserije retko uspela likovna ostvarenja.

Autoportret u Sloven

ća i Jovana Soldatovića

preokupacije, Sa tom tendencijom pošao je od izdužene, vitke forme za koju je našao oslonac u nekim Hosandićevim ranim skulpturama, samo umesto da je svede na dekorativno estetsku stilizaciju, on je već tada pokušavao da joj da izvesno simbolično psihološko značenje, U daljem razvoju, iražeći adekvatan skulptorski jezik dao je prednost fakturi i pokušao da se njome izrazi. Ona postaje na Soldatovićevoj skulpturi sve grublja, sve iskidanija, nagrizajući oblinu mase čija zapremina postaje sve tanja. U jednom trenutku, Soldatović kao da se uplašio od razaranja forme do čega ga

je doveo ova] postupak. I tada, oko 1955 g., kao da je hteo da da neko literarno objašnjenje za čudnu tugu

koja vrlo osobeno koloriše njegove

forme — autor ih je u to vreme opteretio anegdotikom podvrgavajući ih ničim opraydanoj sentimentalnosti („Prva ljubav“, „Dva lane= ta“), koja je unoseći narativne elemente neminovno rušila likovne vrednosti. Bila je to prekretnica vrlo teška i vrlo opasna u Soldatovićevom razvoju, prekretnica na koju uostalom često naiđu slikari i vajari koji su ekspresioniste, I tada se postavilo pitanje hoće li Solđatović nadvladati nastao sukob između likovnog i anegdotskog, sukob između skulpture i ilustracije, a da ipak ostane na ni malo lakom putu ekspresioniste koji je od prvih dana odabrao, Pojedini rađovi kojima se od tada javljao na skupnim izlo= žbama u Beogrđdu, ostavljali su ovo pitanje otvoreno i uvek aktuelno. Tek danas, ova Soldatovićeva 5a-

mostalna izložba deset skulptura manjeg formata, donela je odgovor. Otuda njen izuzetan značaj. Soldatovićeve jako izđužene forme, gotovo oslobođene zapremine, slične znaku koji asocira oblik ljud= skog ili životinjskog tela izgublje=nog u prostoru, tumači su jedne čud= ne poeme. Njeni prvi akordi skicira nisuu duhu umetnika svakako još od svirepih ratnih đana, Forma ovih skulptura više je sugerirana nego definisana. Faktura porozha, skoro rastresita, građena kučinom i gipsom, upravo satkana oko čvrste armature, podvlači krhkost jedđnostavnih oblika i podržava utisak lomnog, prolaznog. Skulpture životinja manje su uspele, ali su ljudske figure ·

· uvek sa mnogo senzibilnosti i zna=

nja komponovane, naročito „Dve muške figure“ i „Fiqura na klupi“, kod kojih i raspored šupljina koje gradi crtež konture dobija likovnu vrednost. Izložba deluje homogeno, eksponate osim formalne srođnosti vezuje naročito akcenat đuboke hu-= manosti koja uporno podržava krhku vitalnost usamljenih b:ća, Savremena po svojoj i likovnoj } ljudskoj problematici, ova izložba Solđatoyićeve skulpture đonosi zreld rezultate višegodišnjeg vrlo kompleksnog traženja, a ujedno njome naše mlado vajarstvo dobija | jeđnog izrazitog elspresionistu, Zato je treba naročito istaći, J

iji

Jubilarna izložba Moderne galerije u Ljubljani

Sa pravom se očekivalo da lju blianska Moderna galerija na jedan izvanredan način obeleži svoju doesetogodišnjicu. Među srodnim ustanovama u zemlji ona zauzima jedno posebno, vrlo istaknuto mesto. Beskrajnim trudom i zalaganjem malog kolektiva izvanrednih organizacionih : stručnih kvaliteta, ostvaren je kod nas ne samo uzor galerije modernog tipa po svom internom radu, nego je nizom uspešno realizovanih izložbi domaćih i stranih, u zemli, kao i u inostranstvu, potvrđena visoka afirmacija ove naše ustanove i van okvira naše zemlje. Cinjenica da je Moderna galerija u Ljubljani postala sedište Međunarodnog graTičkog bienala najbolje ilustruje razmore ovakyog uspeha.

Svoj mali jubilej obeležila je Moderna galerija jednom velikom iziožbom. Velikom i po broju eksponata kojih je 475, i po zamašnosti poduhvata da se sakupe svi umetnički autoportreti u Sloveniji, a voeika i po studioznosti priprema i postave same izložbe koja je strogo tematskog karaktera. Ovakve izložbe, tematske, imaju pored istoriskih i likovnih vrednosti i još jednu posebnu draž. One prate kroz vreme i stil svu bogatu raznolikost umetničkog prilaženja jednom ıstorn motivu. Autoportret je u toj vrsti izložaba možda najzanimljiviji, jer, osim ostalih karakteristika on ima i značaj psihološkog dokumenta, kao dragocenog podatka koji umetnik beleži o samom sebi,

U Modernoj galeriji prišlo se i izložbi autoportreta „sa mnogo ozbiljne studioznosti o čemu govori izvanređan katalog koga zaista treba istaći, ma da smo već navikli da ljubljanska Moderna galerija ima uvek najlepše opremljene publikacıje. Međutim, katalog ove izložbe (Predgovor Zorana Kržišnika; Staudija o autoportretu u svetu i u Sloveniji kao i biografski i bibliograf= ski materijal, rad Dr Luca Menaše; kataloški deo i tehnička oprema Ljerke Menaše), po ozbiljnosti svoje istorisko umetničke stuđije, po vrednosti priloženog materijala i po bogatstvu podataka, dragocen je prilog našoj još uvek skromnoj istoriografiji moderne jugoslovenske umetnosti. 7

Vrlo kompleksna problematika autoportreta ilustrovana je izložbom na najađekvatniji način. Od šest stotina (!) evidentiranih slovenačkih autoportreta, izbor eksponata yršen je prema likovnoj i istoriskoj vrednosti a u nekim slučajevima i prema dokumentarnom i ikonograf[skom značaju. Nekada je izloženo

ANTON AZBE: AUTOPORTRET

čak i do deset autoportreta jednog umetnika ako su oni ujedno i Svedoci stiskog razvoja slikarevog.

Naravno, pri izlaganju čuvan je m?-~.

tod hronologije sa minimalnim ustupcima zbog estetsko aranžerskih razloga. U sedam sala prezentirane su slike, skulptura i grafika koje pretstavljaju autoportrete slovenačkih umetnika od XVIII veka do današnje, najmlađe generačije. U malom istoriskom uvodu markirani su prvi sporadični autoportreti, često delo stranaca, od 1592 g. preko pozne gotike i baroka, đo XVIII veka, kada sa Prance Jelovšekom počinje serija slovenačkog autoporireta, Iz epohe klasicizma i romantizma dva su portretista, Josip Tomine i Matevž Langus, ostavili nekoliko

autoporireta koji čuvaju sve ka» rakteristike odgovarajućeg~likovnog · pravca. Autoportreti slični intimnim beleškama, Janeza i Jurija Šubica, uvod su preko generacije realista za lepa likovna ostvarenja ve“

: ljke slovenačke grupe impresionista.

Među ovim autoportretima naročite se ističe lik njihovog učitelja kod koga su i mnogi drugi slovenaki kao i strani slikari proveli svoje: prve studiske dane, Antona Ažbea, Izvanredno je slikan, mađa po duhu još sasvim u okviru klasične portretske koncepcije. Čitava mala ga-

: lerija od devet Jaminih autoportreta : i jedan izvanređan, iako nedovršer,

Groharev, iz 1906, jasno govore o odlikama i snazi novih shvatanja koja beleže početke slovenačke moderne umetnosti.

Značajna generacija slovenačkih

ekspresionista pretstavljena je liko=

vima, često u okviru neobičnih kompozicija, Tratnika, braće Kralj, a i Božidara Jakca i Mihe Maleša iz odgovarajuće epohe.

Vrlo je bogato zastupljen period slikarske generacije između dva rata. Niz autoportreta Antuna Gojmira Kosa pretstavlja pravu slikarsku autobiografiju. Tu su i poznata imena grupe „Nezavisnih“:; Kregar, Mihelič, Sedej, Omerza i Marij Pregelj, sa autoportretima koji nose sve inđividualne odlike njihovog slikarstva, Među njima je i Gabrijel Stupica čija autoportretska ostvarenja izgleda da zaista pretstavljaju najviši domet postignut u našoj zemlji među dosad poznatim slikama ovog motiva,

Hksponati ove velike izložbe, dra=. gocene po svojoj istorisko dokumentarnoj i likovnoj vrednosti, vrlo su raznoliki. Nekad dokumenat stila ili epohe, nekada psihološka studija čoveka ili likovni eksperimenat, umetnika, reprezentativno patetičan nastup ili intimna stranica dnevnika, svi su oni od izvanrednog interesa i zanimljivosti,

Slovenački autoportret studiski tretiran i sakupljen u jednu ovako impozantnu izložbenu celinu nameće ideju o mogućnosti sličnog poduhvata i po ostalim republičkim centrima, Užim izborom najuspeliJih jugoslovenskih autoportreta mogla bi zatim da se ostvari jedna i po kvalitetu dragocena i po značaju reprezentativna izložba likova naših umetnika. Da bi takav poduhvat bio vređan napora i da bi imao višestruki uspeh primer je ova izvan= redna jubilarna izložba ljubljanske Moderne galerije,

Dr. Katarina AMBROZIČ,

7