Književne novine

Visoki jablani

Nastavak sa 1 strane dikcija, vrijeme diže pisca i ako ga ne prima u vrijeme. Heraklit Efeški korio je Homera zbog stiha „Tako između ljudi i bogova nestalo svađe“, jer te svađe mora biti, jer „ne bi bilo harmonije, kađ ne bi bio harmonije, kad ne bi bilo visokih i dubokih tonova“ komentira Aristotel ovu osudu tog nesuđenog efe. Škog basileusa u svojoj „Etici Eudemovoj“. T genija ne bi bilo, narođnog genija, koji je često nikao i ız mržnje, a ne samo ljubavi svog vremena.

Ono što su Platonu tri izvora svake aktivnosti: požudđa, osjećanje i saznanje, to su u povijesnom smislu nacionalni reprezentanti tih principa u kompleksu narodne psihe Kranjčević, Matoš i Šimić, ođ kojih se prvi može poistovjetiti s ovim osnovnim, korjenskim izvorom svake aktivnosti, koji stoji na početku i u fundusu aktivnosti svake ljudske ili nacionalne individualnosti, iz kojeg proizilaze i druga dva, a tako je i s Matošem i Šimićem, od kojih svaki predstavlja, za Kranjčevićem, po jednu instancu.

MHranjčević: požuđa; Matoš: osjećanje; A. B. Šimić: saznanje — la to su tri izvora i tri stepenice, koje postupno rastu iz širine prema đubini i visini, iz vatre u zemlju i vođu, iz noći u svitanje i dan, iz siline prema nemiru i jasnoći, iz plodnosti u rađanje i svijest.

KMKranjčević je izazvao, razvio, a Šimić oplemenio.

A. B. Šimić je naša prva jasna kritička svijest.

On je iz Matoša izveo najsuštinskije i doveo do najfunkcionalnijeg.

On je prva velika manifestacija naše Čistoće; taj osjećaj za čistoću i za red on je proveo svojom lucidnom Kritikom gotovo bezglasno u izvedbi, a furiozno po učinku.

Svojim osjećanjem za čistoću on je proveo mirno i qrubo čišćenje, koje ni do danas još nije do kraja odobreno, ali koje je obrazac čvrsta ređa i pravilne funkcije u literaturi.

A Tin Ujević, tip bogumilskog puritanca i bogumilskog heretika tražio je svoju ružu u nebu i bio uboden trmnom ljepote i opijao se afijonskim rajem svoga grabežljiva mozga do smrti svoje sebarske čežnje, do pobješnjele krave i mamurluka velike svemirske noći, u kojoj mrak „pomračiva mjeseca htjede razbiti svojim koribantskim uđaranjem u mjed.

Njegov um je ona snaga, koja se javlja.iz veće dubine i uspinje do sjajnije visine neqo ikađa koja snaga u poetskoj strukturi ovog »lemenskog konglomerata. Ovaj narod našao je u Ujeviću naisjiajnijeq afirmatora svojeg skitsko-romanskoavarsko-norđijskog mentaliteta, u kojem se ilirsko-slavenska varijanta nalazi u bolnoj sintezi, koja ovaj narod s njegovim balkanskim zabluđama, plemenitočću, neustrašivošću, mekoćom, strašću, bolećivošću, ravnodušnošću, ponosom, čistoćom, muđrošću i prijavštinom vodi poviješću slabeći ga i jačajući, ljepšajući ga i umakažavajući, osvješćujući ga i pomračujući, dižući ga k suncu i bacajući ga u mračne ponore, kroz plime i osjeke u kojem se taj narod od pamtivjeka do danas

Matoš

neprekidno burno “alasa. Tin je simbol krepke i neumorme snage tog naroda, simbol njegove tužne i gromke misaonosti, simbol njegove gorke nepomirljivosti i njegova ljuta odricanja, simbol njegove požudne emergije i njegove zaludne ljubavi. On je simbol njegove.plodnosti, invencioznosti, inercije, inđiferencije, afiniteta, gorde ljepote, koja se još nije historijski prostituirala.

Tinovo patništvo simbol je nacionalnog bola, kojeg još u daleku začetku rodi strasna i neistovjetna krv u zakuhanoj cjelini sjevernjačke barbarske mistike i muedđiteranske spontane jasnoće, kao odlučnost i lagođu, sjetu i divljenje, bol i bijes, požudu i saznanje — zatim dozriJevanja u nemiru, u kojem se otimahu mučni krikovi njegova neprekidnog rađanja, taj narod nikađa sam, nikada mirnođoban, malo samostalan, malo gospodar, malo bezbrižan, malo sit, mnogo žrtva, mnogo osvetnik, mnogo palikuća, mnogo ljutica, mnogo ratnik i mnogo lutalac, mnogo ušljivac, mnogo siromah, mnogo potcjenjivan — zatim zrelosti u nepriznavanju osobnosti, oduzimanju riječi (krvavog čupanja jezika iz usta), prešutkivanju prošlosti, prevari brata, neslozi sinova, izdajstvu očeva, podlosti poglavica, nepoštivanju lara, skromnih, ali toplih roditeljskih bogova, prezrenih, popljuvanih, srušenih, zgraženih na krvlju i poniženjem ugaženom tlu opepeljene zemlje.

On je ispovjednik našeg mraka; branitelj naše vjere, često isprazne, često nepotrebne, često nevjerojatne; objavitelj naše ljubavi, mračne i mučne, usamljene i neizvjesne, tužne, strasne, životinjske, odričuće, nezasitne, neprekidne; i teške i tajnovite; više nego vedre i rađosne, više neno svijetle i nasmiješene, više nego milosne i otpustljive.

čuđenja i one

Njegova nemilosrđna sumnja, njegova ponosna vjera, njegova naumorna savjest neosporno su nacionalnog značaja.

. Asketski samodovoljan, „mučenički necivilan, filozofski kritičan, oštra uma, plodna pamćenja, mladićki buntovne netrpeljivosti — on stoji, u nacionalnom i kozmičkom aspektu, kao kristalizacija pjesničkog duha i svojom golemom pojavom baca sjenu do u najđalju budućnost ovog naroda, baš kao što mu peta — poput goleme*"pete Meštrovičevog Grgura Ninskog — gazi po kamenu najudaljenije prošlosti što ju je njegov narodni prarođitelj proživio na ovoj obali i proživljava i sada, ispunjavajući u silnom bolu i silnoj rađosti svoju „nacionalnu karmu, kako mu je određeno na GJEOPEM putu patništva i plemeniosti. Kranjčević je stas, požudđa, rast, Matoš nemir, pronicanje, osjećanje, ljepota, A. B. Šimić analiza, čistoća, sređivanje, a Ujević: sinteza. On je sastavljanje svega u ponovnu cjelinu i njegov orfički popularitet nije ništa drugo do blistav kvalitet njegove apoteotične forme Dje+ latnog uma i Svjetskog zakona; a njegova indiviđualna forma veoma je aktivan oblik pređ kojim materija ne uzmiče gotovo niukakvoj iner ciji, tako je imperativan i potencijalan iznutra, iz samoga sebe, u materiji takođe aktivno i likotvorno, sadržan, toliko stvaralački, toliko aktuelno i stimulativno i korpuskulativno nastrojen, đa je to osvojenje, koje ostaje kao jedna ođ najpoletnijih entelehiia, što su, u ovom historijskom planu, izvršile tako heraklejski apoteozu svih svojih sila i svrha.

(Ulomak) Zlatko TOMIČIĆ

SA DIMOVIMA

Zmije od dimova probijaju kupole pod oblacima. Otputovaćemo bez oproštaja sa crvenim bubama

Po parkovima od maslačka,

po alejama od rastanaka.

Uz dimne lestvice razbićemo armaturu okovanog,

Kula svetilja ođ krvi uzdiže nas na beznadežnu visinu, Nikad neću da vidim kolonije buba mara

U prisnom gaju na dnu moje livađe,

U baršunastom paviljonu od crvenila

Nekadđašnje krvi od cvrkutanja.

Miloraođ: BERTOLINO

*

ZAŠTO

Zašto

tako usrdno priželjkujemo kumuluse

na tuđa sunčana neba

Zašto Zašto Zašto

jadikujemo revnosno nađ tuđim nesrečama se skrivamo iza sedam tegobnih vela gromke fraze kađ su u pitanju

tajanstveni impulsi tela

· Zašto Zašto Zašto Zašto

smo u želji veliki a na delu mali novi bogovi kad smo stare pokopali grčevito čuvamo neka svoja prava

kad će jednom nad nama da leluja trava

I recite

kad će nas zapljusnuti Ljudske Sreće val

zar je ovaj život zaista

i,

samo i karneval?

Fedor ŠEŠUN

KO aa aga WGA (u gnu ILI ILI ——————

PARODIJE

Jerotijevo kruženje

Fotije, Timotije i Jerotije sedeli su u kafani i osećali dđa im kafanski gosti liče na krpe, ali krpe u rukama kelnera nisu htele da liče na goste. Fotije je sumnjao đa one to uopšte i mogu, a Timotije je sipao Jerotiju neku prljavo žućkastu rakiju i toliko se čudio njenom tečnom stanju da je gunđao kako su tečnosti neverovatan pronalazak Dvadesetog veka. Kad je napunio čašicu, satkanu od napuklih mesta i otisaka prstiju na staklu, primetio je da Jerotija nema.

Jerotije je otišao kući da spava, jer je hteo sanjati. Putem se setio da nema svoje sobe, već stanuje iza ogleđala kođ nekadašnje Fotijeve svastike. Ona je bila lepa, ali još pre Prvog svetskog rata, o kome je Jerotije takođe nešto čuo za vreme jednog putovanja lađom do Pančeva. Tamo je uvek kupovao obične poštanske marke, jer mu se učinilo đa su lepše nego u Beogradu. Inače nije nikom pisao.

On je već počeo da se klati uza stepenice kao obešen i setio se da ga PFotijeva svastika u neparnim danima naziva obešenjakom a u parnim — zavodnikom. Ali, Jerotije nije bio zavođnik, nego je samo, još u đoba nemog filma, imao nameštenje u bioskopu kao razvođnik. Tamo je navikao na programe filmova i zato ie sad na stepenicamn,”

već sastavljao program šta će da

8 :

sanja ove noći. Tako se popeo do

' četvrtog sprata, gde se sivela žuta

mesingana pločica sa imenom Fotijeve svastike, pod svetlošću sijalice prošarane potpisima raznih muva. % Odjednom se Jerotiju učinilo da on ipak ne stanuje tu, đa on uopšte nigđe ne stanuje i ne prebiva, đa on i nije Jerotije, da svastika postoji samo na mesinganoj pločici i đa on već: sanja tu pločicu koja hoće da buđe siva. I da, ukoliko su noge, kojima se završava donji deo njegovog, Jerotijevoq tela, ipak njegove noge, neophodno je vratiti s?

u onu kafanu. Jerotije Je ođuvek bio naročito obđaren za vraćanje u kafanu, a gleđao je na svet obično, kao na najobičnije naručivanje DPića, i plaćanje, i neplaćanje, kako kad.

Ali čim je ponovo seo za onaj kafanski sto, primetio je đa su Fotije i Timotije već otišli. Ili da je to neka sasvim druga kafana. A možda je voćni rasadnik ili antikvarnica. Tek tađa mu je sve bilo jasno, i on poče da kruži oko sebe, tkajući snove za vlastitu razonođu.

Miođrag BULATOVIČ

Prst kroz bonoć

Mrk viđ i zid grč uz vrč i dimi suri dim i lom pred snom i tihi grom * rep za psom za njim!. Mrk vid \ i krivi neki prst, ko zarđali čekrk. Kroz tminu onog prsta bijeg: kroz snijeg čvrst uz brijeg... Pruženon nrsta trk.

A vid i zid je mrk.

Uprt je prst

u nočni roj

što prodre zubu do srži što grize rub

ponoći fe: sve brži!

I mrak ko loj po zubu znoj đa prstu zioću sprži!

Sad klonu prst u krš, u kam i nije ko vuk okat, i mukom čuti negdje sam i slomi mu se nokat. \ _ Marko BANJEVIĆ (Parodirao Lav ZAHAROV)

o —-— -____---- | —-— | ——_- —_-_C-_-_ | —– gq– L o___—_—– | —– ———— —_ ———— ——–I–: —I:ifCr-- – Ž– – <XX—–<_OKaKIZŽ~_ZŽZŽ>— r( đ –Z”–vi ı::z”č”eFčč –Z– –>—D>- s TZIJ–:EIEIcII TN II —== ———

| ----——---_—--—— "T""PK—

PODIJOJYJ O O EVI NJ DOD

0 VUKOVIM „OBJAVLJENIJIMA“

i Kako se knjiga izdavala pre 100 godina

Nekađa se, pre stotinu i više godina, knjiga nije prodavala kao danas. Pošto bi predao svoj rukopis u štampu, pisac se Osećao obaveznim da prethodno, naprimer preko novina ili, ređe, u obliku posebno otštampanog letka („oglasa” odnosno „objavljenija”), obavesti čitalačku publiku da je njegova knjiga u štampi i da će se u prodaji pojaviti u određeno vreme, najčešće uoči nekog gradskog vašara, poštanskog, novosadskog i dr. Posebna, ako ne i najvažnija, funkcija ovog oglašavanja sastojala se u pozivanju čitalaca na pretplatu. Kako se spisak „prenumeranata” skoro uvek štampao na

kraju knjige, na dodatnim tabacima, mnogi·

naši ljudi pretplaćivali su se čak i pa ona izdanja koja ih intimno nisu interesovala samo zbog toga đa bi im u knjizi ime bilo naštampano. neko pretplatio merilo se njegovo imovno stanje i cenio društveni položaj. Ponikao u sasvim nerazvijenim uslovima književne trgovine i iz lažnog pomodarstva, ovaj primitivni način doturanja knjiga čitaocima tokom XVIII i u prvoj polovini XIX veka za nas, danas, pretstavlja izvesnu dragocenost: u štampanim spiskovima „prenumeranata” sabrana je bezmalo sva zvanična srpska čitalačka publika onoga vremena. Jedan iscrpan popis imena svih tih pretplatnika, sređen naprimer azbučnim redom, sa svim podacima na koje se knjige jedna ličnost preiplatila, informativno bi nas upoznao o postepenon razvijanju potrebe za kulturnim životom kod naših predaka, o njihovu sveopštem interesovanju za knjigu, i domaću i stranu, i stva–ranju prvih privatnih biblioteka. O svemu ovom, međutim, treba posebno govoriti.

U doba kad kod nas književna trgovina skoro nije ni imala tradicija — živeo je i radio Vuk Stef. Karadžić. Svoje knjige on je prodavao kao i drugi pisci njegova vremena, putem izdavanja „objavljenija” i mučnim sakupljanjem pretplate. Književno pisani i, pokatkad, stilski vrlo doterani i prijatni za čitanje, ti oglasi pretstavljaju specifičnu vrstu njegove neosporno žive i značajne književne delatnosti, utoliko dragoceniju što se na njih dosada nije obraćala gotovo nikakva pažnja. Sakupljeni na jednom mestu, bila bi to oveća knjižica o čijoj istorisko-književnoj vrednosti ne bi trebalo raspravljati. Na ovom mestu želimo skrenuti pažnju samo na ona Vukova „objavljenija” kojima je on oglašavao svoja izdanja zbirki sprskih narodnih pesama.

Za života Vuk je publikovao tri izdanja narodnih pesama: prvo bečko u dve Knjige (1814, 1815), drugo tzv. lajpciško u četiri knjige (1823, 1824, dok je poslednju Knjigu izdao u Beču 1855) i, najzad, treće bečko izdanje opet u četiri knjige, koje znače njegovu đefinitivnu ređakciju (1841, 1845, 1846 i 1862). Petu knjigu pesama poslednjeg izdanja (1865) Vuk je samo priredio za štampu, jer ga je smrt pretekla. izdajući ove knjige, Vuk ih je oglasio nekolikim „objavljenijima“, i to drugu knjigu „Pjesnarice” (1815), treću i četvrtu (1825, 1855) knjigu drugog lajpciškog, te prvu, drugu i četvrtu (1841, 1845 i 1862) knjigu trećeg bečkog izdanja. Da li je i za ostale knjige svojih zbirki izđavao slične oglase — nije poznato.

Svega jedno od,-ovih šest „objavljenija” nije nam sačuvano. U predgovoru druge knjige „Pjesnarice” (1815) sam je Vuk pomenuo da je o toj knjizi izdao jeđan oglas. Nešto više pođataka o njemu nalazimo u pojedinim Vukovim pismima. Svome prijatelju Kopitaru Vuk je .pisao 14 juna 1815 iz Srem. Karlovaca da je rukopis toga „objavljenija” poslao uredniku bečkih „Novina serbskih” Dimitriju Davidoviću „da ga napečata i razašlje u novinama”. U svom odgovoru od 929 juna 1815 Davidović je obaveštavao Vuka da je rečeni rukopis primio, da će ga štampati (ne kaže gde) i, odmah zatim, već 2 jula t. g., „u petak”, razaslati ga. Davidović je održao datu reč i ovo „objavljenije” štampao, ali po svoj prilici u oblika onovremenog književnog oglasa, na posebnom listu. Vukov biograf Ljub. Stojanović je izneo pretpostavku da je ovaj oglas bio izdan „jamačno kao prilog Srpskim Novinama”. Ovu vest, i pored sve upornosti, nismo mogli proveriti. U jedinom kompletu Daviđovićevih novina (vlasništva Narodne biblioteke u Beograđu), koji se nalazi u biblioteci Tih. Đorđevića, nema ovog Vukovog napisa kao dodatnog priloga novinama. Za tim tekstom vršili smo specijalna traganja u Vukovoj zaostavštini u arhivu Srpske akademije nauka, arhivskoj zbirci Vukova i Dositejeva muzeja, fondovima Državne arhive NRS, kao i u Odeljenju starih knjiga i rukopisa Narodne biblioteke. Nažalost, bez rezultata. To. ipak ne znači đa je ovo „objavljenije” za večita vremena zagubljeno. Kojim slučajem ono će se možda otkriti na mestu gde se ne bi nikad očekivalo, naprimer u privatnim rukama. Znamo danas, naprimer, da se na osnovu ovog oglasa Jovan Pačić, zaboravljeni pesnik i konjički oficir, pretplatio na drugu knjigu „Pjesnarice”. Njega je imao i sam Ljub. Stojanović. U jednoj napomeni ispod teksta u svojoj knjizi o Vuku on je đodđao da će ovo „objavljenije” štampati sa ostalim u IV (dodđatnoj) svesci njegovih sku~

x

Po broju knjiga na koje se ,

SUSRET Bilo je mnogo očiju i

U kojima se život dvoumi TI onih u kojima smrt sjedi Sasvim pristojno

U jednim je imala građanski konfor

I rashlađivala se sjetnim sanjarenjem Kakva je mojs smrt i moie oči” Nijesu znali plafoni i zvijezde

) neljubazne Bila je gluha ova stanica smeđa

ih gramatičkih i polemičkih spisa. Ova PORA, TedutiMn, nikada nije doštampana i jedini njen primerak (od prvih deset tabaka), koji se čuva u biblioteci Vukova i Dositejeva muzeja, nema ovoga teksta, što znači da on nije bio ni složen.

O još jednom ORO SOKOIU Gb ra oriti koju. U Davidđovićevim „NO Peebskioi" od 51 jula 1814, u br. 168 na str. 686, objavljen je krači oglas da je „u zdješnjoj pečatnji kod G. Joana Šnirera izišla [...] knjiga pod imenem „Mala“ prostonarodnja slaveno-serbska pjesnarica G Vukom ·\ Stefanovićem izdana”. Ispod oglasa potpisano

je „Učredničestvo Serb. Novina”. Postavlja se pitanje da li se urednici novina, D, Davidović i D. Frušić, mogu držati za autore

spomenutog oglasa. Ljub. Stojanović je s dobrim razlogom posumnjao u verođostojnost ovoga potpisa, tvrđeći bez rezerve da je OVO „objavljenije” . mogao samo Vuk napisati. Koji je to dobar razlog? U tekstu oglesa, naime, pored ostalog, dat je opis knjige koja je tek izišla iz štampe. Dalje, „ima jedan na mjeđi izrezan obraz (figuru) koji serbijansku djevojku kod ovaca u odijelu serbijanskom predstavlja, kakovo sad nose serbske djevojke po Resavi i svuda s onu stranu Morave i Timoka”. Iđentičan opis ove slike, i pre nego što je prva knjiga „Pjesnarice” ušla u štampu, ostavio. je Vuk u svome pismu Kopitaru od 6 maja 1814. Polazeći od sasvim jasne pretpostavke da je samo Vuk mogao u dva maha doslovno gotovo istim rečima opisati pomenutu ilustraciju svoje knjige, Ljub. Stojanović je uneo ovaj oglas kao Vukov u bibliografiju njegovih spisa pod br. 4. No teško da može biti tako.

·Pre svega, ako detaljno proučimo jezik ovog „objavljenija”, jasno će nam biti đa to nije Vukov jezik. Pominjući, naprimer, gde se ova Vukova knjiga može kupiti, sastavljač ovog oglasa je dodao: „U Pešti za vreme pazara (vašara) peštanskog, sad avgusta mjeseca padajućeg, kod G. Riste Gerčića kod „Zlatnoga krsta”, posle pazara obače: Karlovcima Sremskim kod serbijanskog trgovca G. Obrada Tomića u domu Marokanera zovomom... (itd.)”. Dalje, ni u jednom svom pismu Vuk nije pomenuo ovaj oglas kao svoj, što je od posebnog značaja. Da bi, najzad, krajem jula, znači tri meseca kasnije, ponovio u oglasu istim rečima ono što je dodao u svom pismu Kopitaru od 6 maja 1814, moramo pretpostaviti da je on već tađa počeo da čuva sve svoje hartije, što ne možemo i potvrditi. Nije nam uopšte jasno, da dodamo i to, zašto bi Vuk tri meseca kasnije ponavljao u doslovnoj stilizaciji ono što je napisao u jednom privatnom pismu? Krajem jula 1814 on se, najzad, nije nalazio u Beču, nego u Srem. Karlovcima.

Mišljenja smo da je autor ovog oglasa Q Vukovoj prvoj Knjizi „FPjesnarice” glavom Jernej Kopitar. U pomenutom svom pismu

od 6 maja 1814 Vuk mu je, pored ostalog,“

i ovo napisao, što se dosad nije zapazilo: „Saljem Vam jednu figuru da vidite kakva je, a meni se đopađa — osobito djevojka. A jošt će se popraviti, to je samo proba. Nego Vas molim: naznačite u Pjesnarici (gdi Vi prilično nađete) da ovaj obraz ili figura predstavlja...” Kopitar, kome je sam Vuk ostavio da kraćim tekstom objasni čitaocima sliku, to nije učinio u Pjesnarici, jer je to Vuk izričito zahtevao u drugom svom pismu, onom od 20 maja 1814. Logično je, prema tome, pretpostaviti da je on to učinio kad mu se ukazala prva zgodna prilika, po svoj prilici u ovom oglasu. Štaviše, on je doslovno prepisao Vukove reči o ilustraciji knjige iz njegova pisma od 6 maja. Mogućno je, s druge strane, da su i drugi podaci od Vuka, jor je teško primiti đa je Kopitar iz Beča mogao znati kođ kojih se (njemu mepoznatih) Srba iz Pešte, Novog Sađa i Sremskih Karlovaca može nabaviti ova knjiga. Ako želimo da zaključimo možemo reći: Vukove podatke i sva obaveštenja iskoristio je Kopitar u svome oglasu kojim je obavestio čitaoce Davidovičevih novina da je prva knjiga Vukove „Pjesnarice” izišla iz štampe. Ovo „objavljenije” apsolutno ne može biti Vukov tekst.

Da je i sam Vuk cenio svoja „objavljenija”, pokazaće nam najbolje jeđan slučaj. Kađ je pripremio građu za novo bečko izdanje narodnih pesama, Vuk je u Beču 1 maja 1840 izđao jeđno „objavljenije” na posebno otštampanom listu velike četvrtine. u kojem je — između ostalog — naznačio da će ovo izdanje imati svega tri knjige (iako je kasnije objavio četiri, a petu samo pripremio). Mnogim svojim prijateljima Vuk je razaslao ovo „objavljenije”. Pavle Josif Šafarik u Pragu i Petar Dubrovski u Varšavi, koji su takođe primili ovaj Vukov tekst, po Vukovoj molbi preveli su ga i štampali u mnogim tamošnjim listovima ' i časopisima. Nažalost, mi danas ne znamo pouzdano gde SU ti njihovi prevodi izišli a, samim tim, izgubili smo dragocene podatke o Vukovoj široj popularnosti izvan granica naše zemlje. Suđeći po pismima, Vuk je molio i druge svoje inostrane prijatelje da preveđu ovaj tekst, izričito Mihaila Pogodina i Petra Ivanoviča Kepena. Svi pokušaji da konstatujemo da li su oni nešto učinili u ovom pravcu ostali su uzaludni. .

Borivoje MARINKOVIĆ

SA SOBOM

Kada je nada nečujnim posrtanjem Donijela jeđnu ženu Dodirnuo sam njenu neđužnu ruku Kao što se dodiruje čeljust mrtve ajkule I kroz vijavicu riječi Vidio još jednu smrt Tako blisku i daleku '· Tako besposlenu i nesrećnu. Aleksandar ČETKOVIČ

KNJIŽEVNE NOVINE