Književne novine

~

,

August Cesarec. ON i DOSTOJEVSKI || „_____-____---_--— —–———_—––––— –J ”—– JI –Z–D _—Z——

pisaca koji su između dua rata 7 početkom Drugog revolucionarnim ciljevima SKJ Đorđa Jovanovića, Otokara Keršo-

Jovana Kršića i drage

Ova, panorama odlomaka iz eseja i kritika naših svetskog rata i u toku NOB suvoj život i suoj rad identifikovali sa treba da se shvati kao povod za reminiscenciju na Ognjena Pricu, panija, Kostu Racina, Veselina Maslešu, Miloša Savkovića, Jovana Popouviča,

naše pisce i publiciste koji na političke pozicije. ciljeva

su dali književno-kritičke i esejističke priloge, borbe SKJ. Uzeti su u obzir autori koji su poginuli ili umrli u toku NOB,

na početku Drugog svetskog rata ili po oslobođenju zemlje.

Čitalac koji želi da se potpunije upozna sa izborom da se koristi antologijom, književno-kritičkih izdavanje ovog zbornika predviđa u ovoj godini izdavačko preduzeće

saca, biče u mogućnosti i umrlih pisaca-revoluciomara;

„Kultura” u čast 40-godišnjice SKJ,

Panoramu odlomaka iz eseja i kritika pisaca-boraca i revolucionara,

časopisa između dua rata — objavljujemo u izboru Branka PEIČA,

Kočo Racin REZULTAT

Sad ću pred vas, pomoću pokreta ruke i, tragova od linte, staviti i trag misli, kao rezultat procesa u mojem životu. I sad ću pokušati da prema njemu ugrabim poslednju stazu koja mi preostaje u mojem Žživolu, na putu za Budućnost.

Jer se moja Sadašnjost razrešena Waznanjem: da sam ja radnik, rob gospodara koji za gotov novac kupuje moju snagu, i da taj novac dobija opet od mene, prodajući moj jevtin rad za skupu cenu. "Tako bar izgleda kad on ne radi kao ja, pa ipak bolje živi i kupuje drugima snagu i rad. Još i ovo: da je meni nemoguće da se sam oslobodim ovog ropstva, jer udruženje gospodara. mvano država, bdije nada mnom i moćno je kao glad prema hlebu, ma da njihovu volju izvršuju ljudi kao što sam ja — kupljeni za gotov noc rac. I tako me, vidite, po kad-kad

vata i užas od toga: jer je moje ropstvo — baš od toga neizbežno.

. Pa ipak, teši me i drugo saznanje: da robova, kao što sam ja, ima na milione na svetu, i uliva mi hrabrost

stvaranje njihovog bogatstva. Za njih ije kuhra: E.ksploatacija. | samo onda, kada kultura bude u rukama onih koji rade, — samo tada će kultura biti svečovečanskal...«

Oni koji rade? Milioni? Da!.. Kad oni, što stvaraju svet, budu dostojno nagrađeni za svoj trud, kad nestane eksploatacije i izrabljivanja, onda će ljudi biti braća među sobom, a kultura — kultura!

...l tako sam lagano marširao Sa znanju...

I ukoliko se ono sve Više ukorenjuje u mene, rad, pod uslovima pod kojim radim, izgleda mi neproduktivan i štetan po mene, jer je čista dobit za mog gospodara, a time on me i pravi robom.

I čini·mi se da je rad na rušenju ovih uslova više produktivniji nego li rad pod njima, jer smatram da se taj rad ni po čemu ne ražlikuje od životinjskog rada, i da će samo tada, kad bude nestalo njih —_ rad za Ččoveka biti blagoslov, osmejak i poljubac Prirode za njegov irud! A dotle... dotle je rušenje produktivnije.

To mi je poslednji Rezultat.

(Objavljeno u časopisu »Kritika« br. 4—5, 1928 godine, ZŽagreb). [CE

i) |

VILIM SVEČNJAMK: GOZBA (Naša stvarnost« br. 13—14, Beograd 1938)

pomisao: da će saznanje o našem Tropstvu doneti nam: svest, a Ona, kao nepobediva moć — doneće nam i Oslobođenje. Jer saznanje O načinu ru“ kovanja sa robovima donosi gospo darima bogatstvo a nama, robovima, saznanje da smo robovi doneće slo“ bodu! #

Do takvog sam rezultata došao traganju uzroka moje Bede. A to mi je ujedno i rezultat mog pelnaestogodišnjeg iskustva, od OH San ia najamni rob. ] kako sam ieško ošao do njegal Naši gospodari šalju svoje sinove Mu naročite institute gde kupuju svest i znanje o postupanju q nama, a mi, robovi, moramo sam! a tražimo SsVest O odbrani od njih, molom rukom probijati tune.

ramo 8Oo kroz grdosije robovske "Tame!l 3 misaoni Život krece se U krugu: fa-

brike, ulice i stana, a SYa je egzistencija toga života tako bedna, ograničena, uska, mala, 1 dolazi samo onda, kad me beda dobro pritisne na tle. Inače, svakodnevne | brige o egžstenciji golog života | svakodnevni bol, jad i OE OLAP RYU me da dem m polje misla. - Bilo Se daha kad sam kao OS žio taj Smisao, i tO Značenje. oj donosi u tami Rasvetljenje, buo JC momenata kad sam lebdeo u ove: snosti, i redovno glavačke padao 3 dno vopskog Neznanja- Bilo je m sli koje su mi parale mozak: ,

Zašto mi, koji stvaramo ovaj Bel nemamo pravo na dostojan život SON tad bi samo osetio užas 10 nje, i ne čuvši i huk grmljavine: ta sam bio daleko od Saznanja.

lednog dana, rekla mi je žena, 5VYa bleda od gladi:

—: Pa 2.40 ra

a Živeli? 'Oidisani ni ja umco na to da DBK vorim, i ćutao 0 8. njiom. ?

: ie dužu cepalo pitanje: SN ki ODO Zašto je to tako

Bilo je i momenata kad mi je roz mozak marširala ovakva OON i

»Kultura je najveca ljudska We na ,a ljubav prema svom bližnjem : hunac je te kulture, j na zemlji braca međ

Ovo sam, svakako,

1 to je dobro, divno, Ali zašto nismo svi zašto ima medu nama robova i go" spodara, potčinjenih, _poniženih, izrabljenih -— pomoću jedne neljudskć stvari: ı Novac? Zašto?

| tad bi mi trium{alno valo saznanje: ·

»Kultura u rukama gospodara i bogalaša — 5amo je instrument zža

KNJIŽEVNE NOVINE

diš kad ne možeš od

pročitao veličanstvenoljudi jedna i

prodelilo-

Ognjen Prica RECEPTI, PROPISI I DOGME

(Odlomak)

»Pretstave i ideje prošlih vjekova tište kao mora mozgove današnjih generacija« (Marks). Te pretstave i ideje, koje tište, to su metafizički pojmovi u kojima je živa stvarnost otudena čovjeku, otuđena samoj sećbi, pretvorena u konglomerat mrtvih pojmova, koji se međusobno apsolutno isključuju. Sve je pocijepano w »vječne« dileme: s jedne strane »ralio«, s druge strane osjećaj, ža, ćutilni svijet; s jedne strane »masa«, s druge »vođa«, elita; s jedne sirane revolucija, s druge evolucija; s jedne strane teorija, s druge praksa; 5 jedne strane individuum, s drm

W. GROPER:

du-

pre ili kasnije dolazeći

iz književno-kritičkog i esejističkog dela ovih pi-

i esejističkih radova poginulih

kao i grafike iz naših napredndh

ge društvo, itd. itd. Sve Te tako lijepo sortirano ı strogo, odijelično jedno od drugog i čovjek treba samo da se odluči za jedmnm stranu tih »vječnih« dilema.

Najveći, pravi intelektualci, sve više uviđaju svu besmislenost ove mo: re prošlih vijekova: zar Je moguc »ralio« bez čulnog svijeta, i obrnuto: zar je itd. itd:.. Svi ti pojmovi, ako nisu mrtve i nakaradne sheme, nego Živi odrazi. žive stvarnosti ne mogu uopše postojati jedan bez drugog: oni Se međusobno ne isključuju, nego uslovljavaju. Apsolutno odije-

ljeni jedan od drugog oni su mrtve '

i lažne sheme i samo wu svome živome jedinstvu, dijalektičkom jedinstvu, oni Su istiniti i živi odraz žive stvarnosti. I zato, samo njihovo živo dijalektičko shvaćanje' upućuje čovjeka na stvarnu historijsku i revolucionarnu djelatnost u kojoj vodi u teoriju, a teorija u praksu, sitni rad u krupni i krupni u sitni, duboki osjećaji u »ratioć«, a »ratio« opet dovodi do sve dubljih osjećaja. _ Ali nasuprot pravim intelektualcima, kojima »ralio« nije zavod za mumiliciranje svijeta, postoji u gra“ danskom društvu čitav niz ljudi od knjige i pera koji ne mogu da preču preko propisa metafizike (inače se stalno bune protiv nekakvih tobožnjih propisa), koji se odlučuju za osjećaje proklinjući »ralio« za teoriju protiv prakse, ukratko za jednu stranu mrtvih i usamljenih pojmovnih shema. IL oni se osjećaju usamljeni, pa čak i koketiraju sa samoubistvom. "Tko ovako sve rastavlja u isključive i apsolutne suproinosli taj 5 druge siranc sve miješa U jedno i naj-

praksa .

GOMEZ: ŠTRAJKAŠI (objavljeno, zbog cenzure, 5 potpisom: Seljaci polaze na rad) (oNaša stvarnost« br. 11—12, Beograd 19537)

oprečnije stvari proglašava identičnim. Tako ćete čuti od tih »usamljenih« duhova da je, recimo, i revolucija i kontrarevolucija jedno te isto, jer i tamo i ovamo ima npr. discipline ili prisiljavanja ili čega drugog. | prema tome čovjek od »duha« treba da se uzdigne iznad obje skrajnosti... (Objavljeno sa potpisom O. Prica u časopisu »Izraz«, “a-

greb 1939 godine broj 91).

Otok ar Keršovani O SENOI

(Odlomak) Šenoa je nesumnjivo građanin, buržoa. Njegove su iskrene simpa-

tije na strani gričkih građana u njihovoj borbi protiv Kaptola i biskupa (>Kletva«) i velmoža (>Zlatarevo zlato«). Njegove su simpalije na strani tlačenog i pobunjenog seljaživa, kako se to jasno vidi ne samo iz njegova predgovora nego i iz čitave knjige o Seljačkoj buni. Pa ipak, kroz njegove romane ne diše duh odlučno klasnoborbenog građanina nego duh ondašnje politike hrvatskog nazadnjačkog građanstva usmjerenog na mirnu saradnju sa plem stvom. U onoj ondašnjoj polufeudalnoj Hrvatskoj, on nam crta hrvatsko plemstvo prošlosti, to prilično nekulturno, zaostalo plemstvo, koje je ne samo zbog svojih klasnih interesa bilo grobar hrvatske nacionalne sa mostalnosti, nego i svijestam protivnik prosvjećivanja masa, u prilično ružičastoj boji. Ni traga gogoljevskoj i saltikov-ščedrinskoj sarkastičnoj kritici. Plemić Đalski mogao be mir" no samo nastaviti i produbiti te li niju idealizacije hrvatskog plemstva, koju je započeo plebejac Šenoa, a kraljevski banski savjetnik Josip Eugen "Tomić, takođe plebejac, u svo" lim sladunjavim historijskim romanima dotjerao je. do direktnos falsi= [iciranja historije (»Za kralja — za

»ŽENINO MJISTO JE UZ OGNJIŠ!B!« (»Stožer« Dr, 5—6, Beograd 19932)

dom!l«). Čak i u »Seljačkoi buni« osjeća se ta tendencija, ne osjeća se tu napadaj na {eudalnu klasu: kao takvu, nego na tuđinskog feudalnog ugnjetača ('Tahi), pri čemu Draškovići, Alapići i Gregorijanci ostaju prilično po strani. Na taj način njegova historijska romantika ima više dodirnih tačaka sa Sinkiewiczem i \Valter Scottom nego sa V. Hugom.

Njegov realizam nema ni ošlrine ni dubine ruskog, pa ni francuskog realizma. »Prosjak Luka» je valjda prvi veći pokušaj realističke analize problema hrvatskog sela i u tom po" gledu njegov je značaj velik. Poje-

dine probleme sela — parničenje oko međa, kulaške metode izbornih korteša, zaostalosti i t. d. — on je

tu uočio, ali ne i svu dubinu općeg problema seljaštva: problema zemljine svojine i problema političke ot" ganizacije seljaštva kao ugnjetenog družtvenog sloja. O poslednjoj svoioj dovršenoj pripovijesti »Branki«. Šenoa čak u centar stavlja pitanje avlačenja odnarođene hrvatske aristokracije u nacionalni život: idealistička seoska učiteljica Branka vraća odmarođenog feudalca rođenoj grudi i radu za narod, Zar to nije literarni odraz ondašnje narodnjačke političke saradnje sa Yeleposjedom i [orsirawe mjegove nacionalizacije?

(Objavljeno u časopisu »Republika«, Zagreb, 1945; iz lite-

rame ostavšiine O. K.)

Jovan Popović

STERIJA I POČECI SRPSKE DRAME

(Odlomak)

' No kao što je Molier dao potpumo svoje delo u svome »Tvrdsci«, iako je posudio čitave situacije i Zaplete iz Plutonove primitivne š sveže komedije »Aulularije«, tako fe i Sterija, koristeći se Molrjerovim »Tvrdicom«, doduše s manje umetničke snage, dao osoben prikaz Teednog društvenog lipa, s aromom vojvođanske sredine početkom XIX, veka. U komediji velikog francuskog komediograla, dvorskog zabavljača i u isti mah genijalnog ismevača, · preleče kritičke građanske umetnosti, tip Ivrdice ima nečeg univerzalnog, i to ne samo zato što je Molijer bio veći pisac, nego i zato Što je francusko društvo u epohi prodiranja kapitalizma bilo takoreći univerzalnije, kao klasična zemlja kasnije buržoaske revolucije. U svojoj komediji Moliler je, sa njemu svojstvenom objeklivnošću. jednakom kako prema {eudalcima, tako i prema gradanstvu, koje se još neherojski uvlačilo u pu-

kotine [eudalnog društva, prikazao jedan karakterističan tip koji, · ma kako sićušan i antipatičan, | nužmo prethodi ekonomskom uzdizanju gradanske klase, pripremajući, nagomilavanjem novca, uslove za kasniji prevrat industriskog. kapitalizma. Molierov Harpagon nije samo šitničavi cicija koji žali da izda i jednu paru. TI on, doduše, kao i Plautov Euklion, stalno strepi da ga neko ne pokrade i u svakom podozreva kradljivca, i njemu je žao svakog sua, pa bi mladu izabranicu svog račumdžijskog srca hteo da svečano ugosti a da ne di para svom kuvarukočijašu, jako baš ne zatvara odžak da dim me ide u štelu i ne čuva otsečene nokte da se ne bace, kao Euklion. No to su, iako slični karakteri, tipovi različitih društava. Harpagon nije onaj priprosti rimski plebejac-zelenaš koji je našao tesliju s blagom, pa samo strepi da je ne iz-

KRSTO HEGEDUŠIĆ: MATE MIJESIĆ IZ VELIKE DUBRAVE (»Pečat« br. 1—92, Zagreb 1999)

gubi. Harpagon, koji određuje sudbinu svoje dece interesima svoga novca, novca čije postojanje uporno poriče, ima takoreći religiju skupljanja novca; on je u doba pre velikih banaka i selova, jedan linansijski kapitalista koji transakciju obavlja u ličnom kontaktu, a osnovni kapital skriva ma svim mogućim | mestima ispred celoga sveta, koji se tobože zaverio protiv njega. Socijalno, Harpagon je, i umetnički potlencirani tip koji izražava prvobitnu akumulaciju kapitala. A. psihološki, kao živa individualnost, on je monoman, oku pljen samo jednom strašću, i zato čak i tragičan u svojoj komičnosti, sudarajući se sa stvarnošću. (»Vojvodanski zbornik«, Sad, 1938)

Novi

— LENJIN Odlomak) _J

"Pokatkad žećući Kremljom i gledajući crkve, u kojima su pokopani carevi, i kubeta oko kojih, ko nad mrivacima, u zlatnom oklopu, letayju i grakću čavke, ja se setih Dosto“ jevskoga: tuda je on sa svojim ocem, skrušen od strahopočitanja, prolazio u svome detinjstvu pa i kasnije: A sada, na domak manastira bez kaluđera, u zgradi iza pustog carskog dvora, sudbinu Rusije drži u svojoj ruci skromni i ponosni Lenjin*). Šta bi ta dvojica jedan drugome re i kad bi se sastali? Zamislite, Dostojevski je, probuden tulnjavom revolucije, ,ustao iz groba, i pošao krvavom ulicom, video stralište i zaputio se do Lenjina. a Lenjin, recimo da He to posle Kaplaničina atentata, leži ranjen. No, svejedno da to i nije. ime Hrista, rekao bi mu, sigurno, Dostojevski, pozivam te da prestaneš! i;

Poznato je, međutim, da Hrist naXavši se s Inkvizitorom, nije ovoga pozvao da prestane 5 inkvizicijomOn je ćutao. I poljubio čak Inkvizitora. Pre poljupca toga Inkvizitor hteo je i njega dati spaliti na lomači: »Sažeći ću te zato, jer si GO” žao da nam smetaš«. Tek zbunjen poljupcem, on ga pušta na slobodu. drhtavim glasom govoreći: »Odlazi i ne dolazi više... ne dolazi nikako... nikada, nikadal« | Uverenim, jasnim svojim glasom, s karakterističnim svojim smeškom, Lenjin bi Dostojevskom na koncu mogao reći: .

— U ime naroda i čoveka odlazi jer nam sad smetaš. Odlazi da se vrališ kad dođe pravo vreme, a to će biti posle nas, tamo ćemo biti zajedno. Rekao bi i izrekao najdublju misao revolucije, izraženu u Biokovoj pesmi »Dvanaestorica«. Dvanaest crvenih legionara ko dvanaest Hristovih apostola idu kroz snežnu noćnu mećavu revolucije. Ne raspoznavaju, pa, recimo, i ne priznaju svetao lik koji ih vodi, noseći pred njima crvenu zastavu. Pucaju po njemu, a on ih vodi i dalje. Lik je taj Hristos: Hristos ili ne, lepše se sav protuslovni smisao ruske revolucije nije mogao izreći. Protuslovni smisao kažem, a smisao se toga protuslovlja zna; u njemu je svest konačnog Ircšenja i izlaska, eksodusa čitavog čovečanstva iz pustinje u obećanu Ze“ mlju, Ako je i ta obećana zemlja ne» dokučiva, drugo biti ne može...

Ž Gad, 1922 još za života Lenšinova. (Objavljeno u časopisu »KMnji-

ževna republikas br. 5—6 Zagreb, godine 1924).9UuJŽWi |0Bi

Miloš Savković | BORA STANKOVIĆ

(Odlomak) E

Međutim, Bora se nije toliko bavio ni Markom ni efendi-Mitom i to. je šteta. Najviše se posvetio Sofki i od nje stvorio čitavu martirsku tragediju odbrane od nečiste krvi. Bora je minucioznom sludijom izradio svu socijalnu i moralnu pozadinu, analizirajući sve slučajeve Sofkinih predaka, manijaka i putnika, ali puštajući da sve to prođe kroz Sofkino čulo psihološke asimilacije, kroz izveslan proces njenih misli. Ova adžiska kći nasledila je svu nečistu.krv svojih predaka, jaku čulnu žed, mušku volju u svojim željama. U sno vima o čoveku koji će potrošiti svu njenu snagu, ona se predaje groznici živaca, ali još više, i to Bora narcčito prati, groznici misli. | Opijena lepotom, bogatstvom, ponosom i 8#0spodstvom, za koje već sluti da je lažno, ona odlučno odbija ocu da se uda za seljaka. Jedina Vranjanka koja. već sasvim drukčije gleda na te odnose! Ali kad joj otac pokaže svu svoju Dedu, ona je jedina koia sa može razumeli, ı spasava ga: izgleda da tu ponosnu adžisku kćer lomi svirepa istina svakodnevnog živola i novca i prljavi odnosi u društvenom žŽivotu, lažno postavljeni. Svesno ona se tobož rešava da po

Nastavak na 10 strani

W. GROPER: U KROJAČKOJ JAZBINI (eStožera br, 5—6, Beograd 1902)