Književne novine

Xigam Ti eraaner PRERASTANJE TUGE

(Milovan Danojlić: »Noćno proleće«, »Progres», Novi Sad, 1961)

Jesenjin je ostao ruski seljak i Kad je mosio cilinder i frak i putovao po belom svetu sa Isadorom: „Dangam, »pateci zbog toga što je napustio svoje selo i izdao svoju seliačku dušu, Koja je živela samo u njegovoj poeziji. Mića Danojlić je isto tako mnogo prepatio zboš svog Života na asfaltu, Zbog sVo jih stranstvovanja, zbog svoje duhovne „avanture. Postoji jodan zajednički imenitelj između ove dve poetske egzistencije, mada, Kao i uvek Kada je reč o analogiji, ima među njima i raz lige: Mića je više wosmopolit i tvrđi momaSgK, koji lagKše odoleva nevoljama. Ali ima, nešto žzaiedničko ı njihovoi pesničKoj tuzi, u njihovoj ljubavi za SeosKRe Širine, za toplinu ognjišta, za jednostaven Život, za patnju.

Čini mi se da se ovo najbolje vidi tog u četvrtoj Danojlićevoj zbirci, koja se zove „Noć“ no proleće“ i u Kojoj je najpotpunije našao svoju dušu, dušu dečaxa iz Ljiga woji se poezijom brani od sudbine, Koja ga je bacila u jedan svet hladnoće i nerazumevanja. Iskorenjen iz 'svoje prvobitne sredine, s tugom je primio svoje novo Pptebivalište. U tom smislu ireba shvatiti naizgled protivrečan naslov ove zbire: reč, je o proleću života zamračenom tugom življenja u svetu u kome nema topline. Poezija je zato da pomogne mladom čoveku da u KOordinatama večnosti nađe smisao svoga življenja:

Večnost je uvek mlađa iz koje pokušavamo

Iskorenjeni da pronađemo dokaze newos svog smisla.

isRorenjenosti.,

"To osećanje nesigurnosti, praznine, usamljenosti, hladnoće, dovodi Dbesnika

na ivicu samoubistva („Preludijum za samoubistvo“) i do Žželie da pobegne u „belu“, čistu Šifraziju Kao u spasenje. Ali u ovoj zbirci Danojlić ne doziva više tako uporno i taKo Verničsi svoju Šifraziju; on sada zna da je ova obećana .zemlja mira i spogojstva maivan i pust san.

Oh zna da mora. da traži drugi ____ ; yiP ba 5 * izlaz. I on ga malazi u putovanju, ; |

u tome što će putovati u Poža- ;

revac, u Lavevac, ı Negotin, 1 |

u Šabac, u Bogovađu i druga me sta pitome Srbije, susrećući seljake Rojima su šubare „nakr)V ljene čak do srednjeg veka“ i Roji Kao ptice selice putuju pra šnjavim putevima svojo zemlje.

Početak ove zbirke nagovešta vao je neprebolnu žalost zbog eg zistiranja u sredini u mojoj vlada zagon da „plaća wo gubi, a gubi wo voli“. Ali docnjje, malo pomalo, iz te tuge izvija se jed na' staza Koja se sve Više širi i postaje širok put: put Koji vodi ne samo u zavičaj, nego u Srbiju, pa i dalje od nje. Tago se neprijatna bdenja, „tuga podeljena sa ulicama“, "uzaludna dozivanja, teret buđenja, pritisxanje svetlosti i muke proticanja vremena, pretvaraju u prijatnost putovanja, u doživljaje čoveKa woji voli svoju zemlju i njene ljude. Danojlićeva poezija se taKo od sentimemtalne tugovamkKe pretvara u dnevniK Koji pesnik vodi na putu po zemlji Srbiji, Koja „da sačuva obraze, niKaKo da pogreši“.

I u tom sentimentalnom Dputo vanju po palangama u Kojima se zida, gradi, svetlost. dovodi ı gde zvučnici objavljuju da će KUD „Abrašević“ davati Glišićevu „Podvalu“, nalazi Danojlić ne samo utehu i zadovoljstvo, nego i Životni smisao. Ispočetxa, dok je bio tužan boem na Ppločnigu velikog građa, pisao je žalopoike što ga nio ne razume, ali je posle, putujući Srbijom i beležeći svoja raspoloženja na tom putu, našao smisao i onom mnemiru Zbog Koša je Drovca mnoge besane noći. Video i Mao se zemlja diže iz nehaja, zaostalosti i rugobe, polaKo i po

malo ali neprestano i sigurno. ([*

onda je shvatio đa ne sme da bude žalostan i da, ie i njegovo bdenje znamenje budućnosti, na Koju treba da bude ponosan.

Stoga se, prirodno, njegovo „Noćno proleće“ završava „Zo“ rom", u Koioj pesnik piše Kao probuđen' vidovnjak sa koga Su skinute zle čini, te sada može da vid: stvari u njihovoj pravoj svetlosti. I niegova tuga je, izgleda mu sada, imala svoju ulo-

,

KNJIŽEVNE MOVINE

je,

gu: tako su prošle godine prve mladosti i došao je čas zrelost!, Kada su mu se otkrile boje novoga vremema, u Koje freba Vetovati i Koje treba voleti.

Verujte, biće sunca

Za sve džepove, za sve » prozore, za sve maoćare

Dođite da se ljubite

Dođite da se uverite

Dođite, o spavači, prstima da . opipate

Je li ovo zora ili ovo nije

zora... Ali iz svake račve sviće i ja verujem masmnar niko me

ı verovao, ~

Tako je tužni mladić moji dje došao iz svog Ljiga, gde je bio okružen svim izrazima milošte i ljubavi, prevladao svoju tugu Koju ic sreo ma ulicama bezdđušnog Velegrada, na wojima nije bilo ni prijatelja, mi mnestašmih igara, ni topline doma, i preKo ljubavi za Srbiju, postao SsVestan da mora „što pre pretvoriti tu nepismenu istinu u bele prozore nade“. Ova zbirga svedoči o metamorfozi jednog mašeg Jesonjina, Koji nije izvršio samou-– bistvo, nego je postao pesnik pregalaštva i napretka, i

Tamwva metamorfoza se i mogla očegivati od pesnika Kao što je Mića ĐDamojlić, snažan mladić, pum optimizma i ljubitelj dobre šale. Nosio je on i slo vensKu tugu u sebi i nostalgiju za svojim Ljjigom, ali je UuveK umeo da se nasmehme i podsmeh ne. Nikada nije bio osadam pesnig Kao što su tužni pesnici dosadni. I u ovoj zbirci igra on vesele igre u svojim stihovima. Ne samo da unosi folsiorne „Šale“: „otvori mi belo lenče“, „majku mu milu“, „doxon pop i jariće rsti„, „Ro nabije taj dobije“, ni one Koje je našao Rod

nadrealista: „idemo roz besnilo i letnilo i sretnilo“, nego i sam. zbija šale sa dvostrukim i

trostrugim rimama u „jedrom stihu, pune duhovitosti uprkos tome što izgledaju · „slučajne i

nesuštinsKe. U duhu boema goji su imeđu dve tuge uvek besrajno veseli da ne bi umrli od tuge, Danojlić je | „napisao vanredno uspele poetsRe burlesKe, Kao što je oma pod naslo-. vom „Valjajte burad“, goja se završava sa:

Kagvi bagrači, kagvo eveće. Nega se u burad raščlani drveće!

Da je Mića Damojlić autentičan pesnik svedoči i ova, njegova najnovija zbirka, iako u njoj ima i dosta stihova čiju ulogu ne vidimo, i prozaičnih, pomalo reportersKih stihova, i setnih tugovanki u stilu sentimentalnih pesnika od Jesenjina do Slobodana Markovića. Možda bi bilo bolje da je svoju zbrku, Koja predstavlja jedmo istinsKo duhovno isMwustvo, malo suzio, da je bio Kritičnijii prema sebi, da se malo više čuvao opšth pesničKih mesta i da je tražio nešto sažetiji pesnički izraz. Pogazao- je da ie plodan pesnik, ali vreme je da više povede računa o Kvalitetu, da ne teži za jednom novom zbirgKom, nego za jednom novom, doista novom i u svemu novom pesmom. On je potvrđeni poeta, ali sada treba da se bori za visoko mesto na našem „Pamasu. Verujem u njegov izuzetni talenat i stoga tvrdim da u ovoi zbirci mada sa nije izneverio, nije dostigao onaj stvaralački nivo Koji mislim da može postići i moji želim da postigne.

Dragan M. JERBEMIC

,

_—————_-_-- Y"——__

:UETO

treperim sa licem rose. Pod prstima kiše itreperim, pod dojkom bpučine.

Pod ružom romona.

Još rosodlana za pesme

samo iza suze zelenila, samo iza barki oblaka,

i ur Sana a i ay

u krila stidljive ptice.

I kao jezgro školjki ćutim

nad travom grlica plače

da šiknem s belinom leta,

zadrhtfalih zalazaka, jabuke

Gordana TODOROVIĆ

Sa svim cvetovima, jula na licu,

Pod srebrmim razbojem prašnika.

što su kao zvezdana senka, tmja i ne nastaju iza rešetaka zvona,

iz naručja trave, iz ptice ljubavi.

Čestarim žednooka po čestarima uzbuđenja, .da, jutra zalivena, mlekom ljubičica ostavim zemlji što mi šumom zdravca govori, . 1 kristalom zrakova, golubovima, dimnjaka, svicima lepote, smelinom istorije, orgijom pupoljaka, vlatnima tišine, šumorom prolazaka i plavim snopom ıiispomena, rascvrkutanim nebom, biserom rose,

ljubičicama što su providne čipke snova,

milovanjem kamena, nepovratima, letova,

razigranim sviralama proleća, runom. šeboja,

ovim gradom što stanuje u cvetu

i uzgolubelom grajom doziva me,

uvija, me u svoje blatanove,

u razgolićeni miris, u san maslačka, \ u srca kestenova s bodljama,

u meso plodova, u srce svetlosti,

u srebrhe zvončiće, u slobodna gnezda,

pod gorkim suncem ljubavi,

s ljubičastim runom oblak4, X a jato zlatnih godina odlazi

i grozd senki njiše moje misli,

i klijaju brda zrnjavih usana.

Srkućem žile drveća, podižem korenje snova, s mrvicom rumenila se smešim,

zatrešnjim s prvom trešnjom, (najuspravnije proleće s kikama ljiljanova),

| da kidam se u mirjse obala. | | ı

Stolove ljubavi punim svojim srcem što raskriljuje nebo, pod kojim krunice žmure, gvožđe dizaoce slavim mlaz beskraja i sreću

miluju mirisom, dimi se obala nade, detinjasto lice neba 'se smeši.

.

me

VERI

Svojim ranijim Knijigama proze, romanom „Brod čeKa do sutra“ i tročinsRom dramom „Stra ćara male sreće", Špoljar se pred stavio Kao pisac Koji pokušava da u našu „Književnost unese svet „grada i asfalta, svet velegradskog podzemlja i noći, svet samoće i razvrata. Tim i takvim svetom Špoljar čini izuzetag u celokupnoi našoj posleratnoj literaturi: on je njime bogati, unosi u nju izvesne svežine, razbija monotoniju. Njegova proza ima izrazito egzistencijalističKi garagter. Ona je sva u Znagu govorenja o čoveKu Kao jedinki sa svim onim čime je oKupiran, što ga lomi i ida, što ga nezadrživo gura u totalnu propast, na dno života i što ga izopćuje iz. društva. Problem lične sreće, nalaženja lepote i smisla čoveova Života, u centru su Špoljarovih interesovanja. Zbog toga se njegova dela ne odliguju širim zahvatom društva, savreme nog društva u prvom ređu i nje govih problema; kod njega je društvo uveK Do strani od svih junaga njegovih dela i neosetno je prisustno čak i onda Kađa je samo ono na neki način odgovor no za čovewovo postojanje, pre svega za smisao čovekoVa posto janja. 3

Romanom „Mirno podneblje" Krsto Špoljar je u traganju za širim i dubljim zahvatom sveta velegrađa otišao korak dalje u odnosu na svoju dramu „Straćara male sreće“. U „Straćari“ je problem ljubavi( i to ljubavi u braku!) bio osnovni i ona, po njemu, propada, nestaje: na Kra ju drame dva mlada bića, Koja su se izuzetno Volela, snevala o lepoti svoga života, odlaze, razilaze se svako na svoju stranu, u svet, nošeći|sa sobom i U sebi poraz i neuspeh, osečanje pre varenosti i ostavljenosti. Pitanje, samo sobom postavljeno: Kuda i šta?, ostalo je bez odgovora i dalja sudbina tih ljudi Špoljara nije interesovala. On je samo želeo da na primeru jednoga brapa da sliKu Žživlienia ljubavi od početka do Kraja, do nestanka, ne zaboravivši pri tom nmaglasiti i dđeterminante čisto društve-

IZNEVRRENIH

KRSTO ŠPOLJAR

nog Kkaragtera. Ali ako na to pitanje u „Straćari“ nije odgoVvoreno, Šoljar je na nj odgovorio u romanu „Mirno podneblje“: izmevereni i ostavljeni, oni lutaju jednim gradom, živeći brzo i od danas do sutra, bez brige i interesovanja za svoju budđućnost; oni su ovđe svi Udpućeni sami na sebe, misle jedino na sebe, žive za sebe. Tu nema lju bavi, njihovim dušama vlada pustoš i očaj, a sva osećanja postala su samo jedno: spavanje u grevetu neKo~ drugog za dobru nagrađu (Vesna i Mila) ili pak (opet spavanje!) nastojanje da se ima što više žena (Pavle, Teodor, Stanislav, doktor) ne bi li se bar na taj način zaboravila prevara i razoreni san o sreći. I odatle polazi se dalje, goli život, bez snova, u njegovu surovu stvarnost, u prostituciju i pada se ne tražeći i ne želeći pomoć. za spasenje, gurajući sebe u paao, u nemio Vrtlog života Koji im obilato pruža ljude slične nji ma, liude što su prestali da vole i da budu voljeni, da žele i traže smisao i da budu. srećni, Božeći od samoće, Koja za njih znači obračum sa samim sobom, a to u isto vreme i vlastitu smrt, oni žive ludo i bezglavo, otimaju se i nalaze jedinu smisao u — postelji, u lomu, sadističkom JlJomu wosti{u i tela, u svakodnevnom pražnjenju i ižiV ljavanju do besvesti. /

t

Špoljarova sliga toga i takvog sveta je jako široka i pred nama se Kreće čitava galerija ligova u trenutKu, u momentu punog intenziteta; otuda u romanu izvesna „ugonfuznost, zbrga i, još više, sličnost između „pojedinih ličnosti; njegovi ljudi su nedovoljno izdiferemcirani i individualisani. S te strane, Špoljarov je zahvat dosta površan, nema sređenijeg i određenijeg psihološKog poniranja, nema nastojanja da se život tih ljudi prikaže u svoj svojoi RKomplegsnosti. I ta jednostranost smeta pomalo ovome romanu, oduzima mu Uverljivost i sugestivnost. Govoreći o svakoj svojoj ličnosti ponešto, Špoljar se ponavlja, ne vodi uvek dovoljno računa o pra voj meri Kazivanja, pa se rasplinjuje, beleži svaku (nebitnu) asocijaciju, nevažan događaj, a nije retka i isforsirana KonstruK cija, zbivanja po sili deus eX ma china (odlazag: i zbivanja u KOCwarnici), Koje dosta neuverljivo, papirnato deluje kao nešto Uzeto, „pozajmljeno, „prisvojeno (Hemingve;).

Dalego sređeniji, zreliji, zgusnutiji i sadržajniji je Špoljar gao pripoveđač. U zbirci pripovedagKa pod naslovom „Terasa anđela čuvara“ on je opet zabav ljen svojim svetom izneverenih i ostavljenih, samo što je ovde njegov metodđološKi postupak bio sasvim drukčiji od onoga u romanu. U „Mirmmom ~ „podneblju“ on je sav u znaKu realističkog sliKanja čoveka, „pribegavajući često naturalističkom i pripovoedanju i prigazivanju, bez dub-

„ljih i potpunijih psiholoških ana

Međutim, u pripovetkama je alac

liza. (ne, doduše, svima!) Špolja psihološki analitikx, dobar čovepKove psihe, naravno. sveta Koji on poznaje, Kojim je opsednut i Kome se uvek vraća. Segs i razvrat i ovde su u Pprvom planu, u osnovi sKoro sVa-– Ke pripovetke, ali oni ovđe, što je' bitno,nisu nametljivo davani — disgretno su postcvljeni, naročito u noveli „Terasa anđela čuvara", nesumnjivo najboljoj Špoljarovoj pripoveci. U njoj su došle do izraza njegove pripovedačKe sposobnosti: smisao za Rompoziciju, psihoanalizu, shva-–

psihe.

(Krsto Špoljar: »Mirno · podne-

blje«, »Naprijed«, Zagreb, 1960;

»Terasa anđela čuvara«, »Matica hrvatska», Zagreb, 1961)

tanje i postavljanje problema, lepo, tečno, odmereno pripoveda nje; on se ne zadržava na sporednom, ne rasplinjuje se, ne ponavlja, zgusnut je i sadržajan, ne opravdava već priča iskreno, uočava tragičnost „ostavljenog dečaka Koji se našao „začuđen pred zagonetkom majčinog bluda i spremnosti dvanaestogodišnje devojčice da pođe putem razvrata. U ovoj, Kao i u još neKim pripovetKama („Ana je ot'š la“, na primer, pa i „Nije bilo nikoga") ima više toplote i nežnosti, više humanog odnosa, ima pomalo lirike goja je zamućena tugom sećanja i neminovnog odlasKa, begstva u život i nastojanja da se nađe ljudsKije življenje, da sene padne na dno, da se digne i da se ide uspravno. Špoljar ie nastojao, analizirajući, da nađe u svojim seRsualno opterećenim ljudima i nešto Jepo, jedan san o svetlosti i suncu, o sreći. Doduše, on zna u tim momentima da podlegne bolećivost i sentimentalnosti pa tuga zazvuči neumoljivo u susretu sa stvarnošću, j istinom | „samoće, praznine i ostavljenosti: „Krevet je mirisao na ženu. 'Onse pro budi. Crven odsjev reglame na zidovima sobe. Prestrašen, poDpipao je oko sebe još uvijek ne snalazeći se gđe je. Nije bilo nigoga, osim Lotinog mirisa i bo ce do pola ispijene. Zurio je zatim bez osjećanja u titraje neonsgog svijetla, dox je gubitaK naglo ispunjavao njegovo tijelo.“

Promatran u -celini, na osnovu onoga što je danas napisao, Krsto Špoljar je bolji pripovedač no romansijer. Kao romansijeru najviše mu se može „zameriti razvučenost i nesažetost, težnja i nastojanje da đugim pripovedanjem mnogo Kaže, zbog čega mnoge stranice njegova romana

„Mirno podneblje" deluju površ

no i bledo. I u pripovetkama zna da podlegne onstrugciji i feljtonističkom načinu pripoveđanja („Šećer za majmuna“), ali ipaK tri pripovetwe iz njegove posled nje Knjige („Tcrasa anđela čuvara“, „Ana je otišla“ i „Nije bilo nigKogn") domazuju nesumnjive pripoveđačne „sposobnosti

Krste Špoljara. Tode ČOLAK

»MLAKA

KOŽA«

(Roman Živka Jeličića »Mladosi«, Zagreb, 1960)

Čitalac goji u čitanje najnovijeg Jeličićeva romana uloži toli ko energije da se napokon ipak uspije probiti do posljednje stra nice i posljednje rečenice, ostat će vjerojatno zbunjen nad knjigom: koju jie netom pročitao. Ako je poznavao: raniju Jeličićevu pro zu (roman „Staklenko“), vjerojat no će se zapitati, otkuđa ovom autoru odjednom ovaj stil, toliko različit njegovu ranijem stilu ne uporedivo jasnijem i umjetnički, rekao bih, zreiijem. Ovo je pitanje utoliko opravdanije, što Jeličićev sadašnji stil ne proizlazi Kao nuždanm, čaR ni Kao moguć, nastavak pređašnjega. Riječ je, izgleda, o neminovnim posljedicama zapetljane igre utjecaja i imitacije.

Pišući niz eseja o našim istaknutim suvremenim ptozaistima, Jeličić je ne samo došao do mno gih zanimljivih opažanja nego vje rojatno i do nekih ideja koje je zatim htio primijeniti u praksi. Pretpostavljam, naime, da se nešto takvo moglo dogoditi, jer 'm1 se Jeličićev prozni izraz, kakav susrećemo u „Mlakoj koži“, ne Čini suviše izvoran, Ne samo da je u njemu premalo neposredno= sti nego i premalo svježine, da bi mogao djelovati autentično, osjećamo da je namješten.

Upravo metođa krciranog lica, koju Jeličić primjenjuje u svome novom romanu, zahtijeva la bi da svaka ličnost u knjizi služi svojom rečemicom, artikuliranom na svoj način, svojim ritmom, svojom sintaksom. Jeličićev prozni izraz, međutim, ne po zna nikakva prilagođavanja, nikakve nijanse; on je krut, ne promjenjiv, jednoličan — a i ta okolnost navodi na zaključak da je riječ o izrazu koji nije autohton, nego ga je pisac naučio i pokušao primijeniti u svojoj pro zi, kao što se naučena formula primjenjuje na novi zadatak. Me tođa kreiranog lica, ako se pisac njome služi nadahnuto, vodi neiz bježno kompleksnosti lika — a Jeličićevi likovi su neizdiferenci= rani ne samo u intenzitet i u kvaliteti svojih psihičkih banja. .

Jeličić je potpuno napustio deskripciju kao način umjetničkog izražavanja. To bi moglo značiti piščevo sazrijevanje, njegov rast na ljestvici kreativnosti, ali u ovom slučaju ipak ne znači, jer Je ličić nije uspio kreirati lica do to ga stupnja, da njihova kazivanja o vlastitm unutarnjim stanjima nadoknade sve ono Što je romanu uskraćeno odbacivanjem deskripcije — naročito atmosferu, bez koje nema uvjorljivosti, bez koje lica lebde nepovezana s mje stom i vremenom, sa „sredinom iz Koje (navodno) rastu.

To su primarn selabosti Jeliči ćeva romana. One, kao što se vidi, potječu iz suštine piščeva postupka i zato mi se čini da su one presudne. Svi ostali medostaci više su formalni i proizlaze iz spomenutih osnovnih: to su labave niti koje povezuju pojedina poglavlja, disproporcije između tzv. akcionih poglavlja i onih analitičkih, neumjereno detalji“ ziranje itd.

Ovaj Jeličićev roman zorno do kazuje da je i najsavršenija metoda besplodna ako se njome ne služi stvaralački; nadahnuto, ako pisac nije došao do nje putem svoga umjetničkog imperativa.

Dubravko JELČIĆ

zi S!-

/

MIRA SANDIĆ: DEČAK

nego .