Književne novine

ROMAN MIKANA · BOKOVIĆA ULONU MM Beograd, iaBBii E)

Devet noći i dana do crvene zore, do onog partizanskog jut-

ta, kada su Nemici razbijeni i već”

na ivici potpunog sloma napuštali Beograd pred ratnicima, oj., su sa sobom donosili obećanje 'i polet, drugačiji i lepši ed svih

ranij:h — to su, grubo rečeno, „bitne relacije i idejne wonture, „roalistični | uprošćene, o kojima

„mriča ovaj roman. Glavna ličnost, „Miša Životić, intelewtualac i invalid, učestvuje samo nekoliKo 'venutaKa u tom činu oslobode-

:nja, Kađa sloboda ulazi na sva „čula, široko i već glasno; na · Rraju, i Miša i Pesnis i mali | dlečaKk, Već sastavni đeo grupe

"Woja pripađa novoj oslobodilač| Roj vojsci, ginu iztešetani Kuršu mima neprijatelja koji se već „raspada. I pisac završava ro„man: „Gore na ulici praštale su 'puške". Bitwa je dobijena, ali svi ne mogu da se raduju. Ne„i nisu stigli da, budu pobedni-

ci, Neki nisu „imali vremena. : Drugi su prerano bili počeli da b se raduju,

· Inače, ono što se desilo u pro | šlosti a, heodvojivo je od sadaš· njih trenutana, ispričano je Wroz ' rettcospeKciju i ponegde reminis= centnu tugovanku. Miša Životić

priča o svom životu, o ocu Koji'

svakoga časa treba da umre, o dedi woji se, u viziji sve više . sličnijoj snu, predstavlja ·mwao potpun i celovit čovek, Kao gBOrostas. Onda sleduje 'Đogovićeva rečenica, gorka i istinita, o ranoj ili preranoj degeneraciji intelektualnih ili imtelegtiualistič wih porodica u Srbiji. „Cinilo mu se da je njima, Životićima, rečito potvrđena ona tcorija o Wratkom dahu u Srbiji: deda lep i snažan, borbcen, sin lep ı samo naoko snažan, unuk lep i slabić“. Miša Životić, patetično i pomalo scentimentalno, priča o ponegKim nezanimljivim: do~

- gadajima iz prošlosti, iz doba detinjstva i rane mladosti, O porodici ı drugim | „porodicama

(Gavrovići), o građanskom treti ranju i shvatanju pojma kako Us | peti, RaKo sec održati, Kako Ssačuvati ponos, ima li ga? Vraća jući se sećanjima, pisac izbegava da sadašnjost potpunije | adredi. Razgovori sa ocem uglav % nom su dosadhi, isforsirani, ble | di. Vizije dalekog Beograda pre ' tebano su romantične i ubpadlji vo odonute magličastim „poetskim sjajem neuverljivim i tanKim. ı Reminiscenicije pregida sVaKO dnevnost, ono što se dešava na ulici: Nemci, pucnji, rat, ORUi pacija. Tutanji nemačgih Kamiona. Usamljen pucanja. Vrisax de

teta. Ne zna se Ko“ je poginuo..

'Ne zna se šta se stvarno zbilo. Nigo ne sme glasno da govori. Glave su sagriveme iza zaVesa. Blisgost slobode izjednačuje se sa svakim buđenjem. U bolje ' stranice može se ubrojiti i život obeležen u ovlašnoj araKteristi ! ci, Mišin doživljaj palange i nje nih ljudi, a napose ono vreme mladosti kada je sa Tijanom i· mao prve sastanke, ·Kada se oholo i mladalački nadmoćno ba i cao po brzacima Morave, gađa i se ono desilo: Krv; mnogo HErVi, · sutradan je bio bez jedme noge. Mišin zapis o putu iz palanke u Beograd, o četnicima i seljai cima, prilično je lišetiran. : Milan Đogović se naročito tru dio da literarmo uobliči i dočara : atmosferu ogupiranog građa u i kome Žive intelektualci, '*oji · predosećaju oslobođenje. Da je | više pažnje posvetio arakteri· zaciji ambijenta, straha, koraka

· i vojničkih tešKih cogula, a ma

| | t

i

mišljenicima, zaicdno

: nje moralisanju i „idejnim i fi· lozofskim preogupacijama“ Miše Životića, možđa bi se ova

| proza laaše čitala. Nema sumnje, bila bi zanimljivija i svežija. Sva moralisania u romanu data !su po jednom šablonu. To do'sađuje i zamdra. Lik Tijane, Ko : ja je u pokretu, potpuno je iz gubljen. To se desilo zato što | je pisac hteo da piše mođoeran :a ne realističKi roman. Ponegde. : Kotišćenie tehmike romana „to“ ipsa svesti" ispalo je nevešto. : Poslednje stranice su življe' i čitljivije, sa manje praznih: „mo : ralistički orijentisanih" odredbi sveta, jedinge, slobode kao nuž : nosti i same nužnosti. Čim asUutor počne da mudruje o tome „Šta je to čovek" roman prestaje da zanjma čitaoca. . Sam raji, Rada gine Miša Životić, zajedno sa drugovima isiosa borci-

i ma, upečatljiv je. Roman Milani Đogovića, dakle, uspeo je 53

· veštava

mo u nekim delovima, on nago iedan zamimljiv ambigoji više vidi

jent sa svetom | svoje motive

poznaje sebe i motive· realnosti 4 manje ono

što je objegtivna stvarnost. O. .. Radđe.. VOJVODIC

4.

Krajem marta beogradska DO zorišta stavila su na repertoar dva nova dela: savremene svet-

·sKe dramaturgije: u Jugosloven

skom dramskom pozorištu prika zana je drama „Talac irsKog dramatičara Brendana Biena, a u Savremenom pozorištu izvedena je Romedija Fransoaze „Sagan Zamak u Švedskoj. TALAC. Biemova drama Ta lac duguje u potpunosti svoju egzistenciju Šom O 'Kejsievom ! Brehtovom dramskom stvaralaš tvu. Sledeći Šon O'Kejsia, Bien sliK-a u Taocu sa gorkim patosom borbu irsKih macionalista protiv Engleza, i u isto vreme unosi u svoju dramsKu hroniku neku ironičnu istancu, Ko,ja treba da obezbedi delu željenu 'universalnost. U pogledu forme, Bien se ugleda na Brehta i suk cesivno smenjuje dramatične i sentimontalne epizode sa „nizom igračwih i pevačKkih numera. Bien, međutim, mehanički Ko pira ove velike uzore i stvara jedan parađowsalan scemski hibrid, suštinsKi izneveravajučći Šon O Kejsiev i Brehtov dramaturšxi postupa. Šon O! Ke)sleva dramska priča, na primer, obično je u početnim scenama duboko lokalna po svom karate ru, 1! tek s vremenom stiče neki čudoein dah veličine, oći joj pridaje i izvestan opšteljudski značaj. Bien, na protiv, od početka zanemaruje lokalne owolnosti i nastoji da uopšti svoju

viziju, ali u finalu drame, ad

mu je potreban određeniji zaKljučaK, neočekivano wonvencionalnoj realističkoj teh nici i ograničava se na doslovno prepričavanje jedme privatne .is torije, Koja treba da nas uzbu-

di svojim romantičnim i sentimentalnim sadržajima. i Odnos Brehtove i Bienove

dramaturgije još bolje potkrep-

ljuje izneseno tvrđenje, U Breh

tovom dramskom postupku, pevački Kupleti i igračRe numcre ne dozvoljavaju publici da se do wraja identifiKuje sa roman–tičnim ii sentimentalnim toKoVima (goji su neophodni epskom teatru zbog svoje Velike pobpularnosti) i naglašavaju alegoričan smisao komada, u Kome dolazi do izražaja jedma univets' alna socijalna koncepcija; Bien sa svoje strane, preobražava OVC pevačRe i igračke tačke u samo stalne međuefekte, čija je jedina funcija da pruže bezazlenu zabavu ili podstaknu gledaočeva gonvencionalna emocionalna raspoloženja. Drama Je, inače, mešavina raznovrsnih piščevih intencija, bizarnih detalja dobro prilagođenih ukusu naše epohe (radnja se zbiva u nekom burdelju, a glavni junaci su prostitutke, polugriminalci i politički zanesenjaci) i mnogobroj nih motencijalnih dramskih mo gućnosti, Roje iz neobjašnjivih razloga nikad ne sazrevaju do wraja. Autor prožima svoje delo grubim humorom, Koji gKatsad imo moderan apsurdan Dpriz vug, ali mnogo češće manifestuje jedno gRontradigtorno (Koliko anarhističgi haotično toliKo i ma lograđamski uprošćeno) nerazume vanje istorije i njenih strujanja; osim toga, preRkomreno Uupo

hetegorena

trebljavanje slenga bitno O5siro~,

mašuje jezik drame, i stvara besmislen „utisak da je uličmi žargon postao vrednost sam po sebi!

Nije bilo lako ođrediti čvrstu razvojnu liniju zbivanja i tako ostvariti potrebno stilsko jedinstvo predstave (reditelj Miroslav Belović naglasio, je u programu da Bienov omad predstavlja „dramatičnu viziju damašnjes sveta izgubljenog u prajnostima" i formalnim sredstvima pokušao da izrazi taj ošmarni haos, ali nije zapostavljao ni tradicionalne elemente Bienove dramaturgı je): Rediteljeva neđoumica oBledala se u raznolikom tretmanu ličnosti, epizoda i odnosa: u ne-

109)

pribegava .

im scenama i tička mera nije bitno narušavana, dog su nege druge epizode i Raragteri imali izrazito farsično ili burlesKno obeležje; isto tamo, Izvesni odnosi bili glašeno Karigirani, dok su neki drugi opet bili preko svake mere dramatizovani ili zasićeni jevtinim sentimentom. . _ Belović je, međutim, s mnogo mašte oživljavao plotoresKnu atmosferu, u Wojoj se odvija radnja womada, i stvarao lag zabavan spektal, iz Koga se neodoljivo oslobađala određena #dvrsča vizuelne scenske mpoezije. Reditelj je, najzad, tačno odredio osnovan ritam predstave i veoma plastično wiferencirao mmnogobrojne Bienove junake. „Dodajmo, da se predstava odigravala u izvanrednom (brehtovsRkom) degoru Petra Pašića, i da je bila propraćena odličnom funkgcional nom muzikom Srđana Barića.

Izdvojićemo dve wreacije.. Kar lo Bulić je stvorio noezaboravihi grotesKan lik suludog generala ipske revolucionarne vojsKe, Koji Đludi burdeljom Kao Kagav ukle ti duh Kroz svoje poslednje carstvo, i potresno otgrivao tužno nostalgično jezgro oVog čoveka; Joviša Vojnović je uspeo da sočnim bojama nasliga lig jednog lumpenproletera, i da u isto Vreme ma apstraKtan način nagovesti svu bedu čovekovog Uzaludnog purolaženja.

Beinovo delo odlično Je preveo Slobodan Selenić. /

ZAMAIMK. U ŠVEDSKOJ. Karakterističan njiževan uKus i odnos, prema životu Fransoaze Sagan, moji su odavno stekli utvrđeno mesto u svetskoj literaturi, došli su do izražaja i u prvom dramskom. delu ove {ran cuske wnjiževnice. U ovoi Rome diji, pred nama su opet svet do gKonih ljudi, atmosfera tupe sito sti zasićena mlaxim segsualnim uzbuđenjima, 'geometrijsKa ana liza' ljudskih osećanja, Kao i onaj Dpovršan, ironično=-lucidamn. ton Koji razara utvrđene redosle đe moralnih i društvenih vred-

likovima realls-'

su ha

· POMDDNE DRNMSKF BIZARNOSTI

nosti. Iz takve duhovne lime rađaju se, nesumnjivo, dva glav na junaka Komada: Feleonara i njen grešan brat Sebastijan.

Ali ovoga puta spisateljka Uklapa svoje jumake u tradicionai nu shemu ljubavnih trouglova tipičnog bulevarskog omada, a uvodi u radnju i dobro poznate salonsxe lutke od slame, Koje go vore Klišetirane fraze i ispoljavaju Kao po gomandi istu skalu osećanja. Ipak, u toj shemi naziremo i izvesne modđernc elemente. Zbivanje je, na primet, preplavljeno bizarnim detaljima: radnja komedije odigrava se u neKom zamku č'ja gospodarica

BRENDAN BIEN

— jedna mala buržujka — nastoji da očuva po svaku cenu duh i običaie minulih epoha, za mak svakog leta posećuje po jedan rođak iz Štogholma, oji umosi nešto Živosti u seosjgu monotontju. i raspaljuje liubomoru gospodaričinog brata; gad dođe zima, sestra i brat otpočinju stravičnu igru, Roja otera U smrt mlađog posetioca, posle če ga se za rrenutaK ponovo UUSPpoOS

tavlja atmosfera site dosade, KO

ja je carovala na početku Ko mada. S druge strane, francusKa

wnjiževnica na prevashodno moderan način otkriva Konce Zapleta, i sugerira ironično svirepo osećanje da život i smrt nemaiu drugog smisla osim onog KOji steknu u nekoj „neozbiljnoj igri. No u Kgrajnjoj analizi ova komedija ne izlazi odsudnije iz okvira frivolog bulevarskog KO mađa, „goji je Katagd otužan prewo svake mere, a vrlo često galski duhovit i neobično Zabavan. |

Taj element igre, koji određuje suštnu Zamxa u Svedskoj potpuno je izostao u predstavi, woju se režirali Borjana Prodanović i Jovan Putnik. Predstava je imala preterano dvamatičnu eKspoziciju, „usmerenu na stvaranje tajanstvene mister'ozne atmosfere; ligovi su, dodđuše, predstavljali persiflažu nekih 'tipičmih ličnosti iz razliitih pozorišnih epoha, ali su u toj dra matičnoj atmosferi postepeno gu bili xomična obeležja i delovali isuviše patetično. U raspletu, re ditelji su odlučnije naglasili Komigu i postilgi da glumci imaju ležerniji odnos prema ličnostima gomedije.

ı Dvoje protagonista (Ksenija Jovanović i Predrag | Laković) najviše su se približili tonu i du hu klasične francuske interpretacije salonsKih komada; ostali glumci nisu ni iz dalexa postigli odgovarajuću ležernost, i Vrlo često su delovali Kao patetične figure, Koje su slučajno zalutale

'u ovu lepršavu i bizarnu Tran-

cusKu komediju.

GOSTOVANJE BARSAKOVOG TEATRA

Parisko pozorište Atelje, oje vodi čuveni reditelj i scenograž Andre Barsa, prikazalo je na gostovanju u Beogradu dve laxe francuske bulevarske momedi je: Zamak u Švedskoj TPiransoaze Sagan Sastanak u Sanlisu Žana Anuja.,

ZAMAK U ŠVEDSKOJ. „Nedelju dana posle premijere KOmada PFranzoaze Sagan u Savremenom pozorištu, pružila nam se prilika da vidimo njeno delo u tumačenju jednog eminenmntnog parisKog teatra, i da u Rratkom vremenskom: razmaku otKrijemo dva sasvim različita aspekta ovog Romada. Dok je u našem izvođenju Zamak u Švedskoj imao oblik artificijelne persiflaže, u Kojoj su naročito naglašeni misteriozni i bizarni mometi, u tumačenju francusKog pozorišta Komad je delovao Kao racionalna (psihološki i sociološ i tačno obrazložena) priča, Koja se postepeno preobražava u negu vrstu blage satire jedmog građanskog enterijera, u Rome se bez imalo muke mogu mazre'ti i tradicionalne aragkteristiRo inolijerovskog pburžoasKog salona. U skladu sa takvom Koncepcijom, Bayvsagkov ređiteljski postupak bio je ležernmo uprošćem i sav Uusredsređen na precizno orctavanje KarakKtera i zapleta, gao i na naglašavajne humornog Kontrasta između trivijalne logič nosti malih 'građana, oji nastunjuju ovu Romediju., i istorijsROg dezora u Rome se ona odigrava.

Naročito nas je impresionirala veština sa Rojom ,su glumci

NADIN ALARI I RENO MARI U »ZAMKU U ŠVEDSKOJ«

Barsakovog teatra uspevali da očuvaju unutrašnju istinitost lisova, Koji su pre toga Dpropušteni Kroz prizmu humora i ironije, Dodajmo, da je ovakav glu mački postupak obezbedio predstavi i potpunu životnu vqrodostojnost i potreban ironičan pri ZVUK.

Zapazili smo nekoliko odličnih glumaca. Osobito je briljirao Mi šel Erbo ı ulozi mladog ljubavniRa Frederika; Erbo je sa mate matičnaom preciznošću isgusnog majstora identifikovao jozgro FrederigKove, ličnosti sa neKom iskonskom glupošću (koju hrane "uobraženmost mužjaka i mhMađalačko precenjivanje beznačajnih isgustava) i uspeo da akcija O” vog Karaktera (u osmovi prilično pasivna) obeleži progresivno sazrevanjje Romedije.

SASTANAK U SANLISU. Za plet ovog Anujevog „ružičastog womada" vrlo je jednostavan: glavni junak Žorž zaljubljen je u mladu devojgu Izabelu i grije pred mjom stvarne okolnosti svoga života; on dovodi izabelu u iznajmljenu | raskošnu Kuću gde se nalazi, dvoje starih glumaca Koji predstavljaju njegove roditelje; međutim, iluzija Rratiwo traje i Žorž se surovo suoća va sa stvarnošću Rad se pojave

njegovi pravi roditelji, ljubavni-

ca i najbolji prijatelj. Ali ova womična spretno vođena melodramska intriga često. je samo okvir za tragikomičan nesporazum sa stvarnošću Koji se odigrava u duši glavnog junaka, po smatrana u toj svetlosti, Anujeva Komedija stiče i neKu UOpštenu simboličnu dimenziju, jer slika onaj čudesan mehanizam

projiciranja u ismišljene situaci| ie i odnose, koji svakom čoveku

pomaže da preživi i savlada gor činu svakodnevnog Života, UZ tO,

u ovom omadu reflegtuje se

na neki daleK način i pirandelovsKka Koncepcija o večnoj Kon tradigciji između čovekovog lica i maske; doduše, la intelektualna koncepcija ostaje duboko u pozadini i neprestano se povlači pred tradicionalnim elementima iedne tipične bulevarske Romeđi ie Koji postepeno „preovlađuju.

Reditelj Andre Barsag pravilno je odredio ritam pređstave i} postigao zadivljujuću gondenzaciju zbivanja, pomoću. Koje je bitno ublažio stilsku heterogenost Amujevog dela i pomogao publici da bezbolnije pređe pre-

KO izvesnih proizvoljnosti u psihologiji ličnosti ili nelogičnosti u razvoju komađa. S druge stra ne, ova predstava nam je omogućila da dođemo do određenijih zaključaka o Barsakovom te atru. Tago smo uočili da Barsaova trupa slepo poštuje tradiciju gradanskog pozorišta Z druge polovine XIX. stoleća. U duhu shvatanja tog teatra, pred stava pre svega pruža punu ijuziju stvarnosti, pri čemu se obil no koriste sitno-realistički deor, Verodostojni kostimi i herojski Karagteri. Osim toga, ovaj starinski postupa obično prate mnogobrojni patetčni akcenti, i često preobražavanje „simbol'stičnog prosedea u sladunjaVu sentimentalnost, Koja predstavlja ustupak ukusu određene gra đansgxe publike.

Najzad, maglasimo da BarsaRov teatar raspolaže izvrsnom glumačkom ekipom u Kojoj sć naročito ističu Nađdin Alari, Reno Mari i Mišel Erbo bravurozžnom digcijom i veligim tehničKim muajstorstvom.

Vladimir STAMENKOVIĆ

Izložba irojiće ·

najmladih

Tri slikara sa poslednje godi. ne specijalKe, dakle iz najmla« đe umetničke generacije, Zoran Pavlović, Branko Protić i Vlada Todorović, iznenadili su Valitetom i ozbiljnošću sVoje izložbe, S obzirom na mladost autora vrlo su značajne svima zajedniš e odlike: solidno vladanje za. tom, obaveštenost i aktivna zainteresovanost za savremena ]ji„ gKovna strujanja i pokušaj da u okvirima apstragKtnih stilskih orijentacija naglase individualnost svog izraza. „Polazeći odatle, tri mlađa umetnika vrlo su razljičita. Zoran Pavlović je među sVojim | mwolegama ” naicerebralniji, On studiozno prilazi rešavanjima ritmičKih odnosa jasno omeđenih površina geometrijskih oblika. Stilsko obeležje, načina organizacije površina njegovih sli. Ka asocira sintetičku fazu Kubizma | megih futurističdćih pokušaja. OvagKvim izborom uzora, sligar je sebi nametnuo vrlo rute okvire jednog strogo racjonalnog sistema. Ipak u „Jakov ljevoj borbi" i „Genezi“ uspeo ie da prevaziđe ove danas već „RnjišKe“ uzore i da sUuprostavljanjem toplo bojenih planova sugeririra ličan doživljaj.

Brano Protić je u grupi trojice svakako najsemzibilniji i naj ličniji. Izvesna atmosfera enterijera utonulih u srebrnasto sive izmaglice doživljenih možda Još u detinjstvu, markKirala je sećanje umetnikovo i on ga trans ponuje vrlo smelom ombinacijom postupka. Partije strukturalno analitički tretiranih delova površine s umetanjem stranih materijala, izvanrednim „sluhom“ uspeo je Protić da uklopi u nexa tonskKa rešenja Koja ih opredeljuju u prostoru. Otuda njegov enformel ima Kvalitet izraza i sadržaja („Kompozicija 924“, „Kompozicija. 325“) sasvim osobenog zvuka 1 nije lišena neke neobične poetičnosti. Slike mu odaju originalnost i fizlonomiju jednog finog i izrazitog talenta,

Vlada Todorović sa Vrlo Wočlisvom spretnošću | nekad Čak preteranom lagoćom tretira SVO.

ia platna slična sligarima „action“

painting-a", „Kao „totalne KOmpozicije“ čiji se sadržaj nastaVlja i van okvira uramljene povr šine. Otuđa mu i nailonost za veliki format koji najčešće održava u tonalitetu ogera i sijene, sa efektima postignutim jakim fagturiranjem pojedinih delova i naročito u ohtrastima tamnih i svetlih partija („Crvene igre", „Kompozicija I“.). Na granici iz među eKspresionističke i lirsKe apstrakcije ove kompozicije pogKazuju višestruke mogućnosti

autorovog razvoia. Dr

Katarina AMBROZIC

IZ IZLOŽBENIH SALONA

NA TEMU

Zanimljivo je do oje je mere danas zapostavljena portretska umetnost. Do nedavno bila je to vodeća tema plastičnog izražavanja aktuelna u svim vremenima i svim stilovima, nosilac neiscrpnih podataka ne samo o umotniKu i njegovom modelu, nego i o vremenu, psihologiji njegovih liwova i karakteru fizionomija. Me đutim, danas, Rada se savremena likovna traženia sve više odvajaju od neposrednih podataKxa prirode, pa prema tome i ljudsKog liga onagVOgS KakKVim smo navinli da ga vidimo, ova tema tago zahvalna po Komblegsnosti i veligim mogućnostima Koje pru ža autoru, gotovo se izgubila ili vegetira u banalnim realističk&o impresionističkim pogušajima. Kao samostalan skulptorsKi Dproblem jedva da se još tretira. Ta Ko je u svetu, a tamo i Fod nas.

\

Utoligo je izložba dečjeg portre

ta mlađog beogradskog sKulpto

. Mire Sandić, veće iznenade“ nje.

Na žalost pitanje selegoije PO stavlja se na gotovo svakoj nš” šoj izložbi. Dvadeset eksponati Mire Sandić vrlo su Nnejednakč vrednosti Degoratnvi agtovi, ane mične figurine, ao | neKOolKO

neinventivno obrađenih glava U

realističkim owvirima imptesi0” nističkog postupka -— možda! iZ?

loženi ao prikaz razVoja mlsdog skulptora, sasvim bi Pot

Šmo govorili o talentu „Sandić đa nije još desetak deč". jih glava. Ovi portreti mališani predstavljaju wvalitete Koji KC. nas, u svojoj vrsti, nisu jO n Kad dodirnuti. :-

U ogviru portretsKog stvari nja dečie glave, uvek S oble, neformiranih crta, Ž

KNJIŽEVNE NOVINE

|

i