Književne novine

e::D8, to je bilo čas da Milijan smehom prolomi ljudsku glupost i poi Ha bišbe od ha i parčadima svog raznesenog tela raž+ esć i sVet Oko sebe. Ha-ha! Cvrčak u Kkreetu. Ko je io još video! Ne, oh neće da se kladi, da ne bi oštetio Vinoja, svog divnog druga iz balona i prijatelja vina, ali je.apsoluino siguran da niko ćrvčka ne može nači u krevetu. A on nek samo pruža Yulke, nek istražuje tamo gde on, Milijab, uopšte nije hi SOiaJio da iraži jednog onakvog mangupa _ Tad je kaluđer Vinoje Tekao kao da čita knjigu koju zna napamet: zaista, žalsta Vam kažem: još nisam napipa0 cvrčka, ali sam napipao. nešto drugo. Naime, ja pibam jednu bošu žensku nogu. Tačno, rekao je ne misleći se ni> malo, ovo je bez sumnje jedna bosa ženska noga!

Da li je Milijan i đalje mogao đa se smeje? Da, on je mogao; 6n je za to imao sto i jedan razlog: on je mogao do sutfa da se smeje; on je zaista mogao da Ppresvisne od smehš8: bog sebe, ali zbog svojjh prijatelia još više. No, njegovi su prijatelji bili ozbiljni, te je i on morao da postame ožbiljah. Oh je zato odmahnuo rukom da bi ozbiljnim prijateliima sasvim ozbilino mogao da kaže: kakva bosa ženska noga? ko je tu mosdao da ostavi bošu žensku nogu? Uostalom, nešto sa vama Yhora da hlič u redu, prijatelju Vinoie! Tražite cvrčka koga, nema, a tu nalazite nekakvu nogu!

Nije jedna nego šu. dve, rekao je onim is+ tim, ranijim glasom Vinoje, Stvarno. cvrčka nema, ali su ovđe dve bose ženske noge.

Znala sam, rekla je Jagoda, i sigurna sam da ih više i nema. Apsolutno sam sigurna da ih više nema. ; · :

Eto tako se nastavilo ono što. ie bočelo. Sva ko je ostao tamo gde je bio maločas, i niko nije poftrčao ka tom neverovatnom otkriću u koje se, s mnoeo prava, moglo' sumnšati, Samo se mesec malož"kašljao, pomerio se za mili+ metar ustranu, bled i umoran, ostareo. Kkivan nekako: toliko đueo nudi sveću za.rog, a nebreRkidno ga niko ne gleda. U tom je negde ćuruliknula neka ptića: ćuk, ćuk, ćuk —. dolazi iauk., Čim je ona čurulirnula, zaćurulikali su opet i ljudi u ćelii, i Miliian i ono trošstvo, Maločas iedna bosa ženska noga, a sađa dve! pošle tog Vindievog saopštenja ogorčeno je lzeo reč i Milan, |

Razume še da je on imao razloga dn bude ogorčen, i zato je to ogorčeno i rekno, Naiv'šć je, izeleda, bio ogorah na meseć što ne đtži Tog umesto sveće, i što nema ponosa pa nekud ne ode. kad Pa niko ne mari, nemo iu Stari. na očigled svih. Te ie uzviknuo: da to ova harPba maosec ne umnožova stvari, priiateliu Vinoie? Vi se sećate šta ie sve om u staniu da Hdrađi sa ljudima? Mocžda ćete za koii čas reći da jč onjh not četirj, a zatim pet, a zntim sto..

Možda je to bio čas da i Vinoje postane ogorčen, a i neo drusi? Možda! No. duduk ie tvrđio da kod ostolih nije bilo nikakVog otoTčehia, pa je ono uskoro i iz Milijeama išž*ielo. Vinoie je rekao fiho i sookoino, kao da se posvećuje, k”o da še sprema da nehng mirom bompbže ĐO čelu, duši, rebrima i suši u grlu, na . jeziku, svud gde postoji: dragi Miliiane, čedo moje! sasvim dobro se sećam šta mešec ponekad radi sa liudima, kad su piiani: nakim Đo plavi čvoruse sadi, a drieima zlato i momir prosina po bradi. To je, što se toga tiče. A što se nogu Ls,» držim fiče, bilo bi divno da ih ie četiri ili pet, i Više, Ali nšh, na vpšu sedošniu želost i bivšu radost, nile ni četiri ni net, neso samo dve! Samo dve, i nijedna više!

D=bome. Dosle toga Milijan ie rekao bmž trupe omorčnhija:'da. ga nim510 brisa fPiis što su tu dve bose ženske nose. On ih fu nje ostavio: maložas, spremajući se da potraži čvička, on ih niie primetio. On ie fražio cvrčka, a ne bosa žense nose, a Vinoie nek hnnlpži što hoće. Tome je, izeledm, Jagoda nešto irla đa primeti, no omn kao niie primetila ništa, neso ie snmo kopala naipitomije na svntu: hoćeš da rnžoeš: svaki nađe što želj? Tpko ie dala pr?Pmi Petru geoveđaru da ža trenitak prestene da bndđe mislHlnc, to iest da Prestane zlokobno dn ćuti stežoći nestrplilvo omu močueu, i re!me umesto Milijana: ne nbđe svnii što želi, pli se dešava, da netko jzmubi ono što ne želi. Tad se dTagodn ugrizn za usne, i tO samo znfo dn bi videla da Ji može đa joj boteče krv. FKrv joi nije votćkla, što die. ma shvatila odmnh: bez ž"He da se prošilon man čild krv, ona ie onda Prestnlnm da.se obraćn meet, Milijann i Petm govedami, i okrenulh se Vi noji: dragi Vihpjie, ispitajte. molim: ves, da li te noge pripdHit filom, {li si same žH Saba? đa li su to baš žcmnsWwe noge? da fisi miišle? da nidu ih*ševVe? po čemu ste pon? da su baš „žamšle? !

Vihoja je fo nhteralo đa počne dn pređe WRO main, i isthese jeđnfi kfinpn i Sjajari bišar gvoise mndosti: mbimiliia Jagndh, po ici Woia me prožima ja požnajem čiie su 6Ve noge. Kad dodđirnem ženšim nosu, onda „je jea jedPbe, slatke i čudne Vrste, a muški kad dodifnmem, to je onda jeza sosvim druge, suprotne, gadne vrste, Ne časeći ni časa, Jagoda mu je rekla promu':lo kao da jie nešto iznenadilo, a bilo ie očigledno da nije smela biti iznennđena: zaneli ste se, izleđa, tom ježom, ba mi nćšto niste odgovorili: no, Šo, poktšavam da Vas razu> mem. „Hoću da mi kažete: jesu li te noge same za sebe jli pripadaju neom?

Sad ćemo Videti, rekao je Vinoje brzo, 5agnuo se još brže, malo niže: da, one Đripadaiu jiednom Rkolencetu! Ne, tu su dva kolencefa! Oh. tu se nalazi još koješta... i

Jasno, sve je fo naghalo Milijana da skoči kao Ooparen, da vikne, da se rasrdi opet, da plane gnevom: jedtia noga, pa dve, pa jedno kolence, pa dva kolenceta, i koješta uz to! Pa to je sramota! riknuo je. Pa to je uvreda! Došli su da mu pomognu u traganju ža cVPČkom, kao vele, a eto šta Vihnje nalazi! Kako sme da nalazi teko što! Cvrčak njemu treba a ne 10!

U tom trenutku Petar govedar rešio je da odveže čvor i da sasvim preštane da bude mislilac; pomerio &e. Onda je saopštio da je došlo njegovo vreme, doba njegovog posla: more, šta se mi tu natežemo, rekao je, i jednim žamahom ruke prevrnuo krevet, a ne ćurak koji nije ni nosio na sebl... ra j

"Tu je nastao nespoP8zufm, jedan sasvim Mali nesporazum, raanji čak Od faakovog žrha, Na-

priča »književnih novina« Cvučak i |

SUBHBA?ZBHBH

ILUSTRACIJA SLAVOLJUBA BOGOJEVIĆA

KFILANT M

(ya pirarar ri Pa PiP

metima, koji se, kad se upotrebom pocepaju ili istroše, bacaju, nego se, ako ni za što drugo a ono radi vežbanja u čovekolju blju, treba privikavati da u takvim stvarima budđemo blagi i milostivi. Ja ni vola Koji mi je rađio ne bih prodao zboB nlegove starosti, a kamoli stariieg čoveka, da iz kiće, u kojoj se othranio i iz načina života na koji se navikao, za neznatam novac bude bačen kao iz otadžbine, i da za kupca bude neumotrebliv isto onako kao i ga prodavca“ (M. Katon 5);

li ' TII

TFilaptropiju Plutarh uzima kao povećaPWiu i pojačanu naklonost jednog člana ljudske zajednice prema nekom drugom, bez obzira na njegovu društvenu — etičku ili ma kakvu drugu ulogu, i njome čovek treba da treperi do poslednjeg daha. Kao što filantropiju ističe kao zbir svih vrlina i uzima kao osnovnu vrlinu, tako on od gacuje filantiju ili samoljublje, i one se u njegovim spisima bore kao egoizam i 8ltruizam u, spisima modernih socijalnih etičara. Filantropija u Plutarha ide mnogo dublje nć#o naklonost prema sačoveku O Rojoj govore etičari. Kao sve tadašnje fi10sofske škole, i on želi da pojedinću pomogne da steče duhovno spokojštvo, ali do ovoga he dovodi odrićanje od spoljaBhijih delatnosti, mego pravi unutrašnji stav MWeoji svoje čvrsto uporište halaži u ' svesti da živi životom u kojem se ispunjaVa svoj moralni zadatak i od prirode dana dobra primehjuiu na korist svih saljudi.

To je put eutimiji, koja od svakog dana pravi praznik, i koju ie Plutarh sam našao, te hoće da je pokaže i svojim saliudima, Biti čovek među ljudima, tj. srđačno Bsaučestvovati kako u nesreći tako i u sreći saljudi — to je bilo Plutarhovo zadovolištvo. i možda nije slučaino što se he lenska· reč sinanthropein (= sačovekovati) hajpre.u niega pojavljuje (Političke pouke P 51). Po Plutarhovu shvatanju, čo* vekoljublje i sačoveštvo 'ireba da su odlika pravog državnika. Zato on kao takva ističe Perikla, čiji šu poslednji časovi bili ožareni filantropskom svešću, bij. utešnim osećaniem da hjeBovom krivićom hijedan

istika

ime, nekolike duđdukove rupe tvrdile su jedno, a nekolike drugo. Kako onda Sprudištanci mo-> gu da budu sigurni šta se desilo, kako mogu da budu sigurni vrapci i vrabice, koji su baš u to doba spavali i sanjali i što im se hoće i što im se neće? Zato i mislimo da je najbolje reći šta su sutradan pričale one rupe. E pa evo: ohe prve rekle su da je, čim je Bovedar Petar prevrnuo krevet a ne svoj ćurak, Milijanu sinuilo lice od zadovoljstva toliko da je mesecu ža hjegovu šugavu sveću ponudio ceo svoj ži> vot, samo ako mu ostane. Da, iz kreveta je istrčao njegov dćvrčak, njegov dugo traženi cvrčak. Pa to je on! viknuo je srećno Milijan! On je! Pette, alal ii Vera! Šta tu Vinoje prića o nogama! Što se pak ono troje tiče, njima nije sinulo lice ni od zadovoljstva ni od nezadovoljstva. Jagođa je samo rekla: dabome, ništa drugo se nije moglo ni očekivati, znala sam. Ah, dragi Vinoje, mili, pa to je ona vaška, nju ste, znači, toliko dugo držali za noge.

Bto to su pričale druge dudukove rupe: da je iž kreveta ispala vaška, to jest: sestra Paraskeva, i, ispavši, odmah se dočekala na noge, i, dočekavši se na hoge, pobegla iza Milijanovih leđa, Nije joj se, izgleda, dopadalo ništa od svega što je tu, a najmanje močuga u rukama Petra govedara. Tačno, bila je obučena u belo, ali ne u Ono belo koje je nosila ma šebi i Lazaričinoj hoći, nego u drugo. belo: u belo u kome se Spava. Iza leđa Miliianovih, ona se osmehnula svima, i slegla ramenima kao da hoće da kaže: šta mogu, pod suncem nebeskim se dešava svašta, pa zašto da se ne dešava i ha miesečini, noću. A nije, u stvari, rekla ništa, zbog svog nesrećno zavezanog jezika, naravno. Kao što se vidi, bilo je dva majušna nesporazuma: da li se poiavio cvrčak, ili sestra Paraškeva, i: đa se Milijan neobično prijatno iznenadio, a Jagoda, Vinoje i Petar govedar nisu. Tako iznenađeni Milijan pošao je u Ssusret močugi Petra govedara, da bi je zagrlio. No ovaj ga je u tome sprečio; golim i rutavim

Slobodan DŽUNIĆ

grudima isprećio se pred Milijana i pokazao močugu: vreme je da joj se odveže jezik.

Eto tu se onaj nesporazum prodđubio, i od majušnog kao makovo zrno, od dvostrukog, od dva nesporazuma, postao jedan i veliki. Vinoje je skrstio ruke, kao pred molitvu, i zagledao se u dubinu tog nesporazuma: eh, Miliiane, kar) da su bile samo noge, kolenca i koješta, a ono, vidite, šta je sve tu: ćela sestra Paraskeva. Jasno, kaluđer Vinoje je gledao u nesporazum da bi mu sagledao dno: tako kao da je pred njim pun balon vina ili na hiljadu parčadi rasprsnuta Milijanova i Jagođina tikva. Promumlao je ioš: biće kno što je pisano. Nešto slimmo uradila je i Jagoda s tim što niie Birsfila ruke i što niie uživala u onome u čemu je očigledno uživao Vinoje, nego u onome na šta se soremao Petar govedar; rekla je: možda ioi je Milijah već odvezao jezik? A Petar goveda?, koji je nesporazum shvatio najozbilinije, u tome času već je činio prve korake da ga prevaz:đe pokazivVaniem svoje snage koiu je danima kubio dudđuličući, Čorbu ću sad zapržiti i tebi i tebi, obraćao se Milijanu i cvrčku. to jest sestra Paraškevi. a, Vi kusaite pobaru koju ste sami sebi soremili; stegao je dobro onu močusdu k9O đa hoće iz nje da išcedi nekakvu poslednhiu kap.

„Pa “ju je podigao, pa je Pbohazao Milijanu ju

sestra Paraskevi, to iest cvrčku. da bi ie dobro videli, pa pljunuo u šnke: nekad si mi goVorio đa pljiunem u šake, ba Gvo, sMšam te, bolie ikad neso nikad, no ne beri gajle, nego kožu

OPSKA RBRTIKA

atinski građanin nije obukao, erno ruho, što je sam Perikle smatrao za najlepši i najveći uspeh u svom životu (Perikle 886). | "TV

Takva filantropska svest naročito je aktuelna danas kad političke pustahije, razni demagoški autokFrati i ratni pustolovi misle samo na što jaču organizaćiju sile i moći, bez ikakva osećanja samilosti ili moralne odgovornosti. U svom ra> zornom impoerijalističkom fanatizmu oni, mesto da u narodu otvaraju sve veće mogućnosfi za slobodan razvitak. misle samo na svirepo 1 bezdušno ograničavanje slobode, a to postaje nepodnošljivo zlo. od kojeg stenje ceo slobodoliubivi svet. SVoju besnu pohlepu za vlašću i za osvaja njem novih lovišta oni treba da zamehe istinskim saćovekovanjem i punom filan= tropijom, življim odnosom čoveka Dbfema čoveku i uzajamnijim, srdačniiim i čovečnijim saobraćajem između haroda i naroda. Današnje sukobe između organizo= vane samoživosti velikih nacija, koja je stvorila oblike ropstva gore od ohih u ranijim društiyrrd, s jedne strane i Viših ideala čovečanstva s druge strane može đa otkloni samo nova filantropska svest, i pod uticajem njene sunčane SVetle procvetaće i sazreće ekumenska pravda, osnovna zaštita ljudskog dostojanstva i svečovečanske ljubavi. |

Miloš N. ĐURIĆ

,

na šiljak, ako ti je život mio. A. ova močuga nije iz raja izašla, nego sam je maločas odsekao tu blizu. Čemu se Milijan, dđabome, na> smejao: nije mi poznato, no, videćemo. Uopštš, viđim da te poludeli! Sad mi trabunjate O sestra Paraskevi koju ne mogu hi da smislim, žboB koje Bami godinama u poslednje vreme držao zapušen nos, ali, baš me briga!

' Onđa su u nečemu šve dudukove ruke postale Složne: da je Milijan najednom postao odlučan. Njegova sreća, dakle, postala je dvostruka — četvorooka, četvoronoga, pašja gotovo. No, istina je: Milijan se najednom setio đa je duše bio heodlučan, i da je došao zvezdani čaš njegove odlučnosti, njegov zvezdani čas o kome u fiekimi Starim i prašnjavim istorijama tmko lepo piše. Čim je Petar govedar, umesto pod njegovom, Milijanovom cvrčku, ohom možugom ođalamio bo njemu, Milijanu, on je odlučio da pogine. Naravno, on to nije morao, ali, žašto da ne? Ta 16 uopšte nije teško: niemu je to čak bilo ugodno. Iza njegovih leđa Sštajao je njegov cvrčak i PpPpripijao se uz hniega, a 0M, Milijan, primio je krst ha sebe — Petar gove+ dar je lupao po njemu kao da ima pred sobom stafu, praznu kantu. a Milijan je podmetao sve Što je imao, i prednji i zadnii svoi deo, i gomii i donji. Recimo i to: Petar govedar nije birao, nije bio žakeralo: niemu je bilo gSlavho da pokaže: onu svoju snaeu pred Vinojem, Jagođom i mesecom, koji je vikao: alal ti vera! i: kako se množi: keko se iednom močugom Po mekome mogu složiti deset, petnaest, sto, hiliađu močuga utoliko leoše i bole što ie taj neko kavalier pa ne podmeće ništa kao kukavica jaje, neso javno, ored svima, DOtura rebra. meso, kosti, srce i dišu, celog sebe, dakle, i pritom još govori: Mlatiš praznu slamu, Petre! prestani da mašeš tom močugom, pošto ni tebi ni ma kome drugom sbasenia nema: iza mene je cvrčak, a ia ne dam dna' od niesa pravite šta hočete: neku tamo sestra Parpskevu, ili pitu zelianicu. Čemu su se široroerudo oridruživali Vinoie i Jagođa: samo fi, Petre, mlafi prazmu slamu!

Razume se, pritom Milijan nije zaboravliao šta ie odluč6. Da, umreće, ali će niegov cvrčak ostati živ i čitav: sa rebrima, okicnma, pesmom i egama, svim što ima. sa svim što jeste i što niie. Zato on niie davao da močuge pnmdmu na jednog. na tog niemovog crvčka — zamšdlife da brezovi, polia, dolovi i nijve, zpmicEte da livnđe i šume. reka, neho i zvezde ostnnu hez cvrčtn? Da ne sWišaiu više niegovu pesmi, nieeovO CVTčanie? Ne. cvrčoće on pod ?vezdpmn i suncem a odmaraćče se Rpmd su Pišna i oblav, iesen i ima; onda će ofšći Iza oomiššta i nod nrag, da tamo spčeka bolie deme, A rad dađe ]emn Vvrome. kađ nostemu ti leoi dani, on će omet DrOdužiti svoie staro pevanje i Yaštemnti črres<nu Harmonihu od srehrne mnučine i vlnfpeHh zvezda. Miliian će onda biti myfav, d”. Pli ostaće on sm svožom pesmom i sećače se Milijana pevaiuči. Pevaj, cvrčku! viknuo je. Pevaj! Molim te, pev3j!

Ne treba sad čikati ma koga da nešto pogađa — ono što se u tom trenutku dosilo treba reći odmah. Naime, baš u tome času među sve njih banulo je iznenađenje: Iza Milijanovih leđa, čula se pesma, i Milijan je viknuo, usrećen: čujte, čujte mog cvrčka! Ostavite drugo sve, i čujte ga! Jagođa, međutim. nije viknula hišta, nego je prestala da uživa i rekla tiho i mutno, žutim glasom tamnjana, kao da joj se piše skora smrt: znala sam, njoj nikad nije ni bio zavezžan jezik. Njoj se pridružio Vinoje: nisam ni sumnjao da ste znali.vOn je,rko zna zašto, najednom postao malodušan, uprkos onome što

je konac ozhačavao: da je”'Jeagoda mostala pot-

puno sama i da friora naći podršku. Što se Petra Bovedara tiče. on je zaustavio močusu u letu, spustio je k nozi kao što se čini sa ispalienom puškom, i rekao: za nočas je dosta. Svi su. na» ravno, morali da načulie uši: to što se čulo iza Milijanovih leđa, povuklo im je uši na gore, zato; nekom ovako, a nekom onako. Dabome, i tu pesmu, kao i sve što se čuie, svaki je tumačio, to jest, čuo na svoi način. Petru govedaru, pa primer, ona je bila potouno nerazumliiva; rekao je: ne anmam šta je kestenie, i neću da ga vadim iz vatre. Jagodi se činilo dn iu je čula pre sto hiljeđda godina, a sada niie u staniu ni da je vidi; pesma ioi je parala tiši te ih je brzo zapušila, mada ne onnko koo ie doskora Miliian zapušivao svoi mos, Vihnoju je pak zamirisala ba gladnu godinu.

Tako su pričale dudukove rupe, sufrndam: da ie odnekud zPmirisao neven, da ne bi uvenuvlo ništa, i smilie, kovilie i bosilie, a onda je Miliian, sa cvrčkom ispod rute. žaplies50' jieste li čuli kako se pevn! Cvrčak, međutim, nije zapljieskao, već ie Milliinnu Šnpnun: vreme ie da se gubimo! Te su oboje ilocteli kroz vrata namolie, a ono troje ostnlo je dn stoji zabezelknmuto. Doduše, poslednja dudukovB ruma drehčiie je videla sfvar: da ie cvrčak ljudsWim glasom rekao ono Što je rekao, a onda so na meotlu, koju ie i2 nekuplienog rosa bacio preko šume kroz Prozor mesec, pretvorio se i sestra Paraskevu, i sa Miliianom jspod miške pofrčao na deveto nebo. No. svejedno WkmnWo ie to b'lo Glavno ie da sti Vinoje. Jagoda i Peto povednr u ćeliji ostali šami, pogfuženi i uđifani, Nniznd je, knmo naistaYrijih. prvi uzeo reš Vinoie: džaga JaPođa, kazano ie, iz ćeliie se miože pobeći i ifrož prožor i na vfnfa, eli od sudbihe — hide Megs6 vi sad oresecife Weolnč, Šta imam da sa šARAm, odbrusiln je Jagoda m/Yko. meni ie ofbevnno! Meni nije. ends jie rekao Petptž eovedar, i brzim koracima pošao nmnpolie, s tim dn še vretvori u senku koja će sutradem onDet biti PotPr govedar. Da li mislite da n6đemeo da W*opndnemo? umifao ie onda muwukl6 Vimojie, Ne, iećemo u nodvnm! rekla ie Jagoda, Medo še veame dn in Mililmmu mnmnfnhmem rosove na eli, Kako? zinmno ie Vimoje Ah, Yayumem, Tebo iG potom. O tome neke dnđolove rane Vala dB ie bilo koko ie bilo, a dmmpe da niie bilo falro, nego sasvim drugnfiie. No; i iedne i drnee slaži) se u tome da su Vinoie i Tacoda nelt-nro pregli na Đosšao; na kakav posao, fo se niie Čilo.

Baš u io vreme. jagamici su i ovce negde zableiali, Poveda počela da riču. n weflovi da pevaiu: kako si tri puta već kukoriknuli, a u međnvremenit niko nikoga niie izdmo. meso je sve lepše od lepšeg: sestra Parmekevya i Miliian u šŠMmi traže detelinu sa etiri lista, a pošto ie zorilo. sve se izrosilo, te Miliian i šakama i dušom, rukPma. mruđima i sreem, svim što ima

Ogrće sesfra Paraskevu da joj ne bi nmžebao

ela8, i Priča ioi kako oha iman sumce ispod -noVefn n dmšn ini mivriša nn zi) }

0 „vVNIAON HINAT ZITNSI “VOTra ORMAT INVONDnS T IVOHAO :OINnZa NVGOSOTS Đ „VNIAON HINAWZIFNNM" VODIa Đ MHGAI INVONDS I MIVOHAO :OINnZG NVGOHOTS O „VNIAON HINANZIFNMT" VOIHa & SAIT INVONOS I MIVOMAO :DINnZG NVGOMOTS 0 „VNIAON HINASZITNH" VOIua

+ (&

KNJIŽEVNE NOVINE

o OI IO OT