Književne novine

Merman Hese

KASNA RUKOVET

MLADI ISRUŠENIK U ZEN-MANASTIRU H

Ako je vafka sve i taštima Istina uvek meiskazivd, Ipak. ma mene gleda planina Gramata i jasno opažziba.

Jelem i gavbram, cveće crvemo, Sareni svet i mora plavilo: Saberi se — + sbe se stopilo U bestelesno i bežimemo.

Saberi se — da samog sebe pozmaš, Uči da gledaš, da čitaš svaku mi! Saberi se — i Vet bostane pribid maš.

Saberi se — i Db?ivid postame bif. Februar 1961.

PRASTARA FIGURA BUDE, NEKOM JAPANSKOM SUMSKOM KLANCU, U RASPADANJU

Blagi, oslabljeni, ko mahovina zelemi

Od kiša i mrazeva, bliže se kraju,

Ka cilju idu, mirmo se predaju,

T7'oji obrazži blagi i kapci sbedemi,

Da voljno se Yastoče, da biće im, nestane, U svemiru, u, bezobličnom beskraju.

Još objavljuje lik tvoj što se topi Plemstvo tvoga poslanja kraljevskog,

I traži u ulazi, blatu, pemlji gde se stopi, Oblika lišen, sav?šenstvo smisla svog. Sutfa će biti i koren i lišća Šuštanje, Postaće voda, da ogleda mebesko prostranstoo, Posštaće paprat, alya, bršljana, puzanje, Slika, svih promema i večno jedinstvo.

Decembar 1958.

JRIDAN SAN Piošljioo se prođe kroz odaje, Stotime stranih lica sledi... Jedna ža drugom, lagamo nestaje Svetlošt, gasi 5e, bledi, Dok svetlucahje im, tako preštane U sumračje se pretvori, Učihe mi še prilike već znane, Sećanje milo se šlvofi Jedan 56 ža drugim, poznaju, Čas bre tog još strami pogledi. Imena im, se čuju, sasmaju, Roditelji, dyugovi, sestre mile, Pesnici, šeme, junački ogledi, Ko dečak koje sam, štobao, mao, AL niko iž obe gomile Da mi je meki pogled dao. Ko sveće plamena sbetlost . U ničemu su Sve već izgubljeme, U srecu mam ostave žalost — Odjeke pesme zaboravljene I sboje tužbaliće Sve U legende, bajke i sme Za svoje usnule dne Za svetlosti nekad, dožibljehe. Septembar 19858.

MALI DEČAK

Ako me neko kazžmi, Ja začutim 809, U plaču zaspim, Probudim še zdYauv.

Ja nisam uiše plakao, U smehu zaspim.

Čika, uwjka, deka, Veliki ljudi iwmiru, Ali ja, Ja ostajem Uvek, uvek tu. (1960)

Akho me meko kami, Mali me Wwažbao,

KISA JBSENJA

O kišo, kišo jesenja,

Bregovi uw sivoj kopremi,

Drveće sa lišćem, poznim što pada umorno! Kroz žamagljene prozore gleda Oproštajno teško godina bolesna. DyYhćući u kaputu prokišlom

Izlaziš napolje. Na Yubu šume

Tabka iz bežbojnog lišća

Kornjača i gušter zaneseno,

A putevima nadole

Cure i žubore beskrajne vode, Zastaju Ww travi kod smokvimog dYveta U ježercima sthpljipim.

A sa cfhwemog toma u daljimi Kablju oklevajući i,mormi

Zoući bona ža mekoga iz sela

Koga sahranjuju.

Ali ti he tuguj, dragi,

Niti za sahranjemint sušedomi

Niti #a lethjom srećom više

Niti #6, pyasnicvma mladosti !

Sve traje W pobožhom sećanju

Očubano je wu Yeči, Slici, wi pesmi,

Večito spremno ža proslovijanje povratka U obnovljenom, plemenitijem, uhu. Pomozi da še sačuba, pomoži da se brYeobroži, I rascvetaće se cvet

Radosti vere tebi u sYCu.

Oktobar 1955. (Prevela Milica STEFANOVIĆ)

| | GA

susret

Nastavak &a 5. strane

ozbiljnosti moskovskog stana, Sve izgleđa kao dekor za pozorišni komad nekog modernog francuskog ili italijanskog pisca: lagani na= meštaj, sofe prekrivene škotskim tkaninama, mnogo engleske keramike, raznobojnih malih · fotelja, bife pun dekorativnih flaša, i Veće, dupli plavi zumbuli, vatrenocrvehe kane a na stolu, zakrčenom srebrnim priborom za kafu orhideja, kao uzdignuta glava zmije... Još dok je bio đak, mrzeo je matematiku, obožavao biologiju. Rano je nabavio mikroskop i proučavao tkivo bilja. Sada je strastveni baštovan: „Moje pomorandže, moji limunovi, moji karanfili...“ Sklapa oči a nozdrve mu se skupljaju i šire, „Taj miris, u stvari, to je sila života, njegov ZOV...“

Čutimo. Sivi velovi dima i sunčeve senke umekšavaju obrise stvaži, lepa sedokosa žena razmešta po stolu tacne, kašičice. Maločas je rekla: „Zašto ste žuštri, ne vidim razloga...“ Tlja Grigorijević je pogledao suprugu i prestao biti. žustar. Smeška se nečemu u sebi, oči su mu blago ironične. Žeha nosi oko vrata svilenu maramu boje breskve koja toplo boji njem fen.

Mislim da je radost stvarati u ovakvom do“ mu. FErenburg se podsmehuje. Radost, šta je to radost?! Treba biti mnogo čega lišen da bi se moglo predavati ugshićenjima. Jedna bela tuka prekoputa njega negođuje, obrve se dižu. Ponekad, sasvim izgleda jedak, prek, subjekti\an, .pristrasanh, pa čak i neistinit. „Molim vas, Tolstoj...“ kaže om, „pa i Dostojevski, oni šu kao univergalni magačini“. Međutim, upravo meni, prošloga puts je 5 poštovanjem i ljubavlju govorio o Tolstoju; govorio onako kako še govori o onima koji se izuzetno vole. Ta hedđoslednost i impresionizam MKehburgov nisu nepoznate stvari, kao i ona crta da samoga sebe ispravlja, Myvitički ocenjuje, kažnjava, Predavati se ushičehjima! A sam laže kako, ga je TĐariz naučio ushičeniu, kaže: „Izvesna ošećamjas može da opiše samo poezija. ja i sada pišem mrhove iako ih ne objavljujem“. i

Pre četiiri godine nabpišao je O sebi: „Sestdeset sedam godina — duboka ješen života, ja pišem ove redove u majski dam: već zeleni pranje a pud mojim prozorom ·cvela vigsibaba. Volim proleće koliko sam 8a voleo kadn sam {6 dečak == znači, kroz sva iskušenja Ja, sam proneo onaj najlepši dar: nadanje!“

55.

Volela bih da #nam: u Ćemu su danas Hirenburgove hade? Odakle crpe snagu za življenje i vad? Iz samog tog ada? Ili taj „movens“ć dolazi iž ove prirode koja ga okružava, iz cveća koje svojim rukama neguje; da li mu nešto kazuje to as ut r a za koje piše svoje poruke? On dugim gutljajima ispija kafu, a onda kaščicom lomi komadić torte od čokolade. Razmišlja, zavaljuje se u fotelju. Kosa mu je neverovatno živa, tršava. Odjednom liči na dečaka, ha velikog uozbiljenog dečaka. Toplo zračenje polako struji iz tih zaustavljenih rastkvofenih očiju, crta gorčine oko usana topi se, nestaje...

Mnogo je puta bivao bez nada, očajam, 8Ovori On, onda ih je u jednom danu. u jednom času, imao po nekoliko. 'Uostalom, „te stvari“ menjaju se 8 godinama i gavise od karaktera čoveka. Njega lično duboko dira ljudska upornost, velelepna je to stvar: istrajati u težnji. Zatim, ona želja da se uzleti, duhovno uzdigne. Sada, u poslednje vreme, čini mu se da doživljava nešto zaista pravo, nešto uzbudljivo: to je mova generacija. Po njemu, nije toliko stvar u političkim promenama koje Su se zbile (mada ima delimiŠmo i toga). koliko je to stvar normalne evolucije; društvo polako sazreva, ide napred, dolazi do prekretnica i bira put. To je kao bujića. U svakom sučaju ta prirodna nadiranja mogu se ometati i potpomogati, mogu se odgajati raznim načinima. Ali, on tvrdi, u Život žaišta ulaži novo pokoljenje koje će ma Svojim bplečima, ako bude bilo sreće, doneti novo doba. To bu oni koji su izbegli sva iskušenja rafnog i posleralnog vremena, sada im je 26—9% godina... Voznesenski, Roždestven ski, Jevtušenko i mnogi drugi, još nepoznati... Pročitao je sjaju brvozu nekoB mladića, Vladimova, ba onda iznenadio se prijatno čitajući Jurija Kazakova. Ti Orlići, ono Što misle pišu, a ono što pišu — čine! Ta mlada generacija ĐF overava stvari, ona ima kritički odfio8s prema očevima, ne gubeći poštovanje, Bto, glavna nađa je u njima... Kokve li će kohje Vrance oni poterati kroz svet i hoće li ispustiti dizgine!?

Erenbutrg je pažljivo podigao stakleno ZVOno sa orhideje: „Pogledajte je, kako svet može da podneše toliču lepotu!“ Obet je ha njeBovom lieu onaj iždajhički izra koji otkriva da se preveliko bogatstvo duše i istamčana ošetljivost, bod odvedenim uslovima. moraju pret-

MOME O SS: OON O i GtDOY? voriti Š ROOM : O Nada MARINROVIĆ

2 trajne vizije

Pomozi da se sačuv2,

pomozi da se preobrazi —-----=="eerunpsn unsure nera Syeriipgnyi?F IE SJBB ENIM glaigp ir grieiaes ae

Sedma decenija lrizma i yivotne mudrosti Hermana Hesea

svom našao zavičajno le, u kući sa

Sredinom 1961. godine velika izdavačka kuća Surkamp (Berlin-Firankfut na Majni) „izdala ie zbirku lirskih pesama Hermu-· na Hesea pod nazivom „Stupniević“ (Stufen) i lime prikazala njegovo lirsko pesništvo od naj“ ranljih početaka do najdocnijih momenata stvaranja. Veoma o= bimho litsko delo Hermana He sea, koje se paralelno sa njego vim zamašnim prožnim opuson proteže Mmrozžz dugi niz godina,

kroz čitavih sedam decenija, u

ovoj žbirci dato Je uizboru i WX izvođu Moji sadrži približno dve stotine aulorovih pesama, 8D predstavlja samo beli deo njegovop celokupnog lirskog stvaralaštva, Izbor za ovu zbirku u tako Bažetom obliku izradio je sam pesnik i time, po svom BOp stvenom nahođenju, dao definitivnu mrekapitulaciju najboljean što je u lirici stvorio, Međutim. ova poslednja sabrana »birka lirike Hermana Hesea nije zanimljiva 8amo bo svom hronološ kom prikazu njegove celokupne lirike u izboru, već je veoma ZRRERIRA i po tome što ptvi put donoBi objavljene u zbirci i pDesme koje Bu nastale tek poslednjih godina, može Be reči, u sed moj deceniji pesnikovog liniama. Kraći ciklus od nekoliko pešsama, nastalih u godinama 1953. do 1961. pod nazivom „Nove pesme“, sačinjava poslednji odeliak zbifke „Stupnjevi“, Neke od tih pesama donosimo ovde u prevodu.

I Herman „Hese, kao mn)gi prozni bisci, počinje svoje delo lirikom. 189009. godine javlja se njegova brva zbirka lirskih Ppcsama — „Romantične pesme“ +nastalih od 1805. godine. Ali Hese tokom celog svog stvaralaštva ne napušta liriku i sam smatra Ja baš u lifskoj poeziji daje svoj najspontaniji izraz. „Ja sam ti-

od strastvenih | očaranosti

hi liričar...“ khaže u jednom bpismu Romenu mRolanu iz 1915. godine, Posle prve zbirke šsabrane livike toga vremena („Pesme“ iz 1909) nižu se tokom daljih 8Odina i decenija više Na sab< rahih pesama iz raznih faza pešnikovog života: „Usput“ 1911/15, „Muzika usamljenoga" 1915, „Pes me Blikara“, 1920, „MKriža“ 1928. „Uteha noči“ 1929, itd. do ptvnE celokupnog izdanja 1942. i novce LGA 1958. đopunjenog lirikocm nagtalom do 1950. godine,

Čitavo delo Hermana Hešea je velihx samolspovest a njegova lirika kao jedinstveni, neponovljivi, direkini izraz tremutnos emocionalnog doživljaja, utoli'to više, Poslednja zbirka „Stupnje“ vi" u sašetom obimu adekvalna jo slika toga, Dugi vremenski raspon, u kome je nastala, đa:e toj poeziji i Veliki raspon u emocionalnom i „misaonom do življavaniju, od romantičnih Oscćajnosti mladih dana do čiste filozofske meditacije dugim Žživotom stečenog iskustvenop sazna nja, fluktuirajući kroz razne „stupnjeve“ izraza, od artistički rafiniranih opisa opažaja BDOIL nog B8veta do sve dubljeg povlačenja u svoj lični doživljaj, od mračnih besbuća, neutešnog besmisla i iragike življenja do bogat“ stvom života, od pustošne osani!ljenosti do potpunog slivanja u opšte jeđinsštvo, od beznađežn5g ironiziranja i sebe samog i sve“ ta Oko sebe, od gorkog sarkaz– ma do smirenja u slikanju vid= ljivoga, u igri predskva, u khombinatofici vizija,

Uvek đistanciran od događaja u svetu a ipak uvek budni po= smatrač i Baučesnik pun odgovornosti, kao nepomirljivi pro“ iivnik rata i istrajni zastupnik čiste čovečnosti, nastanjen od 1919. godine u malom tesinskom

O onersman nanese rane aaa O ai i OE omin e Slobodan DŽUNIĆ

VITLAJ, OLALIJO

VITLAJ, OLALIJO* — da bi ljudi, svi na svetu psovali život i zahvaljivali mu iznova što ih

trpi,

što im daje da pevaju i laju, da bi se prevrtali na glavu po toplim sumnima punim žita i slame,

govorili naopačke,

i opet se svađali i voleli;

da bi savijali kolena pred božanstvima i moćnima, pod bičevima ljubavi i strmha, i potom sve bacili u kal i zaborav, ušpravljali kolena kao pobednici, .

i opet, opet i opet radili to isto;

da bi mirisali brašno u naćvama, jeli hleb i ženili se,

da bi ulazili u kuće, i izlazili iz gradova i sela na brežuljke, u šumu i polje:

u dane praznine i dane obične;

da bi bolovali što svako, nije u prvom i DpOslednjem, i u Svima između njih,

i što nisu sami;

da bi milovali, ljubili i pozdravljali jedni druge,

zanovetali, dosađivali i bili dosadni,

i patili zbog ljubavi i myžnje podjednako,

da bi se međusobno rođili i plođdili kako njihovom ljudskom plemenu ne bi bilo konca,

da bi bilo oko za Oko, zub za zub i ko tebe kamenom ti njega hlebom,

i oka, zuba, kamena i hleba;

đa bi gamizali kao gušteri, dažđevnjaci i zmije, i leteli kao orlovi i solcoli,

zavideli pticama aa i bili srećni što gaže po zi i;

da bi znali za Dprozote i vrata,

za glad i žeđ, reku. sunce, oblak i noć, seme, plođ i dan,

i ogobito ža druge i sebe;

da bi ogsečali kiselo, slano, slatko i ljuto, gnoj u rani i radost kad ispadne tm te gnojenje prestahe;

da bi videli žuto, Zeleno, crno, crveno, plavo i belo i hiljadu drugih boja;

da bi pošustajali, izneveravali i bili izneveremi,

mnrzeli istinu i slavili gabludu, i obratno;

da bi gledali svoju i tuđu decu kako rastu i, *Bstući, sriču brVa velika i moćna čuda

reči:

laž i istinu, miloštu i inat;

da bi činili preljube i bezakonja i stvarali obi čaje i zakone,

i podvaljivali; ;

da bi pijučkali svoje vimo posle večere, topili hBleb u 560,

i TOROV ik; jedni sa drugima tiho, naširoko i lepo;

da bi se valjali po blatu kao svinje, pijani;

da bi sahranjivali svoje mrtve i rađali svoje žive, sebe same,

i iphova, iznova i ižnova: sejali, želi, kosili. plakali, Orezivali ložu, slušali kišu i vetar, vređali, muliali prožđe. mučili i grlili,

đa bi do beskyaja ViMeli čarobno vreteno priče

— vitlaj, Vitlaj, olalijo! ı

mestu gde je DO izbcru. dalekim pogledom na lugansko jezero, opkoljenoj velikim vrtom ti kome sam neumorno radi sve baštovanske poslove, iz Svog etemitskog staništa pesnik već tokom mnogih godina vodi neobično veliku prepisku sa pripadnicima raznih država, i nacija, raznih gođina starosti, poziva i radinošti. Poslednjih gočina naročito, obavljanje te prepiske, koja se sastoji od preko deset hiljađa pisama i čuva se u jednoj švajcarskoj biblioteci, predstavlja za pesnika svakodnevni obavezu i rad, jer kako sam ka že:"... Ja moram pomoći drugima koji traže da razumeju i da izdrže život, pa makar i samo time ako im dam utehe da nisu sami“.

Iz jednog od pisama, upućemog svom žolegi 1959. godine, objavljenog kao separatni oti“ sak, navešćemo ovde ceo pašus u kome pestik, iz ličnog iskustva, govori O problemu lirskog stvaralaštva uopšte:

„... Lirski pesnik, kako ga ja vidim ili kako sam Ba u sebi doživeo, pri pevanju ne trudi se Bamo da Što je moguće bolje iz= vagi BVoje misli ili osećanja DOmoču svojih sredstava, Već, dok on to čini, dolaži mu iz iskonskih snaga jezika, mitskih i magijskih, zvučnih i ritmičkih, slikajućih i prizivajućih, stalno nešto u su“ sret, što nije od njega, ali što mu pomaže i istovremeno ga ı od onoga što je on Btvarno hteo. Njegov alat, jezik, mije baš samo alat i mrtav, već je stvaralaćka moć, manje razumna, ali moć“ nija nego pesnik. Dok on stavlje) neku reč, kojom misli da izra

zi samo nešto ograničeno i sub=

jektivno, dolazi mu iz reči često neko opominjanje u susref,

· neko strujanje asocijacija aku-

stičke, optičke, osećajne vrste, koje ga nekuda drugde sobom, ponese nego kuda je gospodar

naumio da upravlja. Što, dakle.

na kraju u pesmi nastane i što

je razlikuje od racionalnog tek

sta, jeste nešto što se jedanpuž dogodi, što se ne da ponoviti, mikađa sasvim identično 8a onim što je autor prvobitno hteo, a baš to je ono što se, bilo svesno ili nesvesno, pri tome voli“.

U istom pismu dalje „pesnik govori o postanku svoje pesme o Budinoj statui u raspadanju iz 1958. gođine i time jasno rasšvetljava svoje sopstveno gledanje na svet, što ovde takođe u celini navodđimo:

„Nova pesma o Budi koji se raspada, postala je u decembru posle posmatranja jedne neobične japanske slikovnice koju mi je poklonio njen izdavač. To su Bami „snimci statua, reljefa i drugih budističkih vajarskih dela koja ne stoje pod krovom, ne u hramovima ili muzejima, već u prirodi, pod drvećem, između stene i potoka, srođena sa svim rastinjem, delom još dobro sačuvana i samo obrasla ili pro= rasla, „travom, „mahovinom biljem, delom već vekovima jed-= va da se još kao oblik raspozna=ju, rastočena, trošna, u proba” danju, prelazeći u vegetativno | Dugotrajno bavljenje misliov8, Hermana Hesea filozofijom azijskih naroda, naročito stare Kine i Indije, njegovo prisno usvajanie nauke budizma, izvršilo jo presudan uticaj na njegovo žilozofsko gledanje na svet, na nje gov analitički duh sklon medifeciji i disćiplini duše, na nje“ sovo stalno poniranie u bitnosti života i sveta, na njegovo stalno tražehje smisla one poslednje, najstvarmije bilnosti — smrti.

Svoju mislilačku poeziju Doz“ nih godina, sedme decenije, koja se Sve više sažima u čistu meditaciju, usredsređenu na misao koja sama sobom postaje emocija, sam Hese najbolje karaktefiše prvom strofom svoje pesme „KMKlobuci od šapuna“, iz romane „Igra staklenih perli“, kada kažc: „Iz studija i misli destilisamo

Godina mhogih, pozno je stari čovek sveo Starosmo delo, u gramje mu je i ukovrdžamo Igrajući se poneku slatku mvuda a, đyrost spleo.“ „| A zar iz „njegovih viziia senki, is sveta privida, iz slivanja svih promena u opšle jedinstvo, ove reči velikog humaniste našeB vremena, Hermana Hesea, n zvuče kao kakva imperativta poruka: „Pomozi đa se sačuva, pomnzi da se breobrazi. M. S.

KNJIŽEVNE MOVINE