Književne novine

Preveo Milivoje

PAVLOVIĆ

U HAOS

epohe davale poveremje, fražeći u njoj stabilnost duha. I dok njegovi savremenici odlaze u avanturu, prema jednom nestvorenom Haosu, u kome svali susret predstavlja opasnost, H kome se ljudska volja stalno sukobljava sa iracionajnošću sveta, dotle Žinodu peva o saglašavanjima, koja sa uspostavljaju između pomirenog čoveka i udmužemog osmosa, u kome ga hiljadu znakova obavezuju na učešće, · propoveda „poičinjavanje svakome dobu, svakome vremenu, svakome času — slobodi“...

U jednom razdoblju koje je i ideološki i stvarno·odPacilo unjverzalni razum, kao garanciju ove nade, javlja > u avanturi koju je to razdoblje htelo da sledi, neočeki- · Vino, drugi aspekt stvarnosti: apsurdnost i patnja jednoga E 2ta koji, ragume se, nije dostupam ragumu pošto se ra-

z m odbacuje. Drugi svetski rat otlkiće svima ovu drugu ı 'smu istorije. Mlađi esteta sa oksfordskog Triniti koledža, 1 %oj RAIT-a, uglavnom zbog diletantizma, Ričard Hilari, i »bličen i teško ramjem, slomljen, vidi jednoga dana u I mdonu kako jedna bomba pada blizu njega, zatim pod · ijOsvinama nalazi jednu žemu u agoniji, kojoj daje da popije gutljaj brendija. „Hvala, gospodine, kaže samminica,

Dgledavši mladđićevo lice puno ožiljaka. Vidim da su i vas revanili“. Posle ove scene, Hilari, mađa je bio otpušten z. vojske, ponovo se prima vojne dužnosti i gine. Na taj v\ačin. osećanje apsurda, koje je XX vek nosio u sebi kao

licu, nameftnuće se ljudima „toliko dobro zatvorenim u "epom vozilu istorije, da su sve njihove akcije i težnje male isto toliko smisla koliko i zujamje muva zatvorenih u boci“.

Čak i pre nego što je rat nametnuo ovo pnisustvo anpsurda, koje je naš vek prihvatio, avantura i rizik doneli su pjoniru, kao recimo ovom avijatičaru, koji je video smrt u plamenom raju, otkrovenje jednog života u kome ništa nije sigurno, u svetu načinjenom od opasnosti: „Odrekao se svega onoga čega se ljudi grozničavo drže, kada je prozreo bedu te privrženosti. Proživeo je nekoliko časova iza dekora,

a da nije znao da li će mu biti dopušteno da za sebe obnovi. ovu Varoš sa svim njenim svetlostima“. ;

Zato će jedini zakon vremena u kome je čovek iz podozrenja oduzeo zakone svetu biti akcija. Šta da se radi 'ı jednom svetu koji se smatra neprijateljskim? Ostaje je"ino alkcija, ne računajući ničim drugim, ne očekujući ništa mapred, jer nema ni poretka, ni doktrina, već samo ljudi, ipgubljenih u noći. „U životu nema rešenja. Postoje snage u maršu, treba ih stvoriti i rešenja će doći sama po sebi“. Telco je Soent-Eksiperi izrazio još u Zemlji ljudi ono što je trebalo da bude misao Kamija i Sartra.

Jer, ako je sa drugim svetskim ratom morala da se razvije jedna literatura očajamja, ona je postojala u klici još u počelnom stamju prvih pisaca ovoga voka, koji su odbijali blisku stvarnost da bi tvrdoglavo gledali u svetu “namo misferiju i neđokučivo. Šta vredđi što su raoclonalizam i 'idealizam proklamovali: „U početku beše Duh. Ni osećanje, ni volja nisu u korenu ovoga sveta, nego su OSnove svega božomski kosmički Razum i Logos“. I upravo ovaj · humomistički i optimistički postulat je odbačen: nema "avwuma u svetu. A čovek, čiji je razum nelcoriston i rastrzan, trpi od ovog noslaganja između sveta i sebe. „Svet je neprekidna serija još nepoznatih ftrpljenja“.

·: Od ove nove teodiceje, u kojoj je Bog odsutan, Kafka stvara simbole. Ovaj Čeh izgubljen u bolešljivoj nostalgiji za spasenjem, zida Zamkom i Procesom tvrđave apsurda. Čovek silno želi svetlost i pravdu: ali ništa od onoga što je oko njega ne dojnosi mu ih, niti ih otkriva.

SIOBMSdci iz 1900. ulagali su silne napore da bi pokazali. "alo jersvoet mistetija”u koju razum ne može da prodre; 'mripise !iZ 1040. veruju u ovu »apsurdnost i zbog inje. te. Snovi detinjstva ovoga veka ostvarili su se: da, sve *+ iracionalno. Međutim, ono što se želi za dete, smatra :e prokletsivom za odraslog čoveka... w\ ;

U položaju u kome se našao zahvaljujući evoluciji ideja, "ovek vidi ispred sebe samo tajanstvene i strašne sile. Yogerve duhovne sigurnosti i udobnosti koje je nagomilao, "erple su se sa 1900. godinom zajedno sa svim izvesnostaa. Postao je u isto vreme slobodan i usamljen. „Dilema ~ 2og vremena ostaje dilema Dostojevskog: apsolutna vredrost ili apsolutni kapric“. Ali Apsolutino je mrtvo zajedno. “+ vrednostima koje je poslalo među ljude da bi im te ı '3nosti služile kao anđeli čuvari. Deca ovoga veka mogu i “'ko god hoće da jačaju zajednicu mušlicog bratstva, ipak re osećaju usamljenim u svetu otkako su ubili Boga-oca

svoju maiku Univerzalni Razum. „Nikada ljudi nisu bili “liko solidarni i u isto vreme toliko usamljeni“.

- Doftle dok su im principi ukazivali na put kojim treba ći idu, imali su pred sobom ncku buđućnost; ali otkako ž ze kao siročići, na putu avanture javljaju se samo nez Bane sudbonosnosti, između kojih moraju ipak da izvrše * »or. „Možda i nema sudbine, možda ništa nema smisla rd jednim sumcem koje ie samo „neki slučajni fenomen, • što Što se upalilo u mraku, a šlo je moglo isto tako uopšte i da ne postoji“. o ::

Na taj način je voliki racionalistički put Grčke napušten. „U Grčkoj je nesumnjivo prvi put budućnost uzela riesto Sudbini“, Posledice krize iz 1900. godine vratile su rcsećajnost u predhumanističke epohe kada je čovek bio r~itisnut jednim neprijateljskim kosmosom. Umosto jednog 'Carabrujućeg principa svih stvari, nalazimo večitu odsut"ost tragičnog Kafkinog Negativnog Boga, koja izražava

otrebu za Bogom, kao i osećamje krivice čoveka koji sa ne nalazi, .

Književnost će se onda okrenuti ka etici. Čovek oće da.'ima misiju i odgovornost, ali ne nalazi nikoga ko mu ih dao. I onda delaće na slepo, isprobayvajući sve da teve, osvajajući bez cilja i bez zakona, da bi SV O Š otkrije slučojno neli cilj i neki zakon na svojim putevim

i u svojim borbama.

uI___IL_F(„_ČA(|„_A|IL_—|•_—_Z_Čr_•RG_+Ag:R„_uLu u __—_ TT —O—

zbog opšte klime u intelektual- barđi optužio je Livisa zbog nom životu s obe strane Atlan- meiskrenosti, nesposobnosti i zako visti i nazvao sa „Mimlerom

tika, koja je omogućila đa se na Snoua gleda kao na nekog mudraca. On je naročito pođvulkao da” CC. P. Snou kao romansijer još nije ni počeo da postoji.

Posle ovog napada, čiji je iDtegralni tekst objavljen u časoDisu. „Spektator“, Snou je izjavio da je to lični atak na Svaki aspekt njegovog života i da ga je on iznenadio i razgnevio, ali da ne zna da li će na njega odgovoriti. Livis se naročito okomio na

merava literarne vrednosti.

piše,

vijale na ovako visokom nivou. Dr Livis, „učitelj

učitelja“ „najstariji anfan teribl iz Rembri-

književnosti“, koji seđi na „Bgranici svoje nekhkolerantnosti“ i odđBit Sitvel tvrđi đa je Snou možda uvredio Livisa zbog svoje velike slave ili fime što ume da

Ovaj sukob dva britanska pisca izazvao je toliku pažnju jer, mada su ovakve intelektualne bitke uobičajene, retko su se kad od-

Snouov roman „Afera“, poslednje i a on njegovo đelo iz serije | romana džać, SOLA Sa Dio ORLA e Stranci i Drača“, čija se rađnja VOBR VERRN,ZAD

j 3 8 ud brFO- terarne krugove svojim | smelim događa u Kembridžu, me Pp Docbi-

: orensu. fosorima i predavačima, i koje pređavanjima o IK.

je, prema Livisu, nanelo Univerzitetu mnogo zla,

Veliki broj en”leskih pisaca, esejista i naučnika putem pisama upučenih „Spektatoru“, uzeo je Snoua u zaštitu. Vilijem GeT-

tiku uvodi puritanizam Koji Wija svaku radost,

KNJIŽBVNE NOVINE

je je stekao slavu kao najveći stručnjak za Norensa. On se EOdđinama borio protiv „džentimenske lepe književnosti“ i diletan-

tizma. Bio je optužen da u kri1 IZL

OG KNJIGA —

BTEFAN CVAJG Svijet i vrijeme

(„Veselin Masleša“, SarajeVo 196i; preveo Žarko Vidović) Na kraju svoga stvaralač kog puta (1943. godine), u bespristrasnom trenutku lucidnosti koja se sama pre ispituje, Cvajigovo delo se našlo u Krizi poljuljanog vlastitog uvercnja. „Pisac, čiji je khredo bilo savršenstvo izraza i harmonija de

la, pobojao se da su „sim ”

bolične večne forme u kojima je sadržana istina Života“ :izmakle njegovom pronicavom oku i dam nesrazmera između savršenstva umetnosti i nesavršen stva života vođi ka apsurđu koji je druga reč za cfemernost i zaborav. U ne mirnoj rezonanci relativileta stvari i vređnosti celovitost i monolitnost „Neimara sveta“ i „Tri muyujsto ra“ izvela je iz ravnoteže jedno stvaralačko uverenje. Iz straha pređ delom i straha za delo rođena je nova knjiga Mkraćih sabranih napisa i pređavanja ko ja je, svojom razbijenošću celine, imala da bude pro tivteža svemu onome što je pisac đo tađa objavio. MHnjiga „Svijet i vrijeme“, za razliku od raniiih Cvajgovih dela, odlikuje se neđorečenošću i dvojnom isključivošću. Ona je istovremeno i poslednja poruka i krajnja oporuka; i đi jađema i trnov venac. I panđan i prirođna đopuna

onome što joj je prethodi-

10.

Nijedno Cvajgovo delo ne đaje takvu mogućnost da se pobliže oseti sva integralna kompleksnost jeđne umetničke ličnosti našega vremena kao što to dozvo ljava „Svijet i vrijeme“, Poređ onih sfera umetnikovog đauha koje su se izrazile u eseju, knjiga otva ra mogućnost đa se UDpozna Cvajg kao javni rađnik

i publicista. dJeđinstveno doživiljena esejistička misao o Lorđu Bajronu, Marselu Prustu i Toistoju pri rodno se dđopunjuje Cvašjgovim pogledima Kkoje iznosi u predavanjima (o modđernoj istoriografiji, o tajnama umetničkog stvaranja), u putopisima i pri godnim „govorima o Zigmundu Frojđu i MBagu Ton Hofmanštalu. U takvoj komplelcnosti da se maslu tiki senzibilnost jeđnog Savremenog intelektualca ko smopolite koji u divnom nehotimičnom eklekticizmu svih ranijih umetničkih iskustava formira svoju frazu. Nešto od bajronovskog “bola od sveta“ i ničeanske proročanske poru ke istovremeno, nešto od prustovske pronieljivosti i psihoanalitičke opsesije analizom, nešto od nevine mediteranske „neposrednosti i prefinjene nordijske sete plođi Cvajgovu pređstavu o poretku stvari.

Za Cvaiga se ništa tako neprokazano skriveno ne rađa kao što se rađa umet nički izraz. Zbog dubine i neizrecivosti umetnost se zaista može nazvati božom skom veštinom na zemlji. Na primeru pesnika Muga fon Hofmanštala to se naj bolje vidđi.

Ma Koliki korektiv Cvaj govome delu da predstavlja knjiga „Svijet i vrije-

me“ ona ipak me poriče

njegovu ponegde i dosađnu naklonost ka dorečeno sti i zaključku. Cvajgova istina se predstavlja kao is tina posle svih iskustava. Preimučstvo da se vlastito saznanje stekne preko isku stva prethodnika, „odvel+#a je Cvajga u izvesnu superiornost stava. Sve što je sporađično i neizvesno, či ni se đa se odigralo pre. Bez Kolebljivosti u tonu, bez nijanse između sumnje i uverenja, Cvajgova misao zatvara sve relacije ispred sebe, što u priličnoj

meri dđemodira „invenciju njegove nađahnute lepote. (O. Đ.)

cms aan —

ANDRE MOROA

(„Svjetlost“, Sarajevo 1961; preveo Histo Hesarović)

Anđre Moroa je napisao niz vrlo značajnih i, uglav nom, opširnih biografija O francuskim i engleskiny ličnostima i one su mu do

nele slavu jednog od naj-"

većih biografa. Od engleskih biografija nesumxnjivo je najlepša prvonastala,Se lijeva biografija, a više mala za obim jeđne knjige, izašla je, međutim, kao veći đeo „„Engleskih stuđija“ (1927), u kojima je Moroa pisao i o Volpolu, o estetizmu Raskina 'i Vajidđa, i o mladoj engleskoj književnosti. Ova krat ka Dikensova biografija je u stvari samo jedno duže pređavanje u četiri dela, dakle pisana je za jeđnu specijalnu svrhu.

Moroa,. kao i svaki graf, voli čoveka o kome piše, ali ipak ne zaborav» lja đa mu zameri mnoge slabosti. Naime, on insceni ra čitav proces o Dikensovom delu, u kome flačno mavodi optužbe Kritike. I tu raspravu o Dikensovom delu vođi tako da na Kkraju sve zamerke izgleđaju opravđane, ali Dikens ipak s pravom ostaje veliki pisac. Moroa je Dikensovo delo posmatrao iz jeđne savremenije perspektive, pa ipak je morao da mu prizna izuzetno veliki stva ralački đar. Ali, kao i obično u biografijama, ostaje nejasno šta je Dikem sa učinilo velikim stvaraocem — ostaje nejasan njegov genije, Pored svih lepo ispričanih detalja nje Bovog života, ostaje nerazumljivo kako je i zašto stvarao ovaj veliki roman-– sijer. Naime, romanu. Dikensovog života neđostaje Jedna prođubijena psihološ ka i estetička studija, koja bi objasnila najdublje motive i izvore njegovog stva ranja.

umesto da biografske ı bibliografske momente psihološki i estetički osvetli, Moroa kruniše svoju biografiju posgleđom na Dikhensoyvu filozofiju. A. čita-

| Dikeng”""> BN

Vrlo. dobre su i Bajronova, isu-

bio- ”

va poetska filozofija Điken sa svođi sena dva · opšta” momenta: i sto. icizam, koji su nedovoljni da označe jeđan filozofski stav prema životu. I sam Moroa se slaže đa je Dikensova filozofija slaba, ali, po njemu, ona je slaba svojim humorističkim odnosom prema životu, koji je bio posledica Dikensove zabrinutosti za Kkomercijalni uspeh svoga dela.

Pošto je nastojao da osSs- | nove Dikensovog stvaralaš-

tva viđi u tipično engleskom stavu prema životu, Moroa je, s nonšalantnošću predavača, zaključio dđa je Dikens „jednostavan izraz hrišćanske i zapadne civilizacije“ i da ljubav prema njemu zavisi od ljubavi prema ovoj civilizaciji! Pišući Dikensovu biografiju, Moroa se uopšte mnoBo povođio za opštim šemama, nedovoljno ističući specifičnost Dikensovog gc nija, Nesumnjiva je izvesna površnost u njegovom načinu tretiranja genijalnih ličnosti, koju su izbegli majstori psihološke analize Jaspers u svojim studijama o Strinđbergu i Van Gogu, a Sartr u SVO jim esejima o Bođleru i Zeneu.

Osećajući te „nedostatke, Moroa se valjda zbog toga i nije usuđivao da ovo SVOJe dugo predavanje o Dikensu proširi u pravu biografiju. Pa ipak, i ovako nepotpunu, ovu biografiju je prijatno i korisno pročitati, kako zbog stila -kojim je pisana, tako i zbog mnogih pođataka o· velikom engleskom piscu KkoJjima je ispunjena. U jevtinoj „Džepnoj Kknjizi“ objav ljivanje Dikensove biografije je jedna lepa novina 'i bilo bi vrio đobro da ova biblioteka nastavi u tom pravcu, objavljujući i druBe biografije ličnosti iz svetske i naše Kulture i istorije, (D. M. J.)

DIANA DAM

OHmači- sna

(Izđanje pisca, Sisak, | 1962). ad

Možda bismo. se najpre morali upitati: ko su ti tajanstveni i mračni „otimači sna“? Ali zbirka pesama wu prozi Điame. Dan me odgovara precizno na to pitanje. Mešto se dogodilo: neka promena, meki bol, neka mučna neizveSsnost dotakla se pesnikinje, i njeni „Olimači sna“ postali su odjek i itmur-

na java jedne uznemirene egzistencije, gorkog, varljivog iskušenja, pokušaj pribiranja čiji je ”#ishod samo potvrđena „Bmesigurnost postojanja Iz te sumnje, iz tog nemira izazvanog i pođstaknutog mneposrednim · „životnim „iskustvom, Diana Dan se prepuštala povremeno zamkama i varkama pesničke retorike. Samoća, strađanje, tuga i ovđe su deo uobičajene lirske frazeologije. To kao da je i sama pesnikinja osetila: na kraju, u poslednjem fragmentu svoje zbirke, pita. se: „Pjesmo, živote, na čiju ću stranu“. Dvojstvo pesma-život je probni kamen svake stvarne pesničke pustolovine.

Zato se i Diana Dan Kkoleba na čiju će stranu: jer su život i pesma sami po sebi oskudni i nedovoljni, potrebna im je veza, sprega, Kkrepkija hrana đa bi bili ono što treba da buđu. Sa nesumnjivim „kontem-

plativnim sklonostima, Dia na Dan se opredeljuje za pesmu u proži:

ta forma svoj

va,

Već | da ga. analizi" ra. Stoga ove pesme u prozi nisu pevanje radi

pevanja, već nastojanje đa se formuliše jedno stanje duha, jedna jegzistencijalna situacija. Čak i kađ to Ostaje katkad samo nastojanje, me mpostajući auten-

tična poetska “«„pmrealizacija, nemoguće je negirati usredsređenost i „ozbiljnost

s kojom je Diana Dan priŠla oyoj vrsti poetskog izražavanja i pesničkom DpDO-

slu uopšte. Pesme “Ljubavć, „Otkupitelji“, „Ispraćaj“, „Gavran i ja“ i

još neke svojom Kkontemplativno-lirskom notom, đi namičnošću „i iooporošću ponajbolje ilustruju „dilemu pesma-život koju „je pešnikinja sama naznačila i koju, posle ovakvog uznemirenog: ali i smelog po četka, tek treba razrešavati. . i Kao što se. vidi iz „Pri-. pomene“ na MRkraju zbirke, Diana Dan „(rođena 1939) uvrstila je u „Otimače sna“ pesme napisane u periođu 1957/1959%, | godine. Zbirka je štampana „pomoću dđotacije Savjeta za kulturu ONO Sisak“. Sve su Tlo podaci Koji, iako možda u prvi mah nevaŽni, čine ovaj poeilski napor zanimljivijim, značaj-

nijim i simpatičnijim. (M. 1. B.)

-ea— ano ———

VACLAV RŽEZAČ

Uzbuna u Kovačkoj ulici

(„Prosveta, Beograđ 1961} Uvek kađa su nam dola zili do ruku Knjige kao „Uzbuna u Kovačkoj ulici“ bili smo u neđoumici o njihovoj pravoj svrsi i na meni; imždju ii njihovi pis ci nameru da priviknu decu na čitanje i naviknu je da voli knjigu ili žele da deca nikako ne steknu tu naviku. Vaclav Ržezač ide među one pisce za decu koji u literaturi gledaju pre svega jedno ođ sredstava vaspitanja i koji pedagoškim ciljevima, na je-

đam u osnovi nepeđagoški način podđređuju sve ostale zahteve koji se dečjoj literaturi postavljaju. Pojmovi o dobru i zlu, o tome šta je opšte Korisno, a šta je korisno samo za sebične pojedince, jasno su i precizno određeni i formulisani, Na Kkraju Knjige dolazi obavezno nagražde nije, dobro je pohvxnaljeno i za primer jstaknuto, a Zlo raskrinkano i po prav di khažnjeno. Zbog toga de čaci i devojčice, glasila bi poruka ·'i pouka ove Knjig8e, treba da budu pažijivi, dobri, vredni i savesni kao Frantik, a ne suro vi i opaki kao bakslin i zelenaš Bočan. Frantik, ko ji je spasao staricu đa se ne utopi, uživa sve simpatije Rovačke ulice i pisca ove Knjige, dok Bočana prati mržnja i prezrenje cele. okoline. Moralisanja, pouka, lepih želja i dobrih saveta, dakle, ima u ovoj knjizi na pretek, zanimljivih đogađaja koji mogu da uzbuđe dečju maštu, nažalost, vrlo malo. Dobija se utisak đa Vaclav „Ržezač vrlo dobro poznaje stare pedagoške udžbenike, ali ne i dečju psihologiju. Pored toga Bto su kao li teratura „rđave, ovakve knjige su nepedagoške sa

još jednog razloga; one ne vojuju za dobro protivu zla zbog. toga što zlo treba proganjati i Sto dobro Va> lja činiti, jet mam tako na laže naša savest, jer ne mo žemo drukčije. One pre.a» peluju na egoističko osećanje kođ dece. Ali, ako 5c ova misao dđoveđe do kraja, Rževičeva „poruka da dobra treba činiti, da bismo bili magrađeni, a zla se treba kloniti đa ne bismo bili kažnjeni, posti» že upravo suprotan efekat, Jer šta onda ako dođemo u situaciju đa zlo činimo uvereni da nećemo biti ka PMnjeni i da dobro činimo sigurni da za to nećemo dobiti nikakvu „nagrađu? Da ovakva „filosofija“ ne ma mnogo. veze sa pedagogijom, i đa je takvo Ble dište u naimanju ruku etički problematično, ne tre ba posebno „maglašavati, (P. P-ć)

C=zuanzinnEi Hram ———

HAMOND INIS

Drođolom „Meri Dir“

(„Rosmos“, Beograd 1961)

Popularna „Kosmosova“ biblioteka filmovanih romana pružila je svojim či taocima, i ovom prilikom, jeđan roman pun uzbudlji vih momenata i napetosti. U stvari, jednu „potresnu dramu o životu moreplova ca, njihovim vrlinama i porocima na usamljenim površinama mora, njihovoj borbi protiv stihije i međusobnim i pođmuklim pod metanjima.

Slika života, koju pruža ovaj roman, sadrži u sebi svirepost, koristoljublje, os vetu, zločin i poslednje, žilavoe ftrzaje verovanja i nađanja.

Poznavajući svestrano žŽi vot ovih ljuđi i njihova stravična putovanja u neizvesnost, Inis, inače jedan ođ poznatih majstora u ocrtavanju likova avanlurista, nije u ovom Svom romanu težio „upravo tom

avanimrizmu, već što đetaljnijem, prođubljenijem a maliziranju i zaokružavanju čitavog arsenala tipičĐih karakternih osobina u posebnim uslovima života. Imajući pređ sobom takvu svoju težnju, on je đao književno delo koje zasluŽuje pažnju.

Njegova priča. o brođu „Meri Dir“ počinje kulmina cijom. Kroz, kulminaciju atmosfere ta priča se i od vija, kako bi Kkulminacijom bila i završena, Ovaj veoma privlačan momenat za čitaoca, međutim, ne uTiče presudno, na suđ o Ovom delu u celini. Jer poređ živih dijaloga, pored onih tanano predstavljenih situaciia, ovaj se roman u celini odlikuje i svojim ne obično mekim sfilom,,,spon., tano organizovanom , raf-,, njom, ne prenaglijenom psi hologijom ličnosti i manifestacija. Centralna tema koju roman ima svakako će, na prvi pogled, pobuditi čitaoca na pomisao da se Ta" di o romanu iz onog fa> moznog fonđa lake, takozvane Šund-literature. Ali Inisovi junaci, njihova psi hologija života, njihov stav prema životu, žudnja i bor ba koju će jednako voditi u ime njega, predstavijaju upravo toliko živ i Organski isečak predstavljen jednim izgrađenim rečnikom. To su i one najosnov nije odđiike ovog romana koje ga stavljaju u ređ o» nih ozbiljnih Knjiga koje nam je „Kosmos“ preko O” ve svoje biblioteke i dosad davao. (R. P.) ;

_--zcaauraienpr iy =——

KARL BJARNHOF

Rani sumrak

(„&.osmos“, Beograd &„đ1961; preveo Bogomir Herman)

Karla „Bjarnhofa sumrak“ pripada 90noj vrsti literature koja je, inače, dosta česta u skandinavaca, a to su, uglavnom, romani koji žele na čitaoca da ostave utisak pre svega svojom moralnom porukom, a tek on da svojim eventualnim ili stvarno neporecivim literarnim „kvalitetom. II bez obzira na to Što su Sličnosti teško uočljive i veoma daleke upravo po crti jednog takvog ostavljanja mo ralne poruke čitaocu, roman “Rani sumrak“ podseća na romane poznatog skanđinavskog pisca Ivar Lo Johansona. Roman „Ra ni sumrak“ je đat u ampli tudama od jeftino sentimentalnog do uistinu potresnog pripovedanja bpo-

Delo “Rani

vesti mlađića, Koji postepeno gubi viđ, ali Koji, uprkos svim «psihološkim

implikacijama takve dra-

me, prihvata borbu sa sud binom snagom svoje volje. Bez obzira na okolnost da se iz postepenog „rađanja tame u očima glavnog junaka romana „Rani sumrak“ rađa, u istom trenut ku, i veliki lirizam jedne nove i duboko sadržajne i optimističke svetlosti, bez obzira što ova proza nije lišena jednostavnih šemati zacija i jednog samo relativnog i vrlo uslovnog pre zentiranog umetničkog postupka, bez obzira što ova povest ne može da konkuriše za meka viša mesta u klasifikaciji savremene skandinavske literature, is ta ta povest, upravo po cr li elisponiranja jednog tra gičnog događaja, čitaoca može da uzbuđi i đa mu pruži satisfakciju za literarne nedostatke. Upravo tu i treba sagleđati smisao pokušaja Karla Bjarnhofa da ostvari poemu o snazi ljudske volje, koja može da pobeđi i mrak u očima kađa se u Jičnosti probude imporativi da se život i svet shvate i spoznaju i onog časa i u onim trenucima kada lična drama do stiže svoju punu Kkulminaciju. (B. P.)

PIŠU:

OSTOJA ĐURIĆ, DRAGAN M. JIREMIĆ,

MILOŠ I. BANDIĆ, PREDRAG PROTIĆ, RADIVOJE

PEŠIĆ I BRANKO PEIĆ

9: