Književne novine

IZLOG ČASOPISA”.

BMBAVOTEKAP

· NOVI PRILOZI PROUČAVANJU NABE PROSLOSTI

Pođ novim muredništvom i u divnoj tehničkoj opremi, Mkarakterističnoj upravo po preglednosti rubri-

ka i jasnoći sloga, ovaj stručni organ „Društva bibliotekara Srbije“ ušao

je već u četrnaestu godinu svoga ređovnog izloženja. Časopis koji je, u svojim počecima, negovao isključivo bibliotekarsku problematiku i stanje u bibliotečkim „ustanovama, vremenom je, s obzirom na uslove našeg društvenog razvitka, dobijao sve odgovorniju ulogu u kompleksnom izučavanju istorije naše Knjige i svega onoga što je s knjigom stajalo u bilo kakvoj vezi. Ne retko na stranicama ovoga časopisa bili su objavljivani i korisni prilozi boljem poznavanju istorije naše književnosti ranijih stoleća.

U poslednjem broju, u svesci br, 1 za 1962. godinu, pored niza stručnih članaka o problemima usko vezanih za život i rad biblioteka (Molerović-Antonijević: Neki primeri racionalizacije iz rada DOpularnih biblioteka; Adem Blaca: Izrada pravila matičnih biblioteka; Biljana

Stipčević: Kalendar naših starih rukopisnih i štampanih knjiga i zapisa itd.), posebne rubrike u kojoj je objavljena hronika „Društva bibliotekara srbije“ i redovnih prikaza poVvVodom novih knjiga iz ove oblasti, štampana su i dva priloga, svakako korisna u daljem sagleđavanju i istraživanju naše Mknjiževne prošlosti. U članku Istorija Narodne biblioteke Jeremija D. Mitrović je, polemišući sa dr Mirašom Kićovićem povođom njegove monografije o postanku i razvitku Narodne biblioteke u „Beogradu, skrenuo pažnju na nepouz danost istorijskih i arhivskih pođataka „na ošsnovu kojih bi se sa Ssigurnošću moglo tvrditi da je ovu ustanovu osnovao knez Miloš Obrenović uz stručnu saradnju Grigorija Vozarovića i cCvetka Rajovića. Naprotiv, na Osnovu drugih izvora, koje dr Miraš Kićović u svome delu nije iskoristio (izričito se upućuje na članak nekog A. P. O beograđskom „Čitalištu“, objavljemom 1870. godine u listu „Jedinstvo“), može se prihvatiti kao nesumnjivo tačno da je 15. februara 1832. gođine otvoreno „Čitalište“ (ne Narodna biblioteka) u Knjigovezačkoj radionici Vozarovićevoj, i đa je to „Čitalište“ posto„jalo sve do 1842. godine. U zanimljivom članku o izđavanju i pretplatnicima MRajićeve „Istorije“ JOvan Deretić je, na OSnovu građe iz bečkih „Serbskija vjedomosti“, lista poznatog izdavača Stefana Novakovića iz 1792/1794. go dine, prikazao napore oko izdavanja „Istorije“ Jovana Rajića i interesovamje tadašnje čitalačke publike za ovo delo koje se, u buđenju nacionalnog zamosa. đobrim delom manifestovalo i u širokoj akciji prikupljanja pretplate. Spisak ličnosti pretplaćenih na „Istoriju“, u celini objavljen na kraju prvoš toma, sa naknadnom dopunom na kraju treće knjige, predstavlja, kako se misli, prvi zvanični dokumenat o srpskoj čitalačkoj publici na prelazu iz XVII u XIX. vek. „On nam daje dosta tačan i weran presek našeg tađaŠnjeg „obrazovanog društva i pokazuje nam do

8:

koje je dubine u narodne mase prodrla knjiga i prosveta u poslednjoj deceniji XVIII veka, „posle oko sto gođina „života u jednoj evropski uređenoj državi i nastojanja da se stvori podloga za narodni preporođ i za nastanak nove svetovne kulture kod nas. S druge strane, kako je izđavanje „Istorije“ imalo i svoju političku pozadinu — što svakako VOdećem delu Srba u Austriji nije ostalo nepozna-

to — spisak pretplatnika ima važnost ne samo kao kulturni, nego i kao politički dokumenat. On govori o političkoj svesti gornjih slojeva našeg narođa u vreme formiranja građanskog nacionalizma kođ austrijskih Srba“.

Zanimljivo je, bar Uuzgredno, istaći da ovaj spisak broji 440 pretplatnika na 646 primeraka Rajićeve „Istorije“, među kojima malazimo i ličnosti koje su u tom vremenu, imale čecsto vrlo krupnu ulogu u našem javnom i kKknjiževnom životu, Pored Dositeja Obradovića, na ovu su se knjigu pretplatili i drugi pisci (Jovan Muškalirović, Grigorije Trlajić, Pavle Kengelac, Stefan Rajić, Petar Asi-Marković), zatim prosvetni radnici (Teodor Janković Mirijevski, Avram Mrazović, Stefan Vujanovski, Sava #č?Tekelija), slikari (Stefan Subotić, Dimitrije Bratoglić itd.). Ako uzmemo u obzir da su, među pretplatnicima, uvršteni i „August Ludvig Šlecer iz Getingena, Ludvig Albert Gepharđi iz Linburga, Hristijan Georg Šic iz Jene, kao i članovi Češke akademije nauka Tortunatus Ditrih i Josif Dobrovski, osnivač slavistike, onda možemo biti sasvim sigurni da je prodor naše knjige na inostranom i domaćem \tržištu ostvaren, mogućno, tek pojavom za ono Vreme ovog grandioznog dela; kasniji razvitak | „naše književnosti i put naše knjige ođ štamparske mašine do ruku „radoznalih čitalaca, za proteklih više od 160 gođina, u mnogome Je bio orijentisan baš pojavom Rajićčeve „Istorije“. (M.)

CRITIQUE

SUDBINA ŽELJE I ROMAN

Izgleda da roman nikad nije shvaćan dovoljno ozbiljno. U njemu se tražio pisac ili junak i odbljesak epohe. Ali roman nije ·samo to. On je i ogledalo podređenosti nekoj želji. Zar „veliki roman“ nije i Rkatarza neke velike želje? — pita se Mišel Degi pišući prikaz knjige Renea Žirara „Romantična laž i romaneskna istina“.

Romaneskna istina nije u tome da se čovek ogleda u nevolji ili nekoj potrebi, već da se olkriva kao biće podređeno Želji (veliko slovo služi „ovde da se istakne muetafizička dimenzija tog divnog ljudskog osećanja). Govoriti o metafizičkoj želji znači govoriti o čoveku koji je stvoren da nosi teret jedne želje. Sve psihološke i fiziološke osobine nJegove strukture u stvari su ključ njegove unutrašnjosti, nje govog metafizičkog sveta i univerzuma. Zato ie stvarnost često izmišijena u Onom smislu kako su to otkrili „Paskal Servantes, Stendal, Flober, Dostojeski, Prust. Mogućnost romana osniva se na metafizici želje koja je baza romaneskne subjektivnosti.

Postoji takozvana spoljna i unutrašnja medijacija. Čovek spoljne medijacije zna za svoju želju: njegov život je. u stvari, jedna imitacija koja odo brava glasno svoju prozra~

THE CRITICAL QUARTERLY

SUROVOST KAO TEMA MODERNE POEZIJE

Kritičari koji su u poslednje vreme pisali o nekim vrlo uspelim zbirkama pesama objavljenim u (Edward „Lucie-Smith) u sticali elemenat „Žžestine“ koji se, manje više, mogao naći kod svakog pesnika. Komentarišući ovu pojavu Edvard Ljusi-Smit (Edward „Luci-Smith) u članku „I mučeni su čeznuli“ ističe da „Kritičari nisu pravili razliku izmedu elementa „žestine“ i elementa „surovosti“ i đa je zapravo, jedno opsesivno interesovanje pesnika za teme fizičke surovosti jedna od najuočljivijin stvari u savremenoj engleskoj poeziji. Jedan od najzanimljivijih engleskih sa vremenjh pesnika Tom Gan (Thom Gunn) izvanredno potvrđuje ovo Smitovo mišljenje. Po njemu bol za izvesne ljude predstavlja sredstvo za otkrivanje identiteta i, na taj način, sticanja neke vrste slobode. Isto se može Kkazati i za Džordža Mek Beta (George MacPBeth), najeksperimentalnijeg i najambicioznijeg pesnika u savremenoj englesko) knji Ževnosti; on piše mnaturalističkim stilom o mučenjima i ubistvima. Međutim, za razliku od Gana. on ne piše u prvom jicu, nego se projicira u svoju ličnost, đonoseći o svemu svoj moralni sud.

Smit se ne slaže u potpunosti sa mišljenjem da je surovost kao poetska tema, u stvari, samo jedan deo istorije romantizma. Dok bi se to moglo tvrditi, recimo, za poezžiju Toma Gana ili Mek Beta, kođ kojih postoji neka intimna lična veza sa iđejom surovosti, ova misao se ne bi mogla primeniti, na primer, na Džona Vejna (John Wain) koji, mađa se oseća bprisiljen da se bavi tim predmetom, ipak stoji van njega i ne identifikuje se s njim. Međutim i kod jedne i kod druge vrste pesnika izgleda da je je-

dna stvar zajednička: bišući eo ovim temama oni

Ččnu želju. Heroji sa unutrašnjom muedijacijom pod mukli su i strašni. Trascendentalnost nije okrenuta napolje, već unutra, u čoveka, i on postaje rival, protivnik samoga sebe. Unutrašnja medijacija postaje pakao. Dostojevski lepo kaže: wam sam sam, njih je mnogo“.

Razvijanje mođernog vre mena vlađavina je te unutrašnje i dvojne medijacije; to je vreme u kome se pustinja širi, kako kaže Wiče. Danas „jeđino romansijer otkriva tu istinu za željom, i u tome je on otišao ispred najlucidnijih savremenih filosofa. Stenđal viđi „jasno dđa MHegel pretpostavija đa nešto drugo treba da zameni nasilje u postnapoleonovskom univerzumu, Stendal se ne vara u svome gledanju na čoveka i tako postaje ateista u politici, potpuno luciđan u čitavoj toj političkoj igri, baš kao što je Platon izgrađivao 8vOju republiku na ondašnjim shvatanjima ljudi.

Žirar završava svoju knjigu objašnjenjem | romanesknoga. „Romaneskni pisac oslobađa se želje. Da li je čista fantazija ·Servantesa deziluzija Don Kihota? A smirivanje Žilijena Sorela u tamnici pred smrt? Možda je baš to ono blaženstvo od „ponovo nađenog vremena“. Pa i otkupljenje Raskoljnikova i Karamazova? Romansijer se ne interesuje toliko za predmet, koliko za proceđuru „preobražaja“. „Prirodni“ pokret „Želje je u osnovi njen pađ.

Ako se pod humanizmom podrazumeva ona romantičarska egzaltacija. onđa je čovek izvajao svoju stauu, sa očima uprav-

ljenim u svoju obmanu. [1.5]

zadovoljavaju vre spolja-

Šnju nego unutrašnju po-

trebu.

Pokušavajući da nađe razloge zbog kojih se pesnici tako često okreću ovim temama. Simt dolazi do zaključka da njih, u stvari, nameće istorija. Stvari o kojima oni pišu (recimo Ganov opis ruskog partizana) „dešavale su se u nedđavnoj prošlosti, dešavaju se ponegde i danas, a osećamo da ćc se možda dešavati i u budućnosti; nesumnjivo autentične fotografije i svedočanstva mnogih oitevidaca pomažu dđa se shvate razlozi za takav pristup

poeziji. Mađa su pesnici u prošlosti često proklamovali svoju slobodu od dru-

MAJEJRUKUJR

SIMBOLIČNA PRISUTNOST

Pod ovim naslovom, Dpovođom objavljivanja izbora iz celokupne „prepiske i pesničkog stvaranja Tomasa Mana, koji je načinila Erika Man, Ginter Bleker objavljuje članak u kome, između ostalog, kaže i sleđeće: „Vanliterarna egzistencija Tomasa

Mana, ono što se obično naziva „ljudskim“, ostala je dosad u pozadini.

Ova najnovija zbirka pesama i prvi svezak prvog izbora iz celokupne prepiske, koja, naravno, nije sačuvana u celini, jasna je želja da se mramornom liku majstora dodđaju toplije boje intimno ljudskog. S obzirom na raznovrsna pogrešna shvatanja, koja kruže o piscu „Doktora Faustusa“, ovo nije neopravdđan pokušaj da se baš u Manovoj uzdržanosti upozna ono specifično ljud sko kod OVOgK pesnika i da se izvestan „nedostatak topline, neposrednosti, naivnosti, sveže i radđosne

poverljivosti, shvati kao nužna cena „Vvisokosvesne umetnosti... Zato ne bi

trebalo niko đa se iščuđmava ili đa negođuje ako, čitajući ovaj svezak, pronađe da pisma iz porodđičnog kruga deluju „pomalo anemično. Ne čine izuzetak ni nežne poruke i zaklinjanja koja u vreme svoje istrajne prosidbe upućuje Kaći Pringshajm. Ali i ta pisma nas interesuju prvenstveno kao dokumenta začuđujuće dis ciplinovanog sadržaja, osećanja ekonomije. pa čak i diplomatije. Stid koji postaje stvaralački. to je jedno ođ nečujnih prikradanja prirođe onđa kad je

American Literature

KRITIKA KAO MORALNI ČIN

Pre izvesnog vremena u Americi je štampana knjiga Keita Mak Kina „Moralno vrednovanje književnosti“. Tim povodm Vilson O. Klou u jednom od novijih brojeva OVOE univerzitetskog književnog časopisa objavljuje recenziju. Mak Kinova knjiga, Po njemu, pokušaj je da se preispita doprimos slavnih kritičara Irvinga „MBebita, P. E. Mora i Ajvora Vintersa američkoj kritici, pokušaj da se povežu onim što im je bilo zajedničko: shvatanjem „etičko-moral-

predgovor Mak Kin počine funkcije kritike. Svoj nje tvrdnjom: „Moralni kvaliteti su ono što odlikuje literaturu... literatura je značajna jer može đa posluži kao vodič u dobar

život“, koja „obelođanjuje stanovište sa kog autor polazi u pisanju svoje knjige.

Posmatrajući stvarajaštvo ove trojice istaknutih Kkritičara, Mak Kin se ne služi estetičkom terminologijom. Tvrdi da je Vinters najznačajniji od ove trojice zbog šireg zahvata, sopstvene poetske kompozicije. „svesti o savremenim piscima i zbog „racionalne emfaze na ravnoteži elemenata unutar dela koje se kritikuje“, Ali, pri

štvenih stega, teško je verovati da je tako „nešto mogućno i nesumnjivo» je da moderni pisci, hteli to oni ili ne, održavaju svet u kome žive.

Završavajući svoje izlaganje u prolećnom broju ovog časopisa tvrđenjem da je dobar znak što se poezija tašo otvoreno o braća nedavnim istorijskim događajima i savremenim «uslovima, Smita ipak muče dva pitanja: „Šta da učinimo sa literaturom (jer ovde ne misiim samo na poeziju) koja se tako neprestano vraća jednoj temi — i takvoj iemi? Šta da radimo sa sve-

tom i društvom koji stvaraju takvu literaturu?“ (D. P.)

odlučila da stvori umetnost. Pisma verenici ne pevaju ljubavne pesme više nego što to čini „Kraljevsko visočanstvo“, Svest i Kkritičnost, ova, po Manu, „prozaistička svojstva“, utiču na transferiranje u epsko.

Sam Man s velikom oZbiljnošću navodi mesto iz „Pesme o detetu“, tom „inače neuspelom“ mladalačkom delu. Njegova pisma pružaju bezbrojne potvrde đa je na takvom, punom žrtve, zaobilaznom, „putu za njega ležao jeđan svestan i već vrlo rano đdoživljeni problem, koji je prvo prepaćen, a zatim u vi še prinudnom kretanju pre stilizovan. Na jednoj strani se mladi autor ljuti na „staru kuknjavu o hlađnoći srca“ (avgust 1904.), i s emfazom tvrdi da u njemu „ima ipak nešto pošteno, toplo i dobro, a ne samo „ironija“, a na drugoj strani on nekog, ko je tražio uži dodir s njim, upućuje na delo: „Niko mi se ne može više približiti od nekog ko je kao vi čitalac „Tonija Kregera“, i ako ste vi lično pronašli da sam zatvoren, to je možđa otuđa što se ukus lične sklonosti ka saopštavanju gubi ako je čovek navikao da se izražava simbolički, a to znači: u delima“ (Valteru Opicu, 5. XII 1903.)... S druge strane, dolazi do izra-

žaja „Čovek sa svojom kontrađiktornošću“. Na primer, kad gorđo piše:

„Ja u punom miru znam da nisam udaljen od prirođe. Ja nisam literat, nego ja sam“ (Jozefu Pontenu, 1. X 192.) i nekoliko meseci kasnije ovom istom upućuje ironičnu samokarakteristiku: ... „Meni kao rođenoj sobnoj lipL.. (A. 0.

svemu, najzanimljivije je shvatanje Mak Kinovo, po kom pisac pre no Što bi se upustio u stvaralačku avanturu mora da bure neka vrsta Sv. Tome Akvinskog. Ako je pesnikova funkci ja, po Vintersu, da vrednuje iskustvo u cilju „Usavršavanja moralnog stanovišta“, tad je Kritičarev posao, svakako, vrednovanje moralnih stanovišta moralnim kriterijumima. U stvarnosti, pesnik usavršava svoje stanovište pisanjem stihova koji iznose njegove opservacije u oblasti posebnog, a ne opšteg. Na isti način nije tačno da svi kritičari sa estetskim shvatanjima umanjuju značaj i obim kritike. Oni mogu, kao u doba didaktike, da koriguju veliki debalans.

Nezgoda sa etičkim zahtevima — zaključuje komentator — u tome je što oni ne utiču toliko na stvaranje dobrih „pesnika, koliko na stvaranje dohrih kritičara, i ne toliko man stvaranje dobrih kritičara koliko moralnih kritičara. Čudno je, kao što je Mor isticao. da tako mnogo dobrog pesništva potiče od pesnika s rđavim „principima“. Svoju knjigu Mak Min zaključuje citatom P. EB. Mora: „Estetika i etika su neodvojive u umetnosti... i na tom zajedničkom putu gube svoju distinkciju.“ Gubljenje te distinkcije upravo je predmet Mak Kinove knjige. (B. A. P.)

REVEDENI

:9%7

R. M. ALBERE

IZ KOSMOSA

... Ljudi su potpuno izgubili poverenje u legendarne i filozofske mitove, koji su shvatanje sveta kao nečeg misterioznos zamenili humanim i ohrabrujućim predstava– ma, još od vremena rođenja civilizacije Reči. Već trideset godina stalno se govori kako čovek piše samo bajke, koje nisu ni u kakvom odnosu sa stvarnošću. „Između onoga što objavljuje filozofija i onoga što se događa sa ljudima, uprkos njenog obećanja, postoji užasna razlika, užasna udaljenost“. Tako je s nestankom religiozne ili filozofske vere nestala i sigarnost. U jednom ambijentu u čijoj izgradnji nije učestvovao, u jednoj fizici u kojoj ne nalazi više svoju svakodnevnu logiku, u jednoj politici u kojoj se nJegove nade preobraćaju u katastrofe, u jednom moralu u kome poštene namere proizvode samo licemerstvo, u jednom životu neprestano sklonom nesporazumima — čovek više ne prepoznaje sebe. Zbog toga i ne očekuje od sveta potvrdu svojih hipoteza. nego, naprotiv, njihov krah: „Ako hoćete baš da znate: bila je stvorena zabluda. I ukoliko i malo poznajete svet, tome se nećete začuditi. Već šopenhauerovskom pesimizmu jednog Azorina nagoveštavao je takav stav: „Verujem da je život zlo i da sve ono što činimo da bismo ga umnožili doprinosi samo uvećanju ove neprekidne agonije, na jednom atomu izgubljenom u besikraju“, n

Do početka XX. veka pisac je osećao da se nalazi u krilu jednog izmeremog, ispitanog i opisanog sveta, u kome postoji unapred utvrđen poredak, prisna zajednica čoveka sa nekim transcedentnim principom, koji garantuje čovekovoj inteligenciji i volji da će biti usrdno prihvaćene stvarima i događajima. Čak i slučaj i nepredviđeno bili su načinjeni za čoveka i po njegovoj merl. ~

S 1900. godinom, da bi se razum zbacio s prestola, ukida se ovaj svetski poredak. Herman Broh u svome delu „Mesečari“ uzima Renesansu kao uzrok rušenja ovoš sistematskog poretka; čovek je stekao slobodu i usamljenost u isti mah, izgubio je jedinstvo i povezanost, svoje misli i društvo u kome živi. Bilo kako mu drago, „sloboda je bila korisna sve dotle, dok su socijalni okviri bili u stanju da je ograniče i dok je postojao zajednički teren za međusobno razumevanje u domenu svih umetnosti, kao i u domenu svih načina mišljenja i egzistencije. Međutim ekspan=zija slobođe imala je za posledicu sve veću društvenu razbijenost i Broh vidi završetak tog procesa u stvaranju jednog „anti-društva“, u kome svaka ljudska alttivnost ide određenim putem, paralelnim drugim aktivnostima, ali koja ih nikada ne sreće“.

Era hijerarhije smenjena je erom avanturizma. Još od antičkog doba misao se kretala u jednom svetu hijerarhije, živeći u sistemu kasta, isto tako strogom kao što je i indijski. Od Platona do Plotina i do Svedenborga, od Aristotela do svetog Tome i Emila Butrua, filozofija je arhitektura. Društva uređena i despotska dala su hijerahiju duša (vegetativne, senzitivne i intelektualne), hijerarhiju anđela i demona, hijerarhiju nauka, pa čak i hijerarhiju književnih vrsta. Nasuprot ovome, orfizam i hrišćanstvo, religije spasenja, uveli su dramu i nered u ove klasifikacije i težili su da nadvladaju plemenske-· i društvene slojevitosti koje su služile kao oslonac određenom filozofskom poretku. Hristova religija je dala oduške hijerarhijski poređanim spratovima zgrade, ali se često ı potč.inila duhu hijerahije: sveti Toma i srednjovekovni svet služe kao dokaz za OVO.

Ali od pre jednog veka orfički, dionizijski, hrišćanski i prometejski duh pobedio je ove arhitekture. One filozofe koji su nanovo zidali svet kao. neki hram nasledili su

drugi koji objašnjavaju taj svet kao avanturu, čiji se ishod'

ne zna. Sa Šelingom, Fihteom, Hegelom, nanovo se rodio u formi dijalektike onaj elan, koji je navodio na stvaranje mitologija.

Razlikovanje je svojstveno misli. Međutim, misao može da razlikuje hijerarhijski poređane spratove u jednom statičkom svetu, udobnom za življenje i za misao, kao Sto može da razlikuje sukcesivne etape u jednom svetu koji evoluira i koji se bori, u jednom svetu dinamizma i drame. Ovaj drugi način gledanja potisnuo je prvi; otuda katolik može da suprotstavi iracionalnu pokretljivost Milosti nepomičnim definicijama dogme: „Teologija je logika đavola“. Sa francuskom revolucijom duh hijerarhije je lustuknuo Bmil Butru je poslednji primer onih filozofa koji predlažu arhitektonsko rešenje ovoga sveta, kome je Hegel, a zatim Bergson, trebalo da pruže muzičko razrešenje.

Ljudi su ustanovili kategorije anđela i nebeske sfere, postavili su Pakao ispod Zemlje, a Raj iznad, sa detaljnim redom nebesnih starešinstava, klasirali su i hijerarhizovali ljudske „sposonosti“ — da bi u tom procesu duh poretka uvek bio vladajući: sve je bilo pripremljeno za čovečiju udobnost.

Pojava Ničea posle Kirkegarda, a pre Kafke, označila je kraj ove vladavine. Svet više nije hram, nego drama: nered koji donosi neulepšani događaji nadvladava poredak doktrina, i duh hijerarhije stropoštao se sa neba Ideja, da bi, pošto je pao, našao utočište u administraciji, na veliku korist Kafki. i

Zbog toga se stav pisca izmenio, a time i atmosfera njegovog dela. Ukoliko u spoljnjem svetu traži podršku i izvesnost, nalazi samo haos. Pisati više ne znači dati za pravo onome što postoji, nego pobuniti se protiv suštinske apsurdnosti postojanja. „Sve je ovo apsurdno. Ništa nije kako treba. Naš svet je načinjen od točkova koji se međusobno ne poklapaju. Uzrok ovome nije u građi, nego U Časovničaru. Nedostaje Časovničar“,

Jedini Žirodu, anahronični meteor, slika u našem veku jedan suptilni i harmonični svet, koji ima časovničara. U jednoj spinozističkoj viziji stvari, on se oslobađa tragičnog osećanja” svoje epohe, da bi verovao u jednu univerzalnu harmoniju; ova harmonija je slična onoj kojoj su ranije

proliv romansijera

Snona Početkom marta PF. R. ULivis, jeđanm od značajnijih engleskih

književnih kritičara, uzburkao je englesku kulturnu javnost jim javnim napadom ma romansijera Carlsa Snoua. oproštajnoj besedi tetu u Kembridžu Livis je mnazvao Snoua „kobno neukim“ i izjavio dđa su njegovi romani, nekađašnji no beznačajni“ ali daleko ozbiliniji, bio je Livi-

sov napađ na iđeju o „dve Kkulture“, 1959. godine, ističući opasan rascep koji postoži između Književ~

NAJNOVIJI ENGLESKI KNJIŽEVNI SKANDAL

Kriličar Livis

svo-

U svojoj na univerzi-

bestseleri, „intelektual-

Manje ozleđiv,

F. R. LIVIS kojiu je Snou lansirao

ne i naučne kulture, potpuno in" diferentnih jedne prema drugoj.

Livis je izrazio svoje „žaljenje

KNJIŽEVNE NOVINE

X~Ć~“area||II- m ii