Književne novine

Prevela Zora MINDEROVIĆ

KNJIŽEVNOSTI

smo proučili književna dela sa istorijske i biografske tačke gledanja, moramo biti spremni da pokušamo da ocenimo. katkada na takav način kako «to čine Seintsberi i Mliot, relativne stepene uspeha koji postižu dela raznih perioda i raznih ličnosti. Moramo biti u stanju da razlikujemo dobro od rđavog, prvoklasno od drugorazrednog. Inače nećemo pisati uopšte književnu kritiku već socijalnu i političku istoriju, odraženu u književnim „tekstovima, ili psihološke istorije slučaja iz minulih vremena ili, da uzmem istorijsko gledište u najjednostavnijem i najakademskijem ~ „obliku samo hronologije knjiga koje su štampane. i

A sada kako, u ovim pitanjima književne umetnosti razlikujemo dobru umetnost od loše? Norman Smit, kantijanski filosof čije sam kurseve imao sreću da posećujem pre dvadeset pet godina u Prinstonu, govorio nam je da je ovo raspoznavanje zasnovano prvenstveno na emotivnoj reak-

ciji. Za ciljeve praktične kritike ovo je sigurna pretpostavka”

od koje treba poći. Mogućno je izdvojiti na mnogo načina elemente koji u ma kojoj datoj oblasti čine literarno delo uspešnim, Razne škole su u raznim dobima zahtevale razne stvari od književnosti: jedinstvo, simetriju, univerzalmost, originalnost, viziju, imspiraciju, meobičnost, sugestivmost, poboljšanje morala, socijalistički realizam, itd. Ali vi možete imati sve ove kvalitete koje su razne književne škole zahtevale, a ipak da nemate dobar komad, dobar roman, dobru pesmu, dobru priču. Ako identifikujete dobru književnost sa ma kojim od ovih elemenata, ili sa ma kojom njihovom kombinacijom, vi jednostavno „pomerate emotivnu reakciju ka prepoznavanju elementa ili elemenata. Ili ako vašim zahtevima dođaite zahtev da pisac mora imati talenat, vi jednostavno pomerate ovo prepoznavanje ka talentu. Kad ljudi pronađu neku zajedničku osnovu u koincidenciji svojih emotivnih reakcija na knjige, onda mogu korisno raspravljati o ovim elementima, ali ako ne postoji to osnovno slaganje, diskusija će biti besmislena.

Ali, možete zapitati, kako ćemo identifikovati ovu elitu koja zna o čemu govori? Pa, o njima se može samo reći da su samozvani i da se sami održavaju i da će vas naterati da prihvatite njihov autoritet. Varalice mogu pokušati da se nametnu, ali bi nadrikritičari ne traju dugo. Položaj ljudi koji poznaju književnost (kao što je slučaj i kod svake druge umetnosti) sastoji se u tome da oni znaju što znaju, i da su rešeni đa nametnu svoja mišljenja svom snagom elokvencije ili dokazivanja ljudima koji ne znaju. Tu, naravno, nisu u pitanju profesionalni radnici na literaturi — kao što su urednici, profesori i kritičari koji vrlo često stvarno ne razumeju dela s kojima dolaze u dodir — već su u pitanju čitaoci svih vrsta na svim područjima života. Ima trenutaka kad prvorazredni pisac, nepriznat od zvaničnih škrabala, dobija podršku od kulturne publike koja ga ceni.

Ali šta prouzrokuje emotivnu reakciju koja je čarobni prutić kritičarev? Ovo pitanje je već dugo predmet proučavanja filosofske grane koja se naziva estetikom, a od nedavna je postalo predmet naučnog „eksperimemtisanja. Književni kritičar verovatno ima predrasude prema ovim pravcima istraživanja zbog činjenice što njima ponekad rukovode ljudi koji očigledno ne poseduju literarnmo osećanje ili ukus. Ipak ne treba osporavati mogućnost đa može proizići nešto od vrednosti iz spekulacija i istraživanja ljudi oštra duha koji shvataju kao svoju stvar estetske emocije drugih ljudi.

„ „Gotovo svako koga interesuje književnost pokušavao je sebi da objasni prirodu ovih osećanja koja beleže našu ocenu umetničkih dela. 1 ja, naravno, imam svoje sopstveno objašnjenje. ri

Po mom mišljenju celokupna naša intelektualna alktivnost, bez obzira na kom području se odvijala, jeste pokušaj da se da značenje našem iskustvu — to jest da se život načini upotrebljivijim, jer, ako stvari razumemo, lakše nam je da preživimo i da se krećemo među njima. Matematičar Buklid, radeći u svetu apstrakcija, pokazuje veze između daljina našeg glomaznog i zbrkanog sveta na koje možemo da se oslonimo. Sofoklova drama takođe pokazuje veze između raznih ljudskih impulsa koji izgledaju tako zbrkani i opasni i iznosi izvesnu pravdu sudbine 5 to jest način na koji međusobni uticaj ovih impulsa deluje na duži rok na šta se takođe možemo osloniti. Sa tog gledišta srodstvo ciljeva nauke i umetnosti izgleda veoma jasno kod starih Grka, zato što i Euklid i Sofokle ne samo da nas zadovoljavaju praveći uzore, već stvaraju gotovo istu vrstu uzora. Euklid u Elementima uzima jednostavne teoreme i razvija ih do klimaksa u kvadratu hipotenuze. Tipična Sofoklova drama razvija se na sličan način. SF a anali

Neki pisci (kao i neki naučnici) imaju drukčiju izričitu poruku izvan umirenja koje se nalazi u samoj veštimi razumevania života ili stvaranja harmonije umetničkog oblika. Nezadovoljan takvim jednim delom, kao što je Sofoklovo, koji nam kroz jedan svoj hor kaže da je bolje ne rođiti se, ali koji, predstavljajući život plemenitim i osnovanim na zakonu, čini da lakše podnosimo njegovu tragediju, takvi pisci pokušavaju, kao Platon, da izmisle i preporuče neki postupak da bi se život pretvorio u nešto bolje, Ali druge oblasti literature — kao, na primer, lirska poezija RROB — imaju manje filosofskog sadržaja nego Sofokle. Liričar nam pruža samo jeđan uzor nametnut izrazu nekog osesanja, ali ovaj uzor metričkih kvantiteta i ravnoteže suglasnika i samoglasnika uspeva da svede to osećanje, ma

lik e neobuzdano i bolno činilo, kad ga doživljaSPOŽECO! RT, imetrično i prijatno, a takođe i vamo, na nešto sređeno, simetr! e : ioš impresivniju šemu, uklapa ga u povezuje to osećanje za JO p O eNask166i jevazjašu veće ikivo — u telo poetske umetnosti. Nesklad | 189 ij ta disciplini A ta pesnikova kon njen, anomalija podvrgunat i d caVvlja:gvojim trola svoga osećanja olakšava čitaocu da upi | |

; : (5 RRACID reni š vesni zvuci i ritmovi zadovoljavaj sopstvenim. (Zašto nas IZ O Os

i kako su oni povezami sa ter i ide

Jaaa tako ete iabyaa! kao prikladni za izražavanje, jesu pitanja koja se mogu predati PU a doo | A ovo nas opet vraća istorijskom stanovištu. Is stvo

čovečanstva na zemlji uvek se menja u vezi S ces: a Š čoveka i mora đa rešava nove ODO IO e, m Bata, a pisac koji hoće da buđe nešto više no odjek svoji - D hod" ik ora uvek da pronađe izraz za nešto što još nik? ]

Bilje bilo izraženo, mora da BaVIPUR OP OBU ONO dom

•*+ Sea; : ol; a] . Sa sva · . S10l

Oe OU a lete BO 28 polju istorije, filosofije ili 0 ij _doži 1javamo duboko zadovolistvo: izlečeni smo Oc 2 SRE E bola nereda, oslobođeni teškog tereta neshvaćeni

događaja. .

. ; si osećanje moći, jeste požiOvo olakšanje, koje Oi a smo naišli na prvorazre-

0 e ; : ovori di a LI LN ROOM RIR CO

i ija literatura? Tako

teši i uzbudi najbezvrednija

{S KIEOOE | 56 dabičeni ljudi zajsta osećaju tako bei by aza b aodie sa sirovim i ograničenim delom. Cove!

ij i s6aće i || i ima veči intelektualni domet oseć: je uzvišenije sazdan i ima Vero O oeyapigienijiea

še tako kad se susretne Sa išenije sazdanog čoveka i onoga

ica jj 4u osećanja lUuzvISĆ tlepii yijlge LUNA stvar gradacijc. Ponekad otkriiete knjige

i — koji kao da tačno

im m Dž teinbeka li )

HOroUOeF, TOHEIC Otave. dela nedvosmisleno izvrsnog | izme

Sbeležavaju granicu am malo ranije govorio O r »O lošeF. Kad sa! | e DO POO AGaINiB koji poetavliaju aaa d Ul i i na liude koji mogu Ja: i i efedeb M 1 koji Ba stavlinit ostalim stepenima.

KNJIŽBVNE NOVINE

IZLOG KNJIGA

MIHAJLO VIDAKOVIĆ

Na glavnom pul

(„Vojvodina u borbi“, Novi Sađ 1961)

Hronike kao Vidakovićeva imaju posebno i znamesto u literaturi o ratu i revoluciji. „Istorija, služeći se uopštavanjima, ne može da dočara živu sliku niti da kaže ce lu i konkretnu „istinu o zbivanjima. Istorija se pre-

ma događajima i ljudima odnosi kao geografska kar ta prema pejzažu. A umet nost? Nije li

ona tu da

maslika živi pređeo? „Da... ali umetnost da bi bila umetnost, ne može đa se strogo drži činjenica; jedne nužno zapostavlja da bi druge uvećala i preobrazila. I najrealističkija umetnost je „divna laž“, ka ko je govorio još Stendal,

ili „uzvišena laž“, kako se izrazio Balzak. Stvarnost je samo njena odskočna

aska da bi iznova Sstvorila svet, svoj svet. Hronika, međutim, «stoji između istorije i mmetnosti. Odđ istorije je konkretnija, a od umetnosti stvarnija, istinitija.. „Njen cilj_su činjenice, ali. ne suve i ne „ođabrane, da bi bile samo elemenat koJI omogućuje istoričaru uopštavanje ili umetniku transponovanje, već žive činjenice koje o konkretnim ljudima, a ne tipovima, govore konkretno i slikovito. U tom je, valjda, i vrednost i efemernož hronike. Ali i njena neophodnost! Jer nema sumnje đa će za sutrašnjeg istoričara i budućeg umetnika, zainteresovanos za suštu istinu o nama, hronike zameniti iščezlu stvarnost i biti najzahvalniji izvor građe o „našem vremenu. Hronike su letopisi naših dana. Njihova

' kasniju suđbinu.

vrednost je u nepristrasnosti, u istinitosti.

upravo tim svojstvima odlikuje se delo „Mihajla Viđakovića., O događajima, a. naročito o ljudima, piše on „pošteno i tačno, bez obzira na njihovu raniju i Savesno je „konzervirao“ deo glav nog puta koji je prolazio kroz njegovo delo. Pećinci! i nJegovi borci — a borci su bili svi: i đeca, i Žžene — nisu mogli „dobiti bolji spomenik: imaju svoj

letopis i Svog letopisca. Ali nije reč samo o Pećincima! U Sremu,

kao i u celoj našoj zemlji, postoje još mnoga #Đžsela koja su se našla na istom glavnom putu istorije i

· sa istom požrtvovanošću

ga obezbeđivala. Detaljan opis jednog Kkarakterističnog sela đobar je način da se buđućim naraštajima · sačuva i prenese đuh i atmosfera koji su usređ svetskog haosa zavlađali najmanjim nase= ljima. A. taj duh i tu atmosferu ne treba zaboraviti; što ih bolje „pamtimo, đuže ćemo odđolevati prozi „svakidašnjice. Oni su „mogućni samo u velikim i romantičnim „vreme nima, bogatim dramom &đi trageđijom, kađ se živi ustostručenim životom, kađ jeđan čas znači „#Više od obične godine, a godina je veća nego šSstoleće. Eto zašto je, usred pustoši, razaranja, ubijanja, istrebljivanja, rat mogao đa buđe za jeđno selo i za mnoga naša sela svojevrsna renesansa. Sve Je bilo budno, sve snage mobilisane. U Sremu, naprimer, tađa nije bilo zabačenih i mrtvih mesta; svako se osećalo kao prestonica, malo je reći Kao prestonica Jugoslavije, već kao prestonica sveta. Ko je znao za Pećince, Sibač, Brestač, Miškovce, Prhovo, Progar, Ogar? Tih sela nema na karti. Ali ona su, kao tolika „još manja i beznačajnija mesta u Bosni, Crnoj Gori, Lici

drugđe, sasvim ozbilino i ne bez prava nazivala Ssebe. „malom Moskvom“, i stvarno su se takvo i 0Osećala! To jest osećala su đa su na glavnom putu, da se i u njima, do juče zavisnim odđ obližnjeg SrTeskog mesta, rešava me 58amo njihovo pitanje već suđbina sveta. To saznanje Živelo je u krvi i u vazđuhu. Sve je bilo Okrenuto buđućnosti; zato su se užasne žrtve i tragedije relativno lako DOdnosl"le. Otuđa onolika Vitalnost, aktivitet i sposobnost 5samoođricanja. A volja za životom i preobražajem nikad, valjđa, nije jača nego u suočenju sa smrću. Tako se đesilo đa su se nepismene žene, koje su

do juče znale samo za ku-

= Oi ri ylu u =———

MIRKO BANJEVIC

Suljeska ·

(JAZU, Zagreb, 1962)

Pesnik i „borac, sapatnik ! saučesnik u zbivanjima koja su se odvijala tokom prošlog rata na Sutjesci, Mirko Banjević je svoje strahotno iskustvo, svoj veliki doživljaj, transpoonvao u stihove, u

poemu koja, po svojoj književnoj vrednosti i revolucionarnoj sadržini, pređstavlja kođ nas jedin stven i hvale dostojan spomenik u nizu đela s temom rata i revolucije.

Treba reći đa ova poema ima sve odlike jednog snažnog i nađahnutog Dpoetskog slikanja · „najveličanstvenije i najkrvavije epizođe naše narodne revolucije. Dopunjena novim stlhovima poema deluje autenticnije i ubeđljivije, iz nje neođoljivo izbija rasplamsala snaga pešsnikova duna. narativnost se utapa u talasavo i virtuozno poetsko kazivanje koje dostiže nivo najboliega što je kođ nas u oblasti poeziJe ispevano posle rata. U 'birane reči pesnik je ulio život, đao slikovitost, majstorski ih povezao i satkao poemu

koja je celovita i živa ne

im smisao i.

samo po onome što kazuje, već i po načinu kako je to Kazala. Iz pesnikovih nemira, iz strašnog sna koji je postao opsesija, briznuli su stihovi kroz čiju zvučnost sugestivno i nezaboravno govori jedno slavmo razdoblje naše narođnooslobođilačke borbe. U tim stihovima ·nema kKknjiškosti i spekulativ ne versifikacije, nije to zveka praporaca ni prazno artističko Žžongliranje. Tu je svaki stih, svaka reč — doživljaj, muka, istina. Pesnik je događajima, odnosno sadržaju koji donosi u poemi, dao adekvatnu i, reklo bi se, jedino moguću formu, vizuelno i sugestivno dočarao, ne samo zbivanje kao takvo, već i onaj „unutrašnji, suštinski značaj i smisao Sutjeske. Sem toga poema je, ako je Dposmatramo nezavisno od njenog „predmeta i motiva koji su je ođredili, u svakom pogledu uspelo, novo i moderno poetsko Ostvarenje. „Pesniku Mirku Banjeviću treba odati priznanje što ga . materija koju je obrađio u „poemi nije odvukla u opisnost, u raspričano nizanje događa Ja, nego je uspeo da stvo ri. od. tog: materijala jedno izvanredno. poetsko delo koje, nesumnjivo, predstavlja trajan i dragocen prilog našoj „posleratnoj literaturi, (N. D.)”

PIŠU: DRAGAN NEDELJKOVIĆ, NIKOLA DRENOVAC, OSTOJA DURIĆ, PREDRAG PROTIĆ

hinju i motiku, revnosno okupljale, uprkos opasne sti, na čitalačkim časovima: da uče iz Lenjinovih i Titovih tekstova. Ozloglašeni kockari postajali su uzor čestitosti;, psovači su prestali da psuju; pijanice da piju; neradnici da lenstvuju; spori da zakašnjavaju. Obični, mirni ljudi pretvarali su se u heroje; polupismeni u Čč(iđeologe, komanđante i državnike. Ceo narod se podmladio 1 kao sve mlado — postao Je sposoban za preobražaje. Posle najvećih napora učili su se stihovi i drame, brujali su horovi, sa zanosom su se slušali govori. Lišavalo se, trpelo i ginulo svakođnevno, išlo se u traljama, a ipak svaki dan Je bio kao veliki praznik. Zakona nije bilo, ali moral je bio neobično visok. Za iscrpliujuće i opasne zađatke ljuđi su se otima-– li, želeći đa se istaknu i jeđan drugog odmene. Za Jezive noćne straže po KIši uvek je bilo dobrovoljaca. Ljuđi su imali DOtrebu da jedan drugom Cine dobro, đa daju dokaze o svojoj svesti i Svom čoveštvu usred te eksplozije nagona i mržnje. U haosu je trijumfovalo Pr!jatelistvo, jače odđ kKlasičnog iz drevnih legendi. U Sremu se tada čovek čove-

Ku nije obraćao rečju „dru že“; tražila se još lepša, ne znija reči „druškane!“ Bila je to rana poseta komuniz ma.

Takvi moralni preobražaJi, takva žeđ za liubavlju, bratstvom i pravđom, takva „čuđa“ mogućna su Samo u renesansnim revolucionarnim epohama. Vidaković je sa simpatijom, a ipak nepristrasno, naslikao ođraz takve jedne epohe na njegovo, selo. Do đetalja! Jezikom i stilom njesovih seljana. Pokašto. taj Jezik i stil vređaju rafinovan Književni „ukus, đadali hronika ođ njih više dobija nego što gubi. der njen cilj je autentičnost

koja je u Vidđakovićevom delu totalna.

Predgovor je napisao JoOvan Veselinov. Neka nam buđe dopušteno da se Ppridružimo „njegovoj ž}#želji:

„Dobro bi bilo da imamo što više ovakvih hronika,

da je ima svako naše Selo“, (D. N.)

GRIGORIJ BARKLANOV

Pedali zemlie

(„Prosveta“, Beograd đ1962; prevele Bosiljka Đorđević i Milka Vrbić)

U romanu „Pedalj zemlje“ Grigorije Baklanov panoramu otadžbinskog ra ta svodi na minijaturne dimenzije, na Kilometar i po đugog fronta megde na Dnjestru. RKompleksna dra ma ratnog sukoba „prenesena je na male ljuđe, sa svakiđašnjim „brigama i nađama, postajući izuzeina tragedija ličnog Žrtvovanja i junaštva. Pisac, učesnik u ratu, skoro da ne uspeva da u adekvatnoj interpretaciji „maslika grozote ratnih okršaja. U Baklanova, kao i u svakog pisca-ratnika, prisutina je bojazan da se sve neće moći reći, da svačije zrtvovanje neće biti saopSteno, đa će se prema nekome počiniti greh. Telegrafska zbijenost Baklanovljeve fraze i đokumentar-–

na vrednost njegovih opi85% plodđe se upravo tom bojazni, što im daje osobit ton napetosti. Baklanov ratuje rata. Preko ognjene katarse strađanja on ratu poriče svaki smisao. Pisac teži da vaspostavi „ratom narušenu harmoniju između ličnosti kao jeđinke i neprolaznih vrednosti života koje su njen neodvo

protiv

Jivi, deo, Sve ličnosti OVOga romana, svakim svojim postupkom — bio on hrabar „ili kukavički — poriču i osuđuju rat. Ako Imaju „nađe“ i „ideale“ upučuju ih „predratnom“ ili „posleratnom“ vremenu. Cak i kad viteški hrle u smrt veruju đa je to jedina preostala alternativa, koja će stvoriti moguc nost đa bar preživeli u miru pronađu onaj deo sebe koji im je ukraden. Na liniji piščeve osude rata osobit je tretman Junaštva. Zahvalna na dići će posle rata „herojima spomenike. Imenim imene, mene. Tako će patnje, na de i Želje u uspomeni ostati kamena gromada ide-

bezimenim „bezi-

ala.

WILLIAM FAULKNER

TIIE BEIVERS

(Ranđom Hause; New YVorkHk 1962)

Pre nekoliko meseci ame rička štampa je nagoVvesi-

la štampanje „Kradljivaca“, ·

novog romana Viljema Fok nera sa „humorističkim Ka rakterom“. Pre kratkog vre mena taj roman je štampan, a iz komentara Kkritika iz jednog dela Štampe saznajemo sleđeće o njemu: „Kradljivci“ nisu KwJiga khoja će, poput Foknerovih ostvarenja „Buka i bes“, „Svetlost u avgustu“ ıli „Avesalome, Avesalome“, bi ti smatrana grandioznoum. Romani „Grad“ i „Dvorać“ koji joj prethode, mnogo su pretenciozniji, ali — sudečći po Kkritici — manie uz budljivi, „Kradljivci“, u stvari, najviše podsećaju na „Uljeza u prašinu“, a po mnminogim ličnostima Koje se pojavljuju u ranijim deli ma, po nekim mestima, s!tuacijama i, uopšte, po duhovnoj Kklimi, uklapaju se u sagu o Joknapatavhi.

Podnaslov „Sećanje“ alu-

dira na činjenicu dđa narator, Lucius Prist, priča o jednoi avantuari iz 1905. o dine u kojoj je i sam bio jedanaestogodišnji učenik. U njemu Pokner udružuje dve ličnosti: mladog i,Mciusa, uzbuđenog i uplašeno bređ preprekama koje pre vazilaze njegove snage i Luciusa zrelog čoveka koji priča o događajima iz Drošlosti. Reč je, naime, o kra đi automobila (prvog Valjda u Džefersonu) LuciusoVOg đedđe u kojoj učestvuJu tri glavne ličnosti roma na: Lucius, sredđovečni Ned Vilijam MakKaslin, sin jed nog roba, i Buk Hosanbek, Woji se javlja i u „Medvedu“ i predstavlja oličenje zla. Svaki od ova tri lika ima odgovarajuće mesto u romanu i svaki nosi odredene psihološke karakterjstike kojima se ne može odreći simbolički smisao. Najznačajniji je, svakako, Ned. On upravlja društvoni u ovoj avanturi koja se po

. izlažu

domovi=-

Baklanovljevi junaci idu uspravno, iako se pri tom smrtnoj opasnosti. UuUspravan hod „predstavlja prkos pred okolnostima, predstavlja poricanje vVlastitog položaja. Posle mnoBih dana provedenih u ro vu ići uspravno znači ići kao što se išlo pre rata — kao što će se ići posle rata. Takav trenutak rizika znači ignorisanje rata, pre svega.

Pisac „romana „Pedalj zemlje“ pripađa onim kom somolskim generacijama koje svaku predstavu o životu poistovećuju sa Kkolektivnim „iđealima «srećnije sutrašnjice. Izvesna opšta mesta u romanu (O0na koja govore protiv TfaŠističke pomame ili o pravednosti rata) nisu bez primesa propagandne fraze, ali u arhitekturi romana ona malaze svoje drugoplansko mesto, te se Ima utisak „đa bi njihovo odsustvo narušilo sklad ce-

line. (O. Đ.)

ER O O TIA ama ———

EMIL IVANJC

Nepokorena miadost

(„Lykos“, Zagreb 1562)

Emil Ivanjc opisao je i prikazao sve veće i značajnije akcije „zagrebačke omlađine za vreme rata i okupacije, čitavu onu „borbu neprestanu“ koja se vodila na ulicama okupiranog Zagreba od dolaska Nemaca i ustaša do konačnog oslobođenja. „Njegova Knjiga pisana je na jeđan pomalo yreporterski način, koji njegovom mirnom, nenametljivom i neusiljenom „pripoveđanju đaju „izvesnu posebnu draž. Ona se čita sa nesmanjenim interesovanjem od početka đo Kkraja, poneki put u jedđnom dahu i ne ostavlja se neprečitanom. Pisac ove MWnjige nije se ograničio samo na to da živo priča događaje, „već je želeo i uspeo da «prikaže i protagoinste tih dramatičnih zbivanja, osvetli unutrašnji svet ličnosti zagrebačkih ilegalaca i pruži dragocenu građu o psihologiji i mentalitetu heroja.

Ne potcenjujući „materijalni efekat i čisto vojnički značaj brojnih „akcija „zagrebačkih omladinaca, I!-

vanjc je posebnu „pažnju

posvetio moralnom i Dpsihološkom dejstvu njihovih diverzija. One su kod neprijatelja stvarale osečanje nesigurnosti i straha, nepoverenje, govorile rečito o slabosti ne-

mačke i ustaške policije,

koje su pred svim tim ostajale nemočne, (P. P-ć)

sle putovanja i nekoliko vrtoglavih trka i sudara srećno završava, siguran je u sebe, vaspitan kao džentlmen, istinoljubiv, odgovoran i hrabar, a ulogu MWlovna igra bez bojazni da ce izgubiti poštovanje prema samom sehi. Sve ove osobine omogućuju mu da mnogobrojne peripeti}e savlada. Nije ni malo siučajno što je takva ličnost u Foknerovom romanu Crnac. I nije to prvi put.

U ovoj knjizi nema pređašnjih demonskih snaga 1, istovremeno, malo je od one originalnosti iz MWnjiga koje je Fokner pisao između 1929. i 1934. godine, ali ona poseđuje „uzpDaudijivost i humor. U svakom slučaJu, najznačajnija njena oso bina je u tome što odgova– ra intencijama koje je Fok ner naglasio u govoru pri likom primanja „Nobelove nagrade i koje otada sve više obeležavaju ojegovia dela. Njegove ličnosti, one, naravno, koje su nosioci VI teških osobina, koje uzdižu pozitivne čovekove hvalitete, beskrajno trpe, trbe na razne načine, ali izdržavaju i pobeđuju sve prepreke. Upravo kao Što Je ovaj veliki pisace gOVOrio: „Ja verujem da čovek neće samo izdržati: on će pobediti“, (B. A, P„,

le,