Književne novine

O NEKIM „OSOBINAMA PESNIČKOG I PROZNOG

MEDIJUMA &IZRAZAVANJA Junski broj ovog časopisa, između ostalih priloga, donosi veoma zanimljiv i koristan esej Nikole Koljevića sa gormjim naslovom. Zanimljiv po mnačinu pisanja, živom jako je reč o analitičkom pristupu koji pre svega pretpostavlja egzaktnost, po argumentaciji koja mođaje retko „poznavanje „jedne materije koja je sve pre nego uska i ograničena, a koristan po metođu koji u nas nema naročito široku primenu, kao i po njegovim rezultatima.

Koljević se, naime, služeći se primerima iz pesničke i KMkritičke literature (Matić, Valeri, Eliot, Kolridž, 'Tibode, Tejt), tumači simboličke i figurativne vrednosti nekolikih primera, zalaže protiv određi vanja karaktera figurativnog govora na ftai način što bi se on stalno sagledavao u antinomiji sa proznim, bukvalnim govorom, Pesnik, po njemu, nema mogućnosti široko razvijene psihološke analize i određeni tip metamore može da bude pesnički ekvivalenat psihološkom jeziku proze... „Ali kao što se značenje i smisao jednog promog đela ne zaustavlja

EIB EE TIK TI ONI

JELENKOR

O INTELERKTUALNOJ POEZIJI

Danas se, u vezi s poezijom i s pesnicima, sve više upotrebljava priđev „In telektualan“. Nasuprot čistom osećajnom „pesništvu postavlja se uloga razuma, govori se o današnjem vre menu, o stepenovanom intelektualitetu, karakteristič nom za modernog čoveka, o mreži prirodno-društvenog tkiva koja se može raz rešiti samo razumom i o ogromnom širenju horizonta mođernog čoveka. Tako počinje svoj napis Žiža Benei u jednom od najnovijih brojeva časopisa Jelenkor (Sađašnje vreme), koji izlazi u Pečuju.

Kao polaznu tačku Žiža Benei uzima mišljenje da se današnji pesnik na sve načine trudi da odredi svo je mesto u svetu koji ga okružuje i tvrđi da je to teži zadđatak nego u vreme=nima koja su bila bliža pri rodi. Snage prirođe su. do duše, izgubile svoju mističnu moć, ali su se zato nauke odenule u zapletenost, koja je mnedostupna laiku i opteretile su neposrednu vezu čoveka sa svetom. Da našnji čovek više je društveno biće s mnogim instinktivnim društvenim relacijama i jasno je, zato, da se sva ova pronalazačka odgovornost odražava i u poeziji. To još više važi za socijalističkog pesnika koji svoj poziv vidi u izražavanju društvene odgovornosti i želi da prebaci vezu između čoveka i prirode, čoveka i istorije, na razum.

Razvoj današnje forme intelektualne poezije ne mo že se odvojiti od celokupnih promena u umetnosti XX veka, a time ni od „neintelektualnih“ smerova u poeziji. Poezija ne može ni kad samo razumom da deluje, u svome dejstvu ona je osećajna, čak i čulna, u njoj, dakle, prvenstvenu

\ = NOVU

ma psihologiji pojedinih

junaka, odnosno na onim zaključcima koji su vezani za njihovu psihologiju, mi karakter pesničkog figurativnog govora ne iscrpljuje se u metafori koja deluje kao karakterističan izvor pesnikovih osećanja, koja nam ne govori o tome šta pesnik hoće da kaže, već nam pomaže da svoje razumevanje usmerimo u željenom pravcu ukoliko to nije isto, odnosno ukšliko to nisu dva

osnovna obeležja jednog istog fenomena“. ... Koljević tvrđi dđda je ne-

efikasno neposredno mešanje pesničkog i proznog medijuma izražavanja, koliko je i poeziji i prozi neophodno posredno meša-– nje kao čin „pesnikovog otkrivanja moguće poezije u čovekovim najobičnijim trenucima i kao napor prozaiste u traganju za višim smislom činjenica i podataka koje guše život na svakom koraku. S druge strane, uočavanje odsustva bitne veze između figurativnog karaktera kKknjiževnog jezika i onoga što se po teorijama književnosti naziva „figurama“, govori da ne postoje dva Kkvaliteta, „pesnički“ i „prozni“, koji bi se mogli vezati za semantičku strukturu izvan svojih konkretnih mecedijuma. Kritički je daleko korisnije ako „pesnički“ i „prozni“ shvatimo kao termine različitih međijuma izražavanja bez semantičkih obeležja koja bi bila imanentno vredna.“

(B. A. P.)

ulogu igraju muzičko-ritmi čki, čujni elementi. U velikoj poeziji drže se prepleteni i u ravnoteži Svcsni i nagonski, osećajni i intelektualni elementi. Stalna intelektualna kontrola onemogućuje upotrebu već gotovo dobijenih formi. Klasična, zatvorena forma, naime, i u poeziji kao i u muzici, uvek ide ka nekom rešenju, razreše nju. T ako se forma automatizuje — kako to danas, na žalost, biva kod mnogih pesnika — to otupljuje ono što stih ima da kaže, kao ı njegov krajnji zvuk. Ako mu sadržina nije dovoljno zbijena, ako ona ne ispuni potpuno okvire stiha, pesnik biva neodbranjivo odvučen prema autonomnim,

mahinalnim rešenjima forme, čija se spontana nemoć, koja vuče ka tački mirovanja, predstavlja čita ocu kao rešenje problema stiha. U misaonoj poeziji, ako stvarno i ima rešenja, pa čak ako stih ovo rešenje i dokazuje, suština joe pre u postavljanju problema ili bolje u sagleđavanju problema. Zategnutost stliha između polova sadržine ı forme prebacuje se u sfe vu sadržine; stvari u svojoj iomplekgnosti ožive pod uticajem suprotnih snaga, ı ova zategnutost ispunjava stih. Ali ova zategnutost ne vwpi nikakvo razrešene, čak ni formalno, i tu se \avlja unutrašnja kontradikcija koja postoji u misa onoj poeziji: to što peshik u Wrajnjoj liniji uvek traži neku harmoniju, u subjektivnom lirizmu kao i u velikim društvenim perspektivama. T u stvaranju je, izgleda, potrebna diferencija tona zategnutosti, njeno naglo pojačavanje ili, još češće, naglo splašnjavanje. A ovo i nehotice doprinosi izbijanju osećajnih prelivanja i duševnih funkcija ko jima ne upravljaju misli, Pesničko delo stvara ravno teža volje i otpuštanja, davanja i primanja, razuma i nagona. I zato Žiža Benei misli da čista intelektu alnost ne može biti krajnje rešenje, a iza toga i utrt put poezije. (A. P.)

THB ad: TIMES LITERARY SUPPLEMENT

STVARALAC KAO TUMAČ SVOG DELA

U članku „Umetnost raidi mmmetnosti“ mnepotpisani autor u broju od 25. maja raspravlja pitanje: da li i koliko umetnikova ispovest o njegovim stvaralačkim namerama može da pomogne Rkritičaru, čitaocu i gledaocu prilikom procesa vrednovanja ili razumevanja „njegovog dela.

Ukoliko bi nam, recimo, Pikaso kazao da slika, u kojoj smo videli prijatno i zadovoljavajuće raspoređene neodredljive oblike, predstavlja „skrupulozno realističku“ mrtvu ·prirodu sa gitarom mi «bismo, razume se, revidirali svoj sud o njegovoj slici. Drugim rečima, čim saznamo šta je swlikar nameravao, imamo pravo da njegovo delo ocenjujemo jedino u skladu s njegovim stvaralačkim „namerama.

Proučavajući, s drugc strane, piščeve stvaralač ke namere, vrlo često ceo proces postavljamo na glavu i, umesto da donosimo sud o umetničkom delu, prosuđujemo pisca. Pisac ovoga članka spada u one koji smatraju

da stvaraočeve reči o njegovom delu nisu bitne za razumevanje toga dela. „U svakom slučaju zašto bismo uzimali za gotovo da je umetnik

išta sposob-

The New Hungarian Ouarterby

TRI NOVA MAĐARSKA ROMANA

U šestom broju treće sve ske OVOg časopisa, koji se štampa u Budimpešti na engleskom jeziku, kritičar Peter Nađ objavljuje prikaz tri, po njegovom mišljenju, „najzanimljivija romana koja su se u novije vreme pojavila u Mađarskoj. Najznačajniji je, po Nađu, roman „Luđe device“ (Balga szuzek) koji je napisala ćerka velikog mađar skog pisca Žigmondđa Morica, Virag Moric. Ona je pisac nekolikih romana koje karakteriše tipičan „ženski aspekt posmatranja sveta i interesovanje za sudbinu, osećanja i psihološka stanja žene. U „Ludim devicama“ ona ima veće pretenzije. Kroz priču o slavnoj pevačici koja potiče iz radničke klase, ona pokuša va da da sliku mađarskog društva ođ prve decenije ovog veka do naših dana, zahvaljujući ne samo individđualne nego i opšte, isto rijske, ekonomske i psihološke probleme. Ona se ne zadržava samo na opisivanju života svojih mnogobrojnih ličnosti, već i na njihovim unutrašnjim previranjima. Zato se i stiče utisak da se pomalo, u mnogobrojnim scenama ko je se odvajaju od prave linije naracije, i gubi.

Imre Keši sa svojim ro manom „Vino iz plodova (Szolobol bor) kreće se u podjednako širokoj socijalnoj panorami, ali „unutar mnogo užih vremenskih granica. Ovaj njegov roman smatra se nastavkom romana „Elysium“, koji je govorio o jednom jevrejskom detetu koje su nacisti upotrebili za eksperimentisanje. „Vino iz plodova“ opisuje Mađarsku od 1945. do 1946. godine, od prvih početaka reorganizovanog života do izvesne stabilizacije. Ličnosti OVOBSK romana pripadaju trima ra zličitim svetovima: škola sa profesorskim ·kolegijumom, jedno umetničko dru štvo i grupa radnika. Kcšijev izuzetan kvalitet je u tome što je svaku od svo. jih ličnosti izrazio posebnim sredstvima koje ne karakteriše samo dijalog već i njihovi monologues interieures. Sa podjednakim poznavanjem on govoO ri o muzičarima i njihovim stručnim problemima kao i o radnicima. Ovom romamu Nađ prebacuje da je, pri svemu, siromašniji nego iskustvo ljudi koji su proživeli opisivano vreme

niji đa dođe do jasnog, od predđdrasuđa oslobođenog suda o sebi samom nego bilo ko drugi? Čak akoi odbacimo mogućnost da on namerno može da odredi jeđam stav, uvek postoji izvestan stepen samoobmane koji treba uzeti u obzir; on se još više komplikuje tamo gde se umetnik koji nije literata susreće sa osnovnim po-

teškoćama sporazumeva-– nja putem reči. Specifična kritika umetnikovog

sopstvenog dela može da buđe varljiva... Genije slikara navođi ga đa slika, pesnika „da „piše pesme, kompozitora da komponuje; nije nemogućno da pojedini slikari, pesnici i kompozitori mogu da imaju sasvim drukčiji dar estetskog teoretičara... Naj korisnija stvar koju jedan umetnik može da nam kaže o svome delu đnije zašto je, nego kako je ono nastalo: ođakle je došla ideja, kako se razvila u njegovoj glavi, sa kakvim se teškoćama susre tao, kakva su ga razmišljanja o formi preokupirala itd. Ovo ne znači da će nam čak i to dati čarobno pravilo po kome se Uumetnička dela mogu bez greške ocenjivati — estetski sud nije baš tako lak. Ali nam može pomoći da odmerimo „izvesne tajne stvaralačkog procesa i to nam, sa svoje strane, može konačno da pomogne da umetnička dela vrednujemo u njihovim granicama, kao umetnička dela i ni-

šta više. (D. PJ

a, s druge strane, tvrdi da je atmosfera dela skeptičnija nego što se očevici sećaju da je bila.

Treće delo je kratak ro-

man Lajoša Mesterhazija „Pas sa četiri noge“ (A nćgylabu kutya) koje uvodi u sasvim različit svet i po tonu i po temi. Reč je o individualnom moralnom problemu jednog pisca koji se uverava da je ideologija koju propoveda veoma bliska hrišćanstvu i pita se kakva je korist od njenog prihvatanja sem što mu omogućava da uspe kao pisac, Centralni deo romana je psihološka kriza ove ličnosti. Nađ, „međutim, i tu ima primedbe. On tvrdi da delo pokazuje i izvesne disproporcije i da je izves nim problemima pridata preterano velika težina.

(B. A. P.)

CRITIQUE

BRESON O IVU ANDRICU

Pod naslovom „Ukorenjivanje i izgnamstvo“ Rober Brešon, francuski pesnik i esejist (već duže vremena kultumi ataše Tirancuske ambasade u Beograđu) objavio je u majskoj svesci OVOg časopisa duži prikaz dva glavna Andrićeva romana.

Pošto je u početku pomenuo da su francuski čitaoci do sada imali o jugoslovenskoj književnosti mišljenje da je ona lokalna i folklorna (kakva je sudbina svih „minornih“ književnosti), Brešon konstatuje da francuski čitaoci počinju da se saživljavaju sa činjenicom da ih Andrićev opus obaveštava o čoveku isto onoliko koliko i proživljeno iskustvo nekog pisca, čiji je ambijent London ili Pariz.

Prepričavajući u OSnoOVvnim potezima sadržinu romana, i ističući tom prilikom više psihološke karakteristike nego samu radnju, analizu karaktera nego spoljnu „{faktografiju ličnosti, Brešon usput podvlači kako pojedine osobine Andričevog dela deluju na francuskog prosečnog čitaoca.

Veoma je zanimljivo mesto koje đovođi u vezu An drićev MNnjiževni postupak sa Kafkinim. Brešon vrlo ubedljivo pronalazi sličnost između prvih „Andrićevih knjiga pesama i njegovih poznih zrelih romana. On se naročito zadržava na Andričevom humanizmu i širini ljudske duše. Mada je svet rđav i ljudi često moralne nakaze, kod Andrića se mogu naći najlep ši primeri ljudske širine i milosrđa, i to baš onde gde bi se čovek tome najmanje mogao „nađati. Analizirajući onu poznatu scenu „nabijanja na kolacć i mesto gde se istresaju džakovi puni isečenih ušiju i noseva, Brešon kaže da ne zna ništa jezivije u celoj svetskoj književnosti. „Sto nas Andrić duboko uzbuđuje, to je više zbog mnogih sličnosti sa nama, nego zbog razlika“ kaže Brešon i završava rečima: „Pokušao sam da u njegovom delu nađem ono što naginje na stranu Zapada; a pošto postoje i suprotni

elementi, neka to učine drugi, pozvaniji od mene“. (N. T.)

—--==z<nuqpes ie IJ OB ERA Oe Me gran ——

llorge Luis Borhes u središiu pažnje

Argentinski pisac Horge Luis Borhes jedan je od onih stvaralaca o kojima se u poslednje vreme naročito mnogo EOvori. Mađa on, za one koji su bolje poznavali književnost Latinske Amerike, već preko dvađeset gođina „predstavlja izuzetno zanimljivu i vrlo Znacčajnu književnu ličnost, njegovo delo je tek tokom proteklih nekoliko godina Dprodrio „pod mnoga druga podneblja i izazvalo nepodeljeno pozitivne komentare strane kritike. Mada Borhesovo delo nije obimno — njegova reputacija se zasniva na dve tanke zbirke pripovedaka — ono je izvanredno doriginalno i „teSko“ za običnog čitaoca, jer Je Borhes jeđan od onih pisacamtelektualaca kojima nije mno go stalo do toga kolo će biti shvaćeni. On u svojim obimom malim pričama koncentriše ceo svet sa svim njegovim metafizičkim posleđicama, slu žeći se pri tom crtanjem neobičnih pejzaža, u kojima se odigrava radnja, sa obiljem najsitnijih podrobnosti.

'Pema labirinta „gotovo se neprestano javlja u Borhesovim pričama. To je ponekad vrt sa bezbroj izukrštanim stazama, „ponekad kuća sa bezbroj Soba, a ponekad biblioteka sa ogromnim brojem polica i galerija. Njegov omiljeni žanr je „koncentrisani muetafizički triler“ i on

se njime služi kad govori 0

dalekoj legendđarnoj prošlosti, ' ' Q • Ji JU

kao i o našem vremenu. Hadnju on vođi sa Oštrom, nepogrešivom „logikom, a ličnosti njegovih priča stalno se nalaze pod kontrolom neke ne-

izmerne, žestoke prisile., One su lutke izvesnih sila čiji ciljevi su nepoznati,

Borhes je rođen 1899. go-

đine; kao mlađić proveo je nekoliko gođina u Svajcarskol i Spaniji. Po povratku u Buenos Ajres 1921. đivao je u mnogim avangard nim novinama i časopisima i bio jeđan od pokretača Ppesničkog „ultraizma“. U tim pesmama, „Koje je sad prestao da ceni, peyao je o misteriji vremena i ličnostima u njemu. Do vremena Peronove dik tature „radđio je kao bibliotekar u &ĐĐomarodnoj biblioteci. Kadđ je Peron došao na Vlast ostao je bez posla i živeo dje podučavajući engleski; plašeći se đa ne bude „uhapšen, stalno je menjao boravište. U to vreme napisao je najveći broj svojih priča. „Postepeno Je gubio vid i sađa je gotlovo sasvim slep. Posle Peronovog pada ponovo je naimenovan za bibliotekara Narodne biblioteke i sađa igra glavnu ulogu u argentinskom intelektualnom životu.

Zbirke njegovih pripoveđaka pojavile su Se u francuskom prevođu 1951. i 1953. BO dine. Odmah potom prevedene su i na nemački, Ovih dana, kod „Wmyrazličitih izdavača, objavljeno je nekoliko njegovih knjiga pripovedaka, eseja i parabola u Engleskoj i Americi. Nadamo se da čemo ovog zanimljivog pisca USskOro moći čitati na srpskohrvatskom jeziku.

JUIJU | Y

godine Ssara-.

PREVEDENI

Edmund VILSON

ISTORIJSKO TUMAČENJE

Od sredine devetnaestog veka Tenovim elementima dodat je još jedan, ekonomski, koji su u raspravu o istorijskom fenomenu uglavnom uneli Marks i Engels. U to vreme već su kritičari nemarksisti uzimali u obzir uticaj društvenih klasa. U poglavljima o normanskom osvajanju Engleske Ten pokazuje da se razlika između literatura Normana i Saksonaca sastoji delimično u razlici između Viuadajuće klase, s jedne, i ugnjetene klase, s druge strane. A Mišle u svojoj knjizi o Regentstvu, koju je završio iste gođine kad se pojavila Tenova Istorija emgleske književnosti, proučava Manom Lesko opata Prevoa kao dokumenat, koji predstavlja gledišta nižeg plemstva pre francuske revolucije. Ali Marks i Bngels su delili ljude na društvene klase prema načinu na koji zarađuju za život — prema onome što nazivaju načinima proizvodnje, i bili su skloni da te ekonomske procese smatraju osnovom civilizacije.

Dijalektički materijalizam Marksa i Bngelsa nije u stvari bio tako materijalističan kao što izgleda. U njemu je postojala prilična mera hegelijanskog idealizma, za koji su Marks i Engels smatrali da su ga 5Č oslobodili. Nikada ovi čuveni materijalisti nisu imali tako mehanistički pogled na stvari, kakav je Ten počeo da ispoveda, ali je njihova teorija o vezi između književnih dela i onog što oni nazivaju ekonomskom bazom bila mnogo manje jednostavna od Tenove teorije o datom trenutku, rasi i sredini. Oni su smatrali da politika, religija, filosofija i književnost pripadaju onom što su nazivali nadgradnjom ljudskih delatnosti, ali su videli da pripadnici raznih profesija takođe teže da obrazuju društvene grupc i da se mvek klone solidarnosti zasnovane na ekonomskim klasama da bi uspostavili svoju sopstvenu profesionalnu solidarnost. Štaviše, delatnosti nadgradnje mogu da utiču jedna na drugu, a mogu da utiču i ma ekonomsku bazu. Uopšte bi se moglo reći za Marksa i Pngelsa, nasuprot popularnom utisku, da su bili obazrivi, zbunjeni i skromni kad je bila reč o filosofskim prvobitnim prinoipima, gde je materijalista kao "en bio samouveren. Marks je jednom pokušao da objasni zašto su Homerove pesme bile tako dobre kad je društvo, koje ih je proizvelo, sa njegove tačke gledanja — to jest sa gledišta industrijskog razvoja — bilo tako primitivno. I taj pokušaj mu je zadao dosta nevolje. Alko uporedimo njegovo tretiranje toga problema sa Viko-vom raspravom o Homeru, vidimo da objašnjavanje literature filosofijom ”~socijalne istorije postaje, umesto jednostavnije i lakše, teže i komplikovamije.

Štaviše, Marks i Engels su bili duboko prožeti nemačkim divljenjem prema literaturi, čemu ih je naučilo Geteovo doba. Nikad nijednom od njih ne bi palo na pamet da der Dichter nije bio jedan od najplemenitijih i najblagotvornijih za čovečanstvo. Kad Engels piše o Geteu, on ga predstavlja kao čoveka opremljenog za „praktičan život“, čiju je karijeru ometala „beda“ istorijske situacije u Nemačkoj toga doba, i prebacuje mu što je sebi dopustio da sklizne u „oprezno, izveštačeno i usko“ filisterstvo klase iž koje je poticao. Ali Engelsu je to žao, jer je to ometalo razvitak „podsmešljivog, prkosnog genija koji prezire svet“, „der geniale Dichter“, „der gewaltige Poet“, od koga Engels čak me bi, tako on kaže, tražio da bude politički liberal da Gete nije žrtvovao svojoj buržoaskoj bojažljivosti istinskije estetsko osećanje. A veliki kritičari — koji su se učili na Marksu, Francu Meringu i Bernardu Šou — gajili su to poštovanje prema sveštenstvu književnosti. Šo osuđuje odsustvo političke filosofije i ono što on smatra snobizmom srednje klase kod Šekspira, ali on veliča Šekspirovu poeziju i dramatsku imaginaciju skoro isto tako oduševljeno kao i Svinbern, opisujući čak i one komedije, Bogojavljemnsku, yoć i Kako vam, drago, pisane zbog zarade, čije mu teme izgledaju potpuno bezvredne, kao „alem | kamenove engleske dramske poezije“. Takav Mritičar može da učini više za pisca prikazujući ga kao stvarnog čoveka u stvarnom svetu jednog određenog trenutka nego impresionistički kritičar tipa Svinberna kakav je cvetao tu istom periodu kasnog devetnaestog veka. Čisto impresionistički kritičar prilazi celokupnoj Književnosti kao izložbi beletrističkih dragulia, i može da napiše samo rapsodijski katalog. Ali kad je Šo osvetlio Šekspira kao figuru u &šdšoovskoj drami istorije, zaodenuo ga je novom privlačnošću kao nijedan drugi engleski kritičar. i

Međutim, od Marksovog vremena još jedan elemenat druge vrste dodat je istorijskom studiju porekla književnih dela. Mislim na Frojdovu psihoanmlazu. Ona se pojavljuje kao nastavak nečega što je već uveliko počelo ranije, što je postojalo čak i u Džonsonovim Životima pesmika, a čiji je istaknuti predstavnik bio Sent-Bev: fumačenje književnih dela u svetlosti ličnosti koje stoje iza njih. Ali frojdovci su to tumačenje učinili tačnijim i sistematičnijim. Istaknut primer psihoanalize jednog umetnika jeste Frojdov esej O Leonardu Da Vinčiju. Ali on je od malog značaja kao kritika: to je pokušaj da se napravi istorija jednog slučaja. Jedan od najboljih primera primene Frojdove psihoanalize na književnost, koji poznajem jeste knjiga Van Vik Bruksa, Iskušemje Mark. Tvenma, u kojoj Bruks uzima jedan događaj iz detinjstva Mark Tvena kao ključ za čitavu njegovu karijeru. „Bruks je kasnije odbacio metod kome pribegava u ovoj knjizi, sa motivacijom da samo analitičar može dovoljno da zna o jednom piscu da bi postavio psihoanalitičku dijagnozu od vrednosti. To je istina, a istina je da je takav metod davao rđave rezultate kad je kritičar gradio frojdovski mehanizam od veoma oskudnog podatka i pružao nam ono što je, u stvari, samo bajka koja eksploatiše navodni rad ovog mehanizma, umesto stvarne studije koja se čvrsto drži činjenica i dokumenata iz književnikovog života i rada. Ali ja verujem da je Van Vik Bruks zuista uhvatio nešto značajno |O je izabrao onaj događaj iz detinjstva koji je Mark Tven 5 Sa O svome biografu — to je scena pored odra a LL sad ga je mati naterala da joj obeća da JOJ dodela a O oo Ako to nije jedan od onih presudnih doPO Oe Prenosi vijalda Sdređoju Sei dO VCO: Tvenovom celojca et OMJ a ZRBCODJO 11 VOZNA SR Mark

elokupnom psihologijom. Priče koje ljudi iznose

O. svom detinjstvu verovatno su duboko simbolične čak i kad su delimično |H polpuno lzmišliene M svelku kasnijeg O o er sie e ai apr No] se ECaDM iSCOTIJEEU Kritika p ı imaju veliku privlačnost za i RO su utisnuti u društvo i u istorijsko doba Đolža7uib" stanje XI nJeBOVe ideale i bolesti kao što ćelija · Stanje tkiva. Nedavna naučna eksperimentisanja

u POVAR Yanju frojdđovskog i marksističkog metoda, psihoopremi za „hali Lolo još jedan elemenat našoj kompleksniji, jiževnih dela i problem postaje još

Međutim, analitičara se ništa više ne tič i ODO njegovih pacijenata Begori bi Noa dea PO O e POS Ot. zašto nervno oboleli Dostojevski NervTiOŽS bolešću" URE vrednosti, dok neki drugi sa istom SP VBORI „DOZE postaje javna opasnost. Sam Frojd emfatično izjavljuje u svojoj studiji o Leonardu da niegov metod ne pokušava da objasni Leonardov genije, P ) gov m ia! u obzir frojdovskog psihološkos Tmktora br Bo ZiDaalıJ umetničke vrednosti još uvek ostaju o Og BrojirelatiVi.manja u obzir mayksističkog ekonomsk e ; 1 ir geografskih faktora. Bez obzira kolik OB, kao | rasi,

ira koliko temeljno i oštro da

KNJIŽEVNE NOVINE