Književne novine

KRILIČARI O KNJIŽEVNOJ SITUACIJI 1962. Pet knjiga godine

(Nastavak sa 1. strane)

ih značajnijih i na neki način darovitije podešavanih melodiji od koje se ne možete otrgnuti lako. Ima ih sasvim

usamljenih, pa gotovo bih rekao i nepristupačnih ovakvom jednom „ođabi-

rvanju. I ima ih, takođe, serijski vezanih za nekakve prošle i, eventualno, buduće mode našeg večitog proseka koji nam zaklanja vidike a i prati nas u stopu. Ali ta lista, ali taj maleni red knjiga, tako razrok i tako napadno nekoherentan, ostaje da važi kao projekcija onog izbora koji se, i nenamer=r.0. postavlja kao presuda. I to presuda u kojoj baš blokovi ne dejstvuju nekoheoentno, već se postavljaju kao ostvaranju. I ima ih, takođe, serijski vezamena jedne literature.

'U toj listi, na toj literarnoj mapi, Krležini Kseji II (Zora, 1962), u izboru koji je zasnovan na materiji njegovih tekstova objavljenih posle poslednjeg rata, živo pokazuju, na primer, prisut= nost jednog klasika naše literature u literarnoj, muzičkoj likovnoj i kojoj sve ne svakodnevici. Nova Krležina knjiga, koja, evo, dostojanstveno opovrgava zlonamerne glasove o navodnoj literarnoj neaktivnosti njegovoj, suseduje sa retrospektivom Šegedinovih putopisa Na putu (Prosveta, 1962). U onoj trepere glasovi znani i neznani tako uzbudljivo prisno, i tako živo zaneseni pred fenomenom putešestvija, večitog i nezaustavljivog, da novim poglavljima njenim polazimo u pohode kao što polazimo u pohode izmaštanoj budućnosti, sklopljenoj od fragmenata naše memorije. U pohode noći polazimo, zatim, Matićevom tanano nijansiranom hrestomatijom Laža i paralaža moći (Nolit, 1962), koja je poene svojih uzbudljivih oik”movenja unela u hroniku naše misli tako distingvirano i oplemenjeno. Dnevnik nemačkog vojnika, (Matica srpska, 1962), Boška Petrovića, sav u komentarima suptilnim i barokno, ali aromatično preciznim, sav u tananim varijacijama. vremena koje Je odmaklo, i velike ratne teme s koJom je krvno vezan, sav odbolovan zarumonjenim asocijacijama iz ropstva i ratovanja, traje u tom malenom sazvežđu tiho ali nepomaknuto. Ta knjiga, taj dnevnički obračun sa, kategorijama vlastitog poimanja rata i sudbina ljudi u njemu zaklaćenih, stoji tu kao jedna nadahnuta obnova naše uslovno nazva– ne ratne literature, Druga knjiga Seoba, (SKZ, 1962), odmah zatim, takođe istorija ratovanja ali i potresnog lutalaštva ponetog iz Servije i Panonije na legendarni Sever, nekolikim svojim fragmentima i, uostalom, čitavom svojom građevinom koja se odlično drži a, ovamo, sazdana od materijala poroznog i niti neuhvatljivih, nijansira lirski profil Miloša Crnjanskog suvereno i nadmoćno. Njeni refreni ulaze u naš svakodnevni govor, a njen volumen bogato rasprostitre aromu jednog vremena i znamenite, vazda nostalgične osećajnosti,

Ima, ponavljam, u kalendđarskoj godina koja izmiče, knjiga koje su neosporno, i ne bez nečeg senzacionalnog u tonu, osvojile za naše koordinate oblasti nepoznate i bezmalo do danas anonimne, kao što .je to oblast, kao što je to živi teren nikad ugasle Plave linije života (Savremena škola, 1962), Branka V. Radičevića. Ima ih, na čelu sa Ladanovom zbirkom ogleda Zoon graphicom (Veselin Masleša, 1969), koje svoje autore bacaju u sam vrtlog dnevnih polemika i disputa. Ima ih pažljivo pripremljenih za dugoročnu lektiru i opšte prihvaćen ton mime, odmerene dobrodošlice, među kojima Mleko iskoni (Prosveta 1962), Miodraga Pavlovića traje bezprizivno. Ima Visoki crven mesec (Nolit, 1962). Daneta Zajca, spreman za putovanja, za sva putovanja planete...

Ali ja i nisam govorio o knjigama. Ja sam govorio o vidu naše literature 1962. koji je moj tip Baš tako. Razuđen u rasponu od Krleže do Crnjanskog. Po-

·lemičan i nepomirljiv u ostvarenju pr-

vog; melanholičan i odisejskom kompleksu veran u ambiciji drugog. Kaćiperno postavljen u sintaksi Boška Petrovića. Meditacijama sklon u večitom dijalogu Petra Šegedina sa panoramom u koju je, nikad turistički bezbrižan, postavljen, i pred svim tajnama imine radoznao u govoru i zboru Matićeve Laže i paralaže noći. Rečju, tip na koji ću zacelo misliti dugo pri pomenu ove godine u kojoj su moji i svačiji, anonimni i poluanonimni korespondenti neumorni u odbrani vlastitog proseka koji im se prikazuje kao vrhunska ostvarenost invencije, može biti.

U međuvremenu, u danu koji traje, ja bih tako rado poželeo da se svi ti razljućeni autori upute ili baš vrate lektiri knjiga sa potpisima Krleže, Še-

gedina, Matića, B. Petrovića i Crnjan= .

skog. Pa možda i sa nedvosmislenom ambicijom da sruše taj moj izbor, tu moju klasifikaciju koju glasno pretpostavljam svemu što je, kod nas, u knjigama prvi put objavljeno u 1962. godini. O tim knjigama valjalo bi voditi svakodnevnu korespondenciju. Povodom njih bi vredelo započinjati kavge na mnogim stranama. U mnogim satima. U njihovom prisustvu. zaista, opaska Miodraga Pavlovića o suvišnosti analize loših ili prosečnih ostvarenja stoji izvrsno. Njih to i ostavljamo po strani da bismo im se vratili u drugom trenutku, ali vratili posigurno. One nas to ne ostavljaju mrzovoljnim i hladnim, i one nam toine đozvoljavaju da kriterijume spuštamo na nivo tekstova iz arhive gimnazijskih literarnih družina. Posle njih mi s pravom zanemarujemo dobre namere tolikih skribenata, i s njima zajedno odlazimo ka novim sazvežđima literature. Posle njih izgovaram glasno: „Volim ove knjige. Ja ću s njima“.

A koresponđenti neka i dalje nastavljaju svoju sivu fiškalsku rabotu.

'život.;oko nas

Božidar BOŽOVIĆ

ONAKO. UZGRED

etkost je da se o suštinskim pita-

njima društvenih kretanja kod

nas pojavi članak od vrednosti i značaja, a pogotovu je retkost da to nije ni prakticističko (i stoga jednostrano) gubljenje u detalju, a ni uopštena akademska teorijska priča navedena citatima. Ovakva bela vrana pojavila se u novogodišnjem broju „Borbe“, iz pera Milojka Drulovića, pod na=slovom Takozvani sukob generacija. Ovaj niz beležaka, očigledno činjenih u toku vremena u raznim j sasvim konkretnim povodđima, ali podvrgnutih jedinstvenom metodu dužeg razmišljanja, donosi dosta zanimljivih i, uglavnom, vrlo tačnih zaključaka. Njih ovde ne možemo reprodukovati, ali možemo notirati jedan ili dva. Na primer, onaj koji je protiv primene autoriteta ume= sto argumenata, naučnih činjenica, životnih iskustava. To je teološki princip, ne komunistički, kaže autor. Pošto je reč o omladini, treba pomenuti i one stavove u kojima pisac dokazuje da borba mišljenja ne predstavlja sukob generacija već odliku svakog naprednog društva. Možda je jedino šteta što u članku nije bolje razrađena misao, sugerirana u naslovu i u samom tekstu, da nije uopšte reč o sukobu već o smeni (i to je loša reč) generacija, o najprirodnijem od svih procesa na svetu. To mi i daje povoda da pomislim kako bi najbolje bilo da Drulović pojedine teze, i posebno, obradi.

NEJE STALA NAŠA KUĆA ZA STO DRAM SOL vih dana je obišla, ili odlazi, jedna grupa naših privrednika u jednu ili dve velike, snažne industrijske zemlje. Članove te grupe. koja nije službena vladina delegacija, pozvao je

na marginama štampe

amo je sasvim meuki ili dibidus pooYšni čitač movina mogao dosad, ostati u blaženom, wo5erenju da

reč secesionmista omačava meku titulu, jer se spoj secesiomista

„Čombe javlja skoro isto tako Yedob-

no i nedeljipo kao, recimo, kancelar AđenaweT, premijer Makmilan ili papa Đovani XXIII.

Iole pronicljiviji čitalac morao je za poslednje dve i po godine zaključiti da je secesionista ružna reč.

Onako kako to dosledno upotrebljavaju maši agencijski redaktori i novin= ski komemtatori, . secesiomista

Čomb ee svrstava se u kategoriju dik-

tatora Salazara i zločinca Ajhmana. Otuda w publici rasprTostranjemo verovanje da sw secesija i secesionizam mekakvo političko nevaljalstvo, neka sama bo sebi prljava rabota. Muka je, međutim, što i sami pisci mahom tako misle, pa Čombea uporno, sapesmo i s pumo brabednoga gneva mazivaju secesiomistom, u nameri da ga time okvalifikuju, diskvalifikuju, raskYinkaju i pribiju uza sramni stub.

Zato meće biti ma odmet — mada je vreme Čombeobve secesije (i uopšte njegovog publiciteta) po svoj prilici ma izmaku — da se nesporazum raščisti: nije Čombe maopak zato što se bavi secesijom, nego je secesija izišla ma zao

glas zato što se spanđala sa Čombeom.. .

Diskreditovamu, secesiju i secesionizam valja Yehabilitovati kao akt (ili cilj) koji „kao takav“ mije mi volja gospodmja mi delo nečastivog, mego je Ye= akcionavam ili progresivaw prema SUVOjoj političkoj sadržini.

Da se ne udaljavamo mi istorijski mi geograjski: u obližnjoj Njasi, afrički lider dr Hejstings Banda godinama se borio za secesiju svoje zemlje od Centralnoafričke Federacije ser Roja Velenskog. Hapšen, je, proganjan, deportovanm, ali je ma kraju pobedio. Od kolonijalne metropole, Britanije, izmudio je pristanak ma secesiju Njase od Pederacije u kojoj vlast drže rasistički mastrojemi beli kolomi. Da li je, prema tome, dr Banda secesiomista? Jeste. Da li zato zaslužuje svaku osudu,

Kosta TIMOTIJEVIĆ

HRUZNA HREO

i kaštigu? — Ne, nego svaku pohvalu i podršku.

(Šta su, uostalom, bili jugoslovenski borci proti Autrougarske momarhije nego secesiowisti?)

Da se razumemo: secesionizam dr Bande mije progresipan per se. nego 20 to što stremi ka bržem ostvarenju mezavisnosti Njase, ka opštoj emancipaciji Afrike, a slabi pozicije kolona i kolonijalista. Analogno stoji stvar sa Čombeovim secesionizmom, koji nije Teakcionaram zato što smo ga mi worstili u ružne reči, nego zato što ometa i podripa konsolidaciju nezavismosti Konga, zato što služi učvršćenju vlasti kompa nije „Union Miničre“ u Katangi, zato što služi kolonima, kolowijalistima i meokolonijalistima uopšte — između ostalih i

CRTEŽI BEMIRE CEMALOVIĆ-PERI

na ručak odgovarajući ambasador u

„svoju rezidenciju, a, osim toga, iz bečke

ambasade svoje zemlje pozvao je tri savetnika radi razgovora. Potom je trebalo da ih primi naš visoki funkcioner, radi konsultovanja i dogovora pred njihov odlazak. Članovima grupe, okupljenim iz raznih krajeva zemlje, saopšteno je na pola sata pred zakazani sastanak da je taj drug „sprečen“ da ih primi, da dođu kasnije u Privrednu komoru, gde će im biti „preneta“ njegova mišljenja.

Znam da jedan ambasador ima manje posla od visokog resornog funkcionera, ali sam sklon da verujem da je zemlji, o kojoj je reč, daleko manje važno da li će trgovati s nama, nego nama da li ćemo plasirati nove proizvode u njoi. Ako nije tako, onda mi nije jasno zašto tuce ljudi šaljemo na mesec dana na jedan podalek komtinent. Temu odnosa među ljudima, bez obzira na funkcije, ne načinjem.

HLEB NAŠ NASUŠNI

ajat hleb uoči praznika, tri dana star hleb odmah posle praznika, podsetili su· Beograđane na neprijatnu temu koja, opravdano, izaziva

. i političko nezadovoljstvo.

Hleb koji smo jeli nije ličio ni na šta — već godinama. Onda, aprila meseca, dolazi do burnog sastanka u Savetu Narodnog odbora Beograda, na kome pekari dokazuju kako po sadašnjoj ceni bolji ne mogu dna prave. Političari popuštaju; jesenas se povećava cena hlebu. Pošto Beograd ima nekoliko modernih pekara, Narodni odbor, kome je dodijalo, propisuje preciznu recepturu za pravljenje zaista dobrog i dugo svežeg hleba od savremene pšenice. Beograđani i dalje jedu hleb rđav u svakom mogućnom pogledu i na fantastično raznovrsne načine: nedomešen, ne=dopečen, ugnječen. zaprljan, i tako redom, a u poslednje vreme čak i od mešavine belog i crnog testa (po ceni belog, naravno).

Najzad, posle devet meseci, kreće na posao inspekcija i ustanovljuje stanje, a pored ostalog i to da pekari velikih, industrijskih preduzeća, po pravilu ne primenjuju obavezni recept, i pri tome još „štede“ (čitaj: krađu od potrošača) kvasac. To znači konzervativizam, primitivizam, kratkovidu politiku, ali i

kršenje izričitih propisa, pa i krivično delo. Sađa. su dve velike pekare predate javnom tužilaštvu (nisu sve, jer „to ne. bi išlo“).

Odlično. Ko bi samo rekao da je i za kontrolu sprovođenja propisa, kadđ su jednom doneti, potrebno devet meseci, kao i za neke druge procese?

KAKO SE OSIGURATI OD SOCIJALNOG OSIGURANJA?

ovinski izveštaji obelodanili su aN feru s poslovanjem Gradskog zavoda za socijalno osiguranje u Zagrebu. Mimo svog organa upravljanja, i trošeći novac koji po zakonu nije smeo, to jest onaj iz Fonda za zdravstveno osiguranje, ovaj Zavod je započeo izgradnju velelepnog poslovnog zdanja (početna cena 1.400,000.000 dinara) i letovališta za svoje službenike (174,000.000 dinara). Tako je godinu, umesto sa suficitom, završio sa deficitom od 1.111,000.000 dinara. Prema propisu, koji tek što je stupio na snagu, deficit pađa na teret socijalnih osigu=ranika. To znači da će, ko ana koliko dugo i u kojoj meri, dohoci i plate Zagrepčana biti smanjivani da bi se pokrilo ovo besprimerno rasipništvo. Uprkos svim ispravnim principijelnim tezama o društvenom upravljanju, osiguranici su u ovom slučaju najmanje krivi. Prvo, organ samoupravljanja

' — koji predstavlja interese osiguranika

— bio je zaobiđen i radilo se bez njegovog znanja. Drugo. čak ı da je, eventualno, on odobrio takvo poslovanje šta bi osiguranici imali od njegovog opozivanja? Građanin nije u mogućnosti da se lično aktivno interesuje i za rad organa samoupravljanja u svom preduzeću, i za rad takvih organa u svim onim ustanovama i službama čije ga poslovanje inače vrlo neposredno pogađa (osvetljenje, vodovod, saobraćaj, čistoća, da samo neke nabrojim), a s kojima, inače, nema nikakve veze. Komično je i pomisliti kako bi se to Petar Petrović „aktivno interesovao“ za sve ovakve službe i njihov rad, a još komičnije kako bi takve službe funkcionisale kad bismo se svi mi „aktivno interesovali“ za njihovo svakodnevno poslovanje.

Sve ovo navodi, pored ostalog, i na zaključak koji je teško precizno formulisati, ali koji bi ukazivao na opasnost

onima koji, dok jedmom, Yukom Dod, žavaju secesiju Katamge, drugom jo pokušavaju da osujete secesiju'Njase,

Da rezimiramo:

| Secesija-kao-takva etički je new. tralna kategorija. Od upražnjavanja a, konkretnim situacijama zavisi hoće l ona služiti napretku ili nazatku.

2. Čombe je, neospoYno, pum mitkovluka. Za njega se potpumo mirne duše može reći da je sluga, marioneta, ko. rupcionaš, plačenik, izdajnik, ubica... Od svih epiteta koj mu se mogu Drikačiti, „secesiomista“ć je majbezazlemiji i najire. levantniji. Mada je tačno da je Čombi secesionista (kao što je tačmo da je cr. nac, da je katolik i da je sim imućnih roditelja), u najmanju je ruku izlišn taj podatak stalno pbomavljati, kad ma to nije mi zanimanje mi zvamje — aq ni. je, u stvari, mi pogrda.

* * * Srodan slučaj skorijeg datuma:

Povodom, ustaškog prepnada ma žgYa. du mašeg predstavništva u Melemu kod Bona, u mekoliko je komentara po me. koliko puta govoremo O „Jašističko-us. taškoj“ bandi koja je izvršila taj zločin i o „fašističko-ustaškim“ orgamizacijama koje meometanmo vršljaju po Zapad. noj Nemačkoj.

Još od vremena „lažnih, i meistinitih kleveta“ teško da je bilo školskijeg pri. mera novinarskog pleonazma. Ili mož• da insistiranje ma „Jašističkim ustašama“ podrazumeva postojanje meke dru. ge, dosad medovoljno pozmate, vTste u staša? Recimo „amtijašističkih ustaša“? P. S. Pored svog osnovnog zmačemja; odvajanje, otcepljenje, istu. panje iz šire zajednice ili grupacija — reč secesija takođe naziv jednog umetničkog DT vca i stila s kraja prošlog | početka ovog veka. OVO mapominjemo zato da i posla svih objašnjemja me bi ostala nikakve medoumice. Mi sma YTeči secesija, secesiomista i secesiomižam ovde Yazmatrali samo u mjihovom, osnovnom značenju. Po svoj prilici, ni u dmebmo| štampi miko nije optužio Čom, bea za pripadmištpo mekom umetničkom pravcu.

Nice CEMO · Peć,

da u suštini birokratske službe, iza plašta samoupravljanja, ne počnu sa sebe da skidaju svaku odgovornost. Građanin bira, u prvom redu, Narodni odbor, ili drugu odgovarajuću teritorijalnu skupštinu. Za dnevni, operativni rad, odgovaraju izvršni organi i aparat odbora odnosno skupštine. Oni koji su na čelu tih organa, aparata i institucija, treba prvi da ponesu odgovornost ı snose pune političke, lične i materijalne posledice, a građanin je već kažnjen ionako, kao u ovom slučaju kad, u nedostatku pogrešno i rasipnički utrošenih fondova, ostaje bez onoga što je jednom već platio

NOVOGODIŠNJA ČESTITKA, KRIVI SPOJ

ije vic nedelje:

Na adresu Saveznog izvršnog

veća, sa svim nekadašnjim titu= lama sekretara za vodoprivredu itd. ing. Stevanu Sinanoviću stigla je novogodišnja čestitka od generalnog dis rektora jedne velike i ugledne privreda ne organizacije (ne beogradske), i to sd njegovom vizit-kartom priloženom U zvaničnu čestitku.

Nadležna služba Saveznog izvršnof veća „prosledila“ je čestitku. ne adresantu, jer on trenutno ne prima (pa ni poštu), već predsedavajućem veća Okružnog suda koje mu sudi.

Naravoučenije: „sekretarica, pored mnogih. često diskutovanih osobina, treba da ima i tu da koliko-toliko pažljivo čita novine.

CRTEŽ FERENCA MORICA

KNIŽEVNE NOVINE