Književne novine

Dar koji ne preslaje da nas uzbuduie

Miroslav Krleža: „CASTAVEJĆ 1962, Zagreb

ZAGREBAČKI ČASOPIS „Forum“ objavio je prošle godine p»vu knjigu novog Krležinog romana Zastave. Ovaj obimni tekst (oko 500 strana) svojom gustinom, bogatstvom tema i ideja, svojom intelektualnom složenošću i emotivnim intenzitetom podstiče nas na ponovne i uvek drukčije razgovore o svrsi i prirodi Krležine umetnosti, o njenom dejstvu na mladu generaciju i mestu koje joj pripada u okvirima moderne jugoslovenske književnosti.

Zastave nam. još nisu poznate u integralnom obliku, pa je zato preuranjeno govoriti o njima s potpunom sigurnošću i formulisati definitivni sud o njihovoj vrednosti. Ali mislim da možemo s punim pravom u najnovijoj Krležinoj prozi gledati, bez obzira na sve one stranice koje ćemo kasnije čitati, jednu relativno zaokruženu, potpunu i u bitnim crtama struktuiranu celinu. Recimo odmah da su Zastave mnogo sugestivnije, snažnije i uzbudljivije od treće knjige Banketa u Blitvi, koja se nedavno pojavila. Ako autor u nastavku dela održi nivo postignut u najboljim delovima prve knjige, onda će se Zastave naći ispred Banketa u Blitvi i Na rubu pameti, odmah iza nenadma-– šnog Povratka Filipa Latinovića.

Kad sam čitao prvi deo Zastava, objavljen u martovskom broju prošlogodišnjeg „Foruma“, početak je delovao hladno, teško, rekao bih gotovo odbojno. Ali prateći delo iz sveske u svesku, bivao sam sve više opsednut fascinantnom snagom Krležine žive, poletne rečenice, koja nije ništa izgubila od svoje mladalačke lirske inkantacije, upečatljivošću dramskih scena i, iznad svega, egzaltiranim poetskim tonom.

Nije svaka slava Zastava na izuzetnoj visini. Ima u ovom romanu-hronici dosta visokoparnih i nečitkih pa-

"saža opterećenih verbalizmom i istorijskim činjenicama, publicistički nagomilanim. Govoreći o jednom mladom intelektualcu iz godina pred prvi svetski rat, Miroslav Krleža pominje mnoge datume, istorijske i suvremene ličnosti, političke ideje i krilatice koje su bile aktuelne u periodu balkanskih ratova. 'U želji da što življe, relježnije evocira sredinu i atmosferu, pisac je, čini nam se, preterao u gomilanju događaja koji su danas izgubili dosta od svoga značaja i koji, prema tome, nemaju onu draž aktuelnosti i novine kao onda kad su se dešavali. Mnoge ideološko-pravne diskusije koje se vode na stranicama romana ne poseduju, isto tako, snagu izvornog literarnog izraza. Zastave, dakle, nisu nimalo ujednačeno i u potpunosti savršeno delo. Ali veliki broj ·scena je zaista savršen, na visini najboljih Krležinih ostvarenja. Krležin stvaralački đar, koji ne prestaje da nas uzbuđuje i oduševljava, blistavo se izražava u mnogim poglavljima romana, neodoljivo zračeći neobuzdanošću imaginativne snage i lirizmom. najvišeg reda!

Zastave nisu samo freske jednog 'wremena, već i slika intelektualnog, moralnog i osećajnog formiranja jednog mladog čoveka. Kamilo Emerički, glavna ličnost dela, student i publicist natprosečne inteligencije, hipersenzibilan i vrlo obrazovan mladić, iako potiče iz aristokratske hrvatske porodice (otac mu je šef političke uprave hrvatske vlade), pripada mladoj nacionalističkoj generaciji koja želi da silom izvojuje narodnu nezavisnost u borbi na život i smrt sa Austrijom. Kamilo učestvuje u atentatima i diverzijama, fajno prelazi nekoliko puta u slobodnu Srbiju kojom su se omladinci odušev-

CRTEŽ FERENCA MORICA

KNIŽEVNE NOVINE

(prva knjiga); „Forum“ br. 3—12,

ljavali gledajući u njoj Pijemont. Ispočetka i on veruje u spasonosno, čudotvorno dejstvo mističnih nacionalističkih formula o rasi, slavnoj prošlosti i narodnim mitovima prenošenim s kolena na koleno. On piše članke protiv austrijske i mađarske politike i zbog toga ga proganjaju. Prelazi iz Zagreba u Peštu na dalje školovanje. Objavljujući svoje temperamentne napade na zvaničnu političku ideologiju u časopisu poznatog sociologa i profesora Mrdeljija, ulazi u krug peštanske elite, gde se upoznaje s naučnikovom ženom Anom Borongaj, slavnom pesnikinjom postsimbolističke orijentacije. Opis njihove prve ljubavne noći na Balatonu znači, u literarnom smislu, početak trijumfa Krležine poetske nepresušnosti, koji će biti tako očigledan u svakoj sceni posvećenoj intimnoj vezi Ane i Kamila. Ta žena „mirišljave faraoneskne kose“, čulna i produhovljena u isto vremo, puna čistog pesničkog zanosa: ali i erotski rafinirana i uznemirena u najvešem stepenu, pripada onom broju Krležin'ji ženskih figura, koje u dušu muškarca unose nemir, tegobu, zlo, patnju i metafizičku usamljenost. Ama Borongaj je individualizovana · ličnost, ali i čitav

jedan simbol koji opsesivno deluje na Kamilovu uobrazilju raspaljenu čulnim bunilom, platonskom mistič-

nom koncepcijom o lepoti i opštim aktivizmom jedne nervno i psihički napete mladosti. Kamilova ljiubav prema Ani divno se usklađuje s njegovom Verom u nacionalno-oslobodilačke ideale pokoljenja kome pripada! To je prvo doba izvesnosti, nezaustavljive duhovne ekspanzije kada je sumnja još odsutna i kad bol još nije zavladao srcem. Ali to srećno doba nije trajalo dugo. Posle prvog zanosa za Anu, javlja se ljubomora; počinju nesporazum1l, ·prekori, preinje. ·Ljubavnu _ istoriju svog junaka ispričao je Miroslav Krleža s psihološkom prodormošću i lirskim šarmom koji nas podseća na davno pisane stranice Sprovoda u Terezijenburgu i Ljubavi Ma?rsela Fabera Pabricija za Lauruı Varonigovu. Posle toliko godina opet slušamo topao glas velikog pisca, koji sadrži u sebi nešto od prustovske prefinjenosti i sugestivnosti. TIntimni slom u Kamilu Emeričkom odigrava se, otprilike, u istim trenucima u kojima se u njemu gasi naciona=– listički fanatizam. Razgovor s Mitrom Mitrovićem, teoretičarem omladine inspirisane rasnom mistikom i filosofijom kosovske žrtve i vaskrsa (u kome nije teško prepoznati, naravno u grubom i

preterano karikaturalnom obliku, lik

Dimitrija Mitrinovića), značio je za Ka-"

mila definitivan raskid sa dotadašnjim uverenjima. Izgubivši svoj intimni san o ljubavi, prestavši da veruje u vrednost ciljeva i metoda anarhističkog nacionalizma, ostao je sam u sukobu sa sobom i svojom okolinom. Učiniće poslednji pokušaj spasavanja iz ponora samoće i panike: otićiće u Beč da „i Supila čuje reč ohrabrenja, ali bez uspeha. Istorijska dramatika vremena dobro odgovara Kamilovom unutrašnjem metežu. Balkanski ratovi i pripreme za svetski rat predstavljaju kburni okvir Kamilovih misaonih i emocionalnih kriza, čiji vrhunac nastupa s pozivom za regrutaciju. Scena mladićevih lutanja po Pešti uoči odlaska u Zagreb, njegovih razmišljanja i preživljavanja, napisana je u velikom stilu. Kakva snaga, kakav poetski elan, kakav briljatni ton u pričanju! Slika Kamilovih sanjarenja na obali Dunava, njegovih melanholičnih doziva prošlosti i grozničavih misli o budućnosti, ostaje kao trajna i uvek živa uspomena u sećanju. Delovi romana koji posle dolaze, regrutacija, vojna obuka itd., majstorski su ostvareni. Uopšte, ima se utisak da su Zastave sve bolje ukoliko se u njih sve dublje ulazi... Miroslav Krleža obrađuje u Zastavama, nekoliko svojih dominantnih tema: antimilitarizam, prezir prema nacionalizmu mistički shvaćenom, problem jedinke postavljene u socijalne okvire, itd. Ali ono što je u izvesnom smislu novo u Zastavama i što raduje svakog ljubitelja Krležine literature, to je ponovno prisutni nekadašnji poetski glas njegove mladosti i zrelosti; dugo prigušivan, on sada izranja, obnavlja se, podmlađuje i opet čisto i zvonko zvuči, U beletrističkim ostvarenjima, koja su Zastavama prethodila, izgledalo je da suvo apstraktno uopštavanje i glomazna alegorija postaju najvažniji elementi Krležine stvaralačke delatnosti. Ali Zastave, uprkos tome što u njima ima preterane raspričanosti, verbalne patetike i žurnalističke prigodnosti, donele su i objavile u svojim najuspelijim poglavljima autentičnog, nekadašnjeg i Vvečitog Krležu-pesnika ljudske nostalgije i usamljenosti. Naši stari veliki pisci — Miroslav Krleža i Miloš Crnjanski, autor druge knjige Seoba — još su sposobni za podvige. Oni prkose razornom toku vremena iu prustovskoj bici protiv opšte prolaznosti stvaraju vizije u kojima, na mahove, prepoznajemo sve ono što ih je

učinilo velikim stvaraocima. Pavle ZORIĆ

NOVIJA JUGOSLAVENSKA

POEZIJA

PRIHVATITI SE POSLA da se u jednoj knjizi, i to takvoj koja pretenduje pre svega na to da ima amtologijski karakter, predstavi današnjem čitaocu razvojna linija novije jugoslovenske poezije znači, u isto vreme, pomiriti se i sa svim nesporazumima, prigovorima i napadima koji mogu, nakon objavljivanja antologije, da iskrsnu, ali to, isto tako, znači i izuzetno poverenje u sebe, u svoje dobro, temeljito poznavanje istorijskog toka jedne literature i, što je možda najvažnije, u SVOju objektivnost i u svoje književnoestetske MKriterije. Ovo poslednje, kriferij, kao i pitanje od kada počinje naša novija literatura, poezija prevashodno, čini se da su bile prve poteškoće na koje su naišli sastavljači (Vladimir Popović i Šime Vučetić za hrvatski i srpski deo, Fran Petre za slovenački i Dimitar Mitrev za makedonski deo) i koje su, pre svakog drugog posla, morali da reše i otklone, Oni su se, bez dvoumljenja, sloŽili u graničnoj tački početka novije jugoslovenske poezije, smatrajući da će biti najbolje da ta tačka bude negde na početku XIX ·stoleća; i, s te strane, ne bi trebalo da dolazi do nesporazuma među nama, jer u bifurkacionim literarnim „periodima Vrlo je teško jasno razlučiti granice nestaJanja i nastajanja nečega starog i nečeg novog. Uostalom, na to je sasvim dobro ukazao i Šime Vučetić u svom predgovoru, u kom je veoma uspelo možda se samo u pojedinostima mogu postaviti male ograde — ocrtao tokove i puteve novije, moderne jugošlovenske lirike. Jedino u potpunosti nije prihvatljiva i nije za uopštavanje, ma– da joj bitnost ne poričemo, Vučelićeva teza da je „polazna književna osnovica naše moderne poezije, bez sumnje [...], napodna pjesma: iz te podloge izrasla je naša poezija, i to je bitno shvatiti, a sporednije je uzimati u obzir korisne utjecaje drugih književno= sti, klasičnih i modemih. Međutim, baš te: „koriste itjecaje““gtrartih stvaralaca ne ireba prenebregavatfi, njih čak treba isticati i na njima se zadržavati, ako, naravno, za to postoje opravdanja; i to isticanje vanjskih uticaja ne bi umanjivalo umetničke vrednosti naših pesnika i njihove omnigimalnosti. Moždđa Mušicki, koji je ipak jedan od prvih ako ne i prvi naš moderni pesnik (a koga ćemo, inače, uzalud tražiti u ovoj antologiji), ukazuje i na neke druge tokove našeg poetskog izraza, tokove koji se ne naslanjaju na narodnu pesmu; a nije, ubeđen sam, samo i jeđino narodna pesma značajna za Njegoša, Prešerna, Branka Radičevića. "Taj jednostran, narodni, uski pristup ovim. pesnicima, koji su, nesumnjivo, stubovi naše moder=

uz—wwWWiwWWw==uNAIIAAČAA_AIAAIA_AIAAIAI_CHRž=.=n= zu u u uu„„AAAIAAIAALIANIEANI wu uuu uuuuuıiupunuuzı GCRIRRR:IIGIRI u uu„ RIGI Ian RIR ui Inu nu III ILIAAIAIIAIK)

Branislav PETROVIĆ

VATRE

I

(Quom svete žeže tvoja tama Ljubavnice slavne po ranama

· H

Ponovo gore vatre moga domo. Ona je došla bežeći od groma!

Ona je došla bežeći od kiše:

Sad dom, mrtvaca ma Tuže miriše.

Ona se svlači! Njeno slavno rame!

U ljutom, boju proti moje tame.

Pogibiji sklona

Ona me ljubi ma, sva svoja zvona.

III

Svu moć samjam:

Neimar Rade

u, mojoj duši

zvezdu, zida

a ona mu, se Tuši. IV

Lako je otkriti vatru w bepelu: JA PRVI OTKRIH DA CVET Ja sam, pomoću tajnih elektroda

O ČEMU SIJA SUNCE — to svi

MRZI PČELU!

PRVI ustanovio o čemu razmišlja voda.

zemljoradmici znaju: \GuRSı gl: uIOiNaiI i OIRluraigeFrc, uni iirk E IBI Oxiz uu e air ya zaim auuu Bai IJU SaGnOPIKIOJK AL MSMMI T ct:KiBri-g ag ORz ii ant Jkania,

Husein TAHMIŠČIĆ

KOLAJNA ISKUŠENJA

~ istote mam kazuju vatrostalnu prirodu, rodilje. "Tajne su pesmovitih, prosjaj i pomračenja. njenoga uma. Sa glasom opiramnja w donetom, plodu i zavetom, što kroz mleko tače usnu, porodu, rTodilja je težišna tačka smirema wu grču š reč u slavi, u, pokori, u samoubistvu.

Ne malaksaj, šetalico odmene, ma licu odilje. Čuda su pesmovitih meso i senka njenoga predela.

Sa znamenjem vatre u očima

i dahom sveta ma uhu, poroda, rodilja je bruj potonjih, žrtvenika

i prezaposlena, priroda.

Pred sudbom otvorema srca.

kolajho pesmovitih, naša gordinja da li grca?

JA SAM PRONAŠAO KRAJ U BESKRAJU! Ja sam saznao jedmog davmog maja

da beskraj boluje od kraja.

I više od toga. _ JA SAM UZ ŠOLJU ČAJA

OTKRIO DA KRAJ PATI OD BESKRAJA.

I više od toga: JA SAM U BANATU

Prijatelj divan, iz ponornog čela prosipa zvezde ma bamatska sela!

SVOJU LUDU GLAVU NAŠAO j U BLATU!

CRTEŽ EMIRE „ ĆEMALOVIĆ-PERI

„Naprijed“, Zagreb 1962.

ne literature, treba već jednom 'otkloniti i, kako to inače čini Vučetić u ostalim delovima svoga uvodnog eseja, promatrati ih kompleksnije. Na tu nužnost upućuju možda i Njegoševe zeči kad za pesnika kaže: „Poeta je klik smrinoga s burmnoga našega brijega, poeta je glas vapijućega u pustinji, on sanja o besmrtju, dovikuje ga i za njim se topi...

Polazeći, dakle, od naših najboljim pesnika XIX /7stoleća (Višnjić, Prešern, Njegoš, Mažuranić, Radičević, „Jakšić, Kostić, Gregorčić, Aškere, Ilić, Kranjčević), preko pesnika moderne, prvog svetskog rata i međuratnih, sastavljači su došli i do naših najmlađih savremenika, i tako ukazali, u jednom kontiuniranom pregledu, na sve leme | motive, poetski izraz, formu i fakturu stiha moderne jugoslovenske lirike. All tu su i nastali nesporazumi i neshvatanja između sastavljača i književnih kritičara. I to, uglavnom, zbog kriterijuma: kod jednog sastavljača preovlađuje literarno-istorijski, kod drugog čisto estetski, a kod ostalih su pomešana oba uz izvestan sentimentalizam u odnosu na savremenike, na tek stasajuću pesničku generaciju. Dimitar Mitrev, koji je do sada izdao neckoliko antologija makedonske poezije, big je nekako najsrećnije ruke, nekaka najujednačeniji, a u toj ujednačenosti uspeo je i Fran Petre; kod njih je kriterijum čvršći, određeniji, „jasniji. Izuzetno dobar i u estetskom pogledu najprihvatljiviji je kriterijum Vladimira Popovića i Šime Vučetića — bez obzira koje su pesme ili, pak, odlomke

pesama, odnosno poema odabrali primenjen je na pesnicima XIX. stoleća. Oni su išli i tragali za veličinama, za stvarnim značajnim predstavnicima poezije srpskog i hrvatskog romantizma i realizma; nije uopšte bitno što tu nema Bogovića, Botića, možda Demetra, Vase Živkovića, Jovć Tlića i dr. Uspon jedne poezije·ne čini mnoštvo pesnika no veličina, oYijd ginalnost 'i snaga (poetska) jednog. stvaraoca;. odabrani pesnici jedan deo smo citirali — dovoljni su da predstave dve pesničke epohe u razvoju naše lirike, dostatni da upozore na sve svetove i probleme koje ta lirika u sebi i svojim tkivima sadrži. "Tq je lirika s izrazto domovinskim elementima, lirika ljubavna, tužna, setna, gorka. I baš zbog toga je bilo sasvim suvišno unositi i one koji su epigoni, koji ne donose, ni u kom pogledu, ništa novo i svoje.

Ali, Vučetić i Popović — zadržaću se sada samo na njihovom delu, srpsko-hrvatskom — izneverili su sebe,

svoje literarne kriterije primenjene na XIX ?stoleće; njihov kriterij je sve više slabio što su se približavali našim danima. Naši dani ili, bolje, pesnici naših dana oduzeli su ovoj knjizi pravo i najosnovnije uslove da je nazovemga antologijom; ovakva, to ona ne' može da bude ni u kom slučaju. Samo još nekoliko izostavljenih pesnika nedoa staje, a neki od njih su veoma kvalitetni (Miroslav Antić, Svetislav Mandić, Gordana Todorović, Marija Čudina, Božidar Šujica, Desimir Blagojević, Branko Ćopić, Vladan Desnica, Žarko Đurović, Hamza Humo, Živka Jeličić, Milorad Panić-Surep, Oto Šolc, Husein Tahmiščić, Slavko Vukosavljević, Velimir Živojinović Massuka i dr.), pa da u ovoj antologiji, što se tiče srpskohrvatskog XX stoleća, dobijemo sva imema koja su, iz ko ma kojih razloga, pokušala da pišu pesme; citirana ime“

na sasvim jasno govore da su bez iči="

jih prigovora mogla stajati pored za» stupljenih pesnika kakvi su Đuro Šnajder, Zvonimir Golob, Tomislav Sabljak, Borisav Radović, Dragan Kolundžija i njima slični.

Zaključak o ovoj anltologiji ili, da Đudemo precizniji u izrazu, zborniku novije jugoslovenske poezije, prvom — i to treba naglasiti — ovakvd vrste kod nas, ne treba (to on nikako ne zaslužuje) da buđe negativan. Ja sam želeo da ukažem samo na neka nedostatke, na neke nesrazmere ova knjige. Inače, ona predstavlja i reprezentuje našu poetsku misao i naš poetski izraz skoro u potpunosti; mala dopune — u smislu kako sam Uupozo> rio — ne bi joj smetale. A ako bi došlo do ispuštanja dobrog broja imensm tek tada bi to mogla da bude antolo-.

gija upravo onakva kako je zamišlja

Marko Ristić u članku Zbirka majlepših primeraka.... Jer, amitologija poelskih tekstova mora da buđe izraz Lepote i Borbe jednog naroda, a ne nje“ govo lutanje i trajanje. U Novijoj ju“ goslavemskoj poeziji ima lepote, ali jie još više Lutanja i nenađenog poetskog izraza.

Tode ČOLAK

23.

ala a