Književne novine

~

_ r

PA

a. ~ marksističkoj teoriji možda nigde ne vlada veća nesaglasnosšt U mišljenjima nego kada treba odrediti ono što se naziva marksističkom književnom kritikom. Bro)ni pokušaji

| koji su do sada činjeni ne samo da ni-

su ovo pitanje razjasnili već su i same

| marksiste podelili tako da bismo Sšlo-

bodno mogli reći da smo danas dalje od jedne jeđinstvene odredbe OVOg pojma nego što smo bili u vreme Meringa i Plehanova. Stoga je inicjativa „Književnih novina“ dobrodošla, jer će, ako ništa drugo, pomoći da sc pokažu razlike koje postoje među našim marksistima u ovom pitanju. No pored ovog, u krainjoj liniji ipak korisnog rezultata, možda ne bi bilo na odmet na analizi autentičnih tekstova Marksovih ı Engelsovih pokušati približiti se 1 njegovom rešenju.

U ovom članku ćemo zbog ograničemog proštora, prikazati samo kako je Yrbdrih Engels — Marksov saborac i drug, koji je, pored Lenjina, najviše doprineo izgrađivanju marksizma kao teorije i prakse mođernog proletarijata — gledao na književnu kritiku, a to poglavito iz aspekta jednog njegovog mladalačkog spisa — čiji je naslov (u našem prevodu) Aleksanđar Jung i Mlađa Nemačka — u kome je on najdirektnije raspravljao o ovom predme~

tu. *

* *

Još kao sasvim mlad pisac Tmgels jie u „Nemačkim godišnjacima za nauku i umetnost“ objavio jedan kritički osvrt u kome je uzeo „na nišan“ predavanja o savremenoj literaturi Noma ca jednog danas potpuno zaboravlje= nog nemačkog književnog kritičara, iz vesnog Aleksandra Junga. Mada je ovaj članak napisao još juna 1842. godine, dakle u vreme kada je imao nepune dvadeset dve godine, on je vrlo zna čajan za nas, jer iz njega saznajemo o njegovim tadašnjim pogledima na književnost i, što je u ovom trenutku najinteresantnije, književnu kritiku te ćemo zato ovom prilikom, pokušati da ga bliže proučimo.

Samo pre nego što počnemo s našim izlaganjem moramo 8se prethodno obezbediti protiv eventualnih priBovo ra, U vreme kada je pisao ovaj članak Wrigels je još uvek bio samo oduševlje ni pristalica mlađohegelovske škole, što znači da njegova shvatanja iz tog doba nisu bila ništa drugo do samo je dan prelazni stupanj u njegovom filozofskom razvitku i da, kao takva, ne bi mogla poslužiti đa se na OosnOVu njih zaključuje o njegovim konačnim pogledima na književnu kritiku. No i pored toga što na prvi pogled ovaj prigovor izgleda sasvim opravđan, on se ipak teško može prihvatiti. Pre ave ga, ovo je, koliko se autoru ovos napisa poznato, jedini članak u kome Engels direktno daie svoje mišljenje o su du jednog književnog kritičara o izvesnoj književnoj pojavi (u ovom slučaiu o književnom pokretu „Mlada Ne mačka“), te već i zbog toga ovaj rad zaslužuje da bude proučen; ali još važ niji razlog je taj što se on, kako će se kasnije viđeti, teoriiskim pretpostavkama od kojih je pošao u razmatranju kniiževnc-kritičkih suđova Aleksandra Junga do te mere približio marksističkom učenju da bi se od njih svakako moralo poći u formiranju jedne marksjstičke komcepcije književne kritike.

Aleksandar Jung je bio pristalica tzv, zlatne sređine i u svojim predavanjima pokušao je đa dokaže—3da bi Mladu Nemačku, koja je u to doba već pripadala prošlosti, mogao proglasi ti „nosiocem čitavog duha i sadržaja vremena“, đa ovaj literarni pokret ima svoje poreklo u Hegelovoj filozofiji, ko ja je u to vreme suvereno vladala, u «vim oblastima đuhovne delatnosti u Nemačkoj. Da bi to postigao, on je mo rao da u pojmu „modđernosti“ „sojuzi“ iednoga Hajnrika Laubea, „koji miriše na aristrokratske salone i može da se ovaploti jeđino u liku đenđija“, i Davida Štrausa, koje je ne samo za mla 4Joga Fridriha Osvalđa (pseudonim pod xojim je Engels objavliivao svoje prve radove) već i za većinu njegovih saVvremenika bio iedan od stubova „modermog pokreta“; tom pokretu su pri-padali svi koji su iz kritike religije i drugih oblasti iđejne borbe, koja se po sle smrti Hegelove vođila među filozof skim maslednicima, izvodili rađikalne konsekvence. Samo moramo odmah đa · upozorimo čitaoca da se... Do TingelgDvom mišljenju, „mlađa književnost“ ne · može dovoditi u vezu s Hegelovim uče niem ne samo zato što golovo nijeđan 54 njenih glavnijih pređstavnika nema i ne može imnfi nikakve veze S Ovim velikim filozofom, nego, pre sveg3, boF toga što se kod svih niih zaied_no „ispolijlla nedoraslost načelać. „Mlada Nemačka izrvala se iz nejnsnoće iednog zakovitlanog doba, ali je i sama još ostala ophrvnmmm tom neiasnoćom“. - Otuda ona neođneđenost. ona pometnia poimova koia je vlađala među sajm mrimadđnieima mlađonemnčkog ĐOireta“. Pa ioak. i pored opšteg suda isnii ie bio megafivan. Tmgels ie Travio rayliku između poieđinih nienih pripadika. ti. onih koie ie smntrao „pleme“ Omitijma“ i „talenbovanijima“ — kao

i (-)

što su, na primer, bili Vinbarg i Guckov — i onih koji to nisu, preporućivši prvima da se pobrinu „za bolja, idejna gradiva“ odnosno da usvoje „najnovija shvatanja u odnošu na Tećligiju i u pogledu filozofije države" ako žele da pišu „u ime stvarnog duha današnjice“. /

Najzad, evo i jednog navoda koji „e interesantan ne samo po tome što predstavlja duhovitu kritiku književnokri tičkog stava koji je A. Jung kao knji·'ževni Writičar imao prema „mladđonemcima“, nego upravo zbog toga što nam otkriva način na koji je Tingels prilazio Kknjiževno-kritičkom metođu kojim se on služio, a time nam pružio dragocen materijal na osnovu koga se može rekonstruisati njegovo mišljenje n pravom značaju književnog stvara laštva, Najzađ on (tj. A. Jung — prim. A. A. M.) stiže do „moderne“ književnosti, i sada nastaje opšte deljenje priznanja i pohvala. Tu nema nijednoga koji nije učinio nešto dobro, niiednoga koji ne reprezentuje nešto značajno, nijeđnoga kome kniiževnost nema da zahvali za bilo kakav napređak. Ovo večito komplimentiranje, ova težnja za posredništvom, ya manija izigravanja književnog svodnika i navođadžijie, nepodnošljivi su. Šta se to tiče kniiževnosti da li ovaj ili onaj ima malčice talenta, đa li tu ili tamo uspe da napravi neku sitnicu, ako inače ne vređi ništa. ako čitav njegov smer, njegov Književni arakter, njegova postignuća u «&šyelini ništa ne znače? U književnosti ne važi svak za 9 jedino u svome stavu prema celini”.

Na kakva nas razmišlianja i zaključke navođi ovaj Engelsov članak?

~

ZO 777777 AAA AAA AAA AAA AAA AAA AAA AA AAA AAA AAA AA AA AAA AA ZA AAA AAA AA AA AA ZA ZA AA AAA AA AAA AAA AAA PAU AAA I AP VPA A AAA

VLADIMIR

Prvu zbirku objavio 1960. dišnjih doba“

klasičnu tradiciju, ali u mn engleskih metafizičkih pesnika i

veltnšaung koji svoju duhovnu

comprennent

diable est mort,

ACA mudrosti poleće u suton.

Svojim, električnim,

Gostoprimmog jajeta, Čitaju movine, lome

istresaju svoje utrobe,

U anpribu, na uho pastira

Pod okom, pastora,

Crkava, zelenila, a

„Frankie and J Swore fo be true He was her man,

fo each other,

zatim, ručamo. Brbljamo o Tome. Pas je umirao. Zatim ču igrati

„Eine Frau ist etwas

(Posađićemo mrcinu, Na jedmom, sumčamom Stvari me zamarnaju.•

I pokrivam oči zelenim peškirom, I igram partižu ping"pomaa

„Avremo voci Govorila si mi da me Galopiraj, pesniče. Nećeš se (...to the holy city of Bizantium.“) Ceo svet se bopeo ma kulu.

MOV 77

lirika u prevodu

KRIŽINSKI

MLADI POLJSKI PESNIK, rođen 1935. u Varšavi, pod naslovom „Povratak 8O(u zajedničkoj zbirci „5 puta debi“). Osim pesama objavljuje eseje i prevođe iz engleske, italijanske, francuske poezije. Kritika je najpre istakla jegovom kasnijem stvaralaštvu sve Su . S Eliota. Rosmopolitska i eruditvna, Pe:

tegracija“, kao kakav vavilonski toranj mučnine, prazninu pokušava

„Je vois les Đuropćens; pas ce quest la vie. Ils | jen rends grace a leur imagination. Majs ils me semblent en proie š uni

divinite du dćsordre: Tesprit.“ (Andrć Malraux — »

Gde su im, dokumenti? Slkvipemi su duboko u ka U divamima komotnim, u ložnicama od aluminijuma.

AAA AAA AVA: A/ AAA AAA AVP AAA A

KA MARKSISTIČKOJ KRITICI (P)

KRITIKA ILI PUBLICISTIKA

Prilog proučavanju Engelsovih pogleda na književnu. kritiku

Ukratko rečeno, ono što odmah pada u oči jeste da je MBmngels okrenut isključivo idejnom i političkom sadržaju književnih dela, Umetnička strana njihova jeza njega nešto sasvim sporedno, neš= to što, čak, uzeto samo za sebe, ne zaslužuje pažnju kritičara. Pa ipak to što ostetskom fenomenu nije pridao nikakav značaj ne znači da pe poricao njegovo postojanje. Već u to vreme on je na ideološku borbu između levih i desnih hegelijanaca gleđao kao na sredstvo pomoću koga će se ostvariti ljudska emancipacija i jednostavno njoj kav značaj ne znači da je poricao njealaštvo, Osnovno pitanje koje se iz dosadašnjeg izlaganja postavlja jeste da li se ovaj Engelsov način prilaženja književnim pojavama može uopšte smatra= ti književnom kritikom? Da bismo na njega odgovorili podsetimo se začas šta je G. V. Plehanov pisao o glavnim predstavnicima ruske kritičke misli XIX. veka, V. G, Bjelinskom i N. A. Dobroljubovu. U svojim studijama Plehanov je izneo mišljenje da „kritičar, proučavajući dela istinskog umetnika... može usredsrediti svoju glavnu pažnju ili na to kako se prikazuje u njima istina života ili pak na to kakva se Upravo istina izražava u njima. U prvom slučaju njegova analiza imaće Pprvenstveno estetski karakter; u drugom — on rizikuje da pređe u publicistiku”. Iz ovoga jasno izlazi đa je za njega Wnjiževni kritičar samo onaj ko se bavi „proučavanjem estetske strane jednog književnog dela. Kritičar koji se „ne bavi onim što je rečeno u delu koje on analizira, već onim što bi moglo biti rečeno u njemu đa je pisac usvojio kritičareve socijalne pogleđeć nije knježevni RKritičar već publicista. Sto-

podvrgava kritici

Dezintegracija

je les 6coute;

krilima magoveštava logiku, AL niko je ne sluša. zatvoreni u ljušturu,

troše svoje mleko, svoju, šun/k/u, hostiju — svetačkoj tišini.

svoje maYamdže,

anapeima dosade,

TI trče po svom solidnom komforu od, pliša, Izvlačeći skoro uvek četiri asa, sreće,

Pređani prekomerno svojim, iskrenim, strastim,a, Ispijaju svoj zdravi griz i svoje ekstrakte mlečne T idu po svoju sreću sve do 9TYesO9G,

negđe u Šumama.

„. U kući gospodina Hriigera, umirao je jedam DS...

To je jedaom lep grad. Tma tu toliko mostova, u, rekama — algi. Ići ćemo da, se šetamo pesnikovom promenadom.

ohnny were lovers, O, how {hat couple could love, true as the stars above.

bat he done her wrong.”

Dali su mu hleba sa vatrom, i uljem, s ćerkom Birgermajstora. Obećaću joj jedmo putovanje Sve do nekog sumčamog OosštYod. filr eine Nacht: '·xnd wenn es scbon war, noch fiir die nšchste“ mrcimu, tog psa pod šljivu) ostrvu. To će biti Tođesfuge.. S večeri svaljujem, se ma krevet

sa, svojim, unukom.

... U kući gospođima, KYrigeva umire jedmo pseto... di morti amche noi...“

voliš. Dyžali smo se za ruke. vratiti u Vizamtiju.

Miss Meri je držala svoj lornjofi

Na kaišu od najlona. Okulari od, slonovače. Prsluče providno od uzbudljivih ekstrakta. TM i (... sobre todo, la influencia de la mujer es atmosfćrica...“)

Dažđi u Parizu. Tzašli smo iz metroa. Na groblju Pčre La Chaise tražili smo Počiva pođ vrbom. I ta pesmica lepa —.

Miseo» grob.

AZ

više vidniji tragovi sma „Dezinzapadnoevropski da opravda filozofijom milosrđa.

je crois qujils ne ont inventć le diable, depuis que le e plus haute

T.a tentation de T'Occident“)

ga, zaključirje Plehanov, Kritički članci Bjelinskog. i Dobroljubova spadaju isto foliko u Ppublicistiku koliko i u Književnu kritiku, jer su vrlo često imali „značaj presude pojavama života“, „onakvog kakav se on prikazuje u delima lepe književnosti“.

Ako o Mngelsovom članku o ko me je reč sudimo prema Plehanovljevim Writerijumima, ispalo bi da je Engels bio protiv književne ikritike, · a za publicistiku! Da li je takvo stanovište ispravno? Po našem mišljenju, književni kritičar izriče sudove o književnm delima, ali bi bilo pogrešno misliti da pravo da se tako nazove ima samo onaj ko izriče jedino sudove O njihovim umetničkim osobinama. Jedđna knjižena pojava može da buđe O8vetljavana sa bezbroi strana i sve se to na kraju može, ali ne mora, smatrati književnom kritikom, Rasprava 9? jruštvenom značaju jednog estetskoE fenomena „isto tako se može nazvati književno-kritičkim člankom kao i ona u kojoj se ukazuje isključivo na njegove esteteske karakteristike. Zato se marksističkom kritikom može smatrati svaki rad u kome se ocenjuje, čime jedno književno delo, odnosno njegov autor, doprinose ostvarenju onih ciljeva za koje se marksisti bore, Uzgred napomenimo da su sličnom ciliu težili i glavni predstavnici izv. „publicističke“ kritike u Rusiji — Bjelinski, Černiševski i Dobroljubov — i da su zbog toga oni po svojim književno-kritičkim koncepcijama najpribližniji autentičnoj marksističkoj kritici.

Na ovom mostu, međutim, moramo se odbraniti od još jednog mogućeg prigovora. Naime, u svom čuvenom pismu gospođici Harknes, koje je napisano aprila 1888. gođine, Engels je — polazeći od toga đa „realizam... osim “tačnosti jetalja, pretpostavlja verno davanje tipičnih karaktera u tipičnim uslovima“ — dao kritičku ocenu njene pripovetke Devojka iz velikog građa, U tome ovaj Engelsov tekst izgleda kao da protivreči onome što je rečeno u prethodnom pasusu, jer on, na osnovu bitne karakteristike realizma kao Dposebnog pravca u književnosti, izriče sud

Der Gott, des Gottes,

Adrijano i Gracijela, lepi ljubavnici,

Pije pio u Minhenu!

KMarla i Đovomi odlučiii su se juče

Da zawbek raskinmu. A sad odjednom kopulacija

Na livadi. Stopili su se.

Biskup je poleteo iznad grada u zlatnom helikopteYu. Očekuje te jedam lep muzej u Bazelu.

Pogledaj Yed vožnje. Der Kluge reist im Zuge

U kući gospodina Rrigera umire jedno pseto...

Basel, 1. X 1961 — 26. V. 1062. Taj je starac pisao svoji testament ma pošti.

Novac je kružio. Novac me smrdi. Jašite konje! Brijte se električnim brijačem !

Usavršavajte svoje pamćenje izoysmom, metođom, Chest!

Die besten Ziige von und nach Ljudi su ispumiavali čekove. 1678 — paixz đe Nimčgue

1789 — serment du ieu de Paume 1789 — rise de la Bastille

Notre Dame de Paris, Ruy Blass, Le roi s'amuse

Dvoržak: Dances slaves,

U kući gospodina Kriigera umire jedmo pseto. PFliegen Sie mit đer mođernen Flugzeugen der Von Deutschland nad Sidamerika, Afrika Nah Mittel-Fem-

Ost-Furopa und nach USA. Erika se utopila u Jonskom, mo?u. „Torn”'a Sorrentoć

Na. plaži kraj Napulja bio si s jednom žemom, u vidu sfimnge, govoriš mekim movim, jezikom, ljubavi,

Hteo si da još No jezik ti se skamemio u gubici. Nađi za sebe jedam vodič po Grčkoj

Kupi čarape svojoj žemi! Koristi sezonsko snižemje ceTia! Nije mogao đa se složi sa svojim ocem„

Jeli su špagete, devojčura se šalila,

Posle je odveo oca taksijem, ma stamicu + eto.

U kući gospodina Krigera umire jedmo pseto...

Barunica Grimm, priredila je coctail-partu u evropskom, stil. Njegovo je visočamstvo đelilo pizzu i volelo sve lepe žene. Fovoropski parlament Yaspravljaće o problemu gradske buke. Zalupi vrata za sobom! Samo mam još ostaje joga.

On ju je ubeđivao stalmo i po?vao je ma valcer.

T,as damas aguarđan su momento sentados sobre una Tagrima. U kući gospođina Krigera umire jedmo pseto...

Znaš već sve metođe za dobro i zlo;

Postaćeš stariji, postaćeš mudriji. Isterali su devojke iž basema, Jer

Rabim, je hteo đa se kupa

Rečima, rečima ju je ubio. (E poca cosa la parola.)

Postaćeš školika Sređozemlja,

Ući ćeš u kamenjar i vetar će te opaliti,

'4 inostrani turisti qleđaće te kroz svoju luou i povikaće: TU kući gospođina Kriaera umire jedmo pseto...

Gospođim ga je ubio bičem, ravnodušmosti.

PRIMEDBA: Autor

po ređu, iz ovih dela: Anonymus — „D-Zug“, Salvatore Quasimodo —

(pesma objavljena u zbirci „Ed č subito sera“), „Sailing to Biyzantium“, Josć Ortega y Gasset E. Montale — „Personae Sseparatae“, pePored toga, kako je lako zaključiti, au> ređovima vožnje, reklamama putničkih

agencija, kao ibrošurom koja propažira usayršavanje pamćenja po meto-

Vicente Aleixandre — „El vals“, ema iz zbirke „La bu{erae altro“, tor se služio dnevnom. štampom),

du Chest.

“77 S a o aa neoouuabataonaoetoattnottaonobtocoiuegtaaoieiiianpiiiiinanoaanra tanana aaa aaa a naka kapi AA eti OAZA

... U kući gospodina Rrigera umiralo je jedmo pseto... Iskusio sam, već sve prednosti taštine.

Pomišljam, na, meke velike stvari. Horizowt me zžaslepljuje. „Šeširi, vukavice, fotografije Pikasa“.

Hteo bih za doručak samo jedmu naramdžu.

dem Gott, đen Gott...

.. U kući gospodina Kriugera umiralo je jedmo pseto...

Sećali su se sebe tako snažno. Bez prestamka• Due fidanzati in 519 giorni si serivono 4200 Missive amorose (Gazzeta del Popolo — 17 Aprile, 1969)

„Wies'bier aus den Mincher Braureien“

Prestonica umetnika! Bavarska, raširi ruke!

Dođi ovamo, probaj ovu čudna mešavinu.

Oktoberfest. Uz zvuke tube zaboravićeš

' Da si Ubio, đa si Zaboravio, da si Voleo.

Breze su trčale prema mjima. Dam se otvaYa kroz žoTu.

skreće pažnju pažljivom čitaocu na neke slike ili, jednostavno, na neke pozajmljene formulacije. Citati navedeni u originalu potiču. „Frankie and Johnny“, Gottfried Benn „Dove morti stanno ad ochi aperti“

o jednom književnom delu. Na žalost prostor nam ne dozvoljava da naše mišljenje podrobnije obrazložimo. Jedino možemo reći da je pBngels pokušao, na osnovu opšte karakteristike realizma kao pravca u književno~ti, da pokaže spisateljici u čemu s njena pripo= vetka sme nazvati realix}ičkom a u čemu ona to ipak nije do kraja, Iz Engelsovog teksta evidentno je svakako jedno: da je umetnička strana nešto što ne zavisi od toga da li umetnik pripađa ovom ili onom pravcu, te, prema tome, nikako se ne bi moglo uzeti da ovaj sud istovremeno sadrži i ocenu same književne vrednosti ove Ppripovetke. Na kraju treba pomenuti da ima autora koji smafraju da se književni kritičaric-marksisti razlikuju od ostalih i po tome što književnike i njihova dela ocenjuju na osnovu materijalistič-

kog shvatanja istorije, Za nas, međutim, ovo je metod na kome se zasniva

ne marksistička kritika nego istorija književnosti kao nauka. a 'Aleksondar MILJKOVIĆ

VA

Za a a O 07777

TLUPTHANSA

ZO 077777 >. O O O 77 7777772077277. O O O a 772

splendid!

William Butler Veats „MKıstudios sobre el amor”,

(Uz saradnju autora preveo Danilo Kiš)

a aapakaeaAAAAO AAA RO PAAAO a Pai ii O A i O O aaa e

KNJIŽEVNE NOVINE

,