Književne novine

ZA NOVO SKOPLJE

Nastavak sa 1, strane ,

Ako jedan spušteni teren između dva planinska lanca predstavlja tektorg.ki rov, čije kretanje nije završeno, nije li onda sasvim jasno da taj „potonuli deo“ među planinskim masivima nije srećno izabran za ljudska naselja, po” majmanje za veliki glavni grad jedne napredne socijalističke republile? Poimljivo je da Skopljanci, naša voljena braća, ne mogu sa lakoćom postaviti ovo pitanje, vezani mnogim tradicijama i plemenitim patriotskim osećanjima za svoj ponosmi grad, ali svi ostali Makedonci i svi mi iz drugih republika ove zemlje moramo ga postaviti, baš u ime ljubavi za buduće novo. Skoplje, u ime naše sveopšte obaveze da potpomognemo svim silama njegovo rađanje, njegovo ponovno građenje i zdravi rast na sigurnijem i zdravijem flu. Doduše, dva seizmički nemirna i nesiguma pojasa sredozemlja, — dinarski i anadolski — koji svu južnu Evropu i celu severnu A“ friku još i kako treba da drže u stalmoj, organizovanoj, specifično iskultiwiranoj budnosti i mobilizacionoj pripravnosti društvene svesti „čovekove prema još neotkrivenim tajnama primođe (i posebno: prema naučno još neof= krivenim uzrocima podđrhtavanja zemljine kore, na površini komtinenata i dnu okeana i mora) obuhvataju čitavu SR Makedoniju, pa bi prema fome sasvim sigurni teren za izgradnju glavnog grada ove divne i divnim ljudima maseljene zemlje morao biti izabran negde van Makedonije, što je, očevidno, više no apsurd. Ali, kađa se ma da je područje na osovini između današnjeg (bolje reći, „dojučerašnjeg) Skoplja i negdašnjeg đarđanskog grada Skupi samo u poslednjih nepunih šest „decenija (4. IV 1904 i 26. VII 1963.) dva puta bilo uzdrmano na Kkatastrofalno visokom stepenu međunawodne skale seizmičkih potresa, onda je isto tako očevidno i jasno da se nađ seizmološkom kartom Makedonije (objavljenom u vanrednom izdanju - „Politike“ kobnog 26. jula) treba po- mno nagnuti i dobro zamisliti, pa za_ tim možda zatvoriti oči i u „čoveko= ljubivoj mašti videti jedno gevatuće, srećno i prekrasno buduće Skoplje negde „južnije od današnjeg groblja dveju hiljada nevino osuđenih i u dva do tri dana muči poubijanih „Skopljanaca. Nesumnjivc je, stručnjaci za lzgradnju aseizmičkih građevina, „domaći i inostrani, proučiće i ispitaće sve iskustvima proverene razloge za izlaz iz dileme nezagarantovanog ishoda: niSke građevine drvene konstrukcije ili kolosi armiranog i prednapregnukog betona, Geolozi, arhitekti, inženjeri i Sseizmolozi biće zacelo konsultovani i o dilemi: staro ili novo mesto za Novo Skoplje. No ako se sađa u . Yaspravljanje o ovom drugom ~ pitamju mešaju i obični ljudi, „mestručnjaci, među njima i književnici i umetnici, i ako sađa pitanje izbora „mesta za novo Skoplje dobije u neku ruku kavakter javnog, „aopštejugoslovemskog,

nezvaničnog i „neorganizovamog, ali spontanog i ljubavlju za Skoplje i Makeđoniju izazvanog referenduma, neka bi nam bila dozvoljena jedma mala vizija, jedna slika mašte o bu= dućnosti, uđaljenoj od ove bolne sadašnjosti možda samo pola veka. Starica L,enče Naumovska povela je, iz velike i blistave makeđonske metropole Skoplja jedne mime lefnje (recimo: poslednje julske) nedelje, „svoje umučiće na izlet, malo na sever. Dovezavši se udđobnim autobusima po asfaltiranom drumu u jedan „džinovski park, igleđali su čudesni, „neobični, mrtvi (ili jedva poluživi) grad, gradmuzej, sa starimskim visokim ·„građevinama, neuobičajeno rasburenim i međusobno odeljenim mmoštvom mir” nih, zatravljenih livada. Dolaze tu turisti sa svih strana, najviše oni koji pomalo vole strašno i jezivo. Čitaju zapise na ukusno muodeliranim velikim fablama i mermernim „pločama: dugi niz imena mrtvih, Pred jednom pločom, dobra starica, brišući suzu iz umornih očiju, skoro šapatom obraća se svojim unučićima: „Vidite deoo, na ovom mestu je mene, trinaestogodišnju devojčicu, nekada, davno, Milutin Mihajlović, ruđar iz Trepče, sa svojim drugovima, izvadio iz ruševina zgrađe, živu i nepovređenu. Mog dobrog oca Atanmasa, vašeg „pradedu, našli su posle dva tri dana mrtvog...“ Zalaganje u ovom članku za novo Skoplje na novom mesiu „isteklo je sa suzama iz tek ispričane vizije, iz

malog privatnog rekvijema za sve iz- ove ginule ljude u Skoplju, 26. jula tragičme i bolne naše jugoslovenske šezdeset i treće godine.

4—5. avugsta 1963.

Pavle STEFANOVIĆ

———OBII ROVI |I up ggm ——

UMETNOST, KRITIKA. PUBLIKA

Nastavak sa 1. strane |

i „istog“. Međutim na kritici je da još jednom konstatuje poznatu činjenicu da u razvoju umetnosti nema zastoja, da su zatišja uvek prividna i bremenita novim pojavama, a one postaju brojne i vredne, treba o njima govoriti, treba ih razumeti i podržati, treba im pre svega ukazati poverenje, Poverenje je umetniku dragocena podrška, zato je na kritici da neguje Dprisustvo publike, Od nje ne treba tra” žibti da odobrava, ali svakako treba postići da se interesuje, jer to njeno interesovanje je prvi uslov uzaJamnog kontakta, neophodnog umetnilku. Publika može da, ne udđubljujući se, prolazi pored niza loših i epigonskih dela po našim izložbama; oni, međutim, koji su svoj rad posvetili proučavanju likovnih manifestacija širom sveta: i u Parizu, i u Veneciji, i u Nju” jorku. Oni znaju i da avangardne talente treba često otkrivati baš tamo gde još priznanje, reklama i novac nisu stigli, njima treba spremiti prijem kod publike. Treba podržati "umetnika, negovati falenat i time što će se razbiti ravnodušnost publike, sklone đa generališe pojave, jer njena ravnođušnost ne oplođava klimu stvaranja.

Beleženjem niza izložbi, po kvalite” fu banalnih ili bezvrednin, ne doprinosi se truđu oko alttiviziranja publike, a još manje stvaranju moralne O? držke umetnika. Kvantitet nije nikada bio merilo vrednosti; upušajući se u bpjsanje O epigonskim ili međdiokri-

KNJIŽEVNE NOVINE

tetnim pojavama, kritičar se svodi ma beleškara dnevne rubrike, pa time i on gubi svoju čitalačku publiku. „Ali ako ne treba gubiti vreme oko beleženja svega i svačega, utoliko pre i više treba isticati rezultate pojedinaca i grupa, podsticati njihove izložbe i ukazivati na činjenicu i da dela takvih umetnika predstavljaju one dragocene beočuge u živom lancu Uumetnosti koji spaja danas sa sutra. Pri tome pre svega ireba imati hrabrosti da se razluči umetnost od neu-

metnosti. ı Katarina, AMBROZIĆ

Milovan DANOJLIĆ

aIImMm>=—iIKI———sIs-KSZsKEKZ= PO,BT BET

|L_e ·:čoveka, poodmaklo u bedi, i tuzi I prozor — kayaula izmeđa, dve prazmime Otkazuju temelji zgrada troše se beočuzi Noć zvecka zatvorskim, ključevima davnime

AL dva dama napred, mogućno dva dama iza,

More je usklađeno suncem, i snažnim, lišćem, Yafija, Dignem li ruku krp kreme prema nebu. Izbliza

U ušima iznova zagymi geografija

Lice čobeka poodmaklo u beđi, i tuži Zasijalo je di»ljim, žayom, podmuklosti U šuplja stabla dobuju štapovi i vidđokruzi (Svanjipa mir iza patnje i njezine sporosti).

Mi nismo al ljudi lepši od, nas su java,

Budućnost, se večeras ko slučajna muzike zgodi'

Mi nismo,.al svetlost, tiha poplava, uši nas na domaku ljubavi, Noć škodi.

Žibot nam, se ma, samo obećonje 890di

Ej, sreća vazda, počinje iako ne dovršoaa.

Tajno putovamje k svevažećoj slobođi Plamen bez porekla iznutra, osvetljaba' Izlaz ma, mala vrata, vu susret mepogodi

Niko mije sam, noć počinje da škodi.

MOTTO

PROGRAM PROLEĆA

i

BEČ

edna, reč zaostala, iza svaštavstva,

N“ ću te, grozo daljine već uspavame večernjačom,

Nebo što je majdalje od, mora, priključuje se mom,

bdemju,

Sve peva svoj skriveni cilj: zemljo, daj mi se, da jačom, Svetlošću izigram, sebe, memilosrđaw, pyrema, prošlosti,

Tiho bregovayYa sa mmom: več ta, bi da, me izbeđe

iz beđe.

Jedne prolećne sYede

Na splavu sumca, i novina, i bola, i aYvaYstva, Reč se nametnula samoći snagom, novog dryugaYsto,

Duboko, čistota je zatvorila u siromaštvu lerug U kyvi se neutrališe prošlost od mene ŽžustYijoa, Zemljo, sve je u Yedu: povrememo ti plaćam, dug

Koje ti toliko gođi, majko večeynje tame, hladnim, pepelom,

Jutro počinje zvižđdukom, ko teška industrija

Reč je isključila, spe odmose i svaku podudarnost: Osvetljeno, beznađe začimje novu, stvaYmost.

SAN UMESTO PESME

P ozdravljem, cvete, što veče snivaš u vođi U fenjerima počinje da gori zrela trava

stran, svome otuđenju,

noći

Ponovljena, tu, bez sboyvazumo sa zemljom, i drbećem,. Ove Posavine bapski ohladmele, ovog tereta vyemena;

smođi

Hrabrost za govor jedno je što i ođenuti zemlju prolećem.

Neću te svim što mi je ostalo; makar jedina, među te

zadnju,

Ti, skučeno dvorište smrkavanja, ti, dyveni psu pred

twratima.

'Ako sam, i bez buđaćnosti, nadmeću se mad, mepostojeću,

mad nju,

Somoćo, zločinu mepoznatih mad nepoznatima.

~

Narodom, ko ni mrakom niko ne rukovodi

Žestoka ko svetlost a tiha kao strava

Pesma se zaljubl}uje u istinu. Noć škodi.

Slepa snago! ne, niko mema prava Iz naše tuge zaključke da izvodi Ođavno je vazumelo srce, ali glava

Pamti nepostojeće vreme bezumnu bitku uvodi

Oprostili smo; ođ čistog zaborava Vazduh dobrote i smrti telu godi Izišli smo iz sebe bez pozdrava

Stojimo — za sumce vezami parobrodi

a Mia a Ž

Ljubio sam svijet i život koji me darova samim patnjama, te pogazi moje mlade godine i smove.“ (D. Šimunović: „Beskućnici)“

„- ivofni put Dinka Šimunovića bio je trnovit, težak, kamenit, pum prepreka, posrtanja, padanja i

dizanja. U tom i takvom životu on je neprestano doživljavao poraze, a tihe rađosti „pojavljivale su se samo za trenutak, da bi odmah zatim nestale i bile zamenjene životnom zbiljom koja ga je davila i do smrti uništavala, Šimunović nije umro — a uostalom tako većina ljudi umire — kao čovek koji je celoga života „ponosno i uspravno stajao i kome je smrt došla od đuboke starosti. Čitav njegov život bilo je ono Kranjčevićevo „umiranje na milimetre“: u tom životu sve je, svaki dan : svaka noć, bilo neizvesnost. Zbog te neizvesosti nastali su i osnovni Šimunovićevi nesporazumi sa životom, sa ljudima, sa vremenom, pa čak i sa samim sobom. Uostalom, možda je tu bilo najviše nesporazuma i borenja sa samim sobom, s onim dđečakom koji je prve susrete sa životom primio kao radost, kao neku lepotu i san. I celoga svoga života on je nekako ostao onaj bivši đečak koji voli život, koji je pokušavao da grabi punim „pregrštima sve njegove lepote i koji je, za uzvrat, od života darivan „samim patnjama“ a time su bili pogašeni svi „njegovi mlađi đani i snovi“,

Patnja i otimanje toj patnji nalaze se u osnovi Šimunovića kao čoveka i kao stvaraoca. Kao čovek on je ispunjen osećanjem, prepun je srca i otuda će u njegovim ispovestima preovladati izvestan sentimentalizam (u Ppozitivmom smislu reči). Sentimentalizam

je obojio njegov život i dao mu izvestan ton koji je najčeše prelazio u bo-

lećivost, u neku rasplakanost koja. je, ne fako refko, znala ponekad đa ima sve žznačajke vriska i krika. Šimuno-

vića je život lomio, bacao, kiđao i on”

je u tom životu i „vremenu tehnike“

ELEGIJA ZA UNUTRAŠšNJI GLAS

R astužen kao dani koji su, mi prethodili (Mokre, zvezdane moći u kojima smo se vodili)

Daleko, duboko, kad ponoć klisurom ishlapi U snu mi zasvetli mesečina jasnih, staklenih kapi

Mi s čim mepomirem, mi ma Šta se misam sviko

Drvo je majuporniji trgovac danima koje me Mupuje miko

U razlupanom. izlogu zime veselo sunce je očajamja Pod menaseljenim nebom teški Beograd mojih znanja

DINKO ŠIMUNOVIĆ

DINKO ŠUMUNOVIĆ

bio ona Ujevićeva „igračka vjetrova“, njegova „svakidašnja jadikovka“ koja je značila otimanje, batrganje i, na kraju, pomirenost sa svim što je bila životna neminovnost i imperativ vremena. Kao čovek Šimunović je, preosetljiv na grubosti i nelepote, uvek bio u nekom letu: njegova duša neprestano je težila visinama i bila u begu, otuđenju od čoveka i života, ođ svega. I za Šimunovića je, kao i za Tina Ujeviča, život bio pijani vetar u kome je čovek samo mali listak koji, otbao od svoga stabla, sa svoje grane, nema svoga pravoga leta: njegov je let „samo prividan i u svojoj suštini znači pad. pađ s dizanjem i spuštanjem, ali siguran i ftotalan pad, kome je kruna smrf, smrt tela i duše, Stvorem za let, Šimunović je bio cvet čije su se latice prerano osušile, svele i nestale. I u te

svele i nestale bele latice cveta on je

bio celoga svoga života zagledan i zbch

| toga, u spoznaji da su zauvek izgublje-

ne, nesrećan, jadan, zgažen,

| Šimunović je životom išao kao u nekom 'snu i otuđa su nastali njegovi osnovni nesporazumi sa vremenom i sa ljudima. Pođ stalnim · okriljem i pa-

Uz tridesetogodišnjicu smrti

in eeleln

žnjom, nežnošću i dobrotom roditelja, on je taj san poneo još iz detinjstva, sa sela i to onog sela u kome je spoznao lepotu i zdravlje čoveka, bezbrižnog, veselog i radosnog: taj san se prekida njegovim dolaskom u grad, u Split, gde nije bilo mekanih i toplih polja oko pitome i, u isto vreme, plahe Cetine, njenih draži i njenih lepota. Tek ovde ga je život stao da lomi, tu je upao u vir života i tu se njegova duša rascepila: san o proteklom životu sve ga je više obuhvatao, san o detinjstvu u kom je slušao priče o snazi nacije i prkosu zagorskog čoveka koji je, za njega, značio inkamaciju postojanja i jedinu mogućnost ophrvavanja nemilostima novog vremena, otuđenosti od rodne zemlje, ognjišta i pradedovskog praga. Taj san, koji je u stva ri značio fešku pshičku borbu, savladavanje samoga sebe da se pomiri sa životnim imperativima, prva je karika u celokupnoj tragici čoveka Dinka Šimunovića. Zato on i kaže: „Duše nema u građu, ni đubine, ni toplote. Sve je kao neka mašina, zamršeno i plitko, i tako hladno da te hvata jeza... U selu ustaneš u pet sati, Sunce je blistavo i žuti se kao zrela pšenica. Ovđje ma– sla... magla... vječna magla.“

U tom rascepu Šimunoviću je bilo strano sve što je bilo novo, novo čak i u literaturi: nije trpio nikakve eksperimente nigde, u književnosti na-– ročito. Duša je bila, za njega, centrum svakoga čoveka, pa je bio oduševljen onim piscima, onim delima, .koja su izraz čovekovih nemira i patnji, čovekovog sna o sreći, o lepoti i ljubavi. Stoga mu najviše, i kao čoveku i kao stvaraocu, odgovaraju. Turgenjev, Tolstoj i Dostojevski, njihovim se delima neprestano vraća, uvek su „uz njega: u delima ove trojice nalazio je potvrdu svojoj ispaćenoj duši, svojim

shvatanjima sveta i života, svome rađu”—

i, iznađ svega, opravđanost svome stva-

ranju. Od Turgenjeva je prihvatio toplinu pripoveđanja i idiličnu atmosfe-

ye M MI {

Naštavak na 8. strani

5. O S oBda:GODAN) |