Književne novine

Prevela, Marisela

romansijera MATULIĆ

imitatora. Oni uvek pričaju istu priču. Strah je velik, a duh mali; čovek može biti sličan bogu, ali je bedan; srce bi trebalo biti otvoreno, ali ga strah pečati. Ako se opisuje po prirodi bedam čovek, onda dobijamo samo njegovu vernu sliku. Ali ako je reč o čoveku u liku boga, nemoćnom čoveku malo nižem od anđela, onda je stvar drukčija. Pisci obično stvaraju drugi, podanđeoski lik, Jer oni su, kao što je rekao Niče u delu Ljudsko suviše ljudsko, skloni da preteruju u oceni ljudske ličnosti. Ne znam da li je preterivanje prava reč, ali mi se svakako možemo složiti s onim što ona sugeriše. Zašto bi bedniku bila potrebna moć ili želja da se ispuni imaginarnom slavom? Ako moć znači io, onda će samo faština patiti od nemoći. Pod jednom plemenitom pretpostavkom, on bi trebalo da ima bar toliko moći da prevlađa sramotu i da upotpuni svoj vlastiti život. Tađa će njegova patnia, slabost i ropstvo imati neko značenje. To pisci smatraju opravdanjem moći; i fo bi trebalo da otkrije veličinu čoveka. Ali ako nikakva druga moć to ne učini, snaga imaginacije preuzeće taj zadatak. (...)

Romanopisac je navikao da reči shvata ozbiljno i on misli da čuje vrlo ozbiljne reči. On veruje da glas velike ozbiljnosti govori: „Zastarelo. Svršeno“. Ali šta onda ako se pokaže da je to glas lažne ozbiljnosti?

Stručnjaci i kritičari često se ponašaju „kao veleposednici. Oni dopuštaju da se njihovi posedi nadziru. Ovde imanje počinje, a tamo završava. Njihov konzervativni instinkt, koji će svaki ljubitelj reda priznati i poštovati, odupire se prostiranju i zahteva granice. A zašto i ne bi? Osim toga, strašno je prijatno biti epigon. Ali kako je čudno saznanje da ove reči „zastareo“ i „svršeno“ nikad ne bi trebalo izgovoriti sa žaljenjem ili bolom. Studenti književnosti postavljaju: se uz epigone. „Hvala bogu“, kažu, „svršeno je“. Sad imamo polje rada. Možemo đa učimo“. Sasvim je logično da svaka stvar ima svoj kraj. Kao što sam već primetio, biblioteke i antikvarnice pune su knjiga. Nije li dovoljno što nas fizički svet guši svojom ogromnošću? Da li nas moraju i dela ljuđi preplaviti? Ali pitam se da li se romani mogu studirati sa korišću ili čak čitati ako prestanemo da ih pišemo. Profesionalno učenje ne čini imaginaciju živom već sama imaginacija. Semjuel Batler u svojim Beležnicama pruža teoriju koju ja usvajam: „... Sve stvari, bilo to knjige, zgrade, slike ili živa bića same sobom se završavaju kad dostignu izvesnu granicu“, Pitam se kakvi su istorijski razlozi ovog procesa sugeriranja da se nešto završi. I šta će se dogoditi sa Anom Karemnjimom ili Iuijadom, ako ih nikad ne budu čitali oni kojima bi ove knjige mogle sugerirati neke druge u svojoj vrsti? Celokupna literatura bi se tada ugasila.

„Roman je pao kao žrtva na štetu jedne određene slike sveta koja je izbledela gušenjem hrišćanstva mnedogmaftskim „idealizmom i sirovim „materijalizmom“. Tako piše Dž. M. Kouin u knjizi Istorija zapadnoevropske Kknjižeonosti. Njegova tvrdnja je najneoštroumnija, najotrcanija i najspartanskija što može biti i ja je volim zato što u njoj ima nečeg divno birokratskog. Naročito me privlači „određena slika sveta”, dopada mi se nezgrapnost ovog izraza. Podseća me na udžbenike iz kojih sam učio u koledžu. „Krstaški ratovi su počeli radi...“ „Sledeća otkrića uslovila su početak renesanse u Italiji..”? I uvek tako: tupo, obično i određeno. Iz udžbenika smo učili kakvi su preduslcvi za procvat literature. Kraj feuđalizma, jiačanje buržoazije, reformacija, doba prosvećenosti, razvitak nauke (i fako dalje) omogućili su veliki vek romana. Kod objašnjavanja prošlosti ova me=

toda je tako dobro uspevala da su, naučnici odlučili đar.

je primene i na budućnost. Ovo je nova vrsta istorijske umetnosti — pravljenje istorije (...)

Određena slika sveta — šta je to? TI kad smo (ako možemo) saznali šta to znači, moramo li poverovati da su romani zbog tog nedostatka postali siromašniji? Nedavno nam je Dž. Bronovski u „Nejšnu“ lepo objasnio da nema velike razlike između imaginacije naučnika i umetnika. Da li je i naučnikovoj imaginaciji takođe potrebna određena slika sveta? Nauka brzo menja prihvaćene predstave. o svetu. I zašto ona tako sigurno nadživljava gu” šenje hrišćanstva?

„Verovatno mi svi u izvesnoj meri prihvatamo neragumevanje moderne literature svojstveno neupućenim duhovima“, napisao je moj pokojni prijatelj Ajzek Rozenfeld. „Ovakvi duhovi, ne nužno na niskom stepenu.inteligencije, a često briljantni na nekom drugom polju daleko od umetnosti, pokazuju strah od modernog; oni sa strahom uzmiču od iskustva pre nego što ih ono dublje dođirne, tako da nikad ne dobiju više od fragmentarnog utiska... Ipak naš vek je možda najsistematičniji u istoriji.. Duh koji beži od nereda uplašen je od mnoštva izbora više nego od haosa; u stvari ovo je njegova osnovna slika o haosu. On, sistem koji teži izjednačenju i sređivanju, silom upućuje na iskustvo“, C

Argument da roman umire ili je mrtav proističe od ljudi koji zatvaraju vrata pred mnogostrukošću i ne> usredsređenošću života. Oni neusredsređenost smatraju suviše jakom da bi je mašta mogla savlađati. Kad govore o određenoj slici sveta oni pod tim misle da smo mi masovna civilizacija čija je sudbina da bude plitka i bez jezgra.

Zašto smo se rodili? Šta radimo ovde? Kuda idemo? — U svojoj večitoj naivnosti imaginacija se stalno na” vraća na ova pitanja. Ona to čini i kad imamo i kad nemamo određenu sliku o svetu. Jer nije određena slika o svetu ta koja čini da čovek bude sam sebi interesantan. To nije ni istorija ni kultura; interes postoji sam po sebi. Stoga nije neumesno upitati te literate koji dokazuju da je roman mrtav da li su njihova vlastita osećanja nova ili zastarela. Život nas brzo iscrpljuje; imamo dobar razlog da buđemo umorni. Ali to nije stvar koju treba umorni da rešavaju. 3 i

No mi živimo, kako oni to kažu, u eshatološkom veku. Čitavi svetovi postali su laki kao ping-pong loptice. Za ručkom govorimo o dobru i zlu, smrti i besmrtnosti, a na koktelima postavljamo metafizička pitanja· kao đa se svet, kao flaše, može. isprazniti za vreme jela. Zašto bi onda jedna manje važna stvar kao što je Roman propustila svoj trenutak da buđe pod znakom pitanja? [...] L e

„Verovati u postojanje ljudskih bića kao takvih, mnači voleti“, kaže Simona Vajl „To je ono što odlučuje. Mogućno je — sasvim mogućno — da čemo, pošto smo pročitali još jedan moderni roman, reći: „pa šta s tim? Šta me briga? Mi vama, samom piscu, nije stvarno stalo do toga“. Tako se vrlo često događa. Ali zapravo jedino ovo interesovanje, ovo verovanje, ova ljubav jesu važni. Sve ostalo, zastarelost, istorijske tačke gledanja, načini, određeni pogledi na svet su obična besmisao i koještarija. Ako nam nije stalo, smesta stalo, onđa neka nestanu knjige, i, stare i nove, romanopisci i vlade! Ali ako nam je stalo, ako verujemo u postojanje drugih, onđa je ono

što mi pišemo potrebno. ; i : što ja ovo opet pišem?“ Mogućno je. OVE TRUBA (BGPUaHab odgovoriti: „Zato što

uprkos svim suprotnim a “ j ilo koja knjiga lako može đa je potrebno“. Knjiga, bilo ENO BE OK Ga MM

bude suvišna. Ali pokazati lj

suvišno? Koliko je ma u nama? Ne baš mnogo. Još OE je retka, i još uvek divna, I još uvek efikasna u bori protiv neusređsređenosti.

KNJIŽEVNE NOVINE

Đorđe Sp. Rađojičić

TZLOG KNJIGA |

. sti najlakše ođvuku kvazi-meta

Jugoslovenska

(„MATICA „SRPSKA“,

RASPRAVA Đorđa Sp, Rađojičića „đdugoslovenska sređnjevekovna Književnost“, koja je bila prethodno objavljena u „Zıiborniku za književnost i jezik Matice srpske“, pređstavlja retko uspeo pokušaj da se srpska, hxvoatska, slovenačka i makeđonska sređnjevekovna Kknjiževnost posmatraju kao jedna jeđinstvena celina. Rađa se te naše MKknjiževnosti tako posmatraju, mnogo se bolje uočavaju neki njihovi zajednički fokovi i neke zajeđničke Kkarakteristike. Ako se posmatraju sve razlike i sve sličnosti može se ustanoviti đa razlika ima mnogo manje no što se obično, kađa se samo jeđna od naših književnosti proučava, pretpostavlja. Đorđe Sp. Rađojičić posmatrao je naše srednjevekovne književnosti ođ početka dđelovanja Cirila i Metođija i nastanka naše pismenosti do seđamnaestog veka. Posmatrajući Ih u jednom fako đugom vremenskom razđoblju Radojičić je uspostavio neke neophodne kontinuitete i ukazao na vrio tesne međusobne veze između književnosti raznih vremens-

Rajko Sjekloća

srednievekovna kniiževnosi

NOVI SAD, 1963.)

kih perioda. Isto iako, ispilujući veze između svetovne i crkvene književnosti srednjeg Veka i obeju književnosti sa Usmenom narodnom tradicijom pisac ove rasprave je ustanovio da su veze između svakodneyvnog Života i pisane književnosti bile mnogo čvršće i tešnje no što se to obično pretpostavlja. Još jednom se pokazalo da je verovanje o udđaljenosti naše pisane književnosti od života jedna, u nizu blaženih, zabluđa za koje je krajnje vreme da budu pređate zaboravu.

(P. P-ć)

A MN z OV

AAA

Iznenadiii reku

(O BAGDALA“,

PESMU ne čini stih. Pesmu ne čine grafičke varijacije crnih ređova na debeloj podlozi. Pesmu ne čini slik, ni asonance, ni asocijacije. Pesmu čini izraz unutarnjeg, volja ispoljavanja učestvovanja u svetu, koje je stvaralačka prerada svega sto dopire do čula, koje je ođuhovljenje materijalnih celina (života, smrti, ljubavi, mržnje, građnje, rušenja). "Taj Izraz, ta volja može uzeti oblik stiha, može..se manifestovati. si,. stemom slika ili asonanci, ali se, istovremeno, i ne mora podvrći zakonitosti pesme, niti bilo kakvom ređu saopštavanja Đovoljan je često jeđan poluglas pa da poetski izraz dobije značenje otkrovenja.

Stih je, đakle, sredstvo poczije, a to je, šire gledano, i sama pesma. Onaj koji nije do šao do ove spoznaje, a Koji svejedđnako piše — ostvaruje, u svakom slučaju, stih rađi stiha i pesmu rađi pesme, uprkos želji đa njegova tvorevina

Julia Hartwigz

APOLINER“

Julije Hartvig je prva književna monografija u Poljskoi posvećena životu ı stvaralaštvu jednog od maivećih i najavangardnijih pesnika

današnjice. „Prošlost, sadašnjost pa i buđućnost pripadaju njemu“, piše o Apolineru francuski Icritičar Marse) Ađema. Bio je veličanstvena sinteza epohe... Prorok svega što je no vo, branilac svega što je smelo i ođvažno“. Lik ApolineraKostrovickog — zbog svog polj sRKOgE porekla je poseban motiv interesovanja za Poljake. Na stranicama Kknjige živi knji ševni centar i umetnička bopemija Pariza početkom XX ve ka. Literarni skanđali i senmzacije dnevnih listova koji donose vesti o krađi Đokonde iž Luvra, pojavljuju se skoro svi poznati pesnici, pisci i slikari: mlađi Pikaso, nađahnuta peda nterija mlađog Grija, klovnovske finese Žakoba, abnegacijn Sutina, razdražljivi Žari, orgi je u ateljeu Pasena, rezonersivo Mecingera. i aikoholična isparavnja slavne „Lapen Aži“, MRunjiga je zasnovana na opširnoj đokumentaciji i susretima sa pesnikovim prijateljima. Ovoj bučnoj plejađi kasnije

iblistavih zvezđa, kojoj su pripađali Leže, Đelane, Gri, Me= cinger, Difi, Brak, Deren, Markuzi, razdražljivih huligana u stihu 1900 — 1914 gođine, prišao je bez imena i prošlosti mlađi pesnik stranom porekla, đo fađa usamljen, glađan, besktuća, nik, poseđujući posebnu Jepotu i originalnost osetio se ođ-

KRUŠEVAC, 1963)

iziđe iz okvira najuže intimnog đa se potvrđi izvan.

Rajko Sjekloća je na ivici tog stvaralačkog diletantizbin, koji je utoliko akutniji što mu ponekađ nekim čuđom mne mogu umaći ni oni najobđareniji. "To zato, najpre, što mu nedđostaje samosvest pesnička, pove renje u umetnost: on je, ma primer, spreman da (svoju) pesmu okvalifikuje kao „jednu čudnu igru plemenitih laži“. Zbilju stvaralaštva laićo!lje ma-, zvati igrom (bio kakvom), ali to je otda Priznavanje“ poraza pred gluvim ziđovima koji okružuju svako, i najprirodnije, stvaranje. Sjekloća je, takoče sklon izvesnoj neprodornoj sentimentalnosti. Ta sentimentalnost je upravo najoporija kađ prati nastojanja da se oformi čovoečna pes ma. Ili kađ prelazi u natezmnuto stanje jeze, bola i strave

pređ senama smrti i opasnosti ma rođenja. Kao što od teškom mukom građane poe:ično-

forični obrti, Tu se originalnost po svaku cenu grdno sveti: ostaje smešak nad mesrećmim - pesnikovim maporom da optereti reč. .

Da je više „Neđoumica

pesama (kakve su umrlog“, „„Buđenje“, „Bez naslova“ i „Ispovest“), da je više ovakvih tremutaka spontanog viđenja ·zbirka bi ubeđivala đa će u do gledno vreme pesnik „svom ozbiljaošću neisforsirane in spiracije pomoći opštoj stvari poezije. To će se, možda, ı do goditi ukoliko više bude Kkoristio sliku, a manje maraciju i deskirpciju, Pesništvo slikom svakako je teže, ali se već po kazuje da je slika, to izbegava nje direkinih veza između bića, mera Sjekloćinih sposobno-

sti. (D. 8. 1.)

Danilo Čović

Tisuću

izdala

(„OTOKAR RERSOVANIJ, RIJEKA 1963; PREVEO JURAJ ROJ3IČ)

I DRUGOM SVOJOM knjigom preveđenom kod nas, romanom „Tisuću „izđaja“ Ugo Piru se predstavlja kao pisac čija je osnovna preokupacija rat. Dok je u „Soldatušama“ dao sliku okupirane Grčke, u romanu „Tisuću „izdaja“ umetički je transponovao jednu drukčiju ali nesumnjivo opet autobiogra fsku materiju: prve dane nakon kMkapitulacije Italije, kad su dojučerašnji saveznici postali mnaprijatelji, a neprijatelji saveznici, kađ su se izgubili orljentiri nametnuti jednom politikom i izmenile relacije

*

Kuća u magsliniku

(MATICA HRVATSKA“,

DANILO ČOVIĆ se u poeziji iavlja 1931. gođine i vremenski se jednim delom uklapa u liriku između dva rata. U ovoj zbirci on ne izneverava preokupacije koje su bile dominan ine u stvaralaštvu „tadašnjih pesnika, i zato njegove stihove možemo ocenjivati jeđino Kriterijumom koji bi kao jeđnu od najvažnijih khomponenata prihvatio vreme, odnosno Koji bi Čovićeve pesme vredđdnovao u svetlu đanas već pomalo zaboraviljene mođe mueđuratne mlađe lirike i ftađa aktuelnih književnih časopisa. Bez velikih prentenzija, oslobođen u naivećem đelu svojih stihova bombastike i verbalistike, Coviće peva o svakodnevnim dočivljajima i opeva — ponegde veoma minuciozno — intimu i ugođaj, na način koji možđa neće danas ođuševiti, ali koji nas neće ni ođbijati. U svojim najuspelijim pesmama on se iž jednačuje, a moglo bi se reći i poistovećuje, sa nekim zvucima međuratne lire koji nisu izgubili vređnost niti su ostali potpuno bez ođjeka.

Ciklusi ove zbirke nisu mono

„toni, miti su .homogeni.. Neujed-.

načenost je, donekle, sa Covi-

'Ćevu liriku spas i iskušenje, ı

on nas mestimično vezuje za svoj ritam i melođiju, da bi nas uskoro vratio na pustopašna, prozaična umovania i pri-

sećanja. Zato bi na prvom me» stu trebalo izdvojiti ciklus Ruke, koji Logatstvom preHva i senčenja, socijalne 4 ljuba vne inspiracije, a često i Kkristalno čiste lirske ustreptalosti nađmašuje ostale gbirke.

delove ove

GPLIT' 1963)

oO4đ ostalih pesama istakli bismo još neke, kao Plesačica na ledini, Masline

i Putovanje putnika bezbrižnog. Ostali ciklusi i pesme donose ili nejako ađaptiranje starozavetnog mita (Knjiga o Muki), ne odveć inventivne turističke an giskarte (rrogirski zapis) ili praznoslovno stihovanje koje u izvesnim strofama pađa ma razinu spomenara. Sve u svemu, i pored neujednačenosti i odsustva čvršćes kriterijuma pri izboru, ova zbirka donosi nekoliko istinskih poetskih valera, koji nas me ostavljaju bez interesa za

jedan iskren i nenametljiv pes nički opseg. (I. S.)

koje su đo nedavno veoma pouzdđdano određivale prirodu ljuskog ponašanja.

Ovaj roman o rasulu i posle» dnjim đanima italiianske so:da– teske na Sardiniji i u Napulju istorija je Uga, mlađog Italijana, koji je postao fašist Vvi+> še iz inercije nego iz ubeđenja ı kome završetak rata donosi

osećaj olakšanja, ali i zbunjeUgo nosti i izgubljenosti. juđi koji ga okružuju osvrču se oko sebe i traže odgovore do kojih se teško dolazi, izlo-

ženi menama koje su iz osno”. ~

va izmenile njihov položaj u vremenu, Mađa je različit odnos koji su imali prema pro» šlosti ođređio smer „njihovih kretanja u buđućnost oni, kao što zajeđno đele glad koja im se nadvija nad glavom, dele i jeđan zajednički osećaj — rado pristaju đa podnose sve nedaće, samo da nema pucnjave i smrti. To je, uz želju đa se životna uživanja koriste što je mogućno više, jedino što tu gomilu ratnika i dezertera spa ja i poistovećuje.

Živo i dinamično Pirovo pripovedanje, njegova veština dočaravanja atmosfere i uočavanja zanimljivih i rečitih đetalja, đaju ovom romanu ne samo vređnost umetničkog

. sveđočanstva o jeđnom veo~

ma Rkompleksnom i pometenom trenutku iz neđavne italijanske istorije, nego i vređnost autentičnog psihološkog đokumenta o čoveku upletenom wu opaku i teško zaustav“ ljivu zahuktalost ratnog me hanizma i njegovih poratnih posleđica. e

Osnovna pouka koju Piro izvlači, posmatrajući komeša= nja koja nove prilike đono5e, glasi, rekli bismo, da je čovek u to vreme svc drugo samo ne gospodar svoje sudbine i da između ljudskih Žeija i njihovog ostvarenja postoji suviše veliki raskorak da bi se njegova istorija ikako drukčije mogla posmatrati već kao duboko tragična, Završni mento („mada su jedini moji prijatelji išli đa se bore i pro» dv mene), projiciran kao poenta te osnove ideje, dat Je, Istovremeno, ı kroz nagoveštaj ısceliteljske snage vre» mena koje tek treba da dođe.

I ovim delom Ugo Piro se predstavio š&šao pisac čije bu-

hladno-ironični

manističko opredeljenje mJegovu prozu podiže u ređ ızrazito ant:ratnce literature.

(D, P.,

TT T ——_—_— _ ———_- | u ._ IK — –___ ___ __ _____________ : PIŠU: PREDRAG PROTIC, DRAGOLJUB S. IGNJATOVIC, IVAN SOP. DUSAN PUVACIĆ i BiSERKA RAJCIĆ

APOLLINAIRE

mah kao kod svoje kuće. Mistična almosfera koja je okručivala njegovo prezime, nepuznato poreklo, plemićko, ali sica dalozno-šaputalo se đa je sin visokog crkvenog dostojanstvenika, Pošto ništa nije poricao a ni potvrđivao bio je još tajanstveniiji. Imao je poseban

šarm, koga se sećaju svi nJegovi prijatelji. Mogao je sa 15tom lakoćom da se prebaci! 5a bajke na vac, 5a grubog vica da

pređe u stanje ekstatičnc melanholije. Njegova velika šamsa bila ic u tome, da se nije bojao rizika. Odbacio je SVe,

klasike, parnasovce, simboliste, odbranio je ulogu maitre d' hotela. Bio je liriar, imustićar, pomalo snob, družio sc sa IOšim društvom ~ kako je uvek govorila njegova majka — ođan prijateljima srcem ı dušom, veseo do stanja eculorjje

ŽIVORAD VUKOSAVLJEVIĆ

TI — BIOGRAPIJA, Rodio se u selu Urovnica kod Obrenovca 5. aprila 1905. godine 3 zemljoradničkoj porođici. Završio je gi-

mnaziju sa maturom i Višu miju u Beogradu.

Prve književne radove stampao kao vazduhoplovni oficir — pilot

pripovetke“, o pilotima, vojnu akade-

a „Vojnom vesniku“. Sarađivao je u „Va-

#+đuhoplovnom vesniku“, „Beogradskim op„Politici“, Dobio 1938. ı 1038. nagrađe za roman „Pilot potporučnik Knap brani Beograd“ od Beograđske opštine i Srpske akademije nauka, i 1954, prvu nagrađu za dečiju priču. Bio član U-

Stinskim mnmovinama“,

druženja MNnjiževnika SR Srbije. Umro u TBBeograđu 4. jula 10563. Živeo je „pedeset osam godina.

HT —~— Bibliografija. „Kako smo do

bili krila“, Beograđ. 1935. str.

nici Alpa“, Zemun, 1937 str. 24; „Pilot potporučnik Kmap brani Beograd”, 1930. str 166: „Pobeđnici neba“, Beograd. 1940. str. 32 roman, Beograđ, 1940. str. 298; Mihailo Pertović prvi srpski avi".

„Suđar u vazđuhu“.

jatičar, Beograd, 1954. str. Kluz prvi partizanski pilot“,

str, 73; „Prva krila, roman o MKluzu“, Beo-

182; Pobed- soje Vasiljev:

173: „Franjo Beograd, 19055,

Pavića, Sarajevo, nad pustinjom“, grad, 1962, str, 177.

HI — Literatura: lovni književnici“, dar“, 1938, str. 83-—36, Đuro Gavela: rađ Vukosavljević, „Pilot potporučnik Knap brani Beograd“, „Politika“, 13.,VIIH.1939; '"Tone Potokar: „Živorad Vukosavljević, Pilot potporučnik Knap brani Beograd“, „Mođra ptica“, xI, 1939—40, 219; Radmilo Dimitrijević: „Jeđan đaroviti mlađi pisac“, Vulkosavljević, brani Beograd“, „

grad, 1956, str. 248 „Mladost i krila i druge Cetinje, sa beeškom o piscu od Bore

1957, str. 106; „Priče

1960, roman,

str, 165; „Eskadrila Subotica — MBeog-

„Naši vazduhop„Vazduhoplovni „kalen„Zivo- Živorad „Pilot potporučnik Knap ci", III, 1940, 167 Spa„Živorađ. Vukosavljević: Su-

đar u Vazduhu“", Glasnik jugoslovenskog pro fesorskog društva”, XXL 1941, 536—53B; Anonim“" „Eskadrila nad pustinjom ZŽivorada Vukosavljevića“, ro književnik Živorad. Vukosavljević“, „Politika“, 26.VIT.1963.

„Politika“, 14.%.1962; „Um-

ZIVORAĐ P, aOVANOVIC

(Panstwowi czZy.

Instytut Wydawni Warszawa 1962)

. nesrećan do „iwingeimyIOJbC,

veličanstven pesnik, strasLlam ljubavmuik, sk.tnica ı ATSUFO+ krata, velikodušan ı s.Oimičar, duša bogata i Izqpačena

uspomena prijatelia, iz peri oda 1916—19i8%, u uspomene o bolešti, rekonvalescenciji ) Z-. vesnoj stabilizaciji pestikovoug. zdravlja. Neki njegovi rani ı posleratni stilov! odražavaju izvesno nervno rastrojstvo, To Je barok, barok koji ne može ući U kanone estetike. Reke koje lekhu Iz zenica. Uorzonk. Juriša na neprijatelja, kiša mrt. vih očlju. 1918, gođine um!re, Pikaso odiučuje da izradi pi'ojekat za nadgrobni

on nije vajar nadgrobnih spomenika. Još jednom je potvrđe no proročanstvo iz „Ubijeno pesnika“, prijateli će pesniku izvajati spomenik u wvazdunu. U „Ubijenom pesniku" gomwdla khamenuje Kropiamentala, pesnik se okreće na istok i gOVOri uzvišenim glasom: „da snm MRroniamental, najveći živi pesnik. Često sam gledao Boga u lice. Preživeo sam večnost. Ali došlo je vreme da stojim pređ vama,“ ·

Svi su se nasmejali i teli

+

spomenik Apolinera. izradio Ib je dosta ali nijedan niie odgovarao, Jer —

kamenje. Bilo je to tako oK-

ruino. Normalne pesnike ne kamenuju. Jeđnostavno ih za-

boravljaju fH dopuštaju đa um

wd seŠ 7167

ta

ru ođ glađi. Ponekađ ginu kao

ostali obični ljuđi. Na orimer CET

ranjeni u glavu, kao Kooliner,

„13