Književne novine

ADA PESNIK MWaav je Stevan Raičković — o čijoj je literarnoj, du» hovnoj i emocjonmalmoj poziciji povodom njegovih knjiga stihova ~ dosta pisano, Čiji se mnogi RkKvaliteti već gotovo deceniju smatraju najvećim vrednostima mposleratne srpske lirike — objavi izbor iz desetogodišnjeg poeiskog stvaranja, izvesno je da o takvom delu ne bi trebalo da bude reči napisanih sa stanovišta kritike · Roja uspostavlja odnos prema no voj iknjizi. Ne bi trebalo, rekao bih, 'već i zato Što retrospektivni izbor stihova jodnog pesnika Raičkovićevog formata podrazumeva uključivanje takvih pesničkih tekstova koji na određenom nivou reprezentuju različite domašaje — a obuhvatiti ih “sve odjednom bio bi pomalo preftenciozam pothvat.

Pre nekoliko meseci štampana Raičkovićeva zbirka someta Kamena us. pavamka, | iakođe sa retrospektivnim karakterom, pružila nam je mogućnost da, zasnivajući svoje mišljenje uglavnom na formalnim lvalitetima tog dela, govorimo o njenom autoru kao o piscu koji svojim stvaralaštvom uspostavlja vezu (a time i kontinuitet) između naše pesničke fradicije i modernog pesništva. Pesme ovo mišljenje mogu da podrže i argumemftuju opštom hurmanom i literarnom situacijom svog autora, onakvom kakva proizlazi iz njegovog: odnosa ·prema prirodi. Sasvim je očevidno da je Raičković jeđan od retkih naših savremenih pesnika koji je poistovećenje sopstvene ličnosti s prirodom, svekolikom njenom lepotom, raznovrsnošću i bujnošću, doveo do tih razmera đa se može reći da je u nju urastao kompletnim svojim, duhovnim i emuocionalnim, bičem. Nezavisno od raspoloženja, osećanja i misli, koji se iz . pesme u pesmu mogu memjati, kontakt sa prirodom je uvek održan. Bez obzira da li je reč o prirođi kao poetskom eksterijeru, o deskripciji „prirode, o „simbolima i metaforama koji samo

proističu iz primođine riznice a pesmik se njima služi u cilju obijektivizacije svojih osećanja, ili o „parabolama” wu kojima se priroda ne pojavljuje zbog nje same već kao deo uopštene vizije

BOGDANU POPOVIĆU postoje i danas oprečna mišljenja, „kao što &u postojala i za vreme njegove književ·ne delainosti: ıı jednom trenutku om je bio opšte priznati i opšte prihva= ćeni umetnički zakonodavac, kritičar koji je bitno uticao, usmeravao i čak. vodio našu Književnost, a samo dvadesetak godina docnije bio je meta veoma žestokih napađa, koji su dola= zili s veoma različitih stamovišta i koji su bili inspirisani potpuno različitim gledištima. „I danas se srefaju mišljenja po kojima je Bogdan Popović bio samo prolazna „pariska mođa“, donosilac našoj Kmjiževnosti tuđih i heodrživih ·shvatanja, pristalica jedne efemerne književne škole, kao i mišljenja đa je za rast našeg pesništva, njegovu kultivizaciju, Bogdam Popović učinio mmogo, da je upravo on našu književnost uputio ma evropsku trađiciju i ukazao joj evropske uzore, na koje se ugleđaju danas i oni (svejedno što su uzori drugi, a i razumljivo je da su drugi) koji ga najviše negitraju. .

Za takvu oprečnost u “mišljenjima Uzroke freba najmamje tražiti u samoj ličnosti Bogdana Popovića i wu njegoVim estetičkim gledištima i HKritičarSkim sudovima. Bez obzira što je on na mane i nedostatke u umetnosti reŠgovao jače megoli na vrline, da su mu negativne pojave, više smetale neBo što su ga pozitivno privlačile, kako je to često sam govorio, što je smatrao da su sve pozitivne odlike umetnosti negativnog porekla, Bogdan Popović nije bio negator već utvrđivač umetničkih vrednosti, kritičar naučnog tipš, analitičan i racionalan, odmeren u Sudovima, klasšičar i po svojim Uuzori'ma i po svim svojim sklonostima ji merilima. U svakoj drugoj književnosti, zapravo u onim književnostima za koje vreme od jedne ili dve decenije ne znači tako mnogo, Bogdan . PopoVvić ne bi mogao da bude kritičar od Dresudnog uticaja, ne bi neposredno uticao ma poeziju koja se stvara, U previranju i nastajanju, Već bi lisključivo bio Mnjiževni teoretičar ili Šstetičar, U našoj Mnjiževnosti samo Sticaljem određenih, a paradoksalnin okoMnosti, mada istorijski uslovljenih

pkrš

KNJIŽEVNE NOVINE

Pesnik

i priroda

Stevan Raičković: „PESME“, „Srpska književna · zadruga“, Beograd, 1963.

neke moralne ili emocionalne istine u gotovo svim MRaičkovićevim pesmama postignuta je jedma veoma sažna subjektivna identifikacija s kompleksnim fenomenom prirođe. Koliki je intenzitet te veze može se videti i po prostramstvu i udaljenosti tema do kojih se proteže. Kađ Raičković, na primer, iznosi svoje shvatanje značaja poezije u pesmikovom životu, u poetskoj ftramspoziciji ono je izražemo kao vreme izgubljeno na račun uživanja u prirodi („Septembar”; on iraži „pesmu koja ima reči stvarne kao drveće“, „pesmu koja nije „papirno cveće“ („Vraćam se do svojih vrata“). Svoju egzistenciju posle smrti on objašnjava kao reinkarnaociju u različitim plodovima prirođe „(„Rasturamje ili lepa smrt“). Čitava njegova pesma

Polpuni:i lik Bogdana Popovića

Bogdan Popović: „ESTBTIČKI SPISI“, „Srpska književna zadruga“, Beograd, 19635.

i razumljivih, Bogdan Popović je mogao biti nosilac i čak preteča izvesnih poetskih stremljenja i stavova. To s jedne, a s druge strane, delovanje jedmog klasičnog duha u našoj književnosti, koja je večito nešto sustiza-

ja, moralo je delovati kao anabroni-

zam.

Knjiga Kstetički spisi, u kojoj se objavljuju radovi koji su nađeni u Popovićevoj ostavštini, a s kojima naša javnost, izuzev dva odlomka, nije bila upoznata, daje pofpuniju predstavu o književnom liku Bogdana Popovića, ona ga ofkriva kao estetičara. Bogdan Popović nije se estetikom bavio samo uzgred, ona nije bila samo sastavni deo njegšovoS kritičarskog dela niti samo osnova Da kojoj bi počivala njegova teorija književnosti, već se on

o kraju rata („Ljudi se bude bez oružja“) koncipirana je kao jedma divna produžema metafora koja govori o ponovnom uspostavljenju razoremog sklada u prirodi.

Integracija pesničke ličmosti s prirodom „karakteristična je kako za početak Raičkovićevog stvaranja tako i za čitav njegov dosadašnji tok. A za samog Raičkovića ona je dvostruko važna: kao neiscrpna riznica čijim draguljima se pesnik koristi da bi ukrasio, obasjao predmet o kom &#žmpeva, da bi apstraktni pojam zamenio živom i reljefnom slikom i — kao utočište. Kad je reč o ovom drugom, naročito treba imati na umu da bi — ma koliko se To u prvi mah moglo činiti, ma koliko to i bilo istinito kad je reč o pojedinim fazama pesnikovog razvoja ili o pojedinim ciklusima — Vrlo simmplifikovano bilo Raičkovićev odmos prema prirodi „fumačiti isključivo „bekstvom u prirodu”, U pitanju je nešto mnogo više i mnogo složenije jedam | „kompleksan odnos koji može najpouzđanije da odredi pesnikovu literarno-=emocionanu poziciju. Da bi se, naime, u tom smisu mogao smatrati modđernim pesnikom, Raičković bi trebalo da saopštava, kako je to obično slučaj, saananje da je čovek jednak prirodi samo kao sastavni deo cikične igre .život-smrt. Priroda ne bi bila shvaćena kao medijum duhovne kontemplacije uz čiju pomoć čovek može da se vozneše iznad zemaljskih ogramičenja, već snaga, proces čijim neumitnim zakonima je i sam obuhvaćen, i koji za njega mnogo više znače strah nego lepotu. mRaičltović, međutim, mnogo izrazitije ispoljava osobine romankžičnog pesnika, Njegova kompletna i kompleksna veza sa prirodom, veza oličena ~ u različitim stupnjevima uzajamnog prožimanja može se — mislim — mnogo

adekvatnije objasniti pre svega pes-.

nikovim uverenjem da kroz jedinstvo čoveka i prirode ljudski duh ostvaruje svoju punoću. I što je najznačajnije, prirođa pesnika, a preko njegovih stihova i čitaoca, obasjava snažnim ružičastim svetlom, njena se snaga ogle-

estetikom avio kao posebnom disciplinom. Njegov je cilj bio zasnivanje jedne sintefičke, opšte, jedinstvene teorije, u kojoj bi sva znanja, zapažanja i zaključci bili sistematizovani i logički povezani, uslovljeni jedno drugim, a svoj obiman rad Teoriju o lepom, i Teoriju umetničkog dela Bogdam Popović je smatrao ostvarenjem tog cilja. U izvesnom smislu taj rad pred-

stavlja. svod dela, ali ne i najviši domet.

U predgovoru ove knjige „Dragan Jeremić je ukazao na korene Popovićeve teorije, na estetičare i psihologe koji su bitno uticali na formiranje njegovih estetičkih stavova, a lo su bili engleski i framcuski pozitivisti, Ten, Gijo, Spenser, Alen Grant i Bem, Po Bogdanu Popoviću Kategonija lepog, i u prirodi i u umetnosti, ne iđe u red objektivnog već subjektivnog, lepo ne postoji objektivno, kao osobina stvari, pojava ili umetničkog dela, već isključivo kao uhtisak, kao subjektivna ocena subjektivnog osećanja. Ali io „subjektivno subjektivnog”, te „simpatične emocije” koje su bit estetičnog i Jepog, Bogdam Popović tumači kao psihološka stamja i fiziološke procese. Njegova definicija estetičnog sadrži anatomslkko-fiziološke „i fizičko-–meha– ničke komponente: lepo je fino osećanje pri kojem je utrošak naše telesne energije u izvesnoj meri manji od stimulacije naše telesne energije. Lepo je čisto subjektivna kategorija, subjektivno osećanje koje ima svoju psiho - fiziološku osnovu. Izgleda mi da je takvo sagledavanje lepog dvostruko prevaziđeno, a da je kategorija lepog po ovoj definiciji izjednačena s

njegovog estetičarskog

umetničkim doživljajem. Bilo bi mo-

gućmo i zahvalno objasniti „prirodu umetničkog doživljaja sa psiho-fiziološke strane (sa stanovišta reflektorne teorije i teorije oseta), ali ne i de-

finisati „pojam i kategoriju „estetičnog. Popovicćeva definicija umetničkog

dela kao estetičke ekspresije estetičke impresije, odnosno adekvaine ekspresije, interesamfne immpresije, u principu je prihvatljiva. U vezi s pitanjem odnosa ekspresije i impresije, O OS= novnim odlikama umeiničkog dela, o

da m optimističkom stimovlensu Moji može da proizvede. : Da bi se stekla prava predstava o tom odnost potrebno je maglasiti da on u svim fazama Raičkovićevog „pesničkog razvoja nije isti: prvo sve je složeniji i drugo — pokazuje neprekidnu i vrlo jasno izraženu temdenciju smenjivanja prirode — ·3vpesničkog cilja prirodom — mogućnošću za pronalaženje mnogih svežih »pesničkih sredstava. Prvu fazu Kkarakterišu stihovi u kojima Raičković peva o, svom jedinstvu sa prirođom; jedan cvet ga inspiriše, na primer, da izrazi optimističku viziju sveta \(„Krug nežnosti“) i om ditirambski imfonirano iznosi svoju egzaltaciju („Hvala suncu, zemlji, travi“). Prirođa mu pruža ilziju wigurnosti i on sve više peva o sopstvenim osećanjima za nju vezamim (ciklus „Crmi sluga ptica”). Najeklataniniji primer pesme u kojoj je postignut apsolutni sklad i prožimanje unutrašnjih ljudskih osećanja i spoljašnjeg daha prirode, tako da se čitaocu čini da oseća njihovu udruženu snagu i lepotu, koje povezuje misao o opštoj prolaznosti, predstavlja „Zlati-. borsku pesma“ — jedna od najlepših ljubavnih pesama na našem. jeziku. U drugoj fazi, u ciklusu „„Močvara“, ispoljen je mmogo složeniji vid odnosa pesnik-prirođa. Ona je ovđe isključivo eksterijer (naročito u pesmama „Močvara”, „Reka”, „Čamac u ritu”) kojim se pesnik kreće, u čijem okrilju prisustvujemo razmišljanju o vređnosti, smislu i posledicama jednog izolovamog načina „Života u mprividnom miru i harmoniji. Pesme „Novembar”, „Slučaj u oktobru” i druge čine treću fazu. Po elementima duhovne Klime koje sugerišu, po fragmentima iz ŽživoOta koje evociraju, one u mnogome mogu da nas podsete na humanu situeciju koju izražava, recimo, Eliot u svojim karakterističnim stihovima; s tim, naravno,

dovoljan jeđan iznenađan sumčev zračak u oktobru pa da se vrati vera u čovekove vrednosti i lepote, da se

potisme misao na učaurenmost, neizuzet-.

nost života, na momotonijm wswalkidaš-

važnosti intelekta i emocije, Popović je varirao u stavovima, ali mislim da je ekspresiju smatrao kao bitnu za umetničko delo, mnogo više nego impresiju (tema, predmet, motiv), i da je usvojio Lemanovu definiciju semtimenta, da su emocije neodvojive od intelekta. Za Bogdana Popovića estetičko ispitivanje umetničkog dela je

pre svega ispitivanje umetničke. ekspresije. Drugi vid „Popovićevog estetičkog

interesovanja odmosi se na komparativnu estetiku. U ogledima Šekspirov rang među njegovim, drugovima u pesništbu, i wmetnosti i u Fragmentima. iz komparativne estetike i teorije lepog (Popovićev ogled O glumačkoj veštini iz iste je oblasti ali je pisan bez dubljeg poniranja u suštinu problema), Popović ispituje principe estetičkog vrednovamja dela iz, različibih, oblasti umetnosti. Pored čitavog niza veoma „zanimljivih i ošftrih' zapažanja, Popović uočava da se pri takvom vrednovanju sve razolikosti moraju svoditi na ono što je zajedničko i opšte, a to su izvori i rezultati umetničkih dela. I u prvom i u drugom slučaju duh je čovekov, liče nost umetnika, njegove emocije, intelekf, moć zapažanja, ukus i ličnost primaoca umetničkog doživljaja, njegov utisak, odnosno estetičko osećanje. Umetnička dela Šekspira, Velaskeza, Rembramnta, Leonarda da Vinčija, Mikelanđela, Amtemija i Getea pokremule su emocije i intelekt, a kvalitet i stepen tih emocija, snagu „intelekta,

mogućno je upoređivai i ispitivati. Popovićev stav izražava se u aforizmu da je Šekspira mogućno zamisliti kao muzičara i slikara. ~ |

Dok je u uporednoj estetici Bogposvetio dan Popović više pažnje

što je kod „Raičkovića . · pozitivna snaga prirode tolika da je

+

njice Koja ubija. Prvobitno, dakle, romantičar po duhovnom ~„dopredeljenju, koji se služi izvesnim modernim pesničkim sredstvima, pretvara se u modermnog pesnika čiji stihovi emituju zvuke našeg vremena i odražavaju takozvani „mođemi semzibilitet”., Kontakt sa prirodom i dalje postoji, ali on je sada već od meuporedivo manjeg značaja po karakter samog pesništva.

Tradicija u Raičkovićevom „slučaju ne formira obrasce. Pretfpostavitki ta'co nešto značilo bi, istovremeno, verova~– ti da jedno vreme samo po sebi može

' da predstavlja kriterijum izuzetnosti!?

Al, obeležja tradicije — a ona su _kod Ovog pesnika sadržana u mnjegovom prevashodno romanftičarskom odnosu prema prirođi — mogu da predstavljaju potvrđu izvesnih „Kkvalitetia koje nemamo razloga danas da ne cenimo. To je tim pre i tim više mačajno kađ se ima na umu da je Raičković pesnik čiji stihovi ujedinjuju moderno u postupku i tradicionalno u p otupu temi. Jedna njegova pesma u pro'i („Vreme u lozi” govorni, u prenosnom mačenju naravno, o grozdu Koji će ako bude izložen vetrovima jeseni uskoro biti sasušen i otrgnut iz prirođimog sklada u kome poseduje sopstvemu lepotu i dizjednačiće se „sa go-

milama grozdova koji leže po pijač-"

nim stolovima“. „Izgubiće — kaže pesnik — svoje vreme u kome ga je bilo jeđino vredno i otkriti”. Upravo tako, kao jedem zaokruženi period u pesnikovom stvaranju, kao vreme koje ima svoje specifične vrednosti, treba shvatiti i ovu pesnikovu mnogostruku vezanost za prirodu. Nekolikim „svojim · pesmama („Povratak”, „Tisa II” i dr.) pesnik je nedvosmisleno saopštio đa je taj deo njegovog života završen. Boraveći dovoljno dugo u svom svetu, iz bajke i sna izatkanom, u svetu u kome je i za koji je prividno egzistirala samo njegovu ličnost, on je uspeo đa se bavi i opšteljudskim temama i problemima, uspeo je da kaže mnoge svoje istine koje važe i za nas. A u fome, između ostalog, i jeste njegova veličina.

Bogdan A. POPOVIĆ

OC era Sr ana aaa anea erna ie aaa ae er areaeia— aa rar Orc ——

unutrašnjoj sadržini dela, ili bar u ravnoj meri kao i ekspresiji, u estetičkom ispitivanju književnosti Popovićev interes prvemstveno je upućen ka ekspresiji. Nemajući mogućnosti da se podrobnije upuštam u ocenjivamje i tumačemje Popovićevog pristupa književnosti, njegovo posebno isticanje značajnih pojedinosti i značajnih okolnosti u umetničkoj ekspresiji, hteo bih da istaknem da Popovićev ozloglašen metod ređ po red, kada se pravilno shvati, ni danas nije zastareo i prevaziđen. Kada su u pitanju pisci realisti, gde su značajne pojedinosti i okolnosti zaista od „prvorazrednog značaja, Popovićev metod, u stvari stilistički metod, može biti veoma zahvalan. Ali ne samo kada su u pitanju realistička dela, jer je Bogdan „Popović realizam shvatio ne samo kao metod već i kao umetnički kvalitet, Analitičko testiranje i minuciomo ispitivanje umetničkog dela pravi je put ka suštini i bitnosti umetničke realnosti, ali jedino ako vođi ka suštini i biln2sti a ne zadržava se na površini. Kod Bogdana Popovića dobija se utisak da se on zadržava na površini, da ne ide u dubinu, a to je tako zato što Popoviću nije uvek bio cilj umetničko delo niti njegov tvomac već, u većini slučajeva, estetički principi i određivanje estetičkih kriterijuma. U svojim Kritikama on je građio i proveravao SsVOju estetičku feoriju. On je prevaziđem kađa je reč o teoriji lepog, po izvesnim normativnim suđovima i stavovima, jednostrani su njegovi ideali jasnosti, realističnosti, adekvatnosti, finoće, harmonije, ali mnogo šta ođ njegove metodologije ostaje važeće za naku o književnosti i, šire, za estetiku, kao pokušaj, podsticaj i ostvarenje.

Aleksandar PETROV

MMA ww. LU NR