Književne novine

Branko Po

8”

Sedam pssama

ORDILO moje uw tami ove moći. Baj zemlji, biljko moja, stravu goni, Laj do svamuća psovkom, vražji oče. Hram, neba pobunom, krvi zvoni,

Sad tihe sestre otvaraju grudi.

Na kosmati breg i đalje, još ukoso. Bože, ja ti veru}žem do osam

za' greh koji kažnjavaš sa kosom.

Ustaju mage, s kondilom očiju.

Iz voska mog, tela sišu slatki međ. I leš mi bude molitvom i dimom. I opet sišu ljubav od koje sam bled.

Gorđilo, moje, usahlo u saće.

Voštaoma pesma i uskršnja sveća. Verni, ugasite meljubavni plamen. Gorim — ma oltaru uspravljema sveća.

(Ovčar Banja, juna 1965)

_vtya) PESMA NAJZALJUBLJENIJA NIKO, ljubavi m4, majvoljenija,

PO mržnje mi, mwiko da te odene.

U plast zlata, u stog memira.

Niko, majke ma wajrođenije, najuvoljenija, niko.đa te s jeseni obere |

a u proleće olista.

Niko đa te uđunji, Da đve žute dumje u. košulju ljubavi oblači. | Niko: đa te u leto ozida Kao sanovnik

a %, gimu, uognjišti.

Niko da te ođene, ljubavi moja majmilija, % bimsku, pesmu, g koja se polako ije.

Niko, ljubavi, tako živo me đočekao Jut?o,

niko da te ođeme u grad. . Niko da te uplaminči, pa da jelena čežnje u čestare tvoje zamene.

Niko, majvoljenija, tako živ ne gleđao zvezde, niko da, te ođeme u, zemlju, Da đa wad tobom stojči vojnik, prav i visok do nebesa,

Moeyžnje mi, niko, đa te odemne u, život svoj i zakopča, se do grha, zlatnim, dugmetima, ljubavi,

O, kako si narasla u mojoj pesmi!

OST JE DOŠAO i svi smo se tome radovali, Nismo ga već davno vidjeli, samo su dolazila njegova pisma koja su još pojačavala našu želju da ga ponovo sreinemo, On je bio isti onakav kao i prije, đebeo i krupan, namežljiv : svojom - pojavom, s upađdljivim adinfra" licem 'koje- bičovjek zapamtio čak i

ad bi ga: slučajno sto Prdlazeći ulicom. Kad”

je stigao nije mnogo PFovorio, činilo se čak da je i stidljiv, iako smo svi mi dobro znali da on to nije, činilo se čak da je zbunjen, iako smo

svi znali da nije, bio je to naprosto jedan od .

onih momenata kada poslije duljeg rastanka ljudi nemaju o čemu đa govore, i kada odjednom &ve postaje neinteresanino i blijedo, sve stvari i:sve vijesti su izgužvane i nevrijedne, potpuno nepodesne da se o njima govori No sve to u prvim časovima njegova dolaska nije bilo ni' važno ni presudno, važno je bilo đa je naš gost došao i da se svi mi tome radujemo.

' Željeli smo da ga viđimo, i on nije đopustio, da prođe nekoliko godina da bi nam učinio tO zadovoljstvo, i pola godine je bilo vrijeme dugo, ako toliko dugo ne bi došao, no on je znao čemu se radujemo: i nije propuštao ni jednu priliku a da nas istinski ne razveseli svojim dolaskom. Odmah bo njegovom dolasku. prihvatili smo nje» gove kofere, taksija nije bilo pa smo se zadržali u kolodvorskoj vestauraciji, naručili smo kave, neko je pio i pivo, zagledali smo še, iražili smo uzajamno postoje li neke vidljive, odmah uočljive promjene, on na nama, mi na njemu no ništa se specijalno nije moglo vidjeti, ili bar nitko nije ništa o tome govorio, jedino je on, naš gost, možda postao još deblji i krupniji od našeg: posljednjeg susreta. Poslije kave gost se prisjetio da bi bilo đobro popiti i bocu vina, to se nikako nije moglo izbjeći ako je to naš gost zaželio, u stvari popili smo dvije boce, Jer nas je bilo mhogo, a oh je ispijao svoju čašu od” jednom, dok smo mi samo pijuckali, zatim smo mi platili to vino iako je on zahtijevao da se io prepusti njemu, jer kako bi, zaboga, mogli dopustiti dđa to učini naš gost,

Smjestili smo ga najbolje što smo mogli, Dali smo mu najbolju sobu, iako smo 56 mi zbog toga morali stisnuti, spavali smo kojekako jer nas je mnogo u kući, netko je uvijek na smjenu moTao da spava u hladnoj kuhinji koja se nikako nije mogla zagrijati, obložena je pločicama i sada, zimi, kroz nju uvijek puše neki vjeta?T, neobjašnjivo kako i zašto, čak kađa su i vrata i svi prozori dobro zatvoreni. - ;

Gost je došao i mi smo svi odmah zatim sjeli za večeru, on je jeo i uzimao najbolje zalogaje za sebe, pimalo ne mareći što ostaje za druge, što mu se nije moglo ni zamjeriti, jer on je naš mili gost kojemu se i mora đati najbolje. Čekali smo da se najprije on najede, pa da tek onda podijelimo među se omo što ostane, čtO je značilo da smo jeli samo simbolično, kao glumci u f{eatru kada fingiraju neku gozbu jer se ekonom nije pobrinuo za pravu On to nije primjećivao, što se moglo i očekjvati, bio je previše obuzet samim sobom, kao j uvijek, pa tako i svojim jelom, kao da je ispunja» vao čitavu prostoriju svojim ogromnim. tijelom, svojim glasom i svojim kretnjama. On je za» btijevao punu pažnju okoline za sebe, fražio je priznanje i odobravanje za svaku svoju rečenicu, držao se malo 8 visoka i poslije vakuuma dobrodošlice on je govorio, govorio i govorio, mirno i pomalo monotono o svemu i svačemu, ipak ne zaboravljajući jelo, Nama sve to nije ray a q . ~

"KNJIŽEVNE NOVINE

Jo, hitam, u, maštaYnicu da ti Mrežam zlatnu dugmad ljubavi !

od okruglih slikova.

(1964)

RASKRSNICA

poNoč je majveća YaskYsnica sveta. I podne će mas odneti ma dve styame. Ali međ. tvojim rukama, na mestu gde se : - | ; rastaju, ima jedna duboka Yaskrsnica ljubavi,

Ima među tvojim, očima, pod, kapcima, kad, spava wečernji umor, raskrsnica ljubavi. Zar se tvoje grudi” nisu na dve strame

; ustremile,

\

Kuđa? Nikado miko ne zna.

– A

I mnoge su ti dve strame sveta. | Na jednom, dlamu, vermost, ma drugom, izdaja, Usta su ti tako rastalački pYepuklar E ;

jedna usna dđozipa, druga izgovara zbogom.

Ima u, tome hodu tako mnogo odlazaka. Home si krenula ma jedam, ma koga si a: pomislila wa dva. Zar se tvoja beđra, nisu već jednom rastala | ma tri. U sobu naše ljubavi ponovo ulaziš: četiri.

\Ponoć je najveća raskvsnica sveta. I vodme će mas ođneti ma dve strame. Ali međ' tvojim Yukama, ma mestu gde se

ima - jedna duboko, raskrsnica...

koja se zove ljubav. rat Ž : (Pariz, novembra 1962)

MONMARTRE,

fo Ć RNA čarapo ljubavi wa. orahovoj stolici.

Posteljo za dvoje. Pij umivaonike, Puna su nam, usta voštanica i leda, Majko svih ljubavnica, utopli raomike.

Ima e tvojoj usni majslanijeg žednila. Pođ pazuhom ti vojska spavala, Na grudima smyt. Prospi pljuvaomike.

Znaš, \ima jedna planina koja se zove Avala, ı

Oče naš, iže jesi od, ludila do ludila,

Kolena su ti se tako užasno Yazdvojila.

Još veruješ u, boga, Ljuljaj kadionice.

Na beđrima, ti utiskujem, ime Jankovića, Stojila.

Ima u tvojoj ljubavi najgorčijeg međa. Svake noći ponovo oblačiš se u, golo.

Ne veruješ u nežnost. Spali kladionice. Ali, čuj me, srpsku igru koja se zove kolo.

/

vastaju,

| Ruka te tuđa, oblačila, noć te rađa.

Na usni sveta baluca TDrezrivbi plamem. Oprosti ovaj udarac, Moli klaonice. , Ako je preoštar. bol, nije to mog meba kamen.

Crna čarapo, povenula na maučeničkoj stolici. Ođemi je do struka. Očaraj bludnu nogu. | Za moć grešmu, ispijmo svetionike..

Pesnici, molim, po jedan stih, ali s mogu!

(Pariz, 28. januara 1963) VOJNIČKI SPOMENAR ~

LjUBAVI, kap je more u tvom, kopnu.. ·lKađa zagriiž mebo, prezime mu je zemlja. Kađa zagrliš zemlju, tri moći vojske piju.

Mrtvi kaplare, što psovka ti sve nemlja; · nek Kkašumi se vole i po moržnji biju,

Svejedno je šta je steo, šta je smeo, šta je, tužam, WM svom ,STCM, brate mijo, zarobijo,

_ šta je bijo, vojaklijo, smijo, pijo, majvolijo,

šta je steo, ow je krijo i tajijo i spalijo. Voleo, te Matalijo,

Ljubavi, ti si voljno 1 ljutom, stavu: mirno. Pe grlom, kopče kiđaš, pa vastu vojničke gruđi. U krtom mašu poskočica zarudđi.

Ti oštre sablje u korice vrati, Se0 Pred, Milkinom, kućom, ljubavno ih klati.

Svejđno je šta je snio kad, je đyagu, poljubijo. U gori je zelen grana . a wa grani ptica, 9vTYama. Tebe vo tvoja Stama,

Ljubavi, čuđesno bezđonije, snaga ti je muška. Kađa te braoim, u, top pretvori se moja vuška.

(Morava, 1964) KRAJPUTAŠ

NIKADA nebo me bi tako visoko. Izvor vođa đo kolena, žedna usta.

'Bejah, zemlja, vojnik M il soko.

Ne znaš, sele, kako je Kkrv gusta.

Još pađam, zemljo, plače mevoljno bezglasje. I škripne tužno opanak u preskoku. : Život i smrt, nemoguće u sroku.

ma, tojištu su majljubavnije soglasje.

Stojim, dakle sam, rakljast, u, zelem, travi

. Utomula smaaa i Yuke. Kog đa grle?

Pao sam, nišandžija, u predvečerje Savi. Selo moje, kad snaše konop trle.

EPRBCZA PEKNI.BBEŽ EZ NIBHI NIOW7BNI ZA

· smetalo, bio je naš gost i voljeli smo ga, dijete

koje je bilo bolesno i nešto plakalo i kmezilo se po sobi i nama je smetalo isto tako kao i njemu,

a oh je nervozno pogledavao u kut gdje je

dijete narušavalo njegov neiscrpan tok rjječi, To je bila jedina topla soba i nije bilo moguće prenijeti dijete u drugu prostoriju, tako da smo svi postali nervozni, ljutili smo se na dijete, ono je čak dobilo i batina, od čega nije postalo mimije i nije se prestalo derafi,

Kađa je završio s večerom pušio je cigaretu |

za cigaretom, puneći sobu ljutim i neugodnim dimom, gestikulirajući s rukama, tako, da ·je pepeo letio na sve strane, padao je u naše tianjure, stvarao je laki prašinasti sivi sloj na kruhu, i sve je to činilo da je u sobi postao zrak gust, kao džem, pun dima i njegovih riječi koje kao da su odjednom počele da gube svoju težinu, kao da nisu sasvim padale u naše uši, nego su ostale da plivaju po gustom i ieškom zraku, · .

Večera je prošla, gost se digao i mjepnio sobu koracima, ušutio je, dosadijo mu je da govori, na vitrini je stajao zaboravljen i nesklonjem pribor za čišćenje nokata, on ga je uzeo, na čag ga je razgledao i onda stavio u džep, rekavši da je to baš dobro, jer je svoje škarice zaboravjo, a na dugom putu se bez njih ipak ne može. To je učinio tako prirodno i s tako normalnom gestom, da mu nitko ništa nije odgovorio, a što bi mu se i} moglo reći, pribor je već bio u nje»

govu džepu, a on je bio naš gost i mi smo ga .

oljeli, Kao da se tek sada sjetio, ispričao se to nije donio nikakye darove iako je to zaista namjeravao, mi smo mu to vjerovali jer smo znali da nam je prijatelj i đa nas zaista voli, i onda nam je opširno pričao o tome što bi nam sve donio kao poklone da je imao vremena da ih kupi, bile su to zanimljive ideje za. prilično lijepe darove, i zaista je šteta što ih nije donio, u svakom slučaju bilo je vrlo ljepo od njega što nam je o tome pričao na svoj uobičajeno zanimljiv način,

Pričao je zatim o sebi kako je pametan i

Benijalam ilustrirao je .te tvrdnje s bezbroj.

a i pričića, i svi smo mi znali da je tako i vjerovali smo mu. Za neke ođ tih pričica znali smo otprije samo Što se nikako nismo mogli sjetiti da hi nam je to on sam pričao prilikom prošlog susreta, ili smo fo čuli od drugih. Sipao je iz sebe mnošivo blještavih iđeja o stvarima

- koje će u najskorije vrijeme učiniti, iM koje

Vojislav KUZMANOVIĆ

bi bar morao učiniti kađa bi imao više vremena, i mi smo ga žalili što toliko prekrasnih iđeja

„ „propada, jer ih on naprosto me stiže realHzirati.

Ukoliko bi razgovor slučajno, samo, za trehutak, skrenuo: u stranu, tako da bi se počelo govoriti o nečem drugom, a ne o njemu, on bi se nezadovoljno namršžtio, bijesno bi gledao oko sebe, što mu se ne bi moglo ni zamjeriti, jer je on i došao da bismo mu se mi radovali, a mi smo to zaista i čimili jer je on bio naš gost i mi smo ga svi voljeli,

Kasnije su se svi razišli, ostali smo samo žena i ja 8 gostom, pili smo kavu, i on mi je rekao ·da imam divnu ženu, sjeo je kraj nje, milovao je po kosi i po licu, i govorio je kako je ona najdivnija žena koju je sreo u životu. Ona je mirno sjedila i slušala samo je izmicala ruku kada je pokušavao da ispreplete svoje prste s njenim, nisam znao da li to ona zaista neće ili neće zbog toga što sam ja prisutan, nisam znao da li da izađem iz sobe, ali onda sam se sjetio da ni onda ne bih saznao da li su zaista isprepleli prste, pa sam ipak ostao u sobi. U njegovim očima sam vidio svoju ženu, bila mu je u očima, bila je u njemu, nisam znao đa li je ona toliko svjesna toga kao ja, a on je bio naš gost i mi smo ga voljeli.

On je bio umoran od puta i moralo se na spavanje, žema je. već otišla, a ja sam ostao s njim da mu pomognem ako što treba, đa mu donesem čiste ručnike ili bilo što, a on se dugo "raspitivao o razmještaju prostorija, gdje tko spava, i hvalio je udobnost moje kuće. Opet se

- raspričao, čak je govorio kako je u posljednje

vrijeme depresivan, loše spava, buđi se često, a nekoliko puta je čak i hođao u snu.

Otpratio sam ga do sobe, ostavio .sam ga poželjevši mu laku. noć, onda sam i ja stigao do spavaonice, dugo sam se svlačio razmišljajući, žena je još bila buđna, ništa nije govorila, ali je imala široko otvorene oči, gledao sam u njih, ali nisam mogao ništa da sagledam, htio sam nešto da je upitam, ali sam i ođ toga odustao, jer u stvari nije bilo ničega o čemu bismo zajsta imali govoriti. Imali smo gosta kojeg smo

dugo očekivali i voljeli ga, Sve ostalo je bilo

nejasno i bilo. je nerazumno počinjati bilo kakav razgovor. Pošao sam đa zaključam vrata sobe, ali sam i od toga ođustao, sjetivši se da se svaka zaključana vrata s jedne strane uvijek mogu

otključati, Ugasio sam svjetlo i legao sam zas- ·

pavši odmah snom mrtvo umorne životinje,

vo me, drvo da plače, kako se razlastavi prsata, prikaza mi i Yazroko očje.

Krenuo bih u polja, kad, pevaju. plastari. AL mrtvom nema, spasa, ustalo bi kočje.

!Bemljo, nisam, mrtav, diomo. hMrami

vojaštvo moje pesama, lišaj žuti.

Ja se iskradam iz kamema i gledam: insan strani vernoj mi”ljabi ljubavnu pamet muti, j Putniče, muka mi, tako svene ti stanak,

U neverici oko zaludmo tugom sja. Ja znam: život je maš kao konac tanak.

·Bolje da ležiš ti a slovlje da čitam ja.

\

OPET TO SAMO MALO DRUKČIJE

VURASIN na mrtvoj straži stoji. Četrđeset godina mije se pomako. I samo bi u jesem om zaplako:

za selom što se u đaljini beli Vukašin se sneveseli.

Od, lišaja mu, odeća, pa žuta. Dokle je rakljast u zemlju tonuo. Iz ramena mikla dva vrbova pruta.

1 listovi piju sumce do mile volje i Vukašina po ušima šašolje.

Stoj, postoj, počuj Tode, polako. Oženio se, uzo pušku, a ženu, nije mi tako.

Prolaze lađe. Nijedna me zatrubi. Nad, njim, visoko lete avioni, Vukašin, se samo s puškom svojom sljubi.

Ne zna, da se rat odavno stišo i da mas drugi mije mimoišo.

„o

Veče. Slari šaran, je sve. ljući,

Na vpočinak. tera svoju Yiblju decu. A Vukašina mose po mesecu

za basamak mečijoj novoj kući.

Ođajmo poštu vojniku Vukašinu

iz četvrtog puka Moravske divizije. Gosti kuće br. 3 iz predgrađa preskočite uvek peti basamak.

A ja bih zasviyo Vudo, da sam lađa, u slavu, njegovu i naše pešadije.

Ja viđim dobro: muke tek dolaze.

Kad ga tako žema pbreskoči Vukašin, šajkaču matuče ma oči.

Stoj, postoj, bočuj Yode, polajco. Oženio se, uzo pušku, a ženu, nije mi tako.

(Dragačevo, 1953)