Književne novine

Slikara takvog smera.

Izložba | sovjetskog akvarela

Umetnički paviljon ha Malom Kalemegdanu

TAČNO PRE TRI GODINE u Beogradu je organizovaria obimna izložba savremenog sovjetskog slikarstva; ovih dana, u istom izložbenom pavi1johu, otvorena je izložba — savremenog sovjetskog akvarela. Ovo spominjemo ne samo e, informaciju koja sadrži u sebi pretpostavku o mogućnosti još šireg upoznavanja savtemenog sovjetskog likovnog stvaralaštva, nego i zbog toga što između savremenog sovjetskog silkatstva i akvarela, posmatrano s estetičko# stanovišta, ne postoji razlika. Realizam sa svim svojiffi komponentama i varijantama karakterističan za sovjetško slikarstvo nedvosmisleno se ispoljava i 'đelima sovjetskih akvarelista. Objektivistički odrios prema svetu predmetnosti usvojen je i ovog putita ka6 heminovhi princip, rao početni i završni altt autorovog opsetviranja. Međutim, ova izložba,

u odnosu na onu bre tri godine, ima svoje speći- ||

fičnosti, ali uslovljene ta prvom mestu drukčifom tehmologijom: u pitaniu je tehnika akvavela koja ima svoje osobine, đelikatne draži, naravno. i ćuđi. Uz to, ova izlo”ba akvareta ima i nešto širi tematski raspon. Temantsku šarol'kost — gtađske pređele, mrtve prireds=, portrete, pej-

zaže, motive iz svakidašnjege života — prožima. |

stilska čarolikost, pDodrazumevajući pođ ovim varijacije u realističkim okvirima. Od sasvim trađicionalističk ı akađemizma, ponekad ilustrativne intonacije, solidno zanata, pa do objehci-

ja koje se primaju više kao sredstvo a ne kao |

cilj, pre kao plastičko tumačenje nego li kao gola opisivanja postojeće stvarnosti, bez obzira na neposrednu sličnost s njom — nižu Se OStvarenja sovjetskih' akvarelista, đa bi u delima ĐBorisa Markeviča, Jakova Springisa, Korovina Dimitrijevića, Ivana Borisova, Ignasa Buđrisa, Lidije Poljanskoje, Eno Lehisa, Ausma Krum-

· nije, i Alise Cirbulis đostigla najviše domete

na ovoj izložbi.

Za Borisa Markeviča se može slo-

"bodno reći da mu je objektivni ambijent poslu- |

'žio samo kao bredtekst za sivaranje svojih dcla, Prilično jeđnostavnim sredstvima, ispoliavajući pri tom osećanje za formu i za njene biine ele-

' mente, on je u svojim akvarelima, ispun*tenim statičnošću i napomućenom tišinom, ostvario po- |

seban štimung. Mnrkevič je jedini autor na cvoj izložbi koji je donekle natkrilio granice realizma.

Jakov Springis je pravi majstor akva- |

rela. Njegove mrtve prirode i pejzaži poseduju ·efektnost ove suptilne tehnike, Lakoća izvođenja i tretman forme Korovina Dimitrijevića upućuje na reminiscencije Renoarovih pa'stela, kao što je slučaj i sa akvarelima Bno Lehisa. Ivan Borisov svojim „Crvenim krovovima“ ispoljio je smisao za dinamiku. za akcentovane kolorističke akorđe. Ignas Budris je akvarelist živog širokog rukopisa, njegovi pejzaži tamnije game imaju nešto od ekspre 'slonističkog zvuka, Pejzaži Augme Krumn ije interpretirani su lskim skicuoznim crtežom, hjihovu lelujavost prožimaju topli izniian“itanı tonovi, Portreti Alise Cibulis i Lidije Đoljanskoje ističu se lirskom Oobojenošću.

Borko Niketić

'Galerija Kolarčevog narodnog univerziteta

PO SVEMU ONOMFE, što nosi u svom sadržaju kao i UW svom formalnom proseđeu, slikarsivo Đorka Niketića ulazi u sfere takozvane fantastične figuracije. On se, doduše, koristi i i-kustvima enformela, što je eviđontno po njegovom tretmanu materije, tamnih amorfnih masn čija pastoznost dostiže ponekad stepen visoke fnkture, Pai ported toga očigledno je da je Niketić za·okupljen drugim problemima: neg9. bre svega, kao motiv interesuje ljudska figura koja se, međutim, ne može izolovano posmatrati, koja je neo dvojiva od opšteg konfeksta njegove slike. Jet vizija Niketićeva je u osnovi košmarska: ljudskn bića vapijućeg izpleđa, zaboravliena ili u stanju raspađanja, uvode has u neke zatvorene tamne {i memljive prostore prevučene jeđnom fluiđnom

· mrenom: koja još više povećava fantastično dej„stvo &lika ovog mladog autora.

· Specifičnom ekspresijo n, ubeđ)iivim slikar» skim postupkom u kome se usklađeno smeniuiu lazutne površine i pastozni pasaži sasvim famne | ljubičaste game, Borko Niketić se predstavio bvom svojom prvom. samos{alnom izložbom. kao

· hesumnjiv prilog prošireniu 'beogradskog slikar-

škog kruga fantastične oriient=cije. TPottebn» je SAP SPRUH da je Niketić uspeo da zaobiđe iluštrativnost koja se inače češće može sresti kod

Vladimir Rozić

trajne vizije

Pesnik sete

II gOrčine

U JEDNOJ MITROVIĆEVOJ PESMI starinske.

inscenacije anđeo mu kaže: „Ja ti svest dajem,

pazi, gde ćeš, ne za lažnim sjajem!“ Ovaj savet

đat u atmosferi romantičarske featralnosti izražava smisao pesnikovog života i rađa veoma tačno. Krajem prošlog i početkom ovog veka Mitrović je stajao u prvim ređovima boraca protiv tiranije Obrenovića. U mnogobrojnim političkim i satiričnim pesmama žigosao je duhovito i smelo nepravdu, glupost i mrak jednog društvenog i duhovnog stanja koje je Srbiju pritiskivalo nekoliko decenija. T kađa je majski prevrat 1903. godine srušio režim Aleksandra

Obrenovića, Milorađ Mitrović, demokratski borac, autor mnogih epigrama zbog kojih je bio i otpuštan iz državne službe i žestoko optuživan, nije tražio nikakvu korist za sebe. Biografi beleže da je ostao isti kakav je bio i pre; kao mlađ čovek. mada imućan, otišao je u provinciju ha službu; posle svrgavanja Obrenovića dobio je svako unapređenje. Umro je 1907. gođine ne viđevši svoje snove ostvarene, Ogorčen i jedak, ali i da!je verujući da su pravdđa, istina i lepota života naiviše vređnosti. Borio se rame uz rame, preko „Dnevnog lista“ i „Odjeka“, s Jovanom Skerlićem. Ali dok jc veliki kritičar umro u trijumfu, kao priznnti vođ omlađine, Mitrović se gasio postepeno, u tižini. u razočaranju, slično Radoju Domanoviću. I Domanovića i Mitrovića, kao uostalom i Vladislava Petkovića-Disa, ispunjavala je ista gorčina izazvana laganim i smrtonosnim propađanjem jeđnoz khkorumpiranog sistema u kome se nisu pbpoštovale duhovne i moralne vrednosti.

Taj rasrđeni i žučni pesnik pisao je balade i romanse o riterima srednje veka da bi zaboravio na prilike u obremovićevskoj. Srbiji. On je i tvorac mnogih kratkih pesama u kojima je dolazila do izražaja njegova topla lirska priroda. Bez izveštačenosti i visokobarnosti, ne želeći da izrazi ma kakvu krupniju i dublju filozofsku iđeju, pevao ie jednostavno i neposredno o ljubavi. Produžujući tradiciju Vojislava Tlića, nastavio je sa negovaniem elegičhog lirizma svog čuvenog prethodnika. Za razliku od Vojislava, đostojanstvenog, mirnog, sa laganom i zvučnom dikcijom, Mitrović je bio življi i u metričkom pogledu uprošćeniji. Njegov dar nije bio ni dubok ni originalan i zato se on

Naš svakodnevni ilezik

DAVNO JE ZAPAŽENO da poređenja imaju veliku vrednost za to što jedan nepoznat odmos svode na poznat, što proširuju karakteristična svojstva jedne stvari ili pojave na drugu, što umhožavaju značenja i upućuju na nove Dpojmove. Poređ toga što jezik čine bogatijim, a izraz jedrijim, poređenja su snažno sredstvo za saznanje, za brže poimanje i određivanje.

Još je Aristotel govorio đa je nesumnjivo najveća sposobnost pronalaziti poređenja. Jer, rekao je on, samo se to ne može od nekog drugog naučiti, nego je znak velikog duha. A da bi se mogla praviti dobra poređenja, mora se pre toga uvideti ono što je slično,

Značaj poređenja može se ilustrovati najjednostavnijim primerom. Može biti dovoljno za iskazivanje jednog svojstva, i može se samo reći — ON JE VRLO BRZ. Ali, ako kažemo BRZ JE RAO MUNIA, već imamo nov kvalitet, imamo snažnu odredbu, jasnu oznaku, dinamiku Wretanja, i elemente slike, ji

Volter je jednom izjavio đa je priđev nebrijatelj imenice, Pa ipak, ovaj pisac izuzetno oštrog pera i jezika nije se držao te svoje kon= gtatacije. On je, u stvari, imao ha umu one loše brimere kađa se posredstvom neumerene, neađdekvaitne, neumetničke upotrebe prideva, epiteta, oznaka za svojstvo i bližu odredbu jednog predmeta ili pojma razvodnjava i neutrališe snaga jedne reči ili jedne misli.

Naše vreme, međutim, kao da je sklono da prihvati ovu Volterovu opasku. Da je prihvati kao pravilo bez opoziva. Jer, ono je vreme besprimemo ubrzanog načina živlienja, uhištene dokolice .hvaljene poslovnosti, anatemisanog kinđurenja, antiepskih odnosa i mišljenja. Ono je era svođenja svega na brz, prost i jasan, pa često i osiromašen odnos. Ono je vreme kađ niko nema vremen8,

Sa poštovanjem za izuzetke, i za njihove pesničke napore, može se setno primetiti da su

Sto godina od rođenja · Milorada Mitrovića

ne može porediti sa Ilićem. Ali kroj XIX i početak XX veka u srpskoj poeziji pripadaju njemu. Laki, topli, muzikalni stih kojim se služio ima izvesne čari, iako ne pokazuje neku izuzetnu osobenost. Mi mu se i danas možemo pređati svesni da nije ni mnogo misaon, ni samostalno građen, stvoren kao nekim starim, zabofavlje-

· nim melanholičnim zvucima koji dolaze: do na-

šeg uha u svom muzikalnom vrostiranju kroz

decenije, sa ognjišta romantičatskog nađahnuča pa sve do mođemih besničkih tokova.

Milorađ Mitrović je pesnik prolaznosti svega. On he izlaže filozofske koncepcije, retko kad pribegava mitologiji i alegoriji; govori o svojim osećanjima kroz slike bez pretenzija đa ostavi utisak nekom na silu traženom dubinom i učenošću. U fečnim i zvonkim strofama priča o svojim zanosima i porazima; o ljubavi i razočaranju; o procvetaloj prirodi, o jesenjoj uvelosti i zimskoj pustoši. Njegove pesme su mešavina plačevnosti iskrene uzbuđenosti. Prepoznajemo u njima daleke, očaravajuće melodije Ljermontovljevih jadikovlc. To je poezija bolnih ispovesti, saznanja da je sve smrino, da zanos ne može večno trajati. Prirođa se prožima tmurnim pesnikovim raspoloženjima. Milorad MitYović je bivao često sladunjav u tonu, neoriginalan u izražavanju, ali je znao i da progovori jače, đublje, snažnije, kao u ovoj lepoj strofi posvećenoj Janku Veselinoviću:

„Pohodiće proleće i mene, ko i hekad uz pesama zvuke, i mutne će zasijati zeme,

š kliknuće srce koje veme,

i pružiće malaksale uke.“

Čežnjiva i tužna ličnost pesnikova. koja odudara od njegove satiričarske jetkosti i s njom se u isto vreme nalazi u nekom čudnom spoju, preliva njegove lirske pesme blagim, toplim, setnim i prigušenim sjajem. Pesnik prohuialog vremena, zaborava, minulih sreć& i propalih snova, najbolje se možđa vidi u pesmi „Za“ boravljena putanja“, koja podseća ha Vetlena:

„Pođ, spletenim, granjem, kao da se krije,

nosyed, gore puste putanja se vije. i Prošlost joj se me zna, mit ko mjome hodi,

pa mi mete mema, kuda će da vodi.

Pred samu smrt Mitrović se setio opet svog učitelja Vojislava Ilića. Pređosećajući skori kraj, pomišljao je na neko nemoguće bekstvo u daleke predele sunčanog proleća, gde bi uronio

u ništavilo bez bola:

„Daleko, đaleko da mi je da bežim, U pređeo meli, i sam me znam kuda, I pod jasnim mebom i zracima svežim, Da se tiho gubim, ko ledema gruda.

Skerlić se oduševliavao Mitrovićevom Dpesmom „Bila jednom ruža jedna“. Tu istu pesmu Bogđan Popović je uneo u svoju „Antologiju novije srpske lirike“. Kod Mitrovića možemo naći i drugih pesama, toplih i jednostavnih, uspelijih no što je ta poznata balada o nesrećnoj ljubavi koju je pesnik ispevao u nnarodskom duhu. Glavni tokovi srpske poezije išli su DOred ovog skromnog pesnika. Ali i sa tih zabačenih staza dopire, istina slabašno, njegov žučni satiričarski i ljupki lirski glas.

Pavle Zorić

Danilo NIKOLIĆ

bez slika i poredenia

slike i metafore gotovo sasvim potisnute, đa su pred najezđom svakodnevne frazeologije ustuknule. Kao da se mnogima čini da je u oblasti jezika i duha dosegnut najveći vth, kao da je u doba sjajnih i nimalo misterioznih pođuhvata u tehnici, arsenal jezičkih mogućnosti već savršen, i završen. Današnji naš i govorni i pisani jezik, rekla je Isiđora Sekulić, nekako je otvrdnuo, sluh izgubio,

Pisci, ne samo beletristi, i ne uvek svi, bore se protiv tendencije da se priča i piše jednoliko, jednoobrazno, gotovo uniformisano. Najveći deo onog Što se izgovara 1 piše, masa onih stranica koje imaju popularmo ime „referat“, lišena je ne samo slika i poređenja, nego i osećanja, ličnog odnosa, sopstvene ocene. Došli smo do jedne, može li se reći, pripovedažke monotonije, do stanja u oblasti govora i pisanja koje je, pored svega drugog, i izraz nemoći autota, i znak bpotcenjivanja sagovomika i slušaoca. Došli smo do nečeg o čemu je još Gogolj govorio. Rekao je:

„Ne freba nama oho postupno, sporo razVijanje misli, onaj neprekidni ishođ i izvođ iz jednoga u drugo. Kođ nag svakome dosađuje davanje dugih instrukcija i tolkovanje onog što je već sam dokučio, uhvatio. Među nama odavno postoji poslovića — „Pametan pop, makar samo ustima micao, mi grešnici, već odgone= tamo“,

Novo vreme i nova shvatanja, nove nužnosti i novi odnosi, ne đozvoljavaju. razume se, ugledanje na stari i starinski način izrmžavanja 1 mišljenja. Ali je vredno pogledati, pa i Dpro-

| Dragan KOLUNDŽIJA

Ceo dan i celu noć Imao bih mnogo da ti bričam, Od ulice ljubovi đo građa smrti, Od uke tboje slobodne Do moje ?žaposleme, Od ptića nevažnih Do godišnjih doba, Koja su naša udpomema. Ceo den i celu moć Ummeo bih, lepo đa objasnim, Šta je Yiba a šta politika. Šta je nada, a šta crkvica ma brdu, Šta je smyf. a šta uamen ma tvome liću, Mađ zatvorim troja vrata. Ceo đam i celu moć i “Ti bi samo, u vreme pauze, tražila Da donesem f{nbuka, [: velikog Ynaminob kovčega. •

Iz dđenojačkih. zagYljaja emo, izlaze planine. U svetu svoju zoru čekam.

Ceo dan i celu noć

Prola»i vreme i život. Juče sam vađio ko crnac, . Danas me dižu bTbVog.

Jaki nemaju ljubavi Imaju bezdamo mebo I misle da će ostati.

Iz đevojačkih zagrljaja, eno, ustaju svetovi, U bolnici svoju zoru čekam. ::

*

Jeste li pledali žemu koja spava u leto u hladu goleme krošnje drveta? Jesfe.li zastali? Jeste li zakasmili da viđite brođove? Jeste u bili opnasmi? Jeste li bili mlađići tu najlepšoj snazi? Je li vuka mjema bila vuka vaša? Je li bila, hlndma (zemlja)?

Samo pitam,

tičiti, kako su govorili značajni pisci ove zem“ lje. Ne samo oni ođ pre 50, nego”i oni od pre 550 gođina. Zna se, nekad su ljudi mogli da pišu mirhije, sa više vremena. Camblak je, na pri» mer, mesecima, možda, mogao da varira One gusto filigranisane opise Dečana, pišući:

„Drže ga stubovi od mramora izvajani, i išaran je raznim svođovima. A spolja sastavljen je mnogolžudno od ustruganog mramora, crveno ga i ujedno beloga, i kamenje jednoga sa drugim je sačlanjeno divno i najumetničkije, tako da izgleda da je lice celoga onoga hrama jedan kamen, prečudđno sasfavljen veštinom da izgleđa kao da je srastao u jedan, koji se javlja u neiskazanoj nekoj lepoti...“

Zaista, mi nempomo vremena za varijante. Mi možemo, Sa hešto zavisti, reći đa je bilo lako PFloberu, đa je imao vremena, jer je govorio: „Noću, kad rečenički periodi jure kroz moju glavu kao kočije rimskih careva, ja se iznenađa budim od njihove futnjave i neprestanog grohota... Čak i za vreme plivanja ja i protiv svoje volje prevrćem sve izraze. Jer ima izraza koji mi ostaju u glavi i koji me progone kao melođije, neprestano se vraćaju i nanose mi bol, toliko ih volim“.

O tome su govorili i mnogi drugi pisci. Jedđan nemački filozof je na slikovit način objasnio fe muke traženja slika i poređenja. „Kada mi se jedna mismo, rekao je on, nejasno rađa i kao bleda slika lebdi pred očima, mene obuzima neiskazana želja đa je shvatim. Ja tada bacam sve u stranu i pgonim je, kao lovac divljač, kroz sve okuke, pravim joi zasede sa svih strana, istrčavam pred nju, đok je ne shvatim i izrazim“.

Mnogi i srečno ođabrani tekstovi iz naše liferoture, umetničke i narodne, lako bi dali pri” kaz jeđnog izobilja slika i metafora kojim se može dičiti duh i jezik našeg narođa. Ali bi mnogo lakše bilo načiniti prikaz osiromašenja jezika, pa time i duhm, u mnogim tekstovima

_ koji se danas vitaju ili štampnju. Moglo bi se

lako potkrepiti i ono što je malnčas rečeno: to jest, đa nas, kao siv oblak, pritiska mono tonila pisanja i referisanja, jednnnbraznop sva” kodnevnog kazivnnja, odsustvo slika, poređenja, lične ocene i osećanja. ·

Bvo jedne bezlične, dnevne rečenice*·

„Rezultati đo kojih se dolazi na osnovu DOkazatelja, govore nam da fu nešto nije u redu, da ima grešaka i zastranjivanja“.

Međutim, ako bi čovek za pultom umesto toga rekao: „Rađa sam sumirao oho što poka” zatelji saopštavaju, nešto mi je prošlo pored srca, kao oštrica..,“ onđa bli, možđa, bio dočekan sa čuđeniem. ali bi u svaknm slučaju imao pažnju |I zainteresovanost prisufnih, imao bi njihovo saznanie da će hifti reči o nečem vrlo ožbilinnm. Dakle, imao bi ono zbog čega je skup i sazvan,

KNJIŽEVNE NOVINE