Književne novine

esej esej esej

|) all,

Dragan M. J EREMIČ

·

POSTOJI naivno ali đosta rašireno uverenje da nema nikakvih teorijskih problema književnosti u socijalizmu. Po tom uverenju izlazi da sa socijalističkom revolucijom padaju sve barijere koje ·'sputavaju slobodan „razmah književnog stvaralaštva i da je time književnosti automatski omogućen uzlet kakav ranije nije poznavala.

Drugim rečima, izgleda da kapitalizam od ko.

munizma deli samo jedan korak, mada je kapitaJizam (po Marksovim rečima) neprijateljski raspoložen prema umetničkom stvaralaštvu uopšte 8 posebno prema poeziji, a u komunizmu će se (po predviđanju Marksa i Engelsa) svaki čovek baviti umetnošću kao delom svoje opšte ljudske alttıvnosti. Međutim, ovo uverenje, slično iluziji prosvetitelja XVIII veka da će odmah nakon građanske revolucije nastupili „doba razuma“, moglo je biti opravdano pre socijalističke revolucije, ali ne posle nje, kada je svima postalo jasno da socijalizam mora biti dug proces koji postupno priprema komunističko društvo. A ovaj proces, koji nimalo nije pravolinijski, ne tiče se samo društveno-ekoromske „osnove“ nego i „nadgradnje“, dakle i književnosti i umetnosti. Zato je u interesantnoj studiji „O nužnosti umetnosti“ poznati marlksistički estetičar · Ernst Fišer s pravom primetio: „Ni novo društvo, a još manje nova umetnost i književnost ne iskaču u gotovom obliku kao Palađa Atena iz Zevsove glave, nego se izgrađuju u procesu koji je dugotrajan i pun tegoba“,

Dosađašnje iskustvo umetnosti u socijalističkim zemljama, naročito u Sovjetskom „Savezu, svedoči o tačnosti ovog stava i, pre svega postavlja pitanje: odakle dolaze glavne tegobe na koje nailazi književnost u socijalizmu? Mnogi ljudi koji se bave teorijskim .problemima umetnosti skloni su da sve teškoće i slabosti u socijalistič= koj književnosti smatraju slučajnim i pojeđinačnim i izbegavaju svako uopšteno gledanje na njih. Maksim Gorki je, međutim, bio sklon da stvaralačke teškoće u socijalizmu vidi u izuzetnim političkim i družtveno-ekonomškim okolnostima u kojima stvaraju sovjetski pisci. U eseju „O književnosti“ on o tome kaže sledeće: „Zahtevi da se jave „krupne i savršena” dela književne umetnosti nisu samo prevremeni, nego kao da su čak i namerno estetičarski. Sovjetska književnost ne može stvoriti ,Rat i mir, zato što ona, zajedno sa čitavom masom stvaralačkih snaga Saveza Sovjeta živi u stanju rata sa starim svetom i u napregnutom izgrađivanju novog sVeta“. Razlog koji Gorki navodi dobrim delom je tačan, ali nakon njegove konstatacije ostaje da se teškoće za umetničko stvaralaštvo traže i u đuhovnoj klimi socijalizma. Nije, čini se, dovoljno da se za objašnjenje ovih teškoća ukazuje samo na probleme na koje socijalistički društveni poredak nailazi u procesu wvoje izgradnje i u svojim spoljnim neprijateljima, nego i na elemente njegove „nadgradnje“ koji književnost i umetnost nehotice ometaju da u socijalizmu, kao društvenom sistemu koji svakom čoveku pruža više mogućnosti za izražavanje nego ranije, dožive nenadmašan rascvat. Jer epoha renesanse, u kojoj se tako bogato rascvetala umetnost i kojoj se tako oduševljeno divio Engels, stoji kao estetski još nedostignuti uzor socijalističke umetnosti.

Svekolika društvena i duhovna klima u socijalizmu zasniva se na marksizmu, bilo da se on pojavljuje kao opšta naučna slika sVe ta i društva, bilo da nastupa kao ideologija radničke klase. Na njemu počivaju i misao i akcija svih ljudi koji žive u ovom društvenom sistemu i on služi kao osnovni i bitni kriterijum za ocenjivanje njihove vrednosti. Kao naučna filozofija, marksizam demaskira sve površne, simbolične, prividno tačne pređstave stvarnosti i odbacuje ih kao lažnu svest O svetu i društvu. S gledišta naučno istinitog prikazivanja stvarnosti, mit i religiozne predstave spadaju u oblast preuveličanih i iskrivljenih predstava o svetu, koje su štetne za oslobođenje čoveka od okova prirode i klasnih stega. I mađa se umetnosti priznaje poseban status i pravo na „izmišljanje“, S gledišta naučne slike sveta, na lepo iskićene ali netačne, nenaučne i „netipične“ predstave o svetu i čoveku koje daie umetnost, gleda se sa izvesnom skepsom. Takvom gleđanju ne mogu da izmaknu ni knji-

KUJIŽEVNE NOVINE

| PROBIEMI JL

· vremena.

VEDRI I ŠIROHL VIDICK KNJIŽEVNOSTI MU SOCIJALIZMU,

esej esej esej

ževni i umetnički oblici koji su odđuvek bili daleko od realnog prikazivanja života, niti oni koji, po definiciji, treba „da budu posvećeni

. takvom prikazivanju.

Ako se umetnost u socijalizmu dotakne stvarnog života ljudi i nastoji da ga realno prikaže, nailazi na zaključke koje je marksizam već dao i koje ona svojim sredstvima ne može ni da dostigne a kamoli prestigne. Marks je hvalio Balzaka zbog tačnih društveno-ekonomskih analiza u njegovom romanu „Seljaci“ koje nije mogao da nađe ni u naučnim delima toga Ali savremeni, socijalistički pisac ne živi u doba pre nego posle Marksa i gotovo redovno nailazi na shvatanje kako on ne može da kaže više o društveno-ekonomskim odnosima od Marksa. Ako bi, pak, pisao po Marksu, to bi svakako doprinelo istinitosti njegovog prika= zivanja života, ali bi umanjivalo izvornost njegove opservacije. A ako crpe sva znanja iz ličnog umetničkog iskustva, umetnost u socijalizmu, pokraj tačne, naučne slike o ljudskom društvu, izgleda kao mlađa, neozbiljna sestra koja se zabavlja đa zamišlja i izmišlja nešto što se već pouzdano zna. Od nje se, međutim, obično traži da tačno odražava ne samo površinu stvari nego i suštinske pojave i odnose, A sociološka kritika, koja je pretežna u socijalističkim zemljama, svako ogrešenje o tačnost prika= zivanja čoveka i okolnosti u kojima živi smatra

'velikom pogreškom u umetničkom stvaralaštvu.

Pri tom ona polazi od pozitivnih, naučnih znanja i sva neslaganja umetničkog književnog dela sa ovim znanjima smatra njegovim neuspesima i slabostima koje ne može da nadoknadi lepota izražavanja i oblikovanja. Naime, već utvrđena teorija društva uzima se za merilo književnog dela, mada bi, bar u principu, trebalo ukazati veliko poverenje i umetnikovoj sposobnosti zapažanja i u njoj videti čak elemente za izmenu teorije. A. da li su naučnici i političari u socijalizmu spremni da revidiraju neko od. svojih uverenja zato što je umetnik osetio da u stvarnosti ili teoriji reba nešto menjati? taviše, pomoću pojma „tipičnosti“, u SsOcijalističkom realzmu se odbacuje svako pojedinačno umetničko iskustvo koje odstupa od teorije ne samo kao netačno nego čak i kao štetno.

Kao iđeologija radničke klase marksizam postavlja pred sve kulturne delatnosti zadatak da se povinuju bitnim političkim ciljevima ove klase. Posle obaranja kapitalističkog poretka političar socijalizma nastoji da sve delatnosti potčini ostvarenju novog društvenog „sistema. Ako brani umetnost od tog potčinjavanja, a umernik to mora da čini radi dobra svoje umetnosti, on će političaru u socijalizmu izgledati kao neko ko beži od glavnih zadataka vremena i odbija da služi progresu. Taj antagonizam je neminovan, kao što u napisu „Problemi književne kritike“ pokazuje vođa italijanskog prole> tarijata Antonio Gramši, tumačeći taj amwtagonizam kao nesporazum koji nužno proizilazi iz različitog gledanja na život: „Političar zamišlja čoveka kakav jeste, a istovremeno i kakav bi morao da bude za postizanje određenog cilja: njegov se rad sastoji upravo u tome da navodi ljude da se kreću, da iziđu iz SVOE sadašnjeg bića kako bi kolektivno postali sposobni da postignu postavljeni cilj, to jest da se „saobraze” cilju. Umetnik nužno predstavlja ,ono što postoji, u izvesnom trenutku, što postoji lično, nekomformističkih itd., realistički. Stoga, 5 političkog stanovišta, političar nikađa neće biti zadovoljan umetnikom i neće moći biti zadovoljan: smatraće da umetnik zaostaje za vreme nom, da je uvek anahroničan, da ga stalno prevazilazi stalno kretanje“. I doista, s gledišta politike i političara koji dramatično građe svet na

novim društvenim principima i protiv svih vrsta.

ugnjetavanja i izrabliivanja, umetnost mora da

izgleda kao malo ili nimalo zainteresovana za napredak društva i čoveka, a umetnik će uvek biti neko ko sanja dok drugi rade.

S tog stanovišta gotovo svako umetničko delo može da izgleda bar nedovoljno politički angažovano a politička kritika se kao Damoklov mač nadnosi nad stvaralaštvo svakog književnog stvaraoca u socijalizmu. Ovaj vid kritike, poznat kod nas pod ozloglašenim imenom „ždanovizam“, pogađao je ne samo pisce koji su se prema SsOcijalizmu držali dosta pasivno i kritički, kao što je slučaj sa Zoščenkom ili Ahmarovom, nego i tako potpuno angažovane ljude i umetnike kao što je bio Fadjejev,

Književnost u socijalizmu, dakle, mora da sa> vlada. dva „kompleksa“: „kompleks“ nauke i „kompleks“ politike.

Teorija socijalističkog realizma nastojala še da te „komplekse“ prevaziđe time što je književ=nosti sugerisala da treba do maksimuma da se potčini naučnim i političkim kriterijima nosioca marksističke misli u socijalističkoj izgradnji, Razlozi za takav postupak svakako postoje: u doba odlučnih revolucionarnih borbi neophodno je prikupiti sve idejne i ideološke snage, ali se postavlja pitanje: da li je čitava socijalistička epoha takvo jedno doba? Staljin je na to pitanje odgovorio potvrdno. Lenjin je, međutim, pre revolucije odlučno nastojao da svi ljudi okupljeni oko komunističke partije pišu ono će doprinefi usbehu njene akcije, ali kađa je socijalistič-

ae riauiSaa ra E Ua

| prevedeni esej |

esej esej esej esej esej esej

KAKO REŠITI SUKOBE

TZMFĐU SLOBODE I SAVESTI

ka. revolucija pobedila, on je sa gotovo Istom'

odlučnošću odbacivao princip jednojobraznog si-

de

stema, shematizma i administrativnog odlučivanja u oblasti kulture. Ali ne vodeći računa o is-, .

torijskim okolnostima u kojima je Lenjin n5s!o-,

jao da angažuje sve pisce na neposrednim rae- Će

volucionarnim zadacima, neki branioci marksističke političke kritike tvrđe da je princip Dpartijnosti osnovni princip marksističke estetike i kritike. Tako istočno-nemački „estetičar, H-ns

Koh u svom delu „Marksizam i estetika“ čak

tvrdi: „Lenjinov članak („Partijska organizacija i partijska književnost“, obiavljen 13. novembra 1905. gođine u časopisu „Novi život“ — D. 4.) daje duboko, višestrano i u istoriji marks'stičkog estetičkog mišljenja novo postnvljanje pitanja o umetničkoj slobodi socijalističkog književnog stvaranja, o vezi sšslobođe i partiljnosti“. U stvari, u ovom članku nije postavljeno pitanje o vezi koliko o suprotnosti, protiVrečnosti i sukobu između slobođe savesti i zahteva partijnosti. I ne može biti jednog apsolutnog teorijskog rešenja ovog sukoba, nego samo“ praktičnog: i socijalistički pisac može da se nađe G situaciji da odlučuje hoće li da sluša glas svoje ' savesti ili „postanovlenija“ političkih faktora i, kao što su pokazali mnogi primeri u đoba „kulta ličnosti“, na žalost, sloboda savesti je često zatajila pred zahtevom partijnosti.

(Svršetak u sledećem broju)

PRIČE, TE SKITNICE

A. M. MATUTE e a

MALO JE. STVARI:koje su.-u- tolikoj. meni na=., (svet počinjao je da podrhtava... Bilo je Savi ?

bijene magijom, kao što su to reči jedne priče, Priča, kratka, puna sugestije, obdarena je čudnom moći koja vas nosi, daje vam Ktila da poletite ka nekom svetu bez neba i zemlje. Priče predstavljaju jedan od najnezaboravnijih, majsnažnijih aspekata ranog detinjstva. Sva deca sveta slušala su priče. One priče koje nije potrebno pisati, koje u svakoj svojoj reči nose pejzaže i ličnosti 'kojima mašta slušaoca, mnogo više nego govor pripovedača, daje život.

Došla sam u ovome dotle da mislim kako postoji samo oko pola tuceta priča, Ali priče su strastveni putnici. Krila priča lete dalje, i brže, nego što bi se moglo zamisliti po dobroj logici. Mali građovi, sela — to su oni koji primaju priče. Noću, sasvim polako, i zimi. One su kao vetar koji se ječeći uvlači kroz pukotine na vratima, koji prodire do Mkostiju, u drhtaju prefinjenom i dubokom. Postoje čak izvesne priče koje nas gotovo primoravaju da podignemo okovratnik na kaputu, đa se sklupčamo bored vatre, zatvorenih očiju i 8 rukama na dnu džepova. Rekla sam da ih sela primaju noću. Već hi-,

ljadama godina one dolaze kroz planinu, spavaju po kučama, u uglovima žitnica, na ognji~

štu. One su uvek u prolazu, kao hodočasnici..

Zato su starci, velike nostalgične noćobdije, oni koji ih pripoveđaju.

Priče su odmetnici, lutalice; imaju Hu sebi nečeg nesvesnog, nečeg okrutnog i, takođe, tajanstvenosti detinjstva. Nagone na smeh ili plač, zaboravljaju gde su rođene, prilagođavaju se odećj i običajima onih koji ih primaju. Da: zaista, ne postoji više od pola tuceta priča. Ali koliko su vanbračne dece ostavile one po drumovima! vd

Kad sam bila mala, baka mi je pričala Priču o snežnoj devojčici, Toj snežnoj devojčici, u njenim ustima, domovina su mogle da budu samo naše planine, u jednoj visokoj sieri Stare Kastilje. Seljaci iz te priče bili su za me ne par zemljorađdnika tamna i stroga lica, ćutljivi, sa izgubljenim pogledom, kakve sam već videla u našem kraju. Jednog đana, seljak iz te priče video je da pada sneg. Ja sam tada, njegovim očima, videla jednu od zima u našoj sieri, sa njenim skeletima stabala crnih i obloženih vlagom, freperavih od hiljade zvezda. Videla sam duge puteve koji se penju u planine i sivo nebo čiji su duguljasti oblaci imali oblike kamenja. Čovek iz priče koji je gledao kako sneži bio je sav tužan jer nije imao dece, Izašao je na sneg i načinio od njega devojčicu. Njegova žena ga je posmatrala kroz PDprozžo. Baka mi je tada obiasnila: „Nije mu uspevalo da mačini stopala. Tađa se vratio u kuću i žena mu je donela tiganj. Sa tiganjem su ih načinili što su mogli bolje“. Ovaj detalj je ne može biti mračniji. Međutim, za mene, U, to vreme, ništa nije bilo prirodnije. Savršeno sam videla ženu kako donosi tiganj crn od čađi. Pored nje je blistao — beo i živ — sneg od kojeg su načinili devojčicu. I savršeno sam videla kako se čovek dao tu na posao da joj načini stopala. „Tađa je devojčica počela da govori“, nastavila je moja baka. Ovde je počinjalo čudo pniče. Njena magija mi je natapala srce blagom i prodornom kišom, I jedan nov i zabrinut

prirodno, takođe, da devojčica od snega progovori... U ustima moje bake, u priči i u tom pejzažu, to nije ni moglo da bude drugačije. Baka je rekla da je devojčica tako rasla sve dok nije imala sedam godina. Ali došla je Ivanjska moć. Ivanjska noć u toj priči ima miris, tempera– turu i svetlost koji ne postoje u stvarnosti. Ivanj ska noć je noć naročito rezervisana za priče. U ovoj koja nas zanima bilo je i obaveznih vatara. I baka mi je rekla: „Sva deca su preskakala vatru, ali snežna devojčica se bojala. Najzad su joj se toliko rugali da se ona odvažila. T znaš šta joj se desilo, njoj, devojčici od snega? Sasvim dobro sam to zamislila. Viđela sam je kako omekšava, topi se, Videla sam kako zauvek iščezava. „I to nije ugasilo vatru?“ upitala sam s neodređenom nađom. Ali moja baka to nije znala. Sve što je znala bilo je đa su OL veoma mnogo oplakivali gubitak devojice. Pre izvesnog vremena saznala sam đa je Priča o snežnoj devojčici, koju je moja baka primila sa usana svoje, u stvari jedna stara ukrajinska· legenda. Ali kako se ona razlikuje od verzije moje bake! Devojčica od snega prešla je bila planine i reke, obuvena u visoke pustene čizme, u klompe, išla je bosa, natakla je bila kožne sandale, nosila je crvenu suknju, zatim belu, bila je plava, smeđa, nosila je niske dukata, bakarnu dugmad, i došla je bila do mene, deteta, u crnoj bluzi i s crnim češljevima na slepoočnicama. I ja mislim da je otišla, otađa, kao one ptice koje, u pričama, večno tragaju · za basnoslovnim zemljama gde sunce uvek sija. I tamo, umesto da se smesta. istopi, iščezne, ona je, mora biti, ostala živa i sleđena, u nekoj drugoj haljini, govoreći neki drugi jezik, menjajući se u vodu svakog dana iznad jedne od onih vatara koje se u šumi, ili na ognjištu, pale za nju svakoga dana. Pripovetka o.devojčici od snega, kao i ona o đobrom i rđavom bratu, kao i ona o sebičnjaku i mlađem tupoglavcu, kao i ona o maćehi i dobroj vili, putovaće šva> . kog dana, kroz sve zemlje. U selo, gde nisu znali za vozove, priča je stigla pešice. Priča je lukava. Ona se utače u vino, u jezik staraca, u životopise svetaca. Postaje osujećena melo~ ; dija u grlu nekog potucala koji pije po krčma=ma i svira u bandurlu. Skriva se u kleveti, na raskrsnici puteva, po grobljima, u uglovima senjaka. Priča odlazi ali ostavlja trag. Trag koji je sledi putevima kao što psi laju za dvokolicama koje prolaze. Priča dolazi noću i odlazi noću, odnoseći pod svojim krilom čudnu moru đece. Krišom, po hladnoći, kroz jarkove, ona beži, ona beži... Katkadđ razbojnica, ili nevina, ili okrutna. Vesela ili tužna. Odnosi uvek, u svom starom skitničkom srcu, neku ukrađenu nostalgiju.

Prevela Gordana Stojković-Badnjarević