Književne novine

rat i zločin, Nikakav, dakle. ni-

1 Lalić-mraičnj kakav „čudni“ Lalić, kako to gnusno OVO i

Ignjatović. I koji se pri tom, tako radeći, ne stidi da u tom istom svom pamfletu pominje mauku i naučne metođe u kritici. x

18. Čega god se on dotakne, to postaje gruba neistina ili falsifikat. Ili oboje u isti mah. On iskopa (str. 125) rečenicu iz konteksta i, gluv i slep za sve oko nje i oko sebe, proglasi da je na granici „primitivnog“ jednostavna Komstatacija o zlu u čoveku i ljudima i o njihovoj potrebi da, uprkos tome, zajedno žive u svetu i traže mogućnost svoga svestranijeg „muljuđivanja, osamosvešćivanja i humanizovanja. Za

ovog adepia bezobzirne kritičko-ideološke spe-'

kulacije ta konstatacija koja je danas (i oduvek) u srcu svih istinskih ljudskih dejstava i preg-

nuća jeste „primitivnost“. Veći i teži primiti- M

vizam je doista nemoguće zamisliti!

19. O tome kako to ja Lalića „izvlačim“ iz

realizma i „ubacujem“ ga u egzistencijalizam, o |

tome šta je univerzalni jezik književnosti, kosmilko i sudbinsko, šta je i ko je „modemist“ a ko „realist“ itd, — Igmjatoviću je izlišno objašnjavati: on ne može da razlikuje ni mnogo elementarnije i prostije stvari.

20. Neophodnije je stoga braniti se od slcdećih nedvosmisienih i brutamih podmetanja. Nigde, naime, nisam napisao, niti mislio da napišem kako je greh biti pol:tičan. Nigde nisam napisao, niti mislio da napišem kako je minus biti istoričan (naprotiv, vidi str. 16, 28, 171. i dr.). Nigde nisam podržavao — opet besmisleni, lažni misaono-stilski biser Ignjatovićev! — nekakav „duhovni liberalizam u odnosu na formalne vredmosti“. Da je tako, dokaz je i to što nisam liberalan i popustljiv ni prema takvoj „formalnoj vrednosti“ kao što je Dragoljub S. Ignjatović. -

21. U zaključku Ignjatović'kaže da knjiga o Laliću „predstavlja niz ponavljanja“, da je u njoj „sve isto, svuda isto“, Takva ista apsurdna konstatacija mogla bi se izreći i o Lalićevoj prozi: sve isto, svuda isto — rat, smrt, stradanje, hajka. Ali šta je time suštinski rečeno? Ništa, Ako u knjizi o Laliču ima mestimično ponavljanja, ona su neminovno uslovljena po= navljanjem samog Lalića. Pa ni to čak nije odlučujuće: u pitanju je nešto drugo, Na poetku svog članka Ignjatović kaže: „Bandić začne neki problem ... i stane“; a na kraju — zamera zbog ponavljanja. U stvati, ne primećuje da je ono što on naziva ponavljanjem zapravo postupno razvijanje, amplifikacija, intenziviranje pojedinih ključnih tema i teza monografije (str. 36). Ignjatović zatim tvrdi da ono bitno što je na> pisano o pripoveci „Na Tari“ važi i za „Svadbu“ i za „Raskid“, (No „Lelejsku goru“ i „Hajku“, sa kojima Knjiga kulminira, razume se, mudrijaški prećutkuje.) To njegovo tvrđenje je isto toliko tačno kao kad bi se reklo da je Ignjatović filmska zvezda ili književni kritičar koji ispravno i dobro radi svoj posao.

22. Inferiornost svoje „argumentacije“ Ignja-. |

tović je krumisao tvrdnjom koja potpuno odgovara njegovoj dogmatsko-pedagoškoj kontrabandi insinuacija i falsifikata: da je, naime, knjiga o Laliću napisana radi „književnog uspeha i slave“. Mogao je isto tako da kaže; radi honorara. Mogao je da kaže i štošta i koješta drugo, kao što je uostalom i govorio. Quod e radordem:ensikram:;dru: me ai suyjeia poi e

"Time ni izdaleka nisu prokomentarisani svi'

ignjatovićevi ispadi protiv osnovnih principa književnokritičarske profesionalne etike, znanja, književnog posla i poziva uopšte, iako im je ovde (kao i samom Ignjatoviću — karakterističnom fenomenu jedne prizemne i opskurne ver= balne agresivnosti, koji inače sam po sebi ne zaslužuje bilo kakvu pažnju) posvećeno toliko reči, toliko prostora. Jer ono što je jedan Ignjatović u stanju da zaplete i zamuti, to valjda ni pedeset, ni pet stotina ljudi ne mogu da raspletu. Nije bilo dovoljno reči ni o intelektualnom, moralnom i čisto književnom nivou Ignjatovi= ćeve „kritike“, u koju je uložen minimum talenta i maksimum nesavesnosti. Kritike koja je, u svojoj srži, samo kultivisani suštinski diletantizam, No nisam naročito uveren da bi se time mešto postiglo xi stoga svaku dalju raspravu sa Ignjatovićem smatram bespredmetnom. Čak i sve ovo što je ovde rečeno o tolikim njegovim

dovijanjima i zloupotrebama kritike, sumnjam · čak da će i to išta poboljšati, Vreme će pro- ·

laziti, a Ignjatović će i dalje diletantski samouveremo pisati Svoje „kritike“, „pronalaziti „argumente“, izmišljati, falsifikovati, maltene potkazivački imputirati, herostratski jalovo žariti i paliti; i neko će se uvek naći da to štampa, Na ovu pomamu vulgarizacije, pseudointelektualnog siledžijstva i nekulture ne bi se ipak smelo gledati ravnođušno. Pogotovo ne na pavampirene ostatke dogmatskog ždanovsko-jermilovskog duha čiji je jedan od najbriljantnijih (ili najžalosnijih) predstavnika „Ignjatović S. Dragoljub, Taj ekspert. Taj cvetak dragoljubak.

Zahvaljujem Vam, druže uredniče, na ustupljenom prostoru i molim da primite izraze moga odličnog: poštovanja.

5. I 1966. | Miloš I Bandić

liz starih:dana

DVE NEPOZNATE PESMI

KOSTE TRIFKOVI(, | slov Jovan Grujić Vau „Jokl“, novinar Tošica Bekić, i drugi.

KAO ŠTO TO. OBIČNO BIVA, i Kosta Trifković, tvorac popularne „Izbiračice“ i drugih veselih igara, započeo je svoj književni rad stihovima. Već u petnaestoj godini počeo je da piše i „prave pesme“. U onoj raspevanoj epohi, na prelomu pete i šeste decenije XIX veka, kada je bezmalo pevao svaki đak, i kada je pevanje bilo gotovo jedini vid literarne (i ne samo literarne) afirmacije, latio se i on stihova. U duhu epohe, i on, najbolji. matematičar svoje generacije u novosadskoj gimnaziji, postepeno se poetizovao ispunjavajući pevanjem onu unutrašnju potrebu za iskazivanjem i samopotvrđivanjem... , Međutim za razliku od drugih savremenika, trezveni Trifković nije se ni jednog trenutka zavaravao o pravoj vrednosti svoga stihotvVorstva, i, posle prvih napisanih dramskih tekstova (otprilike s navršenom dvadesetom godinom žŽivota), napustio je liru, da bi, kasnije, samo bovremeno napisao po koji stih. S jedne strane njegova urođena skromnost, a isto tako i njegov bistar i realan pogled na stvari i ljude, uslovili su da Trifković za života nije objavio ni jednu svoju pesmu, tako da su i njegovi prijatelji, tek nakon nekoliko godina posle niegove smrti, doz-

nali da je pisao i pesme.) Oni su kasnije, u

„Javoru“, „Stražilovu“ i „Brankovom kolu“, objavili više njegovih mladalačkih pesmica, kao i nekolike pesme napisane pred smrt u Napulju, gde je Trifković, poput Njegoša, tražio leka svojoj grudobolji.

Međutim, u Trifkovićevoj rukopisnoj ostavštini našli smo i dve nepoznate i do sada neobjavljene pesme?) ispevane 1870. godine, onda kada je Trifković započeo svoj (javni) komediografski rad· U stvari, i ove dve pesme pokazuju

Bilo je to društvo duhovitih ljuđi, aktivnih veseljaka, uvek ornih na šalu i vic na svoj i tuđ račun. I oni su se okupljali u kafanama uz čašicu, gde su imali i svoje posebne stolove i stedro prosipali kalambure i šale da je, po rečima Laze Kostića, „vazduh bio tako nabrekao šalom i dosetkom da ga se i·.. krčmar Pera Kamila sit nagutiao“}) . +

"Trifković je bio ređovan član toga kruga. Najradije se družio s Lazom Kostićem, Mišom Dimitrijevićem i Imrom Balom, s kojima je bio vezan i zajedničkom „službom u novosadskom magistratu, a kasnije i sa Milanom Savićem i Zmajem. Intiman prijatelj mu je bio i školski drug Toša Nedeljković, omladinski prvak i književni kritičar. S Lazom Kostićem Trifković je tada redovno odlazio na gimnastiku i mačevanje kod „Tigera“, ne bi li ojačao svoj nežni organizam.) 1I Trifković je bio veseljak, uvek gotov na „viclovanje“ i šalu, još češće na ironičnu primedbu, a naročito je uživao u pesmi i muzici. TI sam je rado pevao, a već znao je svirati na sve instrumente, pa sveđočenju Milana Savića i drugih savremenika: „Umeo je svirati na klaviru a naročito na vijolini i tamburi. I na flauti je umeo, ali je napustio, jer ga je duvanje naprezalo... ne jeđared sam ga video da je od pozorišnih svirača uzeo vijolončelo, ili veliku vijolu a

'kad je bio raspoložen i plehani rog“-“) Jednom

prilikom Trifković je izjavio: „U pevanju. se izražava duša čovečja, ja ljubim pesmu, ja ljubim ljude koji pevaju jer su iskreni, na savesti svojoj nemaju nikakva tereta“) Raznoliki su da-

više Trifkovićev komediografsko-humoristički rovi počivali u Trifkoviću. Krasila ga je i skromALA ACA A fai ai! Brdeg' Ata. Oj Sokole* II Zora zori, Otvori mam, bYata. Sad da vidiš gole Imra Toši zbori, Sa Bare!“ Sinove, Zora suiti Lagano. = | . Gavra kući hiti Barom, šeće „Nikad više“ Sve lagano

„Rad bi mati Koji kući neće

Kolko ima sati Do zore. Na farbi Da me pa”me U jutru?“ . Ruku ne wgamnme ” Pa se lade Imnra zbori : | AUP badava „Kud ste pošli Sredom, promenade „Nas smo duoje 35 Zanosi ga glava Tek su sedam, prošli, Po magli. od goreg! Nema sreće . Rano je!“ 756 el: OI ŠUEGO ; NEO OČI, „Kad srce zaželi Na A kamenje Ima uče, „_ MHog su putem sreli, Opet ću!" Ir poumcje naša tir DV OL Ne znam ko, j Ži Stropošta se dole o o rige. Teško svima, Jao, jao S

„Kud ste magli

Sve ih muči Po toj sivoj magli?“

Kako će sad kući

fe“ Na fruštuk. * „U Dumav! „Po ulica Sve zbog keca Puno piljaricq, Tamo njima sveca Doznaće! Lopovskog

Tošica uzdiše

Kojih većem ima

* Laza Soko, poznati novosadski gostioničar.

Da ne padne samo

AP sam ljuto Dao

Pa se srdi. policiju. grdi Sad se Gaša

Mudrije ponaša

"Te ne tera

Bez Jenjera kera

(Ref)

Po Bari

(Primedba V. M.)

. „seca PA: - _

nego lirski dar. Pesme su nastale kao plod posebne duhovne atmosfere novosadske početkom sedamdesetih godina.

Vrafivši seu Novi Sad posle dužeg stranstvovanja (boravka na moru, Rijeci i različitim ugarskim univerzitetima), Trifković se brzo uklopio u društvo novosadskih književnika i intelektualaca. Doduše, ono staro društvo okupljano kod

· Pere „Kamile“, čuveno po šalama i dosetkama,

unekoliko se bilo proredilo, pocepalo i rasulo. Jovan Đorđević otišao je u Beograd; Aca Popović-Zub i Đorđe Popović-Daničar postali su vladini činovnici i politički „protivnici „Narodne stranke; Jakov Ignjatović i Đorđe Rajković takođe više nisu bili politički jedomišljenici s miletićevcima, te su se i oni odvojili. Ali su zato pristigle mlađe snage, uglavnom Trifkovićevi vršnjaci i školski drugovi iz novosadske gimnazije. Među njima su Laza Kostić, Miša Dimitrijević, Toša Nedeljković, Milan Savić zvani „Mica“, Ilija Ognjanović Abukazem, zatim dva Stevana Popovića („Vacki“ i Stevan V. Popović), i drugi. Tome krugu ponovo se pridružio Zmaj posle povratka iz Pešte (1870), a od neknjiževnika tu su najčešće bili Imre Bala, imenom Mađar a osećanjem i vaspitanjem Srbin, inače podbeležnik, magistrata i miletićevac, zatim bogo-

nost i nename{ljivost-· „Nije se isticao, nije padao u oči. Svoju čuvenu firmu nije nosio ni na licu ni na jeziku, TI samo kad je bio u službi ili prijateljskom društvu, moglo se opaziti i osetiti svetlucanje njegovog duha“) To kaže Milan Savić, po rečima Laze Kostića „najaktivniji veseljak, sušta terevenka i trakanac. Čim se kucne čašom otvori mu se vreća šale i đosetke, pa sve seva“.?) . Ipak, izgleda da je u tom Veselom društvu kao humorista dominirao Imre Bala svojim Uurođenim smislom za šalu, jer on je bio skromnog obrazovanja, samouk. „Niko u celom društvu, kaže Laza Kostić, ni od književnika, nije imao ugodljivije šaljivosti, više pravog vedrog, dobroćudnog humora od Imre Bale. Zmaj ga je visoko cenio, a i on je gotovo sve znamenitije Zmajeve pesme znao naizust i vrlo bi ih zgodno primenjivao““) Odzvanjao je u tome društvu veseli i zarazni smeh Miše Dimitrijevića: „Svojim smehom on je više zasmejavao društvo nego i najzgodnija dosetka.•. Ja zbilja nikad nisam čuo slađeg smeja“") — sećao se kasnije pomalo nostalgično Kostić, koji je i sam, ne retko, svojim kalamburima razveseljavao i razgaljivao prijatelje. Inače Kostićevo svedočanstvo o Trifkoviću iz

tog perioda slaže se sa onim što i Savić kaže:

POZORIŠNE Obeshrabrenje

Nastavak sa 7. strane

divanje vitalnih znamenja u savremenom po zorišnom životu,

Došli smo do toga da se i oni skromniji nagovčšlaji nekog posebnog stila i individualnosti polako gube u neizdiferenciranoj korektnosti, tako da je, sve teže uivrditi šta je zaista istinski novo i originalno. Na čemu zapravo počiva naš pozorišni izraziu čemuse iscrpljuje njegovo esiefsko delovanje? Šta može da predstavlja još iedna ili dve, pa čak i pet dobrih predstava u Wzonvencionalnim manirima i oblicima? Iz koliko predstava smo nepogrešivo utvrdili da proizilaze iz određene svesti o životu i umetnosti.i da predstavljaju sam izraz te svesti? Iz loga sledi da imamo pozorište — ali nenamo svoj. posebno izražajni stil, a koliko se da razabrati iz upravo viđenih predstava, tome sa nekim posebnim žarom i ne težimo. Uostalom, kod nas se sve čini da pozorište ne bude dovedeno u situaciju đa se o njegovoj sudbini rešava na nivou mogućnosti samog izraza. Ali, zato ni-

KNJIŽEVNE NOVINE

su krivi samo pojedinci u pozorištu nego 1 Opšta atmosfera koja vlada u našem umetničkom svetu, pa i među onim društvenim faktorima koji vrše javnu patronažnu službu nad institucijama ili, zakulisno, lupliću i u sam Dproceš oblikovanja predstava i repertoara, Nije ni čudo što onda takvi animatori imaju više simpatija za neku sladunjavu i bezličnu francusku komeđiju nego za neku istinitu domaću več.

Isto tako, svesni smo svih uslovnosti i ODjektivnih ograničenja kojima podleže pozorište, Pa ipak, jedino u predstavama mogućno je pronaći izvore svesti umetnika o njihovom postojanju. Iz toga sledi da pozorište mne živi od kultova i neprikosnovenih vrednosti i da kao umetnički izraz odbija da donese konačan sud i o jednom umetniku dok on deluje sa DOZOTnice. Nije li to i način da se subjektivne mnogučnosti svakog pojedinca objektiviziraju na pozornici? | iaž i

Nemogućno je izdignuti se iznad prosečno- -

sti bez odlučnosti da raskinemo sa favorizova~

njem takozvane Rkorekinosti i proseka. Neophodno je prevazilaženje otuđenja koje postoji između umetnika i pozornice i svesno nastojanje da se humanizira ne samo akt stvaranja i postojeći odnosi nego i same scenske vrednosti. Istina, kompromisi nam se nameću, ali bez snage da nas odvoje od vitalnih ciljeva. A oni &u” svakako iznađ efemernosti, trenutnih interesa i predstava koje se nudđe. Kroz komformizam se ne dolazi do avangarde.

Došli smo u situaciju kada su nužna izjašnjavanja, jer konačno treba znati šta je ko spreman da učini za život i budućnost teatra.

A to znači poverenje u one najhrabrije. Samo J

gde su? Koliko ih ima? I da li su svi spremni da se okrenu protiv onog što tako očigledno ugrožava naš pozorišni život danas?

Petar Volk

VINJETE IZRADIO KOLJA MILUNOVIĆ

„Kosta je Trifković bio u životu onakav kakav je posle i u svojim umotvorima, u onim lakim, pristalim, umiljatim, šaljivim igrama... Kad se vratio s mora, ja sam ga nazvao „Mozzo“... naši – primorci reku · „Mali“. Od mrnarskog života prionule su za njega samo najbolje sirane, šala i veselje, đuševna vedrina i sloboda pregaoca· A bistrouman je bio i onako.)

Ove laskave ocene o Trifkoviću izrečene od njegovih savremenika potvrđuju i ove dve pesme — duhovite „prigodnice“. One su zgodna ilustracija za Trifkovićevo „bistroumlje“, kao i za atmosferu u kojoj je, posle dužeg prekida, Trifković ponovo započeo svoj javni književni rad — kao komediograf.

Pesme su bez naslova, ali se uslovno (po Dpr+ vom stihu) mogu nazvati: „Zora zori“ i „Zora sviti“...") U prvoj pesmi („Zora zori“) Trifković u šaljivo-ironičnom tonu pecka svoje prijatelje TImru Balu (Trifković ga je u šali zvao „Umro“) i Tošu (Todora) Nedelikovića. Pesma je ispevana u maniru građanske lirike, a podseća i na slične Zmajeve humoristične pesme. Napisana je, po svoj prilici, za kafanskim stolom (Trifković je bio lakopisac) posle neke terevenke, odnosno partije farbla pomenute dvojice junaka, Bale i . Nedeljkovića. Stihovi su vrho tečni i pesma je verovatno pevana u društvu (možda čak i na nekoj priredbi — „Besedi“?) kao neka vrsta" „vrapca“, jer joj je Trifković naznačio i „albjetćetre. Naime, na spoljašnioi strani lista hartije na ko- me je napisana, Trifković je zabeležio: „Za 8. Mošu Kostića, mernika. Početak u 1/9 sati, rim.' 99 1870. Po poznatoj ariji „E verflucht“ (Prokleti).“ „Zora sviti...“ je kraća pesmica, i nije tako uspela kao prethodna. I ona je prigodna. Po svoj prilici odnosi se na Gavrila (Gašu) Polzovića, sina Ilije Polzovića neko vreme upravnika policije u Novom Sadu. (Bar tako bi se moglo po imenu zaključiti, kao i po onoj srdnji na poljciju — savremenicima je to govorilo nešto određeno..·). Ova pesmica nije datirana, ali najverovatnije da je i ona ispevana kad i preihodna: mnogo je sličnija s njom nego s ranijim đačkim Trifkovićevim stihovima. Biće da je i „Zora svi-- · fti..,“ pevana na neku poznatu melodiju, jer nakraju je naznačen refren. +

Vaso Milinčević

NAPOMENE:

1, Na 'Trifkovićeve stihove prvi je upozorio mjegov drug iz detinjstva Miša Dimitrijević u člankur „Uspomena na pokojnog prijatelja“, Pišući iscrpno · o Trifkovićevom životu i o počecima njegovog komediografskog rada u Riječkoj gimnaziji (na osno vu rukopisne ostavštine 1 na osnovu ličnog požznavanja pisca) Dimitrijević je naveo iz piščevog „Dnevnika“ i dve pesme: „Nema Radi... i „Jer prolazi vreme“ kao ilustraciju da je mladi komediograf pisao i stihove. — „Pozorište“, 1879, br, 27. i dalje. .

2. Pesme se čuvaju u Vojvođanskom muzeju (pozorišni odsek) pod inv. brojevima 396. i 4109. .

3. Laza Kostić: „O Jovanu Jovanoviću Zmaju“, Som bor, 1902, str. 160.

4. Milan Savić: „Laza Kostić“, Beograd, 19230, str. 26. Inače, u Vojvođanskom muzeju čuva se i jedna slika ma kojoj se Kosta Trifković 1 Stevan Popović mačuju.

5. Milan Savić: 1925, str. 125.

6. Milan Savić: „Veče s Kostom Trifkovićem“, LMS,. knj. 121, 1880, str. 65. ;

"7. Milan Savić — ranije navedeni rad, sir, 123,

„Kosta 'rifković“, „Bratstvo“, XX,

8. Laza Kostić, naveđeni rad, str. 164. 9. Isto

10. Isto 11. Isto, Str, 167.

13, Milan Šević je znao da postoje još neke neobJavljene Trifkovićeve peBsme — to je doznao od Joce Vu» jića u čijem su se Arhivu u Senti nalazili rukopisi ove dve pešme, ali je mislio đa je to jedna pesma, pod naslovom: „Zora zori, zora sviti“ — „satirična pesma iz 1861, stihovi iz đačkih dana“, — „Prilozi životu i rađu K. Trifkovića“, Novi Sad, 1838, str. 6.